VIJEĆE EUROPE

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET GABRIĆ PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 9702/04)

PRESUDA

STRASBOURG

5. veljače 2009.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.

stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

PRESUDA GABRIĆ PROTIV HRVATSKE

1

U predmetu Gabrić protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Christos Rozakis , predsjednik,

Nina Vajić,

Khanlar Hajiyev,

Dean Spielmann,

Sverre Erik Jebens,

Giorgio Malinverni,

George Nicolaou, suci,

i

Søren Nielsen, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 15. siječnja 2009.,

donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 9702/04) protiv

Republike Hrvatske što ga je 9. prosinca 2003. godine hrvatska državljanka gđa Darinka

Gabrić ("podnositeljica zahtjeva") podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu

ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija").

2. Podnositeljicu zahtjeva zastupala je gđa M. Trninić, odvjetnica iz Slavonskog Broda.

Hrvatsku Vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.

3. Dana 14. rujna 2006. godine predsjednik Prvog odjela je odlučio Vladu obavijestiti o

prigovoru koji se odnosi na pravo vlasništva. Također je odlučeno istovremeno ispitati

osnovanost i dopuštenost zahtjeva (članak 29., stavak 3.).

4. Vlada Bosne i Hercegovine, nakon što je obaviještena o svome pravu umiješati se

(članak 36., stavak 1. Konvencije i Pravilo 44., stavak 2 (a) Poslovnika Suda), nije iskoristila

to pravo.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

5. Podnositeljica zahtjeva, koja je srpskoga porijekla, rođena je 1952. godine i živi u

Pforzheimu (Njemačka).

6. Dana 2. siječnja 2002. godine oko 20:35 sati podnositeljica zahtjeva je u Slavonskom

Brodu na putu za Njemačku prelazila granicu između Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Zaustavili su je hrvatski carinici koji su prvo pretražili njezin automobil i pronašli

neprijavljenu robu skrivenu u prtljažniku automobila. Posebice, na mjestu rezervnoga kotača

carinici su pronašli 61 šteku cigareta raznih marki i 9.5 kilograma kave.

7. Carinici su nakon toga pretražili podnositeljicu zahtjeva i pronašli 30.500 njemačkih

maraka (DEM) koje ona također nije prijavila na temelju članka 74.a., stavka 1. Zakona o

osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata i članka 9., stavka 2.

Zakona o sprečavanju pranja novca (vidi stavke 14. i 15. ove presude). Zaplijenili su 20.000

DEM-a dok su podnositeljici zahtjeva dozvolili da zadrži preostalih 10.500 DEM kao iznos

koji je u grubo odgovarao iznosu od 40.000 hrvatskih kuna (HRK), koji na temelju navedenih

zakona nije trebala prijaviti. U zapisniku sastavljenom na licu mjesta navedeno je da je

podnositeljica zahtjeva obavijestila carinike da je novac dobila putem bankovnog zajma u

Njemačkoj, te da ga je nosila natrag tamo.

PRESUDA GABRIĆ PROTIV HRVATSKE

2

A. Kazneni postupak pokrenut protiv podnositeljice zahtjeva

8. Dana 3. siječnja 2002. godine Državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu podiglo je

optužnicu protiv podnositeljice zahtjeva pred Općinskim sudom u Slavonskom Brodu zbog

kaznenog djela izbjegavanja carinske kontrole, propisanog člankom 298., stavkom 3.

Kaznenog zakona, optuživši je da nije prijavila 61 šteku cigareta. Dana 4. siječnja 2002.

godine sud je podnositeljicu zahtjeva proglasio krivom kao u optužnici i osudio je na šest

mjeseci zatvora, uvjetno na vrijeme od dvije godine, time da u tome razdoblju ne počini novo

kazneno djelo. Sud je također naložio oduzimanje 61 šteke cigareta kao sigurnosnu mjeru.

Budući se podnositeljica zahtjeva odrekla svog prava na žalbu, presuda je odmah postala

pravomoćna.

B. Prekršajni postupak pokrenut protiv podnositeljice zahtjeva

9. Dana 3. siječnja 2002. godine carinske vlasti pokrenule su prekršajni postupak protiv

podnositeljice zahtjeva pred Deviznim inspektoratom Ministarstva financija („Ministarstvo“).

10. Dana 21. ožujka 2002. godine Ministarstvo je podnositeljicu zahtjeva proglasilo

krivom za prekršaj i izreklo joj kaznu od 6.000 HRK. Ministarstvo je istovremeno izreklo

zaštitnu mjeru kojom je oduzelo 20.000 DEM na temelju članka 99a., stavka 2. Zakona o

osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata. U svojoj je odluci riješilo

kako slijedi:

“U pismenoj obrani okrivljenica je priznala da nije prijavila novac prilikom ulaska u Republiku Hrvatsku

zato što nije znala da je to potrebno učiniti. Navela je da je u svojoj banci u Njemačkoj podigla kredit i

novac je nosila u Jugoslaviju da bi kupila stan. Pošto nije našla povoljan stan odlučila je sačekati još malo

dok ne nađe nešto povoljno….

…Napomenula je da joj nije bilo poznato da je trebala novac prijaviti carini. Moli da joj se oduzeti novac

vrati jer joj je potreban za kupnju stana, a ako ne kupi stan da ga mora vratiti banci.

…

Komisija nije mogla prihvatiti obranu okrivljenice da nije znala kako mora devize prijaviti carini

smatrajući da taj razlog ne može biti osnov za njezino oslobađanje od…. odgovornosti …

Kod odmjeravanja visine novčane kazne od osobnih prilika okrivljenice uzeto je u obzir da je razvedena i

majka dvoje djece, a od imovinskih prilika da zarađuje 1.200 EURA mjesečno i da posjeduje gradilište. Kao

olakotnu okolnost Komisija je uzela u obzir priznanje okrivljenice.

Odluka o izricanju zaštitne mjere oduzimanja predmeta prekršaja u iznosu od 20.000 DEM donesena je na

temelju članka 99a. stavak 2. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlata

koji propisuje da se predmeti prekršaja oduzimaju u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske.

Cijeneći pobude i okolnosti pod kojima je prekršaj počinjen, Komisija nije našla da postoje posebno

opravdani razlozi da se zaštitna mjera ne izrekne odnosno da se izrekne zaštitna mjera djelomičnog

oduzimanja predmeta prekršaja, stoga što je priznanje djela jedina olakotna okolnost u ovom slučaju, a ona

sama za sebe (bez drugih posebno olakotnih okolnosti) nije dovoljna za odluku o povratu privremeno

oduzetog novca kao predmeta prekršaja.“

11. Odluka Ministarstva dostavljena je podnositeljici zahtjeva 24. svibnja 2002. godine,

nakon čega se ona protiv iste žalila. Zajedno sa žalbom dostavila je i pismo svoje banke u

Njemačkoj, od 27. svibnja 2002. godine, kojim se potvrđuje da je na temelju ugovora o zajmu

bila primila zajam od 38.334,27 DEM u svrhu kupnje stana u Saveznoj Republici Jugoslaviji.

12. Dana 19. lipnja 2002. godine Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske odbio je

žalbu podnositeljice zahtjeva i potvrdio odluku Ministarstva, potvrđujući obrazloženje dano u

toj odluci. Odluka je dostavljena podnositeljici zahtjeva 2. rujna 2002. godine.

13. Podnositeljica zahtjeva podnijela je tada ustavnu tužbu tvrdeći, inter alia, da je

došlo do povrede njenoga ustavom zaštićenoga prava na vlasništvo. Dana 21. svibnja 2003.

PRESUDA GABRIĆ PROTIV HRVATSKE

3

godine Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je njenu ustavnu tužbu, ne našavši nikakvu

povredu niti jednoga ustavnoga prava na koje se pozvala, te je svoju odluku dostavio

podnositeljici zahtjeva dana 9. lipnja 2003. godine.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

14. Mjerodavni dio Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i

prometu zlata (“Narodne novine”, br. 91A/93, 36/98, i 32/01), na snazi u mjerodavno vrijeme,

u dijelu koji je mjerodavan glasio je kako slijedi:

Članak 72., stavak 1.

„Strane valute i vrijednosni papiri koji glase na stranu valutu unose se u Republiku Hrvatsku

slobodno.“

Članak 74a., stavak 1.

„Domaće i strane fizičke osobe dužne su prilikom prelaska državne granice prijaviti

ovlaštenom carinskom djelatniku svaki prijenos za sebe ili drugoga gotovine i čekova u domaćoj i

stranoj valuti u vrijednosti što je propisana zakonom kojim se utvrđuje sprječavanje pranja novca."

Članak 97a.

„Novčanom kaznom od najmanje 5.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj domaća i strana

fizička osoba, domaća i strana pravna osoba, predstavnik, odgovorna osoba ili punomoćnik domaće i

strane pravne osobe, obrtnik i trgovac pojedinac te fizička osoba koja samostalnim radom obavlja

djelatnost ako pokuša prenijeti ili prenese preko državne granice bez prijave ovlaštenom carinskom

djelatniku gotovinu i čekove u vrijednosti utvrđenoj prema odredbama članka 74a. ovoga Zakona."

Članak 99a.

„(1) Gotovina i čekovi u domaćoj i stranoj valuti koji se prenose preko državne granice

suprotno članku 74a. ovoga Zakona ovlašteni carinski djelatnik privremeno će uz izdavanje potvrde

oduzeti, kako je to propisano za prekršajni postupak, i uz podnošenje prekršajne prijave bez odgađanja

uplatiti na poseban račun Deviznog inspektorata Ministarstva financija Republike Hrvatske.

(2) Gotovina i čekovi što su predmet prekršaja iz članka 97a. ovoga Zakona oduzet će se

rješenjem o prekršaju u korist proračuna Republike Hrvatske.

(3)…

(4) Iznimno, prekršajno tijelo u posebno opravdanim slučajevima u kojima postoje posebne

olakotne okolnosti može odlučiti da se gotovina i čekovi, što su predmet prekršaja iz stavka 1. i 2.

ovoga članka, ne oduzmu ili da se oduzmu samo djelomično."

15. Članak 9., stavak 1. Zakona o sprečavanju pranja novca ("Narodne novine", br.

69/97, 106/97, 67/01, 114/01), koji je bio na snazi u mjerodavno vrijeme, glasio je kako

slijedi:

„(1) Carinska [uprava]…obvezna je Uredu [za sprečavanje pranja novca] uputiti obavijest o

zakonitom prenošenju ili pokušaju nezakonitog prenošenja preko državne granice gotovine ili

čekova u domaćoj ili stranoj valuti u vrijednosti od 40.000,00 kuna ili većoj najkasnije u roku od

tri dana od trenutka saznanja o prijenosu ili pokušaju nezakonitog prijenosa.“

PRESUDA GABRIĆ PROTIV HRVATSKE

4

16. Članak 298. Kaznenog zakona ("Narodne novine", br. 110/97, 27/98, 129/00 i

51/01), koji je bio na snazi u mjerodavno vrijeme, glasio je kako slijedi:

Izbjegavanje carinskog nadzora

Članak 298.

„(1) Tko prenese veću količinu robe ili stvar velike vrijednosti preko carinske crte

izbjegavajući mjere carinskog nadzora, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(2) Tko organizira grupu ili osobe za počinjenje kaznenog djela iz stavka 1. ovoga članka ili

mrežu preprodavatelja ili posrednika za prodaju necarinjene robe, kaznit će se kaznom zatvora od šest

mjeseci do pet godina.

(3) Kaznom iz stavka 2. ovoga članka kaznit će se tko prenese preko carinske crte

izbjegavajući mjere carinskog nadzora robu čija su proizvodnja ili promet ograničeni ili zabranjeni.

(4) Tko organizira grupu ili osobe za počinjenje kaznenog djela iz stavka 3. ovoga članka,

kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.

(5) Za pokušaj kaznenog djela iz stavka 1. i 3. ovoga članka počinitelj će se kazniti.

(6) Roba koja je predmet kaznenog djela iz stavka 1. ovoga članka oduzet će se.“

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1. UZ KONVENCIJU

17. Podnositeljica zahtjeva prigovara da je odluka domaćih vlasti u prekršajnom

postupku kojom joj je i izrečena novčana kazna i oduzeto 20.000 DEM zato što nije prijavila

taj iznos na carini prekomjerna te da joj je stoga tom odlukom povrijeđeno pravo vlasništva.

Poziva se na članak 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, koji glasi kako slijedi:

„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti

svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima

međunarodnoga prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje

smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje

plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.“

18. Vlada osporava tu tvrdnju.

A. Dopuštenost

19. Sud primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35.,

stavka 3. Konvencije. Nadalje primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga

treba utvrditi da je dopušten.

PRESUDA GABRIĆ PROTIV HRVATSKE

5

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Vlada

20. Vlada priznaje da je došlo do miješanja u pravo vlasništva podnositeljice zahtjeva

kad su joj domaće vlasti oduzele 20.000 DEM. Međutim, to miješanje bilo je zakonito i

slijedilo je legitimni cilj. Oduzimanje kao sankcija za prekršaj o kojemu se radi bilo je

propisano člankom 99.a (2) Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i

prometu zlata (vidi stavak 14. ove presude), te je to bila mjera kojoj je cilj bio borba protiv

pranja novca.

21. Vlada je na početku naglasila da je pranje novca osobito opasan oblik kriminala, te

je kao takav prepoznat ne samo na nacionalnoj nego i na međunarodnoj razini. Na primjer,

mnogi međunarodni instrumenti Europske Unije posvećeni su borbi protiv pranja novca.

22. Glede razmjernosti, Vlada je prvo objasnila da se sankcija za prekršaj za koji je

podnositeljica zahtjeva bila proglašena krivom, i koji je uključio povredu propisa protiv

pranja novca, sastojala od dva elementa: (a) izricanje novčane kazne i (b) obvezatno

oduzimanje novca koji je bio predmet prekršaja. Pri ocjeni razmjernosti sankcije, nadležne

domaće vlasti uzele su u obzir oba ova elementa. U slučaju podnositeljice zahtjeva, olakotne

okolnosti uzete su u obzir pri izricanju novčane kazne. Međutim one nisu bile takvog

karaktera da bi, uz to, opravdale i izuzetak od obveze oduzimanja neprijavljene svote novca.

23. Drugo, Vlada tvrdi da su domaća tijela restriktivno ali dosljedno tumačila

mjerodavne odredbe o oduzimanju novca kao sankciju za povrede propisa o zabrani pranja

novca. Po mišljenju Vlade, to je tumačenje bilo u okviru „slobode procjene“ ostavljene

domaćim vlastima. Zbog ove dosljednosti u tumačenju, sankcija izrečena podnositeljici

zahtjeva bila je lišena arbitrarnosti, i stoga ovaj predmet treba razlikovati od predmeta

Baklanov v. Russia (br. 68443/01, 9. lipnja 2005.) u kojemu je Sud osudio nedosljednosti u

tumačenju sličnih odredbi.

24. Treće, Vlada tvrdi da je podnositeljica morala biti svjesna kako prijenos velikog

iznosa novca u gotovini preko granice podliježe određenim zakonskim ograničenjima. Bilo je

stoga razumno od nje očekivati da se raspita o tome prije nego što krene na put. Činjenice

iznesene u domaćem postupku ne upućuju da je njezino navodno neznanje bilo opravdano na

bilo koji način.

25. Četvrto, Vlada ne želi nagađati o stvarnoj namjeni novca oduzetog podnositeljici

zahtjeva, no ipak naglašava, u apstraktnom smislu, da sama činjenica da je novac zakonitog

porijekla ne mora nužno značiti da je bio namijenjen u zakonite svrhe (s tim u vezi navode,

kao primjer, članak 5. Konvencije Vijeća Europe o pranju, traganju, privremenom oduzimanju

i oduzimanju prihoda stečenoga kaznenim djelom i o financiranju terorizma (CETS br. 198),

koji konkretno upućuje na oduzimanje imovine stečene iz legitimnih izvora, a koja se

pomiješala s imovinom koja potječe iz prihoda stečenoga kaznenim djelom). Prema navodima

Vlade, okolnosti ovoga slučaja ukazivale su da je dotični novac bio namijenjen u sumnjive

svrhe. S tim u vezi primjećuju da ukupne okolnosti u kojima je bio počinjen prekršaj nisu bile

olakšavajuće za podnositeljicu zahtjeva: osim što je nosila veliki iznos novca u gotovini,

zatečena je i kako krijumčari veliku količinu kave i cigareta. Budući da članak 99a., stavak 4.

PRESUDA GABRIĆ PROTIV HRVATSKE

6

Deviznog zakona (vidi stavak 14 ove presude) govori o osobito opravdanim slučajevima i

osobito olakotnim okolnostima, očito je da u slučaju podnositeljice zahtjeva nisu bili

zadovoljeni ovi zahtjevi. To ne znači da tvrdnje podnositeljice zahtjeva nisu bile uzete u

obzir; u danim okolnostima one jednostavno nisu bile dovoljne da bi opravdale primjenu

članka 99a., stavka 4. Deviznog zakona.

26. S obzirom na navedeno, Vlada tvrdi da nije došlo do povrede članka 1. Protokola br.

1. uz Konvenciju u predmetu podnositeljice zahtjeva.

(b) Podnositeljica zahtjeva

27. Podnositeljica zahtjeva ističe da je odmah nakon što su carinici otkrili novac koji je

nosila, obavijestila iste o njegovom porijeklu i svrsi te da je dala izvornike isprava iz svoje

banke u Njemačkoj kao dokaz da je novac bio pribavljen putem stambenog zajma. Nadalje, uz

svoju žalbu Visokom prekršajnom sudu priložila je pismo od svoje banke, u kojemu je banka

potvrdila njene izjave glede porijekla i svrhe novca.

28. Podnositeljica zahtjeva priznaje da nije prijavila novac na carini i prihvaća da joj je s

tog osnova trebala biti izrečena novčana kazna. Međutim, nije bilo nikakvog valjanog razloga

da joj se oduzme cijeli iznos od 20.000 DEM. Ona je razvedena, majka dvoje djece,

polukvalificirana radnica sa skromnim sredstvima i plaćom, zaposlena kao „radnik gost“

(Gastarbeiter) u Njemačkoj na privremenoj osnovi, i nije dobro upućena u pravo. Zbog

profesionalne bolesti od rada u kemijskoj industriji često je bila na bolovanjima, tijekom kojih

je primala mjesečnu naknadu od samo 2.000 DEM. Stoga je oduzeti iznos – s kojim si je

namjeravala kupiti stan u Saveznoj Republici Jugoslaviji gdje bi mogla živjeti nakon što ode u

mirovinu – za nju predstavljao „pravo bogatstvo“.

29. Izricanje mjere oduzimanja bilo je potpuno nepotrebno u svjetlu činjenice da je bilo

očito kako podnositeljica zahtjeva nije počinila prekršaj o kojemu se radi namjerno, nego

samo iz nehaja.

30. Međutim, bez obzira na sva ova razmatranja, domaće su vlasti postupile prema

podnositeljici zahtjeva, te je konačni i kaznile, kako notornog kriminalca i opasnog

krijumčara, što ona objektivno nije. Stoga nisu odredili potrebnu poštenu ravnotežu između

općega interesa zajednice i njenoga prava na vlasništvo.

2. Ocjena suda

31. Sud ponavlja kako članak 1. Protokola br. 1. u biti jamči pravo vlasništva i sastoji se

od tri odvojena pravila. Prvo, izraženo u prvoj rečenici prvoga stavka opće je naravi i

postavlja načelo mirnog uživanja vlasništva. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istoga stavka

pokriva lišavanje vlasništva i podvrgava ga određenim uvjetima. Treće, sadržano u drugome

stavku priznaje da, između ostalog, države ugovornice imaju pravo nadzirati upotrebu

vlasništva u skladu s općim interesom. Drugo i treće pravilo tiču se posebnih slučajeva

miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva, te ih treba tumačiti u svjetlu općeg načela

postavljenog u prvom pravilu" (vidi među ostalim izvorima prava, predmet Draon v. France

[GC], br. 1513/03, stavak 69., 6. listopada 2005.).

32. „Vlasništvo“ o kojemu je riječ u ovome predmetu bio je iznos novca u njemačkim

markama koji je oduzet podnositeljici zahtjeva odlukom upravnih vlasti, a koju su nakon toga

potvrdile sudbene vlasti. Među strankama nije sporno da je to oduzimanje predstavljalo

miješanje u pravo podnositeljice zahtjeva na vlasništvo, i da je članak 1. Protokola br. 1. stoga

primjenjiv. Ostaje za utvrditi je li mjera bila pokrivena prvim ili drugim stavkom toga članka.

PRESUDA GABRIĆ PROTIV HRVATSKE

7

33. Sud ponavlja svoj dosljedan pristup da mjera oduzimanja, iako uključuje lišenje

vlasništva, ipak predstavlja nadzor nad upotrebom vlasništva u smislu drugoga stavka članka

1. Protokola br. 1. (vidi predmete Riela and Others v. Italy (dec.), br. 52439/99, 4. rujna

2001.; Arcuri i Others v. Italy (dec.), br. 52024/99, ECHR 2001-VII; C.M. v. France (dec.),

br. 28078/95, ECHR 2001-VII; Air Canada v. the United Kingdom, 5. svibnja 1995.,

stavak 34., Series A br. 316-A; i AGOSI v. the United Kingdom, 24. listopada 1986.,

stavak 34., Series A br. 108). Prema tome, Sud smatra da i u ovome predmetu treba slijediti

isti pristup.

34. Sud nadalje bilježi da su stranke isto tako suglasne da je miješanje bilo zakonito,

budući da se oduzimanje temeljilo na člancima 74a., stavku 1. i 99a. Deviznoga zakona,

uzetim zajedno s člankom 9., stavkom 1. Zakon o sprečavanju pranja novca. Nadalje,

nesporno je da je to miješanje težilo ostvariti legitimni cilj u općem interesu, i to sprečavanje

pranja novca. Sud ne vidi nikakav razlog da presudi drugačije.

35. Stoga je jedino pitanje o kojemu Sud treba odlučiti je li postojao razuman odnos

između sredstava koje su vlasti upotrijebile da bi postigle taj cilj i zaštite prava podnositeljice

zahtjeva na mirno uživanje njenoga vlasništva. Sud mora osobito ispitati je li ovim

miješanjem određena poštena ravnoteža između zahtjeva općega interesa javnosti i zahtjeva

zaštite prava podnositeljice zahtjeva na vlasništvo, i je li njoj nametnut nerazmjeran i

prekomjeran teret, s time da osobito treba uzeti u obzir strogost sankcije.

36. Prekršaj za koji je podnositeljica zahtjeva proglašena krivom sastojao se od njenoga

propuštanja prijaviti carinskim vlastima 20.000 DEM u gotovini, koji je nosila. Važno je

primijetiti da čin unošenja strane valute u gotovini u Hrvatsku nije bio nezakonit na temelju

hrvatskog prava, jer je izričito dozvoljen člankom 72., stavkom 1. Deviznog zakona (vidi

stavak 14. ove presude). Ne samo da je bilo zakonito unijeti stranu valutu kao takvu, nego i

iznos koji se mogao zakonito prenijeti, ili, kao u ovome slučaju, fizički nositi preko hrvatske

carinske granice, u načelu nije bio ograničen (vidi stavak 14. ove presude). Zbog ovoga je

elementa ovaj predmet različit od predmeta u kojima se mjera oduzimanja primijenila bilo na

robu čiji je uvoz bio zabranjen (vidi naprijed citirani predmet AGOSI, koji se odnosi na uvoz

zlatnika i Bosphorus Hava Yolları Turizm ve Ticaret Anonim Şirketi v. Ireland [GC],

br. 45036/98, ECHR 2005-VI, koji se odnosi na zabranu jugoslavenskog zrakoplova na koji

se primjenjivao režim sankcija, ili vozila korištena za prijevoz zabranjenih tvari ili

krijumčarenje ljudi (vidi naprijed citirani predmete Air Canada; C.M. v. France (dec.), i

Yildirim v. Italy (dec.), br. 38602/02, ECHR 2003-IV).

37. Nadalje, podnositeljica zahtjeva je u postupku pred Ministarstvom financija

objasnila da je novac pribavila putem bankarskog zajma u Njemačkoj u svrhu kupnje stana u

Saveznoj Republici Jugoslaviji (vidi stavak 10. ove presude). Uz svoju žalbu protiv

prvostupanjske odluke dostavila je dokumentaciju kao dokaz za te svoje činjenične navode

(vidi stavak 11. ove presude). Međutim, čini da se domaće vlasti nisu posebno osvrnule na to

pitanje, budući da su ga izgleda smatrale nevažnim, barem za izricanje mjere oduzimanja. Sud

stoga smatra da zakonito porijeklo oduzete gotovine nije osporeno. S tog osnova razlikuje

ovaj predmet od predmeta u kojima se mjera oduzimanja protezala na imovinu koja je bila

stečena kaznenim djelom (vidi predmet Phillips v. the United Kingdom, br.. 41087/98, st. 9.-

18., ECHR 2001-VII), za koju se smatralo da je bila nezakonito stečena (vidi predmete Riela i

Arcuri, oba naprijed citirana i predmet Raimondo v. Italy, 22. veljače 1994., stavak 29.,

Series A br.. 281-A) ili koju se namjeravalo upotrijebiti u nezakonite svrhe (vidi predmet

Butler v. the United Kingdom (dec.), br. 41661/98, 27. lipnja 2002.).

38. Sud nadalje bilježi da podnositeljica zahtjeva nije evidentirana u kaznenoj evidenciji

i da prije incidenta o kojemu je riječ nije bila osumnjičena ili optužena za bilo koje kazneno

djelo. Istina je, kao što ukazuje Vlada, da su istom prilikom carinici u automobilu

podnositeljice zahtjeva pronašli drugu neprijavljenu robu, osobito 61 šteku cigareta, i da joj je

PRESUDA GABRIĆ PROTIV HRVATSKE

8

s tog osnova izrečena kaznena osuda. Međutim, za neprijavljivanje šteka cigareta

podnositeljica zahtjeva bila je osuđena za manje teško kazneno djelo izbjegavanja carinske

kontrole propisano stavkom 3. članka 298. Kaznenog zakona, a ne, kao što tvrdi Vlada (vidi

stavak 25. ove presude) za krijumčarenje, kao teži oblik istog kaznenog djela propisanog u

stavcima 2. i 4. toga članka (vidi stavke 8. i 16. ove presude). Još važnije, podnositeljici

zahtjeva nije bila izrečena kaznena osuda pa čak nije bila ni kazneno gonjena za

neprijavljivanje predmetnog novca, jer taj čin nije predstavljao kazneno djelo, nego samo

prekršaj. Stoga nema ničega što bi upućivalo na zaključak da su oduzimanjem iznosa od

20.000 DEM od podnositeljice zahtjeva vlasti nastojale spriječiti neku kriminalnu aktivnost

kao što je pranje novca, trgovina drogom ili izbjegavanje carinskih pristojbi. Novac koji je

ona nosila bio je zakonito pribavljen i bilo je dozvoljeno taj iznos unijeti u Hrvatsku time da

ga je trebalo prijaviti carinskim vlastima. Slijedi da je nezakonito (ali ne i kriminalno)

ponašanje koje joj se može pripisati u odnosu na novac bilo njeno propuštanje prijaviti taj

novac na carini.

39. Sud smatra da miješanje, da bi bilo razmjerno, treba odgovarati ozbiljnosti povrede,

a sankcija težini djela za čije kažnjavanje je predviđena – u ovome predmetu nije poštovana

dužnost prijavljivanja – a ne težini neke pretpostavljene povrede, koja, međutim, nije bila

utvrđena (kao na primjer djelo pranja novca ili izbjegavanja carinskih pristojbi). Mjera

oduzimanja o kojoj se ovdje radi nije bila namijenjena kao materijalna naknada štete – budući

da država nije pretrpjela nikakav gubitak kao rezultat toga što podnositeljica nije prijavila

novac – nego je bila odvraćajuća i punitivna u svojoj svrsi (usporedi predmet Bendenoun v.

France, 24. veljače 1994., stavak 47., Series A br. 284). U ovome je predmetu podnositeljici

zahtjeva već bila izrečena novčana kazna za prekršaj koji se sastojao od neprijavljivanja

novca na carini. Nije bilo uvjerljivo dokazano, niti je Vlada uistinu tvrdila da sama ta sankcija

nije bila dovoljna za postizanje željenoga odvraćajućeg ili punitivnog učinka i sprečavanje

budućih povreda dužnosti prijavljivanja. U takvim je okolnostima, po mišljenju Suda,

oduzimanje cijeloga iznosa novca koji je trebalo prijaviti, kao dodatna sankcija uz novčanu

kaznu, bilo nerazmjerno, jer je podnositeljici zahtjeva nametnulo prekomjeran teret.

40. Stoga je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1.

II. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

41. Na temelju istih činjenica koje je navela u potporu svojega prigovora na temelju

članka 1. Protokola br. 1., podnositeljica zahtjeva je prigovorila i na temelju članka 6., stavka

1. Konvencije da je naprijed navedeni prekršajni postupak bio nepošten i da domaći sudovi

koji su sudjelovali nisu bili nepristrani, kao i na temelju članka 14., da je protiv nje bila

izvršena diskriminacija na temelju njene nacionalnosti i etničkoga porijekla. Ti članci u

svojim mjerodavnim dijelovima glase kako slijedi:

Članak 6., stavak 1.

“Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom

roku ispita njegov slučaj.“

Članak 14.

„Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo

kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje,

nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.“

PRESUDA GABRIĆ PROTIV HRVATSKE

9

42. Sud bilježi da podnositeljica zahtjeva u biti prigovara ishodu postupka, koji, osim

ako se radi o nekoj arbitrarnosti, Sud ne može ispitati na temelju članka 6., stavka 1.

Konvencije. U svjetlu svih materijala koji ima u posjedu, Sud smatra da je podnositeljica

zahtjeva mogla u pobijanome postupku iznijeti svoje tvrdnje pred sudovima, koji su se na njih

osvrnuli u odlukama koje su propisno obrazložene i nisu arbitrarne. Štoviše, podnositeljica

zahtjeva nije iznijela nikakve konkretne činjenice ili tvrdnje koje bi mogle navesti na

zaključak da sudovi nisu bili nepristrani ili da je postupak inače bio nepošten, te ne izgleda da

bi se u predmetu pojavilo bilo kakvo pitanje u tom pogledu.

43. Isto tako, čini se da je prigovor podnositeljice zahtjeva na temelju članka 14.

neutemeljen, jer nije dala apsolutno nikakve detalje. Nema nikakvih dokaza koji bi navodili

na zaključak da su se u svojim odlukama koje su donosili domaće vlasti vodile nedopustivim

motivima, kao što je nacionalnost ili etničko porijeklo podnositeljice zahtjeva.

44. Stoga su ovi prigovori nedopušteni na temelju članka 35., stavka 3. kao očito

neosnovani i ih treba odbiti na temelju članka 35., stavka 4. Konvencije.

III.

PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

45. Članak 41. Konvencije propisuje:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo

zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,

dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Šteta

46. Podnositeljica zahtjeva potražuje 10.000 EUR na ime materijalne štete zajedno s

pripadajućom kamatom po godišnjoj stopi od 8%, koja teče od 2. siječnja 2002. godine,

datuma oduzimanja, do isplate. Objasnila je da iznos od 10.000 EUR odgovara iznosu od

20.000 DEM koji su joj hrvatske vlasti oduzele te da je kamatna stopa jednaka stopi

ugovorenoj u ugovoru o zajmu koji je sklopila 21. studenog 2001. godine u Njemačkoj. Isto

tako potražuje 2.000 EUR na ime nematerijalne štete.

47. Vlada osporava te zahtjeve.

48. Sud nalazi da je glavnica koju podnositeljica potražuje njoj oduzeta što predstavlja

povredu članka 1. Protokola br. 1. Stoga prihvaća zahtjev podnositeljice zahtjeva u odnosu na

materijalnu štetu i s toga joj naslova dosuđuje 10.000 EUR, uz sve poreze koji bi mogli biti

zaračunati na taj iznos.

49. Glede nematerijalne štete, Sud smatra da utvrđenje povrede članka 1. Protokola br.

1. uz Konvenciju samo po sebi predstavlja dovoljnu pravičnu naknadu u ovim okolnostima.

B. Troškovi i izdaci

50. Podnositeljica zahtjeva potražuje i iznos od 6.100 HRK na ime troškova i izdataka

nastalih pred domaćim sudovima i 12.200 HRK na ime onih nastalih pred Sudom.

51. Vlada osporava te zahtjeve.

52. Prema sudskoj praksi Suda, podnositeljica zahtjeva ima pravo na naknadu svojih

troškova i izdataka samo ukoliko je dokazala da su oni stvarno i nužno nastali i da su bili

razumni s obzirom na količinu. U ovome predmetu, uzevši u obzir informacije koje posjeduje

i naprijed navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi podnositeljici zahtjeva iznos od

150 EUR na ime troškova i izdataka u domaćem postupku, te 1.700 EUR za postupak pred

Sudom.

PRESUDA GABRIĆ PROTIV HRVATSKE

10

C. Zatezna kamata

53. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi

Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

1.

utvrđuje da je prigovor koji se odnosi na pravo na vlasništvo dopušten, a ostatak

zahtjeva nedopušten;

2.

3.

presuđuje da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju:

presuđuje

(a) da tužena država podnositeljici zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad

presuda postane konačna u skladu sa člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti

slijedeće iznose:

(i) 10.000 EUR (deset tisuća eura), uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati

podnositeljici zahtjeva, na ime materijalne štete;

(ii) 1.850 EUR (tisuću osamsto pedeset eura) uz sve poreze koji bi mogli biti

zaračunati podnositeljici zahtjeva, na ime troškova i izdataka;

(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed

navedene iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj

stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri

postotna boda;

4. odbija ostatak zahtjeva podnositeljice zahtjeva za pravednu naknadu.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 5. veljače 2009.

godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren NIELSEN

Tajnik

Christos ROZAKIS

Predsjednik