EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

ČETVRTI ODJEL

PREDMET KARANOVIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE

(Zahtjev br. 39462/03)

PRESUDA

STRASBOURG

20. studenog 2007. godine

Ova Presuda postat će konačnom pod uvjetima izloženim u članku 44. § 2. Konvencije.

Presuda može biti predmetom redakcijskih izmjena.

PRESUDA KARANOVIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE

U predmetu Karanović protiv Bosne i Hercegovine,

Europski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Nicolas BRATZA, predsjednik

J. CASADEVALL,

G. BONELLO,

K. TRAJA,

L. GARLICKI,

L. MIJOVIĆ,

P. HIRVELA, suci i

T.L. EARLY, registrar Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost, održanog dana 23. listopada 2007,

donosi sljedeću presudu usvojenu istoga dana.

PROCEDURA

1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je zahtjevom protiv Bosne i Hercegovine br.

39462/03 koju je Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine, gospodin Duško Karanović

(podnositelj zahtjeva) u skladu s člankom 34. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih

sloboda (Konvencija) dana 24. studenog 2003. godine.

2. Podnositelja zahtjeva zastupali su gospodin Z.H. Hadžimuratović i gospođa F.M.

Hadžimuratović. Vladu Bosne i Hercegovine (Vlada) zastupale su gđa M. Mijić, agent, i gđa

Z. Ibrahimović, zamjenik agenta.

3. Podnositelj zahtjeva žalio se na neprovođenje konačne i izvršne odluke donesene u

njegovu korist.

4. Dana 1. rujna 2006. godine predsjednik Četvrtog odjela Suda odlučio je o zahtjevu

obavijesti Vladu. U skladu s odredbama članka 29. § 3. Konvencije, odlučeno je istovremeno

ispitati osnovanost i dopustivost zahtjeva.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI SLUČAJA

5. Podnositelj zahtjeva rođen je 1928. godine i živi u Sarajevu.

6. Umirovljen je 1987. godine i mirovinu je primao iz mirovinskog fonda bivše

Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.

7. Godine 1992. podnositelj zahtjeva napustio je svoj dom u Sarajevu, danas Federacija

Bosne i Hercegovine, i preselio u današnju Republiku Srpsku. Dok je bio interno raseljen,

mirovinu je primao od Republike Srpske.

8. Po povratku u Sarajevo 2000. godine, podnositelj zahtjeva bezuspješno je tražio da

mirovinu prima od Federacije Bosne i Hercegovine.

9. Dana 28. veljače 2002. godine, podnositelj zahtjeva žalio se Domu za ljudska prava.

10. Dana 6. siječnja 2003. godine, Dom za ljudska prava spojio je predmet podnositelja

zahtjeva (br. CH/02/9364) s predmetom gospodina Kličkovića i gospođe Pašalić (br.

CH/028923 i CH/02/8924) i donio jedinstvenu odluku. Odluka je donesena na zasjedanju

održanom

2

PRESUDA KARANOVIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE

dana 10. siječnja 2003. godine. Nakon što je donesena na zasjedanju vijeća u punom sastavu,

Odluka je odmah postala konačnom.

Dom za ljudska prava odlučio je da je u slučaju podnositelja zahtjeva (zajedno s gospodinom

Kličkovićem i gospođom Pašalić) postojala diskriminacija u uživanju prava na socijalnu skrb,

jamčenih člankom 9. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

Razlozi su navedeni u Odluci, koja u mjerodavnom dijelu glasi:

„8. U bivšoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (u daljnjem tekstu: SFRJ), šest

socijalističkih republika upravljalo je civilnim mirovinama, prema svojim zakonima i

institucijama. Između ostaloga, Zakon o temeljnim pravima iz mirovinskog i invalidskog

osiguranja na državnoj razini («Službeni list SFRJ», br: 23/82, 77/82, 75/85, 8/87, 65/87,

87/89, 44/90 i 84/90) jamčio je jednaka minimalna prava svakom građaninu SFRJ i regulirao

prava osoba koje su preselile iz jedne republike u drugu.

9. Promjenama nastalim kao posljedica oružanog sukoba, mirovine u Bosni i Hercegovini

regulirane su od strane triju posebnih fondova: Društveni fond za penzijsko i invalidsko

osiguranje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Fond u Sarajevu), Zavod mirovinskog i

invalidskog osiguranja Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod u Mostaru) i Javni fond za penzijsko

i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond RS). Fond u Sarajevu i

Zavod u Mostaru kasnije su se, nakon Odluke Visokog predstavnika iz studenog 2000. godine,

spojili u Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni

zavod), koji je počeo raditi od 1. siječnja 2002. godine. Trenutačno postoji jedan mirovinski

fond u Federaciji i jedan u Republici Srpskoj, i cjelokupno zakonodavstvo, što se izravno tiče

mirovinskih sustava, donosi se na entitetskoj razini.

10. Osnovni obračunski plan za određivanje prava na mirovinsko-invalidsko osiguranje

razlikuje se u svakom entitetu. Tako su mirovine u Republici Srpskoj znatno niže. U ožujku

2002. godine prosječna mirovina u Federaciji BiH iznosila je 190 KM, a u Republici Srpskoj

120 KM. Minimalna mirovina propisana zakononom u Federaciji Bosne i Hercegovine je 140

KM, dok je minimalna mirovina u Republici Srpskoj 80 KM.

11. Sustav mirovinskog osiguranja u Bosni i Hercegovini, naslijeđen od bivše SFRJ,

utemeljen je na načelu „plati/idi“, tako što se doprinosima iz plaća trenutačno zaposlenih

radnika isplaćuju mirovine sadašnih umirovljenika. Dakle, kada novac uđe u sustav kao

doprinos, on se odmah isplaćuje kao mirovina, umjesto da je kapital koji donosi kamate, i

onda se od kamata isplaćuju mirovine. Kada se trenutačno zaposleni radnik umirovi, doprinosi

iz plaća budućih naraštaja radnika osiguravat će mirovine za sadašnje radnike. Stoga je

mirovinski sustav kao cjelina imao karakter sustava općeg socijalnog osiguranja. To je slučaj i

sa sadašnjim fondovima Federacije BiH i Republike Srpske.

12. Zavod u Mostaru, Fond u Sarajevu i Fond RS-a su 27. ožujka 2000. godine zaključili

Sporazum o međusobnim pravima i obvezama u provođenju mirovinskog i invalidskog

osiguranja (u daljnjem tekstu: Sporazum o mirovinama) («Službeni glasnik RS», broj 15/00 od

5. lipnja 2000; «Službene novine FBiH», br. 24/00 od 30. lipnja 2000.), prema kojem je

dogovoreno da će fond koji je do stupanja na snagu ovoga Sporazuma isplaćivao mirovine

korisnicima mirovina nastaviti isplaćivati iste mirovine, bez obzira na privremeno ili stalno

mjesto boravka korisnika mirovina. Sporazum o mirovinama stupio je na snagu 18. svibnja

2000. godine.

13. Fond RS-a, po ovlasti Vlade Republike Srpske, jednostrano je raskinuo Sporazum o

mirovinama u veljači 2002. («Službeni glasnik RS», br. 10/02 od 4. ožujka 2002. godine). Prema

izvješću Visokog komesarijata Ujedinjenih naroda za izbjeglice (u daljnjem tekstu: UNHCR) iz lipnja

2002. godine, usprkos svojem povlačenju iz Sporazuma, Fond RS-a nastavio je isplaćivati mirovine

onim korisnicima mirovina koji su već bili priznati kao njegovi korisnici. Sa svoje strane, Federalni

3

PRESUDA KARANOVIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE

zavod očitovao se da će i dalje postupati u skladu sa Sporazumom i plaćati svoje korisnike mirovina

koji sada žive u Republici Srpskoj.

14. Prema izvješću UNHCR-a iz lipnja 2002. godine, neusklađenost zakonodavstva između

dvaju entiteta i nedostatak zakonodavstva na državnoj razini kojim bi regulirali mirovine i

druga socijalna primanja, uzrokovale su probleme raseljenim osobama i povratnicima.

Konkretnije, ovi su problemi nastali uslijed različitih shema za izračunavanje mirovina i

različitih iznosa mirovina u svakom entitetu.

15. Praktično govoreći, osoba koja je umirovljena i primala mirovinu u Sarajevu prije

oružanog sukoba, a kasnije počela primati mirovinu iz Fonda RS-a, nakon što je otišla u

Republiku Srpsku, nakon povratka u Sarajevo nastavit će primati nižu mirovinu iz Fonda

RS-a. Takav povratnik, iako prima manju mirovinu iz Fonda RS-a, suočava se s većim

životnim troškovima u Sarajevu od istih troškova u Republici Srpskoj. Dapače, takav

povratnik primati će znatno manju mirovinu od osobe koja je plaćala slične mirovinske

doprinose tijekom svoga radnog vijeka, ali je bila u Federaciji BiH svo vrijeme tijekom

oružanog sukoba.

16. Prema različitim međudržavnim sporazumima o mirovinskim naknadama, neki civilni

umirovljenici iz Federacije BiH koji su otišli u druge zemlje za vrijeme oružanog sukoba,

nastavili su uživati puna prava na mirovinu iz Fonda Federacije BiH. Naprimjer, u skladu sa

Sporazumom o socijalnom osiguranju potpisanim između Bosne i Hercegovine i Republike

Hrvatske («Službeni glasnik BiH», Dodatak uz međunarodne sporazume, br. 6/01 od 11.

listopada 2001.), nadležni domaći zavod za mirovinsko osiguranje obvezan je isplaćivati

korisniku punu mirovinu, iako ta osoba boravi u drugoj državi potpisnici sporazuma. Prema

podacima UNHCR-a, nije bilo registriranih većih problema vezanih uz izbjeglice iz Bosne i

Hercegovine koje primaju puni iznos mirovine u Hrvatskoj. Od lipnja 2002. godine slični

sporazumi potpisani su i provedeni između Bosne i Hercegovine i Austrije i Turske, dok su

drugi slični sporazumi bili u pripremi. Prema podacima OHR-a, korisnici mirovina iz Bosne i

Hercegovine primali su mirovine u 23 države (uglavnom u Hrvatskoj i Njemačkoj) u lipnju

2002. godine.

...........

87. Ove razlike, bez dvojbe, ukazuju kako su osobe što su bile interno raseljene tijekom

oružanog sukoba po povratku tretirane drukčije. Svaki od ovih podnositelja prijava napustio je

Sarajevo u 1992. godini, na početku oružanog sukoba. Ovi podnositelji prijava sada primaju

niže mirovine, samo stoga što su napustili Federaciju BiH tijekom određenenoga razdoblja, ne

svojom voljom, kako bi živjeli u Republici Srpskoj. Oni koji su ostali, uživaju prava na veću

mirovinu nego oni koji su otišli, čak iako su bili jednako situirani prije oružanog sukoba.

88. Doista se čini kako su ovi podnositelji prijava (kao i drugi što su bili interno raseljeni i

vratili se u Federaciju BiH) u goroj situaciji nego umirovljenici iz Federacije BiH koji su otišli

u druge zemlje tijekom oružanog sukoba. Mnogo umirovljenika iz Federacije BiH koji su

otišli u druge zemlje tijekom oružanog sukoba nastavljaju primati pune mirovine od

Federalnog zavoda (vidi točku 16. gore).

89. Dapače, mali su izgledi za njihovo vraćanje i život u Federaciji BiH (gdje su troškovi

života viši nego u Republici Srpskoj) s manjom mirovinom iz Fonda RS-a, što je značajna

zapreka za povratak raseljenih osoba. Podnositelji prijava potvrđuju ove poteškoće, a i

Federacija BiH u svojim zapažanjima priznaje da su trebali biti svjesni toga (vidi stavak 45.

gore). Jedan od važnih ciljeva u rješavanju sukoba u Bosni i Hercegovini bio je pomoći

povratak raseljenih osoba (vidi Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, Aneks

7). Dom smatra da status raseljene osobe predstavlja status koji je mjerodavan po članku

II.(2)(b) Sporazuma o ljudskim pravima, i dalje nalazi kako je trenutačna situacija u pogledu

4

PRESUDA KARANOVIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE

mirovina raseljenih osoba suprotna ciljevima Aneksa 7. Jedini razlog koji se navodi za taj

različit tretman je Sporazum o mirovinama, koji svojim odredbama čini status raseljene osobe

osnovom za različito postupanje. Ali, status raseljene osobe ne može biti opravdanje za

različito postupanje, posebice kada, kao u ovom slučaju, ima i konotaciju diskriminacije po

etničkim osnovama. U tim okolnostima, Dom zaključuje da različito, lošije postupanje prema

podnositeljima prijava glede isplate njihovih mirovina nema objektivnog opravdanja“.

Dom za ljudska prava naložio je sljedeće:

„98. Dom nalazi potrebnim naložiti Federaciji Bosne i Hercegovine da do 10. srpnja 2003.

godine poduzme sve potrebne zakonske i administrativne mjere kako bi osigurala da

podnositelji prijave više ne budu diskriminirani u pogledu uživanja svojih prava na mirovinu

zajamčenih člankom 9. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim

pravima, osobito u usporedbi s onim umirovljenicma koji su ostali u Federaciji BiH tijekom

oružanog sukoba.

99. Dom dalje nalaže Federaciji Bosne i Hercegovine da svakom podnositelju prijave

isplati razliku između mirovine koju bi primao prema Sporazumu o mirovinama i iznosa koji

bi taj podnositelj prijave dobivao od Fonda Federacije BiH od dana podnošenja prijave Domu

za ljudska prava (tj. od 28. veljače 2002.) do dana kada Federacija BiH postupi u skladu s

pravnim lijekom navedenim u stavku 98. (odmah gore u tekstu)“.

11. Godine 2003. (nije naznačen točan datum) podnositelj zahtjeva primio je

1.033,15 KM (što odgovara iznosu od 528,24 eura) od Federacije Bosne i Hercegovine na ime

naknade.

12.

Podnositelj zahtjeva još prima mirovinu iz Fonda RS-a. Kako zakoni još

uvijek nisu usklađeni između dvaju entiteta, mirovine u Republici Srpskoj su, općenito

govoreći, još uvijek niže od mirovina u Federaciji BiH. K tomu, umirovljenici u Republici

Srpskoj, nasuprot umirovljenicima u Federaciji BiH, ne primaju nominalni iznos svojih

mirovina nego približno 80% od mirovine (zbog financijskih poteškoća u Republici Srpskoj).

II. MJERODAVNO PRAVO I PRAKSA

A. Sporazum o ljudskim pravima

(Aneks 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir iz 1995. godine)

13. Bosna i Hercegovina i njezini entiteti potpisali su Sporazum o ljudskim pravima

dana 14. prosinca 1995. kada je Sporazum i stupio na snagu. Mjerodavne odredbe glase:

Članak I.

„Strane će osigurati svim osobama pod svojom jurisdikcijom najviši stupanj međunarodno

priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda, uključujuci prava i slobode utvrđene Europskom

konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i u njezinim Protokolima i u

drugim međunarodnim dokumentima navedenim u Dodatku ovome Aneksu...

5

PRESUDA KARANOVIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE

Članak II. §§ 1. i 2.

1.

Da bi si pomogle u poštivanju svojih obveza prema ovome Sporazumu, Strane ovim

osnivaju Komisiju za ljudska prava ("Komisija"). Komisija će se sastojati od dva dijela: Ureda

ombudsmana i Doma za ljudska prava.

2. Ured ombudsmana i Dom za ljudska prava razmatrat će sljedeće:

(a) navodna i očita kršenja ljudskih prava zajamčenih Europskom konvencijom za zaštitu

ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i u njezinim Protokolima, ili

(b) navodnu ili očitu diskriminaciju po bilo kojoj osnovi – kakve su spol, rasa, boja kože,

jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nekoj

nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status koji proizilazi iz uživanja bilo kojih

prava ili sloboda utvrđenih međunarodnim sporazumima navedenim u Dodatku ovome

Aneksu - kada se za dotično kršenje tvrdi ili je očito da su ga počinile države potpisnice,

uključujući bilo kojeg dužnosnika ili tijela država potpisnica, kantona, općina ili bilo kojeg

pojedinca koji djeluje po ovlasti takvoga dužnosnika ili tijela.

Države potpisnice u potpunosti će provesti odluke Doma“

14. Dana 10. studenog 2000. godine, države potpisnice Sporazuma o ljudskim pravima

produljile su mandat Doma za ljudska prava do 31. prosinca 2003. godine. Dana 31. prosinca

2003. godine, Dom za ljudska prava i Ustavni sud Bosne i Hercegovine spojili su se.

Ustanovljena su privremena posebna vijeća u sklopu Ustavnog suda koja su imala mandat

odlučivati po predmetima što ih je zaprimio Dom za ljudska prava. Od 1. siječnja 2004. do 31.

prosinca 2006. godine posebna vijeća nazvana su „Komisija za ljudska prava pri Ustavnom

sudu“ (vidjeti Sporazum od 25. rujna 2003. godine objavljen u „Službenom glasniku BiH“

(SGBiH), br. 35/03 od 12. studenog 2003. godine). Iako su privremena vijeća i nakon toga

nastavila rad, nisu više nosila naziv „Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu“ (vidjeti

Sporazum od 16. siječnja 2007. godine, objavljen u SGBH, br. 43/07 od 11. lipnja 2007.).

Posebnim vijećima također je dat mandat za razmatranje prigovora zbog neprovođenja odluka

bivšeg Doma za ljudska prava i, u vezi s tim, za izdavanje rješenja kojima se utvrđuje da

odluka nije provedena (vidjeti pravilo 62. Poslovnika o radu, objavljen u SGBH, br. 23/05 od

19. travnja 2005. i pravilo 56. Poslovnika, objavljenog u SGBH, br. 38/07 od 22. svibnja

2007.). Spomenuta rješenja potvrđuju da odluka bivšeg Doma za ljudska prava nije u cijelosti

provedena ako nije provedena neka od naredaba iz odluke.

B. Zakoni Bosne i Hercegovine

15. U skladu s člankom 239. Kaznenog zakona iz 2003. godine (Kazneni zakon Bosne i

Hercegovine; objavljen u SGBH, br. 3/03 od 10. veljače 2003. i 37/03 od 22. studenog 2003.

godine; izmjene objavljene u SGBH, br. 32/03 od 28. listopada 2003. godine, 5404 od 8.

prosinca 2004. godine, 61/04 od 29. prosinca 2004. godine, 30/05 od 17. svibnja 2005.

godine, 53/06 od 13. srpnja 2006. godine, 55/06 od 18. srpnja 2006. godine i 32/07 od 30.

travnja 2007. godine), neprovođenje konačne i izvršne odluke Doma za ljudska prava

predstavlja kazneno djelo:

6

PRESUDA KARANOVIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE

„Službena osoba u institucijama Bosne i Hercegovine, entitetskim institucijama ili

institucijama Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine koja odbije provesti konačnu i izvršnu odluku

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Suda Bosne i Hercegovine ili Doma za ljudska prava, ili

sprečava provedbu takve odluke, ili na drugi način onemogućuje njezinu prpovedbu, kaznit će se

kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina“.

PRAVO

I.

NAVODNO KRŠENJE ČLANKA 6. KONVENCIJE

16. Podnositelj zahtjeva žalio se da nije provedena konačna i izvršna odluka koju je

donio Dom za ljudska prava u njegovu korist. Njegova će se žalba razmatrati po članku 6.

Konvencije, koja glasi:

„1. Svatko, tijekom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obvezama..., ima pravo na

pravednu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom, osnovanim

zakonom“.

A. Dopustivost

17. Strane u postupku ne slažu se u tome je li apelacija podnesena Ustavnom sudu

„djelotvoran“ domaći pravni lijek u značenju članka 35. § 1. Konvencije u okolnostima

predmetnog slučaja.

18. Opća načela koja vrijede za pravilo iscrpljivanja svih domaćih pravnih lijekova

iznesena su u slučaju Mirazović protiv Bosne i Hercegovine (odluka), br. 13628/03 od 16.

svibnja 2006. godine.

19. Suprotno žalbama zbog neprovođenja ostalih sudskih odluka (koje je Ustavni sud

razmatrao u redovoitoj proceduri), žalbama zbog neprovođenja odluka bivšeg Doma za

ljudska prava bavila su se posebna vijeća Ustavnog suda. Ova posebna procedura značila je

samo potvrdu sporne situacije u obliku rješenja: posebna vijeća nisu imala mandat za

razmatranje je li ovakvo neprovođenje posebno kršenje Konvencije ili za određivanje odštete

u tom smislu. Vlada nije dostavila nikakav dokaz prakse domaćih institucija u pogledu

izvršenja ovih rješenja. Imajući u vidu sve okolnosti, Sud smatra da Vlada nije uspjela

dokazati kako je apelacija podnesena Ustavnom sudu dovoljno „djelotvorna“ na način kojim

podnositelju zahtjeva omogućuje zadovoljavajuće rješavanje prijave, i takva da je potrebno

njezinoo iscrpljivanje u skladu s člankom 35. § 1. Konvencije (vidjeti slučaj Mirazović, ranije

citiran, koji se odnosi na neprovođenje odluke sudskog tijela koje nije bivši Dom za ljudska

prava).

20. Prigovor Vlade je, stoga, odbačen.

21.

Sud zapaža da zahtjev nije očito neosnovan u tumačenju članka 35. § 3.

Konvencije. Nadalje, Sud navodi da zahtjev nije nedopustiv po bilo kojoj osnovi. Stoga se

zahtjev mora proglasiti dopustivim.

B. Osnovanost

7

PRESUDA KARANOVIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE

22. Strane se, također, ne slažu u tome je li odluka Doma za ljudska prava provedena

u cijelosti ili nije. Vlada navodi da nije bio zahtjevan prelazak podnositelja zahtjeva iz Fonda

za mirovinsko-invalidsko osiguranje Republike Srpske (Fond RS) u Mirovinski fond

Federacije Bosne i Hercegovine (Fond FBiH), zato što je nominalna vrijednost mirovine koju

je podnositelj zahtjeva dobivao iz Fonda RS-a na dan 1. listopada 2002. premašivala iznos

koji bi primao od Fonda FBiH. Nadalje, strane se slažu da je podnositelju zahtjeva iz Fonda

RS-a isplaćivano manje od nominalnog iznosa njegove mirovine. Prema procjeni podnositelja

zahtjeva, čiju vjerodostojnost Vlada nije opovrgnula, ova je razlika dosegla iznos od 2.000

eura. Međutim, Vlada je navela kako iznos naznačen u točki 11. gore u tekstu predstavlja

punu naknadu.

23. Opća načela koja se odnose na obveze država ugovornica da provode odluke

svojih sudova, uključujući i Doma za ljudska prava, opisana su u predmetu Jeličić protiv

Bosne i Hercegovine (br. 41183/02, § 38, ECHR 2006-...).

24. Dom za ljudska prava u ovome slučaju smatra da diskriminacija podnositelja

zahtjeva u pogledu njegova uživanja prava na socijalnu skrb nalaže poduzimanje „zakonskih i

administrativnih mjera“ (navedene točkom 98. odluke Doma). Imajući u vidu zakonske i

administrativne propise što su trenutačno na snazi (posebice nedostatak usklađenosti

legislative na entitetskoj razini, kao i nedostatak zakona na državnoj razini koji bi regulirali

pitanje mirovina), jedino moguće tumačenje točke 98. odluke je da on nalaže prelazak

podnositelja zahtjeva iz Fonda RS u Fond FBiH). Činjenica da se razlika u iznosu mirovina

između entiteta s vremenom može smanjivati, kako je sugerirala Vlada, nema nikakvoga

značaja u pogledu obveze tužene države da provodi odluke svojih sudova.

Nadalje, iznos koji je već isplaćen podnositelju zahtjeva na ime kompenzacije pokriva

samo razliku između nominalnog iznosa njegove mirovine koju prima iz Fonda RS i onoga

što bi bilo nominalni iznos njegove mirovine iz Fonda FBiH. Kako je nedvojbeno da je

podnositelj zahtjeva primio iz Fonda RS manje nego što je trebao primiti, gore navedeni iznos

ne predstavlja punu naknadu u smislu točke 99. sporne odluke Doma za ljudska prava. Prema

izračunu podnositelja zahtjeva, on je trebao primiti 2.000 eura. Vlada nije pobijala točnost

ovog izračuna.

25. Kako je prošlo više od četiri godine od kada je sporna odluka Doma za ljudska

prava postala konačnom, a podnositelju zahtjeva još nije omogućen prelazak u Fond FBiH

(kako je naloženo točkom 98. odluke) i još nije dobio punu naknadu (kako je naloženo

točkom 99. odluke), Sud je zaključio da je podnositelju zahtjeva narušena bit prava na pristup

sudu u mjeri u kojoj je zaštićena člankom 6. Konvencije (vidjeti Jeličić, §§ 38-46).

Primjereno tome, postojalo je kršenje navedenoga članka.

II. PRIMJENA ČLANKA 46. I ČLANKA 41. KONVENCIJE

A. Članak 46. Konvencije

26. Članak 46. Konvencije predviđa:

„1. Visoke strane ugovornice preuzimaju obvezu povinovati se konačnoj presudi Suda u

svakom predmetu u kojem su stranke.

2. Konačna odluka Suda dostavlja se Komitetu ministara koji nadgleda njezino provođenje“.

8

PRESUDA KARANOVIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE

27. Kršenje prava podnositelja zahtjeva zajamčenog člankom 6. u vezi je s propustom

vlasti da otklone diskriminacije iz mirovinskog zakonodavstva, bez obzira na odluku Doma za

ljudska prava po tom pitanju. Činjenično stanje otkriva postojanje nedostatka u domaćem

pravnom sustavu, koji se odražava na jednu kategoriju građana (tj. umirovljenika koji žive u

Federaciji Bosne i Hercegovine, koji su bili interno raseljeni na teritorij Republike Srpske

tijekom oružanog sukoba). Činjenica da su svi oni potencijalni podnositelji zahtjeva

predstavlja prijetnju budućoj djelotvornosti mehanizma Konvencije.

28. Prije razmatranja podnositeljeva pojedinačnog zahtjeva za pravednu nadoknadu

po članku 41. Konvencije i imajući u vidu okolnosti ovoga slučaja, Sud želi razmotriti kakve

posljedice članak 46. Konvencije može proizvesti za tuženu državu. Sud naglašava da su,

prema članku 46, visoke strane ugovornice preuzele obveze poštivanja konačnih presuda Suda

u svakom predmetu gdje su strane u sporu i čije izvršenje nadgleda Komitet ministara Vijeća

Europe. Iz toga slijedi, između ostaloga, da presuda kojom je Sud utvrdio kršenje nameće

tuženoj državi zakonsku obvezu ne samo plaćanja iznosa dosuđenih kao pravedna naknada po

članku 41, nego i određivanja, uz nadzor Komiteta ministara, općih i/ili pojedinačnih mjera

koje treba usvojiti u domaćem zakonodavstvu, kako bi se okončala kršenja koja je Sud

ustanovio i koliko je moguće ispravile posljedice kršenja (vidjeti Scozzari i Giunta protiv

Italije , br. 39221/98 i 41963/98, § 249, ECHR 2000-Viii, i Broniowski protiv Poljske, br.

31443/96, § 192,ECHR 2004-V).

Nadalje, iz Konvencije proizlazi, a osobito iz članka 1, da su se ratifikacijom

Konvencije strane ugovornice obvezale na usklađivanje domaćeg zakonodavstva s

Konvencijom. Prema tome, obveza je tužene države odstraniti svaku zapreku u svojem

pravnom sustavu koja bi mogla biti smetnja adekvatnom rješenju situacije podnositelja

zahtjeva (vidjeti Maestri protiv Italije, br. 39748/98, § 47, ECHR 2004-I i Assanidze protiv

Gruzije, br. 71503/01, § 198, ECHR 2004-II).

29. Iako, u načelu, nije dužnost Suda određivati pravne lijekove koje treba poduzeti

kako bi se ispunile obveze tužene države prema članku 46. Konvencije (vidjeti Broniowski,

gore citirano, § 193), povreda utvrđena u predmetnom slučaju, po svojoj naravi, ne ostavlja

mogućnost pravog izbora u pogledu mjera s ciljem ispravljanja takve povrede (vidjeti točku

24. gore).

30. U ovakvim uvjetima, imajući u vidu posebne okolnosti slučaja i hitnost potrebe

za okončanjem sporne situacije, Sud smatra da tužena država mora osigurati provođenje

odluke Doma za ljudska prava i omogućiti prelazak podnositelju zahtjeva u Fond FBiH, kao i

isplatiti podnositelju zahtjeva iznos od 2.000 eura.

B. Članak 41. Konvencije

31. Članak 41. Konvencije predviđa:

„Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutarnje pravo visoke strane

ugovornice u pitanju omogućuje samo dijelomičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti

pravedno zadovoljenje oštećenoj strani“.

1. Odšteta

9

PRESUDA KARANOVIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE

32. Podnositelj zahtjeva tražio je iznos od 1.500 eura na ime nematerijalne štete koji

je Vlada smatrala previsokim.

33. Očito je da je podnositelj zahtjeva pretrpio nematerijalnu štetu kao ishod kršenja

Konvencije utvrđenog u predmetnom slučaju, za koji treba dobiti obeštećenje. Obavljajući

pravednu procjenu, kako nalaže članak 41. Konvencije, Sud dosuđuje iznos (1.500 eura) koji

je tražio podnositelj zahtjeva plus sve moguće porezne troškove.

2. Troškovi i izdaci

34. Sud napominje da je podnositelju zahtjeva odobrena pravna pomoć u skladu s

pravilima za dodjelu pravne pomoći pred Sudom, u iznosu od 850 eura. Podnositelj je

zahtjeva tražio naknadu dodanih troškova u iznosu od 500 eura, ali nije dostavio dokaze,

kakvi su računi i fakture sa specificiranim stavkama, da je uistinu imao te troškove. Stoga je

Sud odbio podnositeljev zahtjev.

3. Zatezne kamate

35. Sud smatra prikladnim zatezne kamate računati na temelju najniže kreditne stope

kod Europske središnje banke na koju se dodaje 3% (tri posto).

IZ GORE NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

1. Proglašava zahtjev dopustivim;

2. Presuđuje da postoji kršenje članka 6. Konvencije;

3. Presuđuje:

(a) da tužena država treba, u roku od tri mjeseca od dana kada je ova Presuda postala

konačna u skladu s člankom 44. § 2. Konvencije, osigurati provođenje sporne odluke

Doma za ljudska prava, tako što će:

(i)

omogućiti prelazak podnositelja zahtjeva u Fond za mirovinsko osiguranje

Federacije Bosne i Hercegovine; i

(ii)

isplatiti podnositelju zahtjeva iznos od 2.000 eura (dvijetisuće eura) koji

treba preračunati u konvertibilne marke po tečaju koji se primjenjuje na

dan isplate;

(b) da tužena država treba, u roku od tri mjeseca od dana kada je ova Presuda postala

konačna u skladu s člankom 44. § 2. Konvencije, isplatiti podnositelju zahtjeva 1.500

eura (tisućupetsto eura) na ime nematerijalne štete. Ovaj iznos također treba

preračunati u konvertibilne marke po tečaju koji vrijedi na dan isplate plus svi porezi

koji mogu biti određeni na taj iznos;

(c) da će se nakon isteka razdoblja od tri mjeseca, sve do isplate, plaćati kamata po

viđenju na navedene iznose, po stopi jednakoj najmanjoj kreditnoj stopi Europske

središnje banke za razdoblje neizmirenja, uvećana za 3%;

10

PRESUDA KARANOVIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE

4. Odbija preostali dio podnositeljeva zahtjeva za pravednu nadoknadu.

Sačinjeno na engleskom jeziku i objavljeno u pisanom obliku dana 20. studenoga 2007, u

skladu s pravilom 77. §§ 2. i 3. Pravila Suda.

T.L. EARLY

Registrar

Nicolas BRATZA

Predsjednik

11