EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  
PRVI ODJEL  
PREDMET TRGO PROTIV HRVATSKE  
(Zahtjev br. 35298/04)  
PRESUDA  
STRASBOURG  
11. lipnja 2009.  
Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku  
2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.  
PRESUDA TRGO PROTIV HRVATSKE  
1
U predmetu Trgo protiv Hrvatske,  
Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:  
g. Christos Rozakis, predsjednik,  
gđa Nina Vajić,  
g. Khanlar Hajiyev,  
g. Dean Spielmann,  
g. Sverre Erik Jebens,  
g. Giorgio Malinverni,  
g. George Nicolaou, suci,  
i g. Søren Nielsen, tajnik Odjela,  
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 19. svibnja 2009. godine,  
donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:  
POSTUPAK  
1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br.  
35298/04) protiv Republike Hrvatske što ga je 11. listopada 2004. godine  
hrvatski državljanin, g. Fabjan Trgo („podnositelj zahtjeva“) podnio Sudu  
na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda  
(„Konvencija“).  
2. Podnositelja zahtjeva zastupao je g. A. Nola, odvjetnik iz Makarske.  
Hrvatsku vladu („Vlada“) zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.  
3. Podnositelj zahtjeva posebno navodi da je povrijeđeno njegovo pravo  
na mirno uživanje vlasništva, budući da su mu domaći sudovi odbili priznati  
vlasništvo koje je stekao dosjelošću.  
4. Dana 16. siječnja 2007. predsjednik Prvoga odjela odlučio je Vladu  
obavijestiti o prigovoru koji se odnosi na pravo vlasništva. Dana 4. rujna  
2008., Vijeće je odlučilo istovremeno ispitati osnovanost, kao i dopuštenost  
zahtjeva (članak 29. stavak 3.).  
ČINJENICE  
I. OKOLNOSTI PREDMETA  
5. Podnositelj zahtjeva je rođen 1924. godine i živi u Krilu Jesenicama.  
2
PRESUDA TRGO PROTIV HRVATSKE  
A. Spor oko vlasništva  
1. Pozadina predmeta  
(a) Društveno vlasništvo i njegova pretvorba  
6. Pravni sustav bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije  
(SFRJ) razlikovao je dvije vrste vlasništva: privatno vlasništvo i društveno  
vlasništvo. Dok su vlasnici imovine u privatnom vlasništvu bili privatni  
pojedinci (fizičke osobe) i neke privatne pravne osobe koje su se nazivale  
„građanske pravne osobe“, kao što su zaklade, udruge i vjerske zajednice,  
imovina u društvenom vlasništvu prema službenoj doktrini nije imala  
vlasnika. Međutim, savezna država, njezine sastavne republike, općine kao  
jedinice lokalne vlasti i razne druge pravne osobe koje su se nazivale  
„društvene pravne osobe“, a među kojima su najvažnija bila poduzeća koja  
su se u to vrijeme nazivala „organizacije udruženog rada“, a kasnije  
„društvena poduzeća“ su tijekom socijalističkog razdoblja dobila određena  
kvazi-vlasnička prava na stvarima u društvenom vlasništvu, kao što je pravo  
korištenja, pravo upravljanja, pravo raspolaganja. Privatne osobe također su  
mogle steći određena prava na stvarima u društvenom vlasništvu. Osobito  
su brojne osobe koje su živjele u stanovima u društvenom vlasništvu imale  
stanarsko pravo na tim stanovima.  
7. Ustav Republike Hrvatske iz 1990. godine („Narodne novine“, br.  
56/1990 s kasnijim izmjenama i dopunama) priznao je samo jednu vrstu  
vlasništva: privatno vlasništvo. Stoga je Hrvatski sabor, kako bi se pravni  
sustav zemlje uskladio s Ustavom, u razdoblju između 1991. i 1997. godine  
donio nekoliko zakonodavnih akata s ciljem pretvorbe društvenog  
vlasništva u privatno vlasništvo.  
8. Posebice je Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo  
(„Narodne novine“, br. 27/1991 s kasnijim izmjenama i dopunama), koji je  
stupio na snagu 19. lipnja 1991. godine omogućio nositeljima stanarskog  
prava da pod povoljnim uvjetima otkupe svoje stanove koji su bili u  
društvenom vlasništvu, te tako postanu njihovi vlasnici.  
9. Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“, br.  
19/1991 s kasnijim izmjenama i dopunama) koji je stupio na snagu 1.  
svibnja 1991. godine, propisao je da se sva „društvena poduzeća“ moraju  
pretvoriti u trgovačka društva, konkretno u društva s ograničenom  
odgovornošću ili dionička društva.  
10. Dana 1. siječnja 1997. godine stupili su na snagu i Zakon o vlasništvu  
i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/1996 od 28. listopada  
1996. – “Zakon o vlasništvu iz 1996. godine”) i Zakon o naknadi za  
imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine  
(„Narodne novine“, br. 92/1996, s kasnijim izmjenama i dopunama –  
“Zakon o denacionalizaciji”). Stupanjem na snagu ta dva zakona pretvorba  
društvenog vlasništva u privatno vlasništvo bila je u velikoj mjeri dovršena.  
PRESUDA TRGO PROTIV HRVATSKE  
3
11. Zakon o vlasništvu iz 1996. godine propisao je da stupanjem istoga  
na snagu nositelji prava korištenja, upravljanja i raspolaganja na stvari u  
društvenom vlasništvu (vidi stavak 6. ove presude) stječu pravo vlasništva  
na toj stvari. U odnosu na, konkretno, trgovačka društva stvorena  
pretvorbom društvenih poduzeća u skladu sa Zakonom o pretvorbi  
društvenih poduzeća, Zakonom o vlasništvu iz 1996. godine je propisano da  
se već od trenutka njihove pretvorbe ta poduzeća smatraju vlasnicima  
društvene imovine u odnosu na koju su prethodno imali prava korištenja,  
upravljanja i raspolaganja (vidi članak 360. stavak 1. Zakona o vlasništvu iz  
1996. godine u stavku 28. ove presude).  
12. Zakon o denacionalizaciji propisao je da u odnosu na određenu  
imovinu koja je za vrijeme socijalizma oduzeta prijašnjim vlasnicima  
nacionalizacijom ili konfiskacijom te pretvorena u društveno vlasništvo  
treba izvršiti naknadu u naravi. Time je nekim prijašnjim vlasnicima ili  
njihovim nasljednicima omogućeno stjecanje vlasništva na toj imovini koja  
je do tada bila u društvenom vlasništvu.  
(b) Stjecanje vlasništva na stvarima u društvenom vlasništvu dosjelošću  
13. Zakonodavstvo bivše SFRJ, posebice članak 29. Zakona o osnovnim  
vlasničkopravnim odnosima iz 1980. godine (vidi stavak 27. ove presude),  
zabranio je stjecanje vlasništva na stvarima u društvenom vlasništvu  
dosjelošću.  
14. Kod preuzimanja Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima iz  
1980. godine u hrvatski pravni sustav 8. listopada 1991. godine, Sabor je  
stavio izvan snage tu odredbu (vidi stavak 27. ove presude).  
15. Slijedom toga, novi Zakon o vlasništvu iz 1996. godine je u članku  
388.(4) propisao da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na  
dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme  
posjedovanja proteklo prije toga dana (vidi stavak 28. ove presude).  
16. Slijedom nekoliko prijedloga za ocjenu ustavnosti koje su podnijeli  
bivši vlasnici imovine koja je bila oduzeta tijekom socijalizma, Ustavni sud  
Republike Hrvatske je 8. srpnja 1999. prihvatio inicijativu i odlučio  
pokrenuti postupak za ocjenu ustavnosti članka 388.(4) Zakona o vlasništvu  
iz 1996. godine (odluke br. U-I-58/1997, U-I-235/1997, U-I-237/1997, U-I-  
1053/1997 i U-I-1054/1997 od 8. srpnja 1999., „Narodne novine“, br.  
80/1999 od 30. srpnja 1999.).  
17. Dana 17. studenog 1999. godine, Ustavni sud je ukinuo članak  
388.(4) Zakona o vlasništvu iz 1996. godine (odluke br. U-I-58/1997, U-I-  
235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog  
1999., „Narodne novine“, br. 137/99 od 4. prosinca 1999.). Presudio je da  
osporavana odredba ima povratno djelovanje sa štetnim posljedicama na  
prava trećih osoba te da je stoga neustavna.  
Mjerodavni dijelovi odluke Ustavnog suda glase:  
4
PRESUDA TRGO PROTIV HRVATSKE  
ODLUKA  
I.  
Odredbe članka ... 388. stavka 4. [Zakona o vlasništvu iz 1996. godine] se ovime  
ukidaju.  
II.  
...  
Obrazloženje  
I.  
Predlagatelji smatraju da osporavana odredba ide za tim da razni korisnici imovine  
koji su ju koristili bez ikakve osnove, sada tu imovinu steknu u vlasništvo, da ih se  
pogoduje na štetu [bivših] vlasnika kojima je oteta u komunizmu... Također navode da  
nije moguće priznati retroaktivnu dosjelost.  
...  
Prijedlog [za ocjenu ustavnosti] je osnovan.  
Osporena odredba jednom faktičnom stanju daje jednu uobičajenu kvalitetu i za ono  
vrijeme, kad je ta kvaliteta bila zakonom izrijekom isključena.  
Naime, u članku 29. [Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima iz 1980.  
godine] bilo je propisano da se na stvari u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne  
može steći dosjelošću. Ta je odredba stavljena izvan snage člankom 3. [Zakona o  
preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima iz 1980. godine] (...), pa  
su sve nekretnine koje su do donošenja [novog] Ustava [iz 1990. godine] bile  
društveno vlasništvo, bez obzira na njihov status u prijelaznom periodu i glede  
[stjecanja vlasništva temeljem] dosjelosti došle pod opći režim.  
S obzirom na to da stavljanje izvan snage u konkretnom slučaju, prema stajalištu  
Suda, znači samo ukidanje (ex nunc), a ne i poništavanje (ex tunc), valja zaključiti da  
se vrijeme posjedovanja stvari u društvenom vlasništvu do 8. listopada 1991. (dan  
stupanja na snagu Zakona o preuzimanju [Zakona o osnovnim vlasničkopravnim  
odnosima iz 1980. godine]) ne može računati u dosjelost...  
Naime, posjednici stvari za koje je stjecanje dosjelošću bilo izrijekom zakonom  
isključeno, znali su da stvar nije sposobna za [stjecanje vlasništva] dosjedanje[m], a  
znali su to i ovlaštenici [raznih] prava (upravljanja, raspolaganja, korištenja) na istoj  
stvari, pa nisu protiv opasnosti gubitka stvari zbog dosjedanja posjednika, niti morali  
koristiti odgovarajuća pravna sredstva. Stoga bi se u primjeni osporene odredbe moglo  
dogoditi da netko tko je imao neko imovinsko pravo, to pravo izgubi, što Ustav  
dopušta samo iznimno i uz naknadu.  
Osim toga, osporena odredba omogućuje stjecanje vlasništva određenih stvari  
dosjelošću već i prije no što su rokovi dosjedanja za te stvari i počeli teći, i to upravo  
kad se [istovremeno] za mnoge bivše stvari u društvenom vlasništvu, rokovi dosjelosti  
produžuju (stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne  
samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave...  
PRESUDA TRGO PROTIV HRVATSKE  
5
[Zbog navedenog], Sud ocjenjuje da osporena odredba u materijalnom smislu  
[materijalna neustavnost] nije u suglasnosti s najvišim vrednotama [ustavnog poretka]  
jednakosti, nepovredivosti vlasništva i vladavine prava iz članka 3. Ustava, i jamstva  
prava vlasništva iz članka 48. stavka 1. Ustava.  
Nadalje, Sud zaključuje da osporena odredba ima povratno djelovanje, zbog čega  
ocjenjuje da ona nije u suglasju ni s odredbom članka 90. stavka 2. Ustava  
...  
..., Sud zaključuje da prilikom utvrđivanja povratnog djelovanja predmetne odredbe  
članka 388. stavka 4. [Zakona o vlasništvu iz 1996.], nije proveden postupak propisan  
Poslovnikom Zastupničkog doma Hrvatskog državnog sabora  
Prema stajalištu Suda, kada zakonodavac [u zakonodavnom postupku] povrijedi  
način svojega rada koji je sam sebi propisao... ...propis koji je donijet na takav  
nepropisan način, nije u skladu s [načelom] vladavine prava iz članka 3. Ustava.  
To nadalje znači da ... [osporavana odredba] ni u formalnom smislu nije u suglasju s  
odredbom članka 90. stavka 2. Ustava [formalna neustavnost].  
2. Postupak u konkretnom predmetu  
18. Godine 1997. podnositelj zahtjeva je pokrenuo građanski postupak  
pred Općinskim sudom u Makarskoj protiv općine Podgora i države, tražeći  
da se utvrdi kako je on vlasnik određenih čestica te njihov upis na njegovo  
ime u zemljišnu knjigu. Podnositelj zahtjeva je tvrdio da je vlasnik  
predmetne imovine bio njegov pokojni ujak kojem je to konfiscirano od  
strane socijalističkih vlasti 1949. godine. Pokojna majka podnositelja  
zahtjeva bila je u posjedu tog zemljišta od 1953. godine, a podnositelj  
zahtjeva nastavio je biti posjednik nakon njezine smrti 16. veljače 1992.  
godine. Budući da je propisano razdoblje za stjecanje vlasništva dosjelošću  
proteklo, podnositelj zahtjeva je tvrdio da je stekao vlasništvo tog zemljišta.  
19. Dana 16. veljače 2001. godine Općinski je sud presudio u korist  
podnositelja zahtjeva i naložio da se isti upiše u zemljišnu knjigu kao  
vlasnik imovine. Sud je presudio:  
"Utvrđenjem da je unatoč formalnoj uknjižbi u zemljišnim knjigama, majka tužitelja  
bila savjesni posjednik predmetnih nekretnina, valjalo je utvrditi je li ovaj posjed bio  
kroz zakonski potrebno vrijeme za stjecanje dosjelošću.  
Nakon brisanja čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima moguće je  
postalo stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom  
vlasništvu, time da se po čl. 388. st 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. rok za stjecanje  
dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu,  
računa i vrijeme posjedovanja prije tog dana.  
Odredba st. 4. čl. 388. ZV ukinuta je odlukom Ustavnog suda ..., što znači da je ova  
odredba sve do njena ukidanja bila na snazi, dakle sve do potkraj 1999. godine...  
Za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u vlasništvu Republike  
Hrvatske sukladno čl 159. st. 4. ZV potrebno je dvostruko vrijeme od onoga iz st. 2. i  
6
PRESUDA TRGO PROTIV HRVATSKE  
3. rečenog članka što znači da je u odnosu na predmetne nekretnine potreban savjesni  
neprekinuti nesmetan posjed kroz razdoblje 40 godina da bi se na istima steklo pravo  
vlasništva dosjelošću.  
Uzev u obzir da je ...tužitelj preko svoje majke u posjedu predmetnih nekretnina do  
tad bio neprekinuto od 1953., zaključiti je da je isti stekao dosjelošću vlasnost  
predmetnih nekretnina ...”  
20. Nakon što su obje tužene strane uložile žalbu, Županijski sud u  
Splitu je dana 18. lipnja 2004. godine ukinuo prvostupanjsku presudu i  
odbio tužbeni zahtjev podnositelja zahtjeva po sljedećim osnovama:  
“Naime, između parničnih stranaka nije sporno da je:  
- pravnom predniku tužitelja...izvršena konfiskacija spornih nekretnina 1949.  
godine;  
- da je temeljem odluke o konfiskaciji tuženik upisan u zemljišne knjige;  
- da se tužitelj, odnosno njegov pravni prednik nalazio u neprekidnom posjedu od  
1953. do danas.  
Pogrešna je tvrdnja suda prvog stupnja da je tužitelj stekao pravo vlasništva  
dosjelošću na spornim nekretninama jer on i njegov prednik su bili u neprekidnom  
posjedu od 1953. godine do danas, pozivom na odredbu članka 388. stavak 4. Zakona  
o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996., koje odredbe su ukinute odlukom  
Ustavnog suda Republike Hrvatske...Ovom odlukom Ustavni sud Republike Hrvatske  
izrazio je stav da protuustavnost ukinutog propisa postoji i prije njenog ukidanja,  
dakle, već od njegovog stupanja na snagu, što i ovaj sud prihvaća. Dakle, bez obzira  
što je odredba članka 388. stavak 4. ZV bila na snazi do objave odluke Ustavnog suda  
Republike Hrvatske u Narodnim novinama, odluka se nije mogla temeljiti na  
protuustavnoj odredbi.”  
21. Podnositelj zahtjeva je podnio ustavnu tužbu protiv te presude,  
tvrdeći da su, inter alia, povrijeđena njegova vlasnička prava. Dana 3.  
ožujka 2005. godine, Ustavni sud je odbio tužbu podnositelja zahtjeva,  
nalazeći da:  
“Tijekom...postupka...Ustavni sud je utvrdio da je (drugostupanjska presuda)  
donesena primjenom mjerodavnog materijalnog prava,  
a
pravna stajališta  
drugostupanjskoga suda su valjano obrazložena, te stoga podnositelju nije povrijeđeno  
ustavno jamstvo prava vlasništva i prava nasljeđivanja.”  
B. Ponavljanje kaznenog postupka  
22. Godine 1994. podnositelj zahtjeva je zatražio ponavljanje kaznenog  
postupka koji je završio 1945. godine i u kojem je njegov ujak bio osuđen.  
23. Dana 14. listopada 2003. godine Županijski sud u Splitu utvrdio je da  
je zahtjev podnositelja zahtjeva nedopušten, nalazeći da isti nije imao pravo  
podnijeti takav zahtjev. Po uloženoj žalbi, Vrhovni sud Republike Hrvatske  
je 18. veljače 2004. godine potvrdio prvostupanjsku odluku.  
24. Naknadno, 30. lipnja 2004. godine, Ustavni je sud utvrdio da je  
ustavna tužba podnositelja zahtjeva nedopuštena zbog nenadležnosti.  
PRESUDA TRGO PROTIV HRVATSKE  
7
C. Upravni postupak za povrat oduzete imovine  
25. Dana 5. svibnja 1997. godine, podnositelj zahtjeva podnio je zahtjev  
nadležnom upravnom tijelu, tražeći povrat navedenih čestica koje su  
socijalističke vlasti konfiscirale njegovom pokojnom ujaku 1949. godine.  
Pritom se pozvao na Zakon o denacionalizaciji. Čini se da je postupak  
kasnije prekinut, te da je formalno još uvijek u tijeku.  
II. MJERODAVNO NACIONALNO PRAVO I PRAKSA  
A. Zakon o Ustavnom sudu  
26. Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske iz 1999. godine,  
(„Narodne novine“, br. 99/1999 od 29. rujna 1999. koji je stupio na snagu  
24. rujna 1999. godine – “Zakon o Ustavnom sudu”), izmijenjen i dopunjen  
Ustavnim zakonom o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom  
sudu Republike Hrvatske iz 2002. godine („Narodne novine“, br. 29/2002  
od 22. ožujka 2002. koji je stupio na snagu 15. ožujka 2002.), u svojim  
mjerodavnim dijelovima glasi:  
Članak 53.  
“(1) Ustavni sud će ukinuti zakon ili pojedine njegove odredbe ako utvrdi da nisu  
suglasni s Ustavom...  
(2) Ukinuti zakon odnosno ukinute zakonske odredbe prestaju važiti danom objave  
odluke Ustavnog suda [tj. ex nunc] u »Narodnim novinama« ako Ustavni sud ne  
odredi drugi rok.  
(3) ...”  
Članak 56.  
“(1) Pravomoćna presuda za kazneno djelo utemeljena na odredbi zakona koja je  
ukinuta zbog nesuglasnosti s Ustavom ne proizvodi pravne učinke od dana stupanja na  
snagu odluke Ustavnog suda o ukidanju odredbe zakona na temelju koje je presuda  
donesena i može se izmijeniti odgovarajućom primjenom odredaba o ponavljanju  
kaznenog postupka.  
(2) Svaka fizička i pravna osoba koja je Ustavnom sudu podnijela prijedlog za  
ocjenu suglasnosti pojedine odredbe zakona s Ustavom, odnosno pojedine odredbe  
drugog propisa s Ustavom i zakonom, a Ustavni sud njezin prijedlog prihvati i ukine  
odredbu zakona, odnosno odredbu drugog propisa [ex nunc], ima pravo podnijeti  
zahtjev nadležnom tijelu za izmjenu pravomoćnoga pojedinačnog akta kojim joj je  
povrijeđeno pravo, a koji je donesen na temelju ukinute ... odredbe ... odgovarajućom  
primjenom odredaba o ponavljanju postupka.  
(3) ...  
8
PRESUDA TRGO PROTIV HRVATSKE  
(4) [Zahtjev za ponavljanjem postupka] iz stavka 2. i 3. ovoga članka može se  
podnijeti u roku od šest mjeseci od dana objave odluke Ustavnog suda u »Narodnim  
novinama«.  
(5) U postupcima u kojima o pravnoj stvari, do dana stupanja na snagu odluke  
Ustavnog suda kojom se ukida zakon, odnosno poništava ili ukida drugi propis ili  
pojedina njihova odredba, nije pravomoćno odlučeno, a taj se zakon, odnosno drugi  
propis neposredno primjenjuje u toj pravnoj stvari, ukinuti zakon, odnosno poništeni  
ili ukinuti drugi propis ili njihova ukinuta ili poništena odredba neće se primjenjivati  
od dana stupanja na snagu odluke Ustavnog suda.“  
B. Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima iz 1980. godine  
27. Članak 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima  
(Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, br. 6/1980 i  
36/1990, koji je stupio na snagu 1. rujna 1980. – “Zakon o osnovnim  
vlasničkopravnim odnosima iz 1980. godine”) propisao je da se vlasništvo  
na stvarima u društvenom vlasništvu ne može steći dosjelošću.  
Članak 3. Zakona o preuzimanju zakona o osnovnim vlasničkopravnim  
odnosima (Narodne novine Republike Hrvatske, br. 53/1991 od 8. listopada  
1991.) stavio je izvan snage članak 29. Zakona o osnovnim  
vlasničkopravnim odnosima.  
C. Zakon o vlasništvu iz 1996. godine  
28. Mjerodavni dio Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima  
(„Narodne novine“, br. 91/1996 od 28. listopada 1996. godine koji je stupio  
na snagu 1. siječnja 1997. - “Zakon o vlasništvu iz 1996. godine”) koji je  
bio na snazi u predmetnom trenutku, glasi:  
Dio treći  
PRAVO VLASNIŠTVA  
...  
Glava 6.  
STJECANJE VLASNIŠTVA  
Pravni temelji stjecanja  
Članak 114.  
“(1) Vlasništvo se može steći na temelju pravnoga posla, odluke suda, odnosno  
druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona.”  
Stjecanje [vlasništva] na temelju zakona...  
...  
PRESUDA TRGO PROTIV HRVATSKE  
(d) Stjecanje dosjelošću  
Članak 159.  
9
“(1) Dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ...  
neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude  
vlasnikom te stvari.  
(2) Samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe  
je dosjelošću u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom  
deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.  
(3) Samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je  
dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine  
protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.  
(4) Samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske... steći će  
dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov ... posjed neprekidno trajao  
dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. ovoga članka.”  
Dio deveti  
PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE  
Glava 1.  
PRETVORBA DRUŠTVENOG VLASNIŠTVA  
Opće odredbe o pretvorbi  
Članak 359.  
“(1) ...  
(2) Pravo vlasništva i druga prava koja se steknu po odredbama ovoga Zakona o  
pretvorbi prava upravljanja, korištenja i raspolaganja stvarima u društvenom  
vlasništvu ... stečena su pod uvjetom da nisu u sukobu s pravima koja na bivšim  
društvenim stvarima pripadaju drugim osobama na temelju propisa  
denacionalizaciji.  
o
Pretvorba prava upravljanja, korištenja i raspolaganja [na stvarima u društvenom  
vlasništvu]  
Članak 360.  
“(1) Pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom  
vlasništvu postalo je pretvorbom nositelja toga prava - pravo vlasništva one osobe  
koja je pretvorbom postala sveopći pravni sljednik dotadašnjega nositelja prava...  
(2) Pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom  
vlasništvu osobe koja se do stupanja na snagu ovoga Zakona nije pretvorila u subjekt  
10  
PRESUDA TRGO PROTIV HRVATSKE  
prava vlasništva, postaje stupanjem na snagu ovoga Zakona [njezino] pravo  
vlasništva...  
(3) Odredbe stavka 1. i 2. ovoga članka, na odgovarajući se način primjenjuju na sva  
stvarna prava.  
(4) Za upise prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja [stvarima u  
društvenom vlasništvu] u zemljišnim knjigama ... uzet će se da su upisi prava  
vlasništva.”  
Predmnjeve  
Članak 362.  
“(1) Smatra se da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u  
zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja  
tom nekretninom....  
(2) ...”  
Zaštita pretvorenih prava  
Članak 363.  
“(1) Osoba čije pravo vlasništva potječe od nekadašnjega prava upravljanja ili  
korištenja i raspolaganja stvari u društvenom vlasništvu ... ima pravo na zaštitu svoga  
prava kao svaki vlasnik...”  
...  
Glava 4.  
ZAVRŠNE ODREDBE  
Članak 388.  
“(1) Stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava od stupanja na  
snagu ovoga Zakona prosuđuju se prema njegovim odredbama...  
(2) Stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na  
snagu ovoga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku  
stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.  
(3) Rokovi koji su za stjecanje i prestanak stvarnih prava određeni ovim Zakonom,  
ako su bili počeli teći prije nego što je on stupio na snagu, nastavljaju teći u skladu s  
odredbom stavka 2. ovoga članka...  
(4) U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine  
bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje [drugih] stvarnih prava na tim  
nekretninama dosjelošću, računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.”  
PRESUDA TRGO PROTIV HRVATSKE  
11  
D. Izmjene i dopune Zakona o vlasništvu iz 1996. godine, donesene  
2001. godine  
29. Mjerodavni dio izmjene i dopune iz 2001. godine Zakona o  
vlasništvu iz 1996. godine (Zakon o izmjeni i dopuni Zakona vlasništvu i  
drugim stvarnim pravima, „Narodne novine“, br. 114/2001 od 20. prosinca  
2001. koji je stupio na snagu istog dana), a koje su donesene nakon ukidanja  
članka 388.(4) Zakona o vlasništvu iz 1996. godine odlukom Ustavnog suda  
od 17. studenog 1999., glasi:  
Članak 2.  
“U članku 388. iza stavka 3. dodaje se novi stavak 4. koji glasi:  
'U rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u  
društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje [drugih] stvarnih prava na tim nekretninama  
dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.'”  
E. Zakon o denacionalizaciji iz 1996. godine  
30. Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske  
komunističke vladavine („Narodne novine“, br. 92/1996, 92/1999  
(ispravak), 80/2002 i 81/2002 (ispravak), koji je stupio na snagu 1. siječnja  
1997. – „Zakon o denacionalizaciji iz 1996. godine“) omogućuje prijašnjim  
vlasnicima konfiscirane ili nacionalizirane imovine ili njihovim  
nasljednicima prvoga nasljednoga reda (izravni potomci i bračni drugovi) da  
pod određenim uvjetima traže ili povrat ili naknadu za oduzetu imovinu.  
F. Zakon o parničnom postupku  
31. Zakon o parničnom postupku iz 1977. godine (Službeni list  
Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, br. 4/1977, 36/1977  
(ispravak), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990  
i 35/1991 i Narodne novine Republike Hrvatske, br. 53/1991, 91/1992,  
112/1999, 117/2003 i 84/2008, koji je stupio na snagu 1. srpnja 1977. –  
“Zakon o parničnom postupku”), izmijenjen i dopunjen Izmjenama i  
dopunama iz 2003. godine („Narodne novine“, br. 117/2003, koje su stupile  
na snagu 1. prosinca 2003.), u svojim mjerodavnim dijelovima glasi:  
Ponavljanje postupka u povodu konačne presude Europskog suda za ljudska prava u  
Strasbourgu o povredi temeljnog ljudskog prava ili slobode  
Članak 428.a  
“(1) Kad Europski sud za ljudska prava utvrdi povredu kojeg ljudskog prava ili  
temeljne slobode zajamčene Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih  
sloboda i dodatnih Protokola uz tu Konvenciju koje je Republika Hrvatska ratificirala,  
stranka može, u roku od trideset dana od konačnosti presude Europskog suda za  
12  
PRESUDA TRGO PROTIV HRVATSKE  
ljudska prava, podnijeti zahtjev sudu u Republici Hrvatskoj koji je sudio u prvom  
stupnju u postupku u kojemu je donesena odluka kojom je povrijeđeno ljudsko pravo  
ili temeljna sloboda, za izmjenu odluke kojom je to pravo ili temeljna sloboda  
povrijeđeno.  
(2) Postupak iz stavka 1. ovoga članka provodi se uz odgovarajuću primjenu  
odredaba o ponavljanju postupka.  
(3) U ponovljenom postupku sudovi su dužni poštivati pravna stajališta izražena u  
konačnoj presudi Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda  
temeljnog ljudskog prava ili slobode.  
PRAVO  
I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1  
KONVENCIJE  
32. Podnositelj zahtjeva je tvrdio da je ex lege stekao vlasništvo  
navedenih čestica dosjelošću na temelju članka 388.(4) Zakona o vlasništvu  
iz 1996. godine. Prigovorio je da je odbijanje domaćih sudova da priznaju  
njegovo vlasništvo u navedenom građanskom postupku – budući da je ta  
odredba ukinuta od strane Ustavnog suda dok je postupak još bio u tijeku –  
povrijedilo njegova vlasnička prava. Objasnio je da je prema nacionalnom  
pravu vlasništvo stečeno dosjelošću ipso jure, tj. kad su uvjeti bili ispunjeni  
te da je on te uvjete ispunio prije odluke Ustavnog suda čije odluke imaju  
učinak samo ex nunc. Pozvao se na članak 1. Protokola br. 1. Konvencije  
koji glasi:  
“Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva.  
Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete  
predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava.  
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da  
primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s  
općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”  
33. Vlada osporava tu tvrdnju.  
A. Dopuštenost  
34. Vlada osporava dopuštenost ovog prigovora po dvjema osnovama.  
Vlada je tvrdila da podnositelj zahtjeva nije iscrpio sva domaća pravna  
sredstva te da članak 1. Protokola br. 1 nije primjenjiv na ovaj predmet.  
1. Neiscrpljenost domaćih pravnih sredstava  
35. Vlada primjećuje da je podnositelj zahtjeva, osim što je pokrenuo  
građanski postupak radi utvrđenja svoga vlasništva predmetne imovine na  
PRESUDA TRGO PROTIV HRVATSKE  
13  
temelju članka 388.(4) Zakona o vlasništvu iz 1996. godine, pokrenuo i  
upravni postupak na temelju Zakona o denacionalizaciji, tražeći povrat te  
iste imovine koja je konfiscirana njegovom pokojnom ujaku, te da je taj  
postupak još u tijeku.  
36. S obzirom na gore navedeno, Vlada smatra da u situaciji u kojoj  
podnositelj zahtjeva radi ostvarenja svojeg prava pokuša koristiti dva  
različita pravna sredstva dostupna na domaćoj razini, pravilo o iscrpljenosti  
domaćih pravnih sredstava nalaže da oba budu iskorištena do najviše razine  
nadležnosti. Budući da je upravni postupak radi povrata imovine prema  
Zakonu o denacionalizaciji još uvijek u tijeku, Vlada tvrdi da je prigovor  
podnositelja zahtjeva preuranjen.  
37. Vlada dodaje da je Zakon o denacionalizaciji propis donesen upravo  
radi rješavanja problema povrata imovine oduzete tijekom socijalističkog  
režima. Stoga je, u prvom redu, upravni postupak na temelju tog zakona  
pravno sredstvo koje trebaju koristiti osobe u situacijama sličnim situaciji  
podnositelja zahtjeva.  
38. Podnositelj zahtjeva nije komentirao ovo pitanje.  
39. Za Sud je dovoljno primijetiti da su prema Zakonu o  
denacionalizaciji, jedine osobe koje imaju pravo na povrat imovine ili  
naknadu za imovinu oduzetu tijekom socijalističkog režima sami bivši  
vlasnici ili njihovi nasljednici u prvom nasljednom redu, tj. bračni drug  
prijašnjeg vlasnika i izravni potomci. Budući da je podnositelj zahtjeva  
samo nećak svog pokojnog ujaka, on nema pravo na povrat predmetne  
imovine. U skladu s tim, njegov zahtjev za povrat pred upravnim tijelima  
prema mišljenju Suda nema izgleda za uspjeh.  
40. Iz toga slijedi da Vladin prigovor vezan uz neiscrpljenost domaćih  
pravnih sredstava mora biti odbijen.  
2. Primjenjivost članka 1. Protokola br. 1  
41. Vlada je tvrdila da podnositelj zahtjeva nikada nije imao „vlasništvo“  
u značenju članka 1. Protokola br. 1. Konvencije. Smatra da je neosporno da  
on nikada nije „uživao vlasnička prava na nekretninama o kojima je riječ“.  
Po mišljenju Vlade, podnositelj zahtjeva imao je tek uvjetni zahtjev u  
odnosu na ta zemljišne čestice na temelju kojeg je smatrao da bi dosjelošću  
mogao steći pravo vlasništva. Međutim, prema nacionalnom pravu,  
podnositelj zahtjeva nije mogao imati legitimno očekivanje da će svoj  
zahtjev ostvariti.  
42. Vlada je priznala da je u jednom trenutku zakonodavac donio  
odredbu na temelju koje bi podnositelj zahtjeva mogao ostvariti svoj uvjetni  
zahtjev da je ta odredba ostala na snazi. Međutim, tu je odredbu Ustavni sud  
ukinuo kao neustavnu. Prema tome, već u trenutku donošenja odluke  
prvostupanjskog suda, a pogotovo u trenutku kada ju je drugostupanjski sud  
ukinuo, podnositelj zahtjeva nije mogao imati legitimno očekivanje da će  
steći vlasništvo dosjelošću jer je bilo jasno da ne ispunjava potrebne uvjete  
za to te da prvostupanjski sud nije mogao temeljiti svoju presudu na toj  
odredbi.  
14  
PRESUDA TRGO PROTIV HRVATSKE  
43. Podnositelj zahtjeva se s tim ne slaže.  
44. Sud ponavlja da se podnositelj zahtjeva može pozvati na povredu  
članka 1. Protokola br. 1 samo ukoliko su osporavane odluke vezane uz  
njegovo ili njezino „vlasništvo“ u smislu te odredbe. „Vlasništvo“ može biti  
„postojeće vlasništvo“ ili zahtjevi koji su dovoljno utemeljeni da se mogu  
smatrati „imovinom“. Sud je također uputio na zahtjeve u odnosu na koje  
podnositelj zahtjeva može tvrditi da ima barem „legitimno očekivanje“ da  
će isti biti ostvareni, tj. da će on ili ona steći djelotvorno uživanje  
vlasničkog prava (vidi, inter alia, presude u predmetima Gratzinger and  
Gratzingerova v. the Czech Republic [GC], br. 39794/98, ECHR 2002-VII,  
stavak 69., i Kopecký v. Slovakia [GC], br. 44912/98, stavak 35., ECHR  
2004-IX). Međutim, legitimno očekivanje ne postoji samo za sebe, ono  
mora biti povezano s vlasničkim interesom koji također i sam treba biti  
dovoljno utemeljen (vidi ranije citiranu presudu Kopecký, stavci 45.-53.). U  
stvarnosti je stoga pitanje za Sud ima li podnositelj zahtjeva dovoljno  
utemeljen zahtjev da ga štiti članak 1. Protokola br. 1.  
45. Okrećući se ovom predmetu, Sud primjećuje da podnositelj zahtjeva  
tvrdi kako on ima pravo vlasništva na predmetnoj imovini bez intervencije  
sudova (vidi, obrnutom implikacijom, ranije citiranu presudu Kopecký,  
stavak 41.), dok Vlada tvrdi da on ima „zahtjev“, a ne „postojeće  
vlasništvo“.  
46. Sud primjećuje da se prema hrvatskom pravu vlasništvo u načelu  
stječe dosjelošću ipso jure kada su ispunjeni svi zakonski uvjeti. Međutim,  
također primjećuje da je o pitanju je li podnositelj zahtjeva zadovoljio sve  
zakonske uvjete za stjecanje vlasništva dosjelošću trebalo odlučiti pred  
nadležnim sudovima te da mu je za djelotvorno uživanje prava vlasništva  
trebala deklaratorna presuda koja bi priznala njegovo vlasništvo. Sud stoga  
smatra da je stvarnopravni interes na koji se poziva podnositelj zahtjeva po  
svojoj prirodi zahtjev, te da ga se ne može smatrati „postojećim  
vlasništvom“ u smislu sudske prakse Suda.  
47. Sud ponavlja da se tamo gdje je stvarnopravni interes po svojoj  
prirodi zahtjev, isti može smatrati „imovinom“ samo ako postoji dovoljna  
osnova za takav interes u nacionalnom pravu ili, drugim riječima, kada je  
zahtjev dovoljno utemeljen da bi bio ovršiv (vidi stavak 44. ove presude,  
kao i ranije citiranu presudu Kopecký, stavci 49. i 52.; i Stran Greek  
Refineries and Stratis Andreadis v. Greece, 9. prosinca 1994., stavak 59.,  
Serija A br. 301-B).  
48. Iz nalaza domaćih sudova (vidi stavke 19.-20. ove presude) se čini da  
nije bilo osporavano da su podnositelj zahtjeva i njegova majka bili u  
isključivom i neprekidnom bona fide posjedu predmetne nekretnine od  
1953. godine, što znači dulje od četrdeset godina, te da je on stoga već 1993.  
godine ispunio zakonske uvjete za stjecanje vlasništva dosjelošću. Stoga se  
može zaključiti da je podnositelj zahtjeva, temeljem članka 388.(4) Zakona  
o vlasništvu iz 1996. godine, ex lege postao vlasnik predmetnog zemljišta 1.  
siječnja 1997. godine kada je Zakon stupio na snagu. Ta je odredba ostala  
na snazi sve dok ju Ustavni sud nije ukinuo gotovo tri godine kasnije. Sud  
PRESUDA TRGO PROTIV HRVATSKE  
15  
stoga smatra da je zahtjev podnositelja zahtjeva imao dovoljno osnova u  
nacionalnom pravu da ga se smatra„imovinom“ zaštićenom člankom 1.  
Protokola br. 1.  
49. Slijedi da prigovor Vlade u odnosu na neprimjenjivost članka 1.  
Protokola br. 1. također mora biti odbijen.  
50. Sud nadalje zaključuje da ovaj prigovor nije očito neosnovan u  
smislu članka 35. stavka 3. Konvencije. Također primjećuje da nije  
nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.  
B. Osnovanost  
1. Tvrdnje stranaka  
51. Vlada je tvrdila da se u predmetu ne vidi bilo kakvo miješanje u  
vlasnička prava podnositelja zahtjeva. Obrazložila je da je podnositelj  
zahtjeva prigovorio u odnosu na drugostupanjsku presudu kojom je  
preinačena prvostupanjska presuda donesena u njegovu korist. Međutim,  
budući da nije mogao steći nikakvo pravo prema prvostupanjskoj presudi  
koja nije postala pravomoćna, presuda drugostupanjskog suda nije mogla  
predstavljati akt miješanja u njegova vlasnička prava.  
52. Nadalje je tvrdila da je, čak i ako se pretpostavi da je došlo do  
miješanja, ono bilo opravdano kao zakonito, imalo je legitimni cilj i bilo je  
razmjerno. Posebice tvrde da predmet treba promatrati u kontekstu postupka  
povrata odnosno naknade za imovinu oduzetu tijekom socijalističkog  
režima, koji uključuje opsežna moralna, pravna i gospodarska razmatranja.  
U takvim situacijama, koje nužno uključuju postizanje ravnoteže između  
suprotstavljenih interesa sadašnjih korisnika imovine i osoba od kojih je ista  
oduzeta, država ima široku slobodu procjene. Županijski sud u Splitu se u  
svojoj presudi pozvao na odluku Ustavnog suda kojom je ukinut članak  
388.(4) Zakona o vlasništvu iz 1996. godine, jer je isti omogućavao  
retroaktivno stjecanje vlasništva na imovini u društvenom vlasništvu  
dosjelošću osobama koje su bile u posjedu te imovine, bez ikakvog pravnog  
naslova i koje su znale da nisu mogle steći vlasništvo na njima dosjelošću.  
U takvim okolnostima, osporavana je odredba tako stvorila sasvim novu  
pravnu situaciju, dajući tim osobama povlašteni tretman u odnosu na bivše  
vlasnike od kojih je imovina nasilno oduzeta tijekom socijalističkog režima.  
Stoga je ukidanje imalo legitimni cilj zaštite prava drugih i održanja načela  
pravne sigurnosti. Nadalje, odluka Ustavnog suda nije bila suprotna načelu  
razmjernosti, budući da je država, donošenjem Zakona o denacionalizaciji,  
uredila pitanje povrata odnosno naknade za konfisciranu i nacionaliziranu  
imovinu i podnositelj zahtjeva je u okviru tog zakona trebao ostvarivati  
svoje pravo glede imovine koja je bila konfiscirana njegovom ujaku, što je  
on doista i učinio.  
53. Podnositelj zahtjeva se s tim ne slaže.  
16  
PRESUDA TRGO PROTIV HRVATSKE  
2. Ocjena suda  
(a) Je li došlo do miješanja u mirno uživanje vlasništva  
54. U svjetlu prethodnog nalaza da je podnositeljev zahtjev dovoljno  
utemeljen, da bi ga se smatralo „imovinom“ zaštićenom člankom 1.  
Protokola br. 1, Sud smatra da odbijanje drugostupanjskog suda da prihvati  
taj zahtjev te time prizna vlasništvo podnositelja zahtjeva na predmetnoj  
imovini, bez sumnje predstavlja miješanje u njegova vlasnička prava.  
55. Kako bi se nadalje utvrdilo je li miješanje bilo opravdano, treba imati  
na umu da podnositelj zahtjeva nije prigovorio ukidanju članka 388.(4)  
Zakona o vlasništvu temeljem odluke Ustavnog suda od 17. studenog 1999.  
godine niti razlozima za tu odluku. Umjesto toga, njegov se prigovor odnosi  
na to što drugostupanjski sud, za razliku od prvostupanjskog suda, nije  
priznao pravne posljedice koje je ta odredba već stvorila prije nego što je  
ukinuta, tj. da je ex lege stekao vlasništvo na predmetnoj imovini. Umjesto  
toga, Županijski sud je, po mišljenju podnositelja zahtjeva, neosnovano  
primijenio odluku Ustavnog suda od 17. studenog 1999. godine, protivno  
članku 53.(2) Zakona o ustavnom sudu. To je dovelo do odbijanja njegovog  
zahtjeva što prema mišljenju podnositelja zahtjeva predstavlja povredu  
njegovih vlasničkih prava.  
56. Iako su razlozi kojima se obrazlaže primjena odluke Ustavnog suda u  
predmetu podnositelja zahtjeva, što je dovelo do odbijanja njegovog  
zahtjeva, i razlozi kojima se obrazlaže ukidanje članka 388.(4) različiti i  
trebalo bi ih zasebno analizirati, oni su svejedno međusobno povezani i Sud  
će ih ispitati zajedno kod utvrđivanja je li do miješanja došlo zbog  
ostvarenja cilja koji je u javnom (općem) interesu i je li miješanje bilo  
razmjerno tom cilju. Međutim, prvo valja utvrditi je li miješanje bilo  
zakonito.  
(b) Je li miješanje bilo „propisano zakonom“  
57. Sud primjećuje da je, kao posljedica ukidanja članka 388.(4) Zakona  
o vlasništvu iz 1996. godine od strane Ustavnog suda, Županijski sud u  
Splitu imao obvezu primijeniti odluku Ustavnog suda od 17. studenog 1999.  
godine u postupcima (u tijeku) pred tim sudom, u skladu sa Zakonom o  
Ustavnom sudu, posebice njegovim člankom 56.(5). Presuda Županijskog  
suda stoga je bila u skladu sa zakonom. Osim u tom ustavno-pravnom  
pogledu, presuda je zakonita i u građansko-pravnom pogledu, budući da se  
temelji na odredbama Zakona o vlasništvu iz 1996. godine koji je  
izmijenjen i dopunjen Izmjenama i dopunama iz 2001. godine.  
(c) Je li miješanje bilo „u javnom interesu“  
58. Sud primjećuje da prema članku 53.(2) Zakona o Ustavnom sudu,  
ukidanje zakona ili zakonske odredbe ima samo učinak ex nunc. Međutim,  
to pravilo – koje je bilo motivirano načelom pravne sigurnosti, i kojemu je  
cilj zaštititi stečena prava – nije apsolutno. Primjerice, to se pravilo ne  
primjenjuje na postupke u tijeku, tj. na situacije u kojima jedna stranka u  
PRESUDA TRGO PROTIV HRVATSKE  
17  
postupku tvrdi da je stekla određena prava na temelju zakona ili zakonske  
odredbe koji su bili na snazi u vrijeme pokretanja postupka, ali su kasnije  
ukinuti od strane Ustavnog suda prije donošenja pravomoćne odluke (članak  
56.(5) Zakona o Ustavnom sudu). Cilj te odredbe nije samo zaštititi prava  
osoba koje su trpjele posljedice neustavnog zakona ili odredbe. Ona također  
odražava načelo da sudovi ne mogu odlučivati na temelju zakona ili  
zakonske odredbe koja je ukinuta kao neustavna.  
59. U toj situaciji, kao i u situacijama predviđenima u drugim stavcima  
članka 56. Zakona o Ustavnom sudu, zaštita prava onih koji su pretrpjeli  
posljedice neustavnog zakona ili zakonske odredbe ima jaču snagu od  
načela pravne sigurnosti, tj. od stečenih prava onih kojima je pogodovao  
neustavni zakon ili odredba.  
60. Iz toga slijedi da miješanje u ovom predmetu, tj. presuda Županijskog  
suda u Splitu donesena na temelju primjene članka 56.(5) Zakona o  
Ustavnom sudu, služi zaštiti prava onih koji su mogli pretrpjeti posljedice  
primjene članka 388.(4) Zakona o vlasništvu iz 1996. godine prije nego što  
je isti ukinut. Posebice, kao što slijedi iz odluke Ustavnog suda, članak  
388.(4) Zakona o vlasništvu iz 1996. godine je ukinut zbog svojih  
retroaktivnih učinaka i štetnih posljedica koje su iz toga proizlazile u  
odnosu na vlasnička prava osoba (u nastavku: „treće osobe“) koje su ta  
prava stekla na temelju: (a) drugih odredaba tog Zakona (kao što su,  
primjerice, trgovačka društva, vidi stavak 11. ove presude), (b) Zakona o  
denacionalizaciji (prijašnji vlasnici ili njihovi nasljednici, vidi stavak 12.  
ove presude) ili (c) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko  
pravo (prijašnji stanari stanova u društvenom vlasništvu sa stanarskim  
pravima koji su otkupili svoje stanove i time postali njihovi vlasnici, vidi  
stavak 8. ove presude).  
61. Stoga na odluku Ustavnog suda treba gledati kao na ispravak  
nepoštenih učinaka članka 388.(4) Zakona o vlasništvu iz 1996. godine te je  
ista stoga u „javnom interesu“.  
(d) Razmjernost miješanja  
62. Sud smatra da je pitanje koje treba utvrditi je li primjenom pravila  
sadržanog u članku 56.(5) Zakona o Ustavnom sudu – koje u okolnostima  
kao što su okolnosti koje prevladavaju u ovom predmetu prednost daje  
pravima osoba koje su pretrpjele posljedice neustavnog zakona ili odredbe  
nad pravima osoba kojima je isti pogodovao – a koja je dovela do miješanja  
u vlasnička prava podnositelja zahtjeva, postignuta tražena poštena  
ravnoteža između zahtjeva općeg interesa i zahtjeva zaštite temeljnih prava  
pojedinca, te je li podnositelju zahtjeva nametnula nerazmjeran i  
prekomjerni teret (vidi, inter alia, Jahn and Others v. Germany [GC], br.  
46720/99, 72203/01 i 72552/01, stavak 93., ECHR 2005-...).  
63. U svezi s tim, Sud ponavlja da su u situacijama kao što je situacija u  
ovom predmetu koja uključuje temeljitu reformu političkog, pravnog i  
gospodarskog sustava države tijekom prijelaza iz socijalističkog režima u  
demokratsku državu, nacionalne vlasti suočene s izuzetno teškom zadaćom  
18  
PRESUDA TRGO PROTIV HRVATSKE  
postizanja ravnoteže između prava različitih osoba koje taj proces pogađa.  
U takvim okolnostima, tuženoj bi državi trebalo dati široku slobodu  
procjene (vidi prethodno citirani Jahn and Others, stavci 91.-92., i mutatis  
mutandis Broniowski v. Poland [GC], br. 31443/96, stavak 18., ECHR  
2004-V).  
64. Sud primjećuje da je tijekom socijalističkog režima u Hrvatskoj, tj.  
dulje od četrdeset godina, stjecanje vlasništva imovine u društvenom  
vlasništvu dosjelošću bilo izričito zakonom zabranjeno. Sud se slaže s  
mišljenjem Ustavnog suda da s obzirom na spomenutu zabranu osobe koje  
su uživale određena prava u odnosu na stvari u društvenom vlasništvu (vidi  
stavak 6. ove presude) u razdoblju socijalizma nisu imale potrebu  
ostvarivati ta prava s jednakom odlučnošću niti koristiti odgovarajuća  
pravna sredstva kako bi zaštitili ta prava u odnosu na posjednike koji mogu  
steći vlasništvo dosjelošću kao kada ta zabrana ne bi bila postojala. Stoga je  
zakonodavac donošenjem članka 388.(4) Zakona o vlasništvu iz 1996.  
godine zapravo donio retroaktivni propis, budući da je prijašnjem ponašanju  
pridružio pravne posljedice koje mu u mjerodavno vrijeme nisu mogle biti  
pridružene. Učinivši to, propustio je pružiti priliku osobama koje su uživale  
prava na starima u društvenom vlasništvu da prilagode svoje ponašanje.  
65. U tom kontekstu domaća su tijela, nastojeći postići ravnotežu između  
suprotstavljenih interesa, zauzela stajalište da sama činjenica da su  
posjednici imovine u društvenom vlasništvu tijekom kratkog vremenskog  
razdoblja, kraćeg od tri godine (između 1. siječnja 1997. godine, dana  
stupanja na snagu Zakona o vlasništvu iz 1996. godine i 17. studenog 1999.  
godine, dana ukidanja članka 388.(4) tog Zakona od strane Ustavnog suda)  
imali pravnu priliku postati vlasnicima te imovine temeljem dosjelosti, nije  
dovoljna da prevagne nad pravima i interesima trećih osoba (vidi stavak 60.  
ove presude) na toj imovini. Bilo kakvo drugo mišljenje značilo bi dopustiti  
da članak 388.(4) nastavi postojati i proizvoditi posljedice čak i nakon što je  
ukinut kao neustavan te da time djelotvorno spriječi te treće osobe od  
ostvarivanja njihovih zakonski priznatih prava na imovini u društvenom  
vlasništvu.  
66. Okrećući se konkretnim okolnostima ovog predmeta, Sud primjećuje  
da su domaći sudovi utvrdili: (a) da je vlasnik predmetnog zemljišta bio  
pokojni ujak podnositelja zahtjeva, (b) da je isto bilo konfiscirano 1949.  
godine od socijalističkih vlasti i da je od tada kao vlasnik istog upisana  
država, (c) da je majka podnositelja zahtjeva bila u posjedu zemljišta od  
1953. godine, kao što je to nastavio biti i podnositelj zahtjeva nakon njezine  
smrti 16. veljače 1992. godine. Nema naznaka da je bilo tko, osim same  
države, stekao bilo kakva prava na tom zemljištu tijekom socijalizma ili da  
je bilo koja (treća) osoba (vidi stavak 60. ove presude), osim samog  
podnositelja zahtjeva (vidi stavak 25. ove presude) ikada zahtijevala bilo  
kakva prava u odnosu na to zemljište. Sud stoga smatra da zabrinutosti koje  
su potaknule Ustavni sud da ukine članak 388.(4) Zakona o vlasništvu iz  
1996. godine nisu prisutne u predmetu podnositelja zahtjeva. Ta je odredba  
PRESUDA TRGO PROTIV HRVATSKE  
19  
ukinuta kako bi se zaštitila prava trećih osoba, dok u predmetu podnositelja  
zahtjeva nisu bila uključena bilo kakva prava trećih osoba.  
67. U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se  
razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno  
ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava  
drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država,  
donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog  
ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću  
na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi  
kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja  
da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi  
država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca,  
posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes (vidi Gashi v.  
Croatia, br. 32457/05, stavak 40., 13. prosinca 2007. i Radchikov v. Russia,  
br. 65582/01, stavak 50., 24. svibnja 2007.).  
68. Stoga je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1.  
II. DRUGE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE  
69. Podnositelj zahtjeva je također prigovorio odlukama domaćih sudova  
da ne dozvole ponavljanje kaznenog postupka u kojem je njegov ujak bio  
osuđen. On se pozvao na članke 2., 6., 7., 9., 10., 13. i 14. Konvencije koji  
propisuju pravo na život, pravo na pošteno suđenje, da nema kazne bez  
zakona, slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi, slobodu izražavanja,  
pravo na djelotvoran pravni lijek i zabranu diskriminacije u odnosu na  
uživanje prava zajamčenih Konvencijom.  
70. Sud ponavlja da se prema utvrđenoj sudskoj praksi tijela Konvencije  
članak 6. ne primjenjuje na postupke vezane uz ponavljanje kaznenog  
postupka (vidi, primjerice, Carlotto v. Italy, br. 22420/93, odluka Komisije  
od 20. svibnja 1997., Odluke i izvješća (DR) 89-B, str. 27). Nadalje  
primjećuje da ostali prigovori nisu vezani uz miješanje u prava podnositelja  
zahtjeva zajamčena Konvencijom. Slijedi da je taj dio zahtjeva nespojiv  
ratione materiae et personae s odredbama Konvencije u smislu članka 35.  
stavka 3. te da ga treba odbiti u skladu s člankom 35. stavkom 4.  
20  
PRESUDA TRGO PROTIV HRVATSKE  
III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE  
71. Članak 41. Konvencije propisuje:  
“Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a  
unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu  
odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”  
A. Šteta  
1. Tvrdnje stranaka  
72. Podnositelj zahtjeva potražuje 15.000 EUR na ime naknade  
materijalne štete pretrpljene zbog nezakonite konfiskacije i nemogućnosti  
korištenja svoje imovine kao rezultat toga. Također potražuje 15.000 EUR  
na ime nematerijalne štete.  
73. Vlada osporava te zahtjeve. Vlada tvrdi, konkretno, da podnositelj  
zahtjeva nema pravo na bilo kakvu naknadu materijalne štete zbog navodne  
nemogućnosti korištenja svoje imovine, budući da nije sporno da je u  
stvarnosti koristio predmetno zemljište.  
2. Ocjena Suda  
(a) Materijalna šteta  
74. Glede zahtjeva za naknadu materijalne štete, Sud primjećuje da je  
podnositelj zahtjeva tijekom cijelog postupka pred domaćim tijelima i pred  
Sudom tvrdio da su on i njegova pokojna majka bili u neprekidnom posjedu  
predmetnog zemljišta od 1953. Budući da je to tako, Sud ne može prihvatiti  
njegovu tvrdnju da nije bio u mogućnosti koristiti zemljište.  
75. Nadalje, Sud ponavlja da presuda u kojoj utvrdi postojanje povrede  
nameće tuženoj državi pravnu obvezu da stane na kraj povredi i osigura  
odštetu za njezine posljedice. Ako nacionalno pravo ne dopušta – ili dopušta  
tek djelomičnu odštetu – članak 41. ovlašćuje Sud da povrijeđenoj stranci  
prema potrebi dodijeli primjerenu naknadu (vidi Iatridis v. Greece  
(pravedna naknada) [GC], br. 31107/96, stavci 32.-33., ECHR 2000-XI). U  
svezi s tim, Sud primjećuje da podnositelj zahtjeva u skladu s člankom  
428.a Zakona o parničnom postupku može podnijeti zahtjev za ponavljanje  
parničnog postupka u odnosu na koji je Sud utvrdio povredu Konvencije. S  
obzirom na prirodu prigovora podnositelja zahtjeva na temelju članka 1.  
Protokola br. 1 i razloge zbog kojih je utvrdio povredu tog članka, Sud  
smatra da je u ovom predmetu najprimjereniji način popravljanja posljedica  
te povrede ponavljanje postupka na koji se prigovor odnosio. Budući da  
slijedi da domaće pravo dopušta takvu odštetu, Sud smatra da nije pozvan  
dodijeliti podnositelju zahtjeva bilo koji iznos na ime materijalne štete.  
76. U svjetlu prethodnih razmatranja, Sud odbija zahtjev podnositelja  
zahtjeva za naknadom materijalne štete.  
PRESUDA TRGO PROTIV HRVATSKE  
21  
(b) Nematerijalna šteta  
77. Glede zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, Sud smatra da  
utvrđivanje povrede članka 1. Protokola br. 1 Konvencije samo po sebi  
predstavlja dostatnu pravednu naknadu u ovim okolnostima.  
B. Troškovi i izdaci  
78. Podnositelj zahtjeva također potražuje 1.000 EUR na ime troškova i  
izdataka nastalih pred domaćim sudovima i 2.000 EUR na ime troškova  
nastalih pred Sudom.  
79. Vlada se nije očitovala po ovom pitanju.  
80. Sud primjećuje da podnositelj zahtjeva nije podnio bilo kakve  
mjerodavne popratne dokumente kojima bi dokazao nastanak bilo kakvih  
troškova, iako je bio pozvan to učiniti. Iz toga slijedi da nije ispunio  
zahtjeve definirane Pravilom 60 stavkom 2. Sudskog poslovnika. Sud stoga  
odbija njegov zahtjev za naknadom troškova i izdataka (Pravilo 60 stavak  
3.).  
IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO  
1. proglašava prigovor koji se odnosi na pravo vlasništva dopuštenim, a  
ostatak zahtjeva nedopuštenim;  
2. presuđuje da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1. Konvencije;  
3. presuđuje da utvrđivanje postojanja povrede samo po sebi predstavlja  
dostatnu pravednu naknadu nematerijalne štete koju je podnositelj  
zahtjeva pretrpio;  
4. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednom naknadom.  
Søren Nielsen  
Tajnik  
Christos Rozakis  
Predsjednik