EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  
ČETVRTI ODJEL  
PREDMET MILISAVLJEVIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE  
(Aplikacija br. 7435/04)  
PRESUDA  
STRASBOURG  
3. mart 2009. godine  
Ova presuda postat će konačna pod uslovima propisanim u članu 44. § 2.  
Konvencije. Presuda može biti predmet redakcijskih izmjena.  
U predmetu Milisavljević protiv Bosne i Hercegovine,  
Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:  
Nicolas Bratza, predsjednik  
Lech Garlicki,  
Ljiljana Mijović,  
David Thór Björgvinsson,  
Ján Šikuta,  
Päivi Hirvelä,  
Mihai Poalelungi, sudije  
i Fatoş Araci, zamjenik registrara Odjela  
Nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 10. februara 2009.  
donijelo je slijedeću presudu:  
PROCEDURA  
1.  
Postupak u ovom predmetu pokrenut je zahtjevom protiv Bosne i  
Hercegovine (br. 7435/04) koje su Sudu podnijela tri državljanina Bosne i  
Hercegovine, gđa Tereza Milisavljević, g. Miroslav Milisavljević i g. Vladimir  
Milisavljević (aplikanti) u skladu s članom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i  
osnovnih sloboda (Konvencija), dana 17. februara 2004.  
2.  
Aplikante, kojima je odobrena pravna pomoć, zastupao je g. V. Marić,  
advokat iz Mostara. Vladu Bosne i Hercegovine (Vlada) zastupala je gđa Z.  
Ibrahimović, zamjenik zastupnika/agenta.  
3.  
koja je donesena u korist prvog aplikanta.  
4. Dana 29. maja 2007. predsjednik Četvrtog odjela Suda odlučio je da  
Aplikanti su se žalili na neizvršenje odluke domaćeg suda od 7. maja 2003,  
obavijesti Vladu o ovoj aplikaciji. U skladu s članom 29. stav 3. Konvencije,  
odlučeno je da se meritum i dopuštenost ispitaju istovremeno.  
ČINJENICE  
I. OKOLNOSTI SLUČAJA  
5.  
dok njeni sinovi, drugi i treći aplikant, žive u Beogradu, R. Srbija.  
6. Dana 24. juna 1983. domaće vlasti su oduzele stan u kojem su aplikanti  
Aplikanti su rođeni 1947, 1973. i 1977. godine. Prvi aplikant živi u Sarajevu,  
živjeli, ali nije bio u njihovom vlasništvu. Lokalni urbanistički zavod je bio u obavezi  
da prvom aplikantu dodijeli zamjenski stan. Ova odluka je postala pravosnažna dana  
21. oktobra 1983.  
7.  
Dana 6. aprila 1987. prvi aplikant pokrenuo je sudski postupak za dodjelu  
odgovarajućeg zamjenskog stana od lokalnog urbanističkog zavoda.  
2
8.  
Dana 29. aprila 1998. Općinski sud I u Sarajevu je odlučio da sudovi nisu  
nadležni za dodjelu takvog stana, s obzirom da su domaći organi za urbanizam bili  
dužni prvom aplikantu dodijeliti odgovarajući zamjenski stan. Tako je Općinski sud I  
u Sarajevu odbacio nadležnost. Ova odluka je postala pravosnažna dana 31. marta  
1999, kada je potvrdio Kantonalni sud u Sarajevu.  
9.  
prava zbog neizvršenja administrativne odluke donesene 24. juna 1983.  
10. Dana 7. maja 2003. Dom za ljudska prava ustanovio je povredu člana 6.  
Dana 24. novembra 1999. prvi aplikant je podnio žalbu Domu za ljudska  
Konvencije i člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Dom je naložio Federaciji  
Bosne i Hercegovine (jedan od entiteta u Bosni i Hercegovini) da dodijeli ili da  
osigura da domaći urbanistički organi dodijele prvom aplikantu odgovarajući  
zamjenski stan najkasnije u roku od mjesec dana. Dom za ljudska prava je prvom  
aplikantu na ime materijalne štete dosudio 18.200 BAM (približno 9.300 eura) plus  
200 BAM (približno 100 eura) mjesečno od juna 2003. do kraja mjeseca u kojem joj  
bude dodijeljen odgovarajući zamjenski stan. Nadalje, dosuđeno joj je 3.000 BAM  
(približno 1.550 eura) na ime nematerijalne štete. I na kraju, dosuđena joj je zatezna  
kamata na gore navedene iznose po godišnjoj stopi od 10%. Ova odluka je postala  
izvršna dana 4. septembra 2003.  
11.  
Dana 24. marta 2005. lokalni urbanistički organi su prvom aplikantu ponudili  
zakup (stanarsko pravo) jednog stana u Sarajevu. Dana 31. marta 2005, aplikantica je  
odbilu takvu ponudu.  
12.  
Dana 1. jula 2005. Federacija Bosne i Hercegovine je prvom aplikantu  
isplatila iznose: 18.200 BAM na ime materijalne štete, 3.000 BAM na ime  
nematerijalne štete i zatezne kamate na gornje iznose po stopi navedenoj u odluci  
Doma za ljudska prava.  
13.  
Dana 15. septembra 2005. Federacija Bosne i Hercegovine je zatražila  
tumačenje odluke da se dodijeli ili osigura da urbanistički organi dodijele prvom  
aplikantu odgovarajući zamjenski stan kako je određeno odlukom Doma za ljudska  
prava.  
14.  
Dana 15. decembra 2005. pravni sljednik Doma za ljudska prava, Komisija za  
ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, dala je objašnjenje da u  
skladu sa odlukom Doma za ljudska prava, prvom aplikantu treba dati vlasništvo nad  
stanom, a ne samo stanarsko pravo.  
15.  
Dana 19. septembra 2006. urbanističke vlasti ponovo su prvom vlasniku  
ponudile stanarsko pravo nad istim stanom kao i 24. marta 2005. Aplikant nije  
prihvatio ponudu.  
16.  
Dana 8. novembra 2006. prvi aplikant je protiv Vlade Federacije Bosne i  
Hercegovine podnio krivičnu prijavu Tužilaštvu Bosne i Hercegovine (neizvršenje  
konačne i izvršne odluke Doma za ljudska prava predstavlja krivično djelo). Izgleda  
da u tom smislu nije donesena nikakva odluka.  
17.  
Dana 13. marta 2008. Federacija Bosne i Hercegovine isplatila je dodatnih  
10.069,76 BAM na ime materijalne štete (tj. 200 BAM mjesečno za period od juna  
2003. do septembra 2006.) plus zatezne kamate na navedene mjesečne iznose po  
stopi koja je naznačena u odluci Doma za ljudska prava).  
3
II.  
RELEVANTNO PRAVO I PRAKSA  
18.  
Relevantno pravo i praksa izneseni su u predmetu Karanović protiv Bosne i  
Hercegovine (br. 39462/03, §§ 13-15, od 20. novembra 2007.), što se takođe odnosi  
na izvršenje odluke Doma za ljudska prava.  
PRAVO  
19.  
Aplikanti su se žalili na neizvršenje konačne i izvršne odluke Doma za  
ljudska prava donesene u korist prvog aplikanta. Oni su se pozvali na član 6.  
Konvencije i član 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.  
Član 6. u relevantnom dijelu, navodi:  
„Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ... svako ima pravo na pravično  
suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom  
ustanovljenim sudom.“  
Član 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju glasi:  
„Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko  
ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim  
zakonom i općim načelima međunarodnog prava.  
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da  
primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu  
s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.“  
I.  
DOPUSTIVOST  
20.  
Vlada je tvrdila da su aplikanti propustili da se prvo obrate domaćim  
sudovima. Nadalje, tvrdila je da se drugi i treći aplikant ne mogu smatrati žrtvama  
zbog navodnog kršenja zato što oni nisu bili strane u postupcima pred domaćim  
organima.  
21.  
daju svoje komentare na drugu primjedbu.  
22. Sud je ranije ustanovio da nije postojao efikasan pravni lijek u pogledu  
Aplikanti su odbacili prvu primjedbu ne navodeći detalje i nisu bili voljni da  
pritužbi na neizvršenje odluka Doma za ljudska prava (vidjeti Karanović, citirano  
gore, § 19.). Tako je prva primjedba Vlade odbačena.  
23.  
Sud se slaže sa Vladom u pogledu druge primjedbe. Pošto se predmetni slučaj  
odnosi na neizvršavanje domaće odluke u korist prvog aplikanta, drugi i treći  
aplikant nemaju preduslove koji su navedeni u članu 34. Konvencije (vidjeti, napr.  
Teteriny protiv Rusije, br. 11931/03, §§ 27-30, 30. juna 2005). Zbog toga se ovaj dio  
aplikacije mora odbaciti kao nespojiv ratione personae sa odredbama Konvencije, u  
skladu sa članom 35. §§ 3 i 4.  
4
24.  
Žalbe prvog aplikanta nisu očigledno neosnovane u smislu člana 35 § 3  
Konvencije. Sud dalje naglašava da one nisu nedopuštene. Stoga se ovaj dio  
aplikacije proglašava dopuštenim.  
II.  
NAVODNA KRŠENJA ČLANA 6. § 1. KONVENCIJE I ČLANA 1.  
PROTOKOLA BR. 1. UZ KONVENCIJU  
25.  
Vlada u svom izjašnjenju o meritumu kritikuje pobijanu odluku Doma za  
ljudska prava. Po mišljenju Vlade, u domaćoj legislativi ne postoji uporište za odluku  
Doma za ljudska prava da se prvom aplikantu dodijeli odgovarajući zamjenski stan u  
vlasništvo. Vlada smatra da aplikantici treba dodijeliti samo stanarsko pravo.  
26.  
Sud podsjeća da jedan od osnovnih aspekata vladavine prava predstavlja  
princip pravne sigurnosti, koji između ostalog nalaže da se odluke sudova ne dovode  
u pitanje kada su jednom donesene (vidjeti Brumărescu protiv Rumunije, br.  
28342/95, § 61, ECHR 1999-VII i Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, br. 41183/02,  
§ 44, ECHR 2006-...).  
27.  
U predmetnom slučaju je jasno da je proteklo više od pet godina od kada je  
pomenuta domaća odluka postala konačna, a da aplikantu još uvijek nije dodijeljen  
odgovarajući zamjenski stan, kao ni puna naknada (prvi aplikant treba primiti još 200  
BAM za svaki mjesec u periodu od oktobra 2006. do kraja mjeseca u kojem joj bude  
dodijeljen odgovarajući zamjenski stan plus zatezne kamate na ove mjesečne iznose).  
Uzimajući u obzir da Vlada nije pružila nikakvo objašnjenje za ovakvo kašnjenje,  
Sud zaključuje da je došlo do kršenja člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola br. 1  
uz Konvenciju (vidjeti Jeličić, gore citirano, §§ 38-46 i 48-49).  
III.  
28.  
PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE  
član 41. Konvencije glasi:  
„Kada Sud utvrdi kršenje Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo visoke  
strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, ako je to  
potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.“  
A.  
Šteta  
29.  
Prvi aplikant prije svega traži da se predmetna odluka Doma za ljudska prava  
izvrši. Alternativno, traži iznos trenutne tržišne vrijednosti odgovorajućeg  
zamjenskog stana koji procjenjuje na 120.000 eura. Pored toga, prvi aplikant traži i  
15.000 eura na ime nematerijalne štete.  
30.  
31.  
Vlada smatra da su navedeni iznosi previsoki.  
Sud naglašava da su se, u skladu sa članom 46. Konvencije, visoke ugovorne  
strane obavezale da postupaju u skladu sa konačnim presudama Suda u svakom  
predmetu u kojem su bili strane, a čije izvršenje nadgleda Komitet ministara. To  
5
znači, između ostalog, da presuda u kojoj je Sud ustanovio kršenje, tuženoj strani  
nameće pravnu obavezu, ne samo da isplati iznose koji su dosuđeni na ime pravične  
naknade, nego i da pod nadzorom Komiteta ministara odredi koje će generalne ili  
individualne mjere biti ugrađene u njen pravni sistem kako bi prestalo kršenje koje je  
Sud utvrdio i da, koliko je moguće, ublaži posljedice (vidjeti, analogijom, Scozzari i  
Giunta protiv Italije, br. 39221/98 i 41963/98, § 249, ECHR 2000-VIII). Nadalje, uz  
nadzor Komiteta ministara, tužena strana može po svom nahođenju odabrati način na  
koji će izvršiti svoju pravnu obavezu na temelju člana 46. Konvencije, pod uslovom  
da je takav način u skladu sa zaključcima koji su navedeni u presudi Suda.  
32.  
Prema tome, u skladu sa članom 41. Konvencije, svrha dosuđivanja iznosa na  
ime pravične naknade je samo reparacija štete u mjeri u kojoj takva dešavanja čine  
niz povreda koje se ne mogu ispraviti na drugi način.  
33.  
U predmetnom slučaju, Sud nema razloga da sumnja da će Vlada zaista,  
nakon ove presude, izvršiti odluku Doma za ljudska prava dodjelom aplikantu  
odgovarajućeg zamjenskog stana u vlasništvo i plaćanjem ostatka dospjele naknade  
(vidjeti stav 27. gore). Stoga, Sud smatra nepotrebnim da razmatra alternativni  
zahtjev prvog aplikanta.  
34.  
S druge strane, Sud smatra evidentnim da je prvi aplikant pretrpio izvjestan  
nematrijalni gubitak kao rezultat utvrđenih kršenja Konvencije, za koji treba da bude  
obeštećen. Sud dosuđuje 4.000 eura po ovom osnovu plus svi porezi koji mogu biti  
obračunati na ovaj iznos.  
B.  
Izdaci i troškovi  
35.  
Prvi aplikant je takođe tražio 5.000 eura na ime troškova i izdataka nastalih u  
toku postupaka pred domaćim organima.  
36.  
37.  
Vlada je ovaj zahtjev smatrala neosnovanim.  
Sud podsjeća da će potvrditi zahtjeve za naknadu troškova i izdataka samo u  
mjeri u kojoj se oni odnose na povrede koje je Sud utvrdio. Nema nikakvih dokaza  
da je prvi aplikant imao troškove pred domaćim organima u pokušaju da ubrza  
izvršenje odluke Doma za ljudska prava ili da ishodi naknadu u vezi sa povredama  
Konvencije utvrđenim u predmetnom slučaju. Shodno tome, Sud odbija ovaj zahtjev.  
C.  
Zatezne kamate  
38.  
Sud smatra adekvatnim da se zatezna kamata računa po stopi jednakoj  
najmanjoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke uvećanoj za 3% .  
IZ GORE NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO  
1. Proglašava prigovore prvog aplikanta dopuštenim, a preostali dio aplikacije  
nedopuštenim;  
6
2. Presuđuje da postoji kršenje člana 6. Konvencije;  
3. Presuđuje da postoji kršenje člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju;  
4. Presuđuje  
(a) da tužena država na ime nematerijalne štete treba prvom aplikantu da  
isplati iznos od 4.000 Eura (četirihiljade eura) u roku od tri mjeseca od  
dana kada je ova presuda postala konačna, u skladu s članom 44. stav 2.  
Konvencije, kao i sve poreze koji mogu biti obračunati na gore navedeni  
iznos, pretvoreno u konvertibilne marke po stopi koja se primjenjuje na  
dan isplate;  
(b) da će se nakon proteka razdoblja od tri mjeseca, sve do isplate, plaćati  
kamata po viđenju na navedene iznose po stopi jednakoj najmanjoj  
kreditnoj stopi Evropske centralne banke za razdoblje neizmirenja,  
uvećana za 3%.  
Sačinjeno na engleskom jeziku i objavljeno u pisanom obliku dana 3. marta  
2009. u skladu s pravilom 77. stav 2. i 3. Pravila Suda.  
Fatoş Araci  
Zamjenik Registrara  
Nicolas Bratza  
Predsjednik  
7