PRESUDA PAULIĆ protiv HRVATSKE

1

U predmetu Paulić protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Christos Rozakis, predsjednik,

Nina Vajić,

Khanlar Hajiyev,

Dean Spielmann,

Sverre Erik Jebens,

Giorgio Malinverni,

George Nicolaou, suci,

i Søren Nielsen, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 1. listopada 2009. godine,

donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br.

3572/06) protiv Republike Hrvatske koji je na temelju članka 34.

Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Konvencija”)

Sudu podnio hrvatski državljanin, gospodin Smiljan Paulić (“podnositelj

zahtjeva”), dana 13. siječnja 2006. godine.

2. Podnositelja zahtjeva zastupala je gđa S. Pavić, odvjetnica iz Požege.

Hrvatsku Vladu (“Vlada”) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.

3. Dana 16. listopada 2007. godine predsjednik Prvog odjela odlučio je

Vladu obavijestiti o prigovoru vezanom uz pravo podnositelja na poštivanje

doma. Također je odlučeno da se uz osnovanost zahtjeva istovremeno ispita

i njegova dopuštenost (čl. 29. st. 3.).

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

4. Podnositelj zahtjeva je rođen 1953. i živi u Požegi.

5. Podnositelj zahtjeva je bio zaposlen kao civil u Jugoslavenskoj

narodnoj armiji (JNA). Dana 18. lipnja 1991. vojarna Požega izdala je

zaključak u vezi podnositeljeva zahtjeva za dodjelu stana i svrstala ga u

„prvu skupinu“ na temelju njegova zaposlenja u JNA od 19. listopada 1988.

godine. Dana 17. srpnja 1991. Vlada je usvojila Uredbu o zabrani

raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske (NN 36/1991

od 24. srpnja 1991.) kojom su zabranjene sve transakcije vezane uz

nepokretnu imovinu koja se nalazi na području Hrvatske, a koja je pripadala

bivšim jugoslavenskim saveznim institucijama ili pravnim osobama sa

2

PRESUDA U PREDMETU PAULIĆ protiv HRVATSKE

sjedištem u jednoj od njezinih bivših saveznih jedinica. Ta je Uredba stupila

na snagu 24. srpnja 1991. godine.

6. Dana 20. kolovoza 1991. spomenuta je vojarna donijela odluku da

podnositelju zahtjeva, kao svojemu civilnom djelatniku, te njegovoj ženi i

sinu, dodijeli pravo korištenja i otkupa stana u Požegi koji je bio u

vlasništvu JNA. Podnositelj se sa obitelji uselio u stan u rujnu 1991. godine.

Prema uredbi Vlade od 2. listopada 1991. godine, sva imovina bivše JNA

postala je vlasništvo Republike Hrvatske. Podnositelj zahtjeva je napustio

JNA i stavio se na raspolaganje Hrvatskoj vojsci.

7. Dana 3. lipnja 1991. Sabor je donio Zakon o prodaji stanova na

kojima postoji stanarsko pravo, kojim je regulirana prodaja stanova u

društvenom vlasništvu prethodno danih u najam sa stanarskim pravom te

kojim se korisnicima takvoga najma stanova u društvenom vlasništvu daje

pravo na otkup stana od stanodavca po povoljnim uvjetima. Na temelju toga

Zakona, podnositelj je 1997. godine zatražio od Ministarstva obrane, kao

vlasnika stana, da s njim kao kupcem sklopi ugovor o prodaji stana. Budući

da je vlasnik odbio njegov zahtjev, podnositelj je podnio građansku tužbu

Općinskom sudu u Požegi, tražeći da presuda zamijeni kupoprodajni

ugovor.

8. Dana 17. listopada 1997. država je istom Općinskom sudu podnijela

građansku tužbu protiv podnositelja zahtjeva, tražeći njegovo iseljenje.

Država je ustvrdila da je ona vlasnik stana i da podnositelj zahtjeva,

temeljem Uredbe iz srpnja 1991. godine, nikada nije stekao stanarsko pravo

u odnosu na predmetni stan, pa država stoga ima pravo ponovo stupiti u

posjed stana. Ta su dva postupka spojena.

9. U presudi od 25. listopada 2000. Općinski sud je prihvatio tužbu

države i odbio protutužbu podnositelja. Također je naložio iseljenje

podnositelja iz stana. Relevantni dio presude glasi:

“... rješenje na koje se poziva tuženi [podnositelj zahtjeva] ništavno je temeljem

Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama. Nikakvo drugo rješenje niti odluku

tuženi ne posjeduje vezano za predmetni stan. Prema Zakonu o stambenim odnosima

stanarsko pravo moglo se steći temeljem pravomoćne odluke o davanju stana na

korištenje, ili koje druge valjane pravne osnove (čl. 3. Zakona o stambenim odnosima,

N.N. 51/85). Tuženik ne posjeduje pravomoćnu odluku o stjecanju stanarskog prava

niti neku drugu valjanu osnovu osim samog useljenja u stan ...”

10. Povodom podnesene žalbe, dana 19. rujna 2001. godine, Županijski

sud u Požegi je potvrdio prvostupanjsku presudu. Relevantni dio

drugostupanjske presude glasi:

“Obzirom da je Uredbom od 3. listopada 1991. godine Republika Hrvatska postala

vlasnik nekretnina, pokretnina, imovinskih prava i novčanih sredstava koja se nalaze

na teritoriju RH, a kojim su upravljali JNA i SSNO a da je Uredbom o zabrani

raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske, zabranjeno raspolaganje i

opterećenje (prodaja, zamjena, darovanje, prijenos prava korištenja itd.) nekretnina

koje su u posjedu i vlasništvu, na korištenju i upravljanju organa i institucija

Federacije od 24. srpnja 1991. godine (stupila na snagu), pravilno prvostupanjski sud

zaključuje da nakon stupanja na snagu ove Uredbe, SSNO koji je bio vlasnik spornog

PRESUDA PAULIĆ protiv HRVATSKE

3

stana istim nije više mogao raspolagati, odnosno pravilno zaključuje da je rješenje od

20. kolovoza 1991. godine temeljem kojeg tuženik koristi sporni stan ništavo.

Kako tuženik u spornom stanu nije temeljem valjanog pravnog osnova, valjana je

odluka prvostupanjskog suda, kojom se nalaže iseljenje tuženika iz spornog stana ....”

11. Kako bi osigurala iseljenje podnositelja, država je 17. listopada

2002. godine pokrenula ovršni postupak pred Općinskim sudom u Požegi.

Rješenje o ovrsi kojim je naloženo iseljenje je izdano 23. listopada 2002.

godine. Dana 24. listopada 2001. podnositelj je uložio reviziju Vrhovnom

sudu Republike Hrvatske. Dana 19. studenog 2002. podnositelj je zatražio

odgodu ovrhe, u očekivanju rješenja njegove revizije podnesene Vrhovnom

sudu. Također je dostavio liječničku dokumentaciju svojega sina, rođenog

1989. godine, iz koje je vidljivo da sin boluje tumora na mozgu i kroničnog

hepatitisa B. S obzirom na reviziju koja je još bila u tijeku te na sinovljevo

zdravstveno stanje, ovrha je odgođena odlukom od 9. siječnja 2003. godine.

Dana 14. siječnja 2004. Vrhovni sud je odbio podnositeljevu reviziju.

12. Podnositelj je 21. travnja 2004. podnio ustavnu tužbu. Prigovarao je,

između ostalog, da je njegovo ustavno pravo na pravnu zaštitu njegovog

osobnog i obiteljskog života prekršeno donošenjem i potvrđivanjem odluke

nižih sudova o njegovu iseljenju. Tvrdio je da su te odluke bile protivne

zakonu i da je imao stanarsko pravo na predmetni stan te prema tome i

pravo da ga koristi.

13. Općinski sud u Požegi je zakazao iseljenje podnositelja i njegove

obitelji za 13. travnja 2005. godine. Podnositelj je zatražio odgodu. Dana 8.

travnja 2005. godine, Državno odvjetništvo, koje je u postupku zastupalo

Ministarstvo obrane, složilo se sa zahtjevom podnositelja zbog njegove

teške obiteljske situacije. Istaknulo je, međutim, da se radi tek o

privremenom rješenju te pozvalo podnositelja da Općini Požega podnese

zahtjev za stambeno zbrinjavanje. Dana 11. travnja 2005. godine, Općinski

sud u Požegi je ponovo odgodio ovrhu radi iseljenja podnositelja do

donošenja odluke Ustavnog suda, iz razloga što je podnositeljeva ustavna

tužba bila u postupku rješavanja i što je ovrhovoditelj, to jest država, pristao

na odgodu zbog teške obiteljske situacije podnositelja.

14. Pismo Općine Požega od 14. travnja 2005. poslano Ministarstvu

obrane ukazuje da Općina nije imala na raspolaganju stanove za smještaj

podnositelja zahtjeva i njegove obitelj. U pismu od 26. travnja 2005.

podnositelj je izrazio namjeru kupovine drugoga stana.

15. Dana 11. srpnja 2005. godine, Ustavni sud Republike Hrvatske je

odbio podnositeljevu ustavnu tužbu kao neosnovanu. Ovršni postupak još

uvijek nije nastavljen.

16. U pismu od 6. prosinca 2006. podnositelj je obavijestio Ministarstvo

obrane da će uskoro napokon riješiti svoju stambenu situaciju.

4

PRESUDA U PREDMETU PAULIĆ protiv HRVATSKE

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

17. Članak 34. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, br.

41/2001 i 55/2001) glasi:

“Dom je nepovrediv.

Samo sud može obrazloženim pisanim nalogom utemeljenim na zakonu odrediti da

se dom ili drugi prostor pretraži.

Pravo je stanara da on ili njegov zastupnik i obvezatno dva svjedoka budu nazočni

pri pretrazi doma ili drugoga prostora.

U skladu s uvjetima što ih predviđa zakon, redarstvene vlasti mogu i bez sudskog

naloga ili privole držatelja stana ući u dom ili prostorije te izvršiti pretragu bez

nazočnosti svjedoka, ako je to neophodno radi izvršenja naloga o uhićenju ili radi

hvatanja počinitelja kaznenog djela odnosno otklanjanja ozbiljne opasnosti po život i

zdravlje ljudi ili imovinu većeg opsega.

Pretraga radi pronalaženja ili osiguranja dokaza za koje postoji osnovana

vjerojatnost da se nalaze u domu počinitelja kaznenog djela, može se poduzeti samo u

nazočnosti svjedoka.”

18. Članak 161. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim

pravima („Narodne novine“, br. 91/1996) glasi:

“Vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona

preda svoj posjed te stvari.”

19. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo

(„Narodne novine“, br. 27/1991, 33/1992, 43/1992, 69/1992 25/1993,

26/1993, 48/1993, 2/1994, 44/1994, 47/1994, 58/1995, 11/1996, 11/1997 i

68/1998) uređuje uvjete prodaje stanova danih u najam najmoprimcima sa

stanarskim pravom. Općenito, Zakon ovlašćuje nositelja stanarskog prava

nad stanom u javnom vlasništvu na kupovinu toga stana po povoljnim

uvjetima.

Relevantna odredba Zakona navodi:

Članak 4

“Svaki nositelj stanarskog prava (u daljem tekstu: stanar) može istaći zahtjev za

kupnju stana u pisanom obliku… vlasniku (u daljem tekstu: prodavatelj)…, a

prodavatelj ga je dužan prodati.

...”

20. Relevantni dio odluke Ustavnog suda br. U-III/408/2003 od 18.

veljače 2004. glasi:

“U svezi isticanja povrede ustavnog prava propisanog člankom 34. Ustava,

napominje se da do povrede tog ustavnog prava ne može doći postupanjem sudova u

ovršnom postupku, budući da se članak 34. Ustava odnosi na jamstvo nepovredivosti

doma u smislu postupanja redarstvenih vlasti prilikom ulaska i pretrage stana u cilju

izvršenja naloga o uhićenju ili radi hvatanja počinitelja kaznenog djela, odnosno radi

PRESUDA PAULIĆ protiv HRVATSKE

5

otklanjanja ozbiljne opasnosti po život i zdravlje ljudi ili imovine većeg opsega, pa te

ustavne odredbe nisu mjerodavne u konkretnom ustavnosudskom postupku.”

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

21. Podnositelj je prigovorio da presude nacionalnih sudova kojima se

nalaže njegovo iseljenje krše njegovo pravo na poštivanje doma, protivno

članku 8. Konvencije, koji glasi:

“1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i

dopisivanja.

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i

ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i

mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi

zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”

22. Vlada je osporila tu tvrdnju.

A. Dopuštenost

23. Kao prvo, Vlada je tvrdila da podnositelj zahtjeva nije iscrpio

domaća pravna sredstva te da u postupku pred nacionalnim sudovima, a

posebice u svojoj ustavnoj tužbi, nije naveo nikakvo kršenje svojega prava

na poštivanje doma. Vlada je nadalje ustvrdila da članak 34. Ustava jamči to

pravo.

24. Podnositelj je osporio te tvrdnje.

25. Sud ponavlja da pravilo o iscrpljenosti domaćih pravnih sredstava

sadržano u članku 35. stavku 1. Konvencije nalaže da podnositelj zahtjeva

treba imati redovni put do pravnih sredstava koja su dostupna i dovoljna da

osiguraju zadovoljštinu u odnosu na navodne povrede. Postojanje takvih

pravnih sredstava mora biti dovoljno izvjesno ne samo u teoriji, već i u

praksi, a ako to nije tako, tada će tim pravnim sredstvima nedostajati

potrebna dostupnost i učinkovitost. Vlada koja se poziva na neiscrpljenje

dužna je uvjeriti Sud da je pravno sredstvo bilo djelotvorno i u relevantno

vrijeme raspoloživo u teoriji i praksi, drugim riječima, da je bilo dostupno,

sposobno pružiti zadovoljštinu u odnosu na prigovore podnositelja zahtjeva,

te da je imalo razumne izglede za uspjeh (vidi, između ostalih izvora prava,

Akdivar and Others v. Turkey od 16. rujna 1996., Reports of Judgments and

Decisions 1996-IV).

26. Kad je riječ o ovome predmetu, Sud primjećuje da tekst članka 34.

Ustava ne jamči izričito pravo na poštivanje doma u smislu članka 8.

6

PRESUDA U PREDMETU PAULIĆ protiv HRVATSKE

Konvencije, već je usmjeren samo na osiguranje zaštite od neopravdane

pretrage. U vezi s tim, Sud primjećuje da je čak i sam Ustavni sud tako

smatrao u svojim odlukama (vidi prethodni članak 19.). Međutim, i

ostavljajući to pitanje po strani, Sud napominje da je podnositelj zahtjeva

podnio ustavnu tužbu u kojoj se, barem u biti, žalio da će zbog odluke nižih

sudova kojima se nalaže njegovo iseljenje, izgubiti svoj dom. S obzirom na

takve okolnosti, Sud smatra da je podnositelj zahtjeva iscrpio domaća

pravna sredstva s obzirom na njegov prigovor na temelju članka 8.

Konvencije vezanog uz njegovo pravo na poštivanje doma. Prema tome, taj

se prigovor ne može odbaciti s osnove neiscrpljenja domaćih pravnih

sredstava.

27. Sud nalazi da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu čl.

35. st. 3. Konvencije. Nadalje nalazi da nije nedopušten ni po kojoj drugoj

osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

28. Podnositelj zahtjeva je tvrdio da su domaće vlasti prekršile njegovo

pravo na poštivanje njegovog doma, nalažući njegovo iseljenje iz stana u

kojem je živio sa svojom obitelji više od sedamnaest godina. Nadalje je

tvrdio da je stekao pravo korištenja predmetnog stana još u lipnju 1991.

kada je vojarna Požega izdala svoj formalni zaključak u vezi njegovoga

zahtjeva za dodjelu stana njegovoj obitelji, to jest, prije Uredbe o zabrani

raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske kojom su

zabranjene sve transakcije vezane uz nekretnine koje se nalaze u Hrvatskoj,

a pripadale su saveznim institucijama bivše Jugoslavije ili njezinim pravnim

osobama sa sjedištem u jednoj od njezinih bivših saveznih jedinica, budući

da je ta Uredba stupila na snagu tek 24. srpnja 1991. godine. Podnositelj je

tvrdio da domaći sudovi nisu uzeli u obzir sve te okolnosti kad su naložili

njegovo iseljenje, već su donijeli tu odluku samo na temelju tvrdnje da

podnositelj nema zakonsko pravo korištenja predmetnog stana.

29. Vlada je tvrdila da nije došlo do miješanja u pravo podnositelja na

poštivanje njegova doma, budući da još uvijek živi u tom stanu te iako je

njegovo iseljenje naloženo sudskom presudom, provedba te presude je bila

odgođena.

30. Međutim, ako bi Sud utvrdio da je došlo do miješanja, tada Vlada

tvrdi da se ono temeljilo na zakonima koji reguliraju vlasništvo. Odluka

kojom se nalaže podnositeljevo iseljenje također je slijedila legitiman cilj,

odnosno pravo države da zatraži posjed nad svojom imovinom.

31. Što se tiče razmjernosti miješanja, Vlada je tvrdila da je postojala

široka sloboda procjene te da podnositelj zahtjeva nije imao zakonsko pravo

korištenja stana. Državna tijela su uvažila podnositeljevu osjetljivost i

odgodila iseljenje zbog njegove teške obiteljske situacije te su bila voljna

PRESUDA PAULIĆ protiv HRVATSKE

7

dopustiti mu boravak u stanu dok ne nađe drugi smještaj za sebe i svoju

obitelj. Nadalje, nije se prijavio za dodjelu stana u vlasništvu grada. Vlada

je izjavila da je podnositelj zahtjeva odlučio kupiti vlastiti stan.

2. Ocjena Suda

(a) Je li dovedeno u pitanje pravo zaštićeno člankom 8.

32. Prvo pitanje koje Sud mora riješiti je može li podnositelj zahtjeva

osnovano tvrditi da je imao pravo zaštićeno člankom 8. i – posebice u ovom

predmetu – može li se predmetni stan smatrati domom podnositelja.

33. Praksa organa Konvencije jasno navodi da „dom“, kao pojam u

smislu članka 8, nije ograničen na one prostorije koje su zakonito zauzete ili

zakonito uspostavljene. “Dom” je nezavisni pojam koji ne ovisi o

klasifikaciji u okviru domaćeg prava. Tvore li određene prostorije „dom“

kojeg štiti čl. 8. st. 1. ovisit će o činjeničnim okolnostima, primjerice,

postojanju dovoljnih i neprekidnih veza s određenim mjestom (vidi Buckley

v. the United Kingdom, od 25. rujna 1996. godine, Reports 1996.-IV, §§ 52-

54, i izvješće Komisije od 11. siječnja 1995. godine, § 63; Gillow v. the

United Kingdom, od 24. studenog 1986. godine, § 46, Serija A br. 109;

Wiggins v. the United Kingdom, br. 7456/76, odluka Komisije od 8. veljače

1978. godine, DR 13, str. 40; i Prokopovich v. Russia, br. 58255/00, § 36,

ECHR 2004-XI (izvaci)). Prema tome, hoće li imovina biti klasificirana kao

„dom“ činjenično je pitanje i ne ovisi o zakonitosti korištenja u okviru

domaćeg prava (vidi McCann v. the United Kingdom, br. 19009/04, § 46, od

13. svibnja 2008. godine).

34. Što se tiče ovoga predmeta, nesporno je da je podnositelj zahtjeva sa

svojom obitelji živio u predmetnom stanu od rujna 1991. godine. Činjenično

stanje predmeta pokazuje da nisu imali drugi dom. Vlada nije osporavala da

je predmetni stan bio stvarno podnositeljevo prebivalište. Uzimajući u obzir

prethodno izložene činjenične okolnosti, Sud nalazi da je podnositelj

zahtjeva imao dostatne i trajne veze s predmetnim stanom da bi ga se

smatralo njegovim „domom“ u svrhu članka 8. Konvencije, unatoč činjenici

da nije imao pravo na njegovo korištenje temeljem domaćeg prava.

(b) Je li došlo do miješanja u podnositeljevo pravom na poštivanje doma

35. Sud je dosad donio nekoliko presuda u kojima je ocijenio pitanje

miješanja u pravo podnositelja na poštivanje njegova ili njezina doma u

okolnostima kada je izdan nalog za iseljenje. U predmetu Stanková v.

Slovakia (br. 7205/02, 09. listopada 2007.) Sud je smatrao sljedeće:

“57. Sud napominje, i nije bilo sporno među strankama, da obveza podnositelja

zahtjeva da napusti svoj stan predstavlja ometanje njegova prava na poštivanje njegova

doma koje se temeljilo na mjerodavnim odredbama Građanskog zakonika i Zakona o

izvršnom postupku iz 1995....”

8

PRESUDA U PREDMETU PAULIĆ protiv HRVATSKE

36. Nakon toga Sud je u predmetu McCann v. the United Kingdom (br.

19009/04, 13. svibnja 2008.) smatrao sljedeće:

“47. Sud također smatra da obavijest o otkazu stana koju je supruga podnositelja

predala lokalnim vlastima, zajedno s nalogom za iseljenje kojeg su donijele lokalne

vlasti, predstavljaju miješanje u podnositeljevo pravo na poštivanje njegova doma.”

37. Nadalje, u predmetu Ćosić v. Croatia (br. 28261/06, 15. siječnja

2009.) Sud je smatrao sljedeće:

“18. Sud smatra kako je obveza podnositeljice zahtjeva da se iseli iz stana

predstavljala miješanje u njezino pravo na poštivanje njezina doma, unatoč činjenici

da presuda kojom je naloženo iseljenje još nije bila izvršena.”

38. Sud ne vidi nijedan razlog zašto bi odstupio od takvog pristupa u

ovom predmetu. Sud smatra kako obveza podnositelja da se iseli iz stana

predstavlja miješanje u njegovo pravo na poštivanje njegova doma,

neovisno o činjenici što presuda kojom se nalaže njegovo iseljenje još nije

izvršena. Činjenica da su nacionalni sudovi odgodili ovrhu radu iseljenja

podnositelja nije od odlučne važnosti s obzirom da se taj postupak, na

zahtjev Države, može nastaviti u bilo kojem trenutku.

(c) Je li miješanje bilo propisano zakonom te je li imalo legitiman cilj

39. Nacionalni sudovi naložili su podnositelju zahtjeva da se iseli iz

predmetnog stana na temelju hrvatskih zakona koji uređuju vlasništvo, a

koji omogućavaju vlasniku da traži povrat svoje imovine kada imalac nema

zakonske osnove za posjedovanje. Sud, primjećujući da je njegova ovlast da

ispita usklađenost s domaćim pravom ograničena (vidi, među ostalim

izvorima, Allan Jacobsson v. Sweden (br. 1), 25. listopada 1989., Serija A

br. 163, str. 17, § 57), je stoga uvjeren da su odluke nacionalnih sudova

kojima je naloženo iseljenje podnositelja zahtjeva bile u skladu s domaćim

pravom, posebice propisima relevantnim za raspolaganje stambenim

fondom (vidi §§ 17-19). Predmetno miješanje je stoga imalo legitimni cilj

gospodarskog blagostanja zemlje.

(d) Je li miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“

40. Središnje pitanje u ovom predmetu je, stoga, je li miješanje bilo

razmjerno s ciljem i stoga “nužno u demokratskom društvu”. Ovaj zahtjev

na temelju stavka 2. članka 8. otvara pitanje postupka kao i pitanje sadržaja.

Sud je iznio relevantna načela za ocjenu nužnosti miješanja u pravo na

„dom“ u slučaju Connors v. the United Kingdom, (br. 66746/01, §§ 81–84,

27. svibnja 2004.) koji se ticao skraćenog postupka za iseljenje. Relevantni

dijelovi glase:

“81. Miješanje će se smatrati 'nužnim u demokratskom društvu' za postizanje

legitimnog cilja ako zadovoljava 'neodgodivu društvenu potrebu' i, posebice, ako je

razmjerno s legitimnim ciljem koji želi postići. Dok je na nacionalnim tijelima da

PRESUDA PAULIĆ protiv HRVATSKE

9

inicijalno ocijene nužnost, konačna procjena toga jesu li razlozi navedeni za miješanje

relevantni i dostatni je na Sudu, koji će ocijeniti je li miješanje sukladno zahtjevima

Konvencije...

82. U tom pogledu, sloboda procjene nužno mora biti prepuštena nacionalnim

tijelima, koja su zbog svog direktnog i neprekidnog kontakta s ključnim čimbenicima

u svojim zemljama u načelu u boljem položaju od međunarodnog suda da procjeni

lokalne potrebe i uvjete. Ova će se sloboda procjene razlikovati u skladu s prirodom

predmetnog prava, njegove važnosti za pojedinca te prirodu aktivnosti koja se

ograničava, kao i prirodu cilja koji se želi postići tim ograničenjem. Sloboda procjene

bit će manja kada je predmetno pravo presudno za to da pojedinac učinkovito uživa

osobna ili ključna prava.... S druge strane, u područjima koja se tiču primjene

društvene ili gospodarske politike, postoje ovlasti za široku slobodu procjene, kao što

je urbanistički kontekst za koji je Sud utvrdio da 'ukoliko je primjena slobodne

procjene koja uključuje mnoštvo lokalnih faktora inherentna izboru i provedbi

urbanističkih politika, nacionalna tijela u načelu uživaju široku slobodu procjene'....

Sud je također naveo da će u područjima poput stanovanja, koja igraju ključnu ulogu

u socijalnoj sigurnosti i gospodarskoj politici suvremenih društava, poštovati

prosudbu nacionalnog zakonodavstva o tome što je u općem interesu osim ako je

takva prosudba očevidno bez razumnog temelja.... Valja napomenuti, međutim, da je

ovo bilo u kontekstu članka 1. Protokola br. 1, a ne članka 8. koji se odnosi na prava

od ključne važnosti za identitet pojedinca, njegovo samoodređenje, fizički i moralni

integritet, održavanje odnosa s ostalima te sređen i siguran položaj u zajednici.... U

slučajevima u kojima su se opći društveni i gospodarski politički čimbenici pojavili u

kontekstu samog članka 8., opseg slobode procjene ovisi o kontekstu predmeta, s

posebnim naglaskom na stupnju miješanja u osobnu sferu podnositelja zahtjeva...

83. Proceduralne zaštite dostupne pojedincu posebno su bitne pri utvrđivanju toga

je li tužena država, kada je određivala regulatorni okvir, ostala unutar svoje slobode

procjene. Sud posebice mora razmotriti je li postupak donošenja odluka koji je doveo

do mjera miješanja bio pošten i omogućuje li dužno poštovanje interesa koji su

pojedincu zajamčeni člankom 8...”

41. Sud prvenstveno napominje da je postupak zbog kojeg podnositelj

zahtjeva prigovara uključivao dva zasebna tužbena zahteva, od kojih je

svaki mogao otvoriti pitanje poštivanja podnositeljeva doma. Sam

podnositelj pokrenuo je postupak pred nacionalnim sudovima u kojem je

tražio pravo na kupnju predmetnog stana uz povoljne uvjete kao nositelj

stanarskog prava, na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji

stanarsko pravo. Istovremeno, državne vlasti su podnijele svoju tužbu

tvrdeći da podnositelj zahtjeva nema pravne osnove za stanovanje u

predmetnom stanu i tražile njegovo prisilno iseljenje. Ova dva postupka su

spojena i donesena je jedna presuda, kojom je zahtjev podnositelja za

kupnjom stana odbijen te je istovremeno naloženo njegovo prisilno

iseljenje.

42. Sud napominje da su odluke domaćih vlasti u ovom predmetu bile

ograničene na zaključak da na temelju relevantnih nacionalnih zakona

podnositelj zahtjeva nije imao pravo stanovati u predmetnom stanu.

Nacionalni sudovi ograničili su se na odluku da podnositelj zahtjeva nije

imao pravne osnove stanovati u predmetnom stanu, ali nisu dalje ispitivali

10

PRESUDA U PREDMETU PAULIĆ protiv HRVATSKE

razmjernost mjere koju su naložili, to jest prisilnog iseljenja podnositelja

zahtjeva iz stana u državnom vlasništvu. Međutim, jamstva Konvencije

zahtijevaju da miješanje u podnositeljevo pravo na poštivanje njegova doma

ne bude samo utemeljeno na zakonu nego i razmjerno s legitimnim ciljem

koji se mjerom želi postići, temeljem stavka 2. članka 8., posvećujući

pozornost posebnim okolnostima predmeta. Nadalje, nijednu pravnu

odredbu domaćeg prava ne bi trebalo tumačiti i primjenjivati na način

nespojiv s obvezama Hrvatske temeljem Konvencije (vidi Stanková v.

Slovakia, naprijed citirano, § 24, 09. listopada 2007).

43. U vezi s tim, Sud ponavlja da bi svakoj osobi kojoj prijeti rizik od

miješanja u njezino pravo na dom, načelno trebalo biti omogućeno da

nezavisni sud ocijeni razmjernost i razumnost mjere s obzirom na relevantna

načela prema članku 8. Konvencije, neovisno o tome što ta osoba nema,

temeljem domaćeg prava, pravo na stanovanje u stanu (vidi McCann v. the

United Kingdom, br. 19009/04, § 50, 13. svibnja 2008.). Sud, međutim,

naglašava da se takvo pitanje ne nameće automatski za svaki spor vezan uz

prisilno iseljenje. Ako se podnositelj zahtjeva brani pozivajući na članak 8.

kako bi spriječio prisilno iseljenje, to je njegovo pravo, a na protivnoj

stranci je da takav prigovor pobije. Kako je već istaknuto, Sud ne prihvaća

da bi priznavanje prava posjednika da otvori pitanje na temelju članka 8.

imalo ozbiljne posljedice za funkcioniranje nacionalnog sustava ili

nacionalnog prava koje uređuje odnose stanodavaca i stanoprimaca (vidi,

McCann v. the United Kingdom, naprijed citirano, §§ 28 i 54).

44. Sud napominje da je u ovom predmetu podnositelj zahtjeva tvrdio da

mu je povrijeđeno pravo na poštivanje doma, što nacionalni sudovi nisu

prihvatili. Iako je istina da je podnositeljevo prisilno iseljenje bilo

privremeno odgođeno zbog bolesti njegova sina tijekom ovršnog postupka,

to samo po sebi ne ispunjava sam uvjet ocjene razumnosti i

proporcionalnosti naloga za iseljenje od strane nezavisnog suda. Sud

napominje da ovršni postupak – koji je po svojoj prirodi neraspravni i čija je

osnovna namjena osigurati učinkovito izvršenje presude – za razliku od

redovnog građanskog postupka, nije ni osmišljen niti primjereno opremljen

proceduralnim sredstvima i mjerama zaštite za temeljito i suprotstavljeno

ispitivanje ovako složenih pravnih pitanja. Stoga, ovlast za provedbu testa

razmjernosti ima sud za redovne građanske postupke kojemu je država i

podnijela tužbu tražeći podnositeljevo prisilno iseljenje.

45. U okolnostima ovog predmeta, građanski je sud naložio podnositelju

zahtjeva iseljenje iz njegova doma bez da je utvrdio razmjernost te mjere.

Prema tome, on podnositelju nije pružio odgovarajuću proceduralnu zaštitu.

Stoga je u ovom predmetu došlo do povrede članka 8. Konvencije.

PRESUDA PAULIĆ protiv HRVATSKE

11

II. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

46. Podnositelj zahtjeva je prigovorio da je predmetni postupak pred

nacionalnim sudovima bio nepošten i da je on bio žrtva diskriminacije.

Pozvao se na članak 6. § 1. i članak 14. Konvencije. Također je prigovorio

na temelju članka 1. Protokola br. 1 da nije bio u mogućnosti kupiti

predmetni stan.

47. S obzirom na sve dokumente koje posjeduje, i u onoj mjeri u kojoj je

predmet ovog prigovora u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da ovaj dio

zahtjeva ne otkriva niti jednu pojavu kršenja Konvencije. Slijedom

navedenog, on je nedopušten temeljem članka 35. § 3. kao očigledno

neosnovan te mora biti odbijen temeljem članka 35. § 4. Konvencije.

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

48. Članak 41. Konvencije propisuje:

“Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a

unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo

djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu

povrijeđenoj stranci.”

49. Podnositelj zahtjeva nije podnio zahtjev za pravednu naknadu ili

troškove. Prema tome, Sud smatra da nema potrebe dosuditi mu ikakav

iznos s te osnove.

IZ TIH RAZLOGA, SUD

1. Jednoglasno proglašava zahtjev dopuštenim po pitanju članka 8. i

ostatak zahtjeva nedopuštenim;

2. Presuđuje, sa šest glasova naprema jedan, da je došlo do povrede

članka 8. Konvencije;

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 22.

listopada 2009, u skladu s pravilom 77. §§ 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Nielsen

tajnik

Christos Rozakis

predsjednik

U sladu s člankom 45. § 2. Konvencije i pravilom 74. § 2. Poslovnika

Suda, ovoj presudi priložena su sljedeća mišljenja:

(a) suglasno mišljenje suca Nicolaoua;

(b) nesuglasno mišljenje suca Malinvernija.

C.L.R.

S.N.

12

PRESUDA PAULIĆ protiv HRVATSKE – IZDVOJENA MIŠLJENJA

SUGLASNO MIŠLJENJE SUCA NICOLAOUA

Nacionalni sudovi ustanovili su da podnositelj zahtjeva nije stekao

stanarsko pravo te da stoga nije imao pravo kupiti stan prema odredbama

Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo iz 1991. Stoga,

iako je zakonito stanovao u predmetnom stanu, on je to činio u svojstvu

običnog podstanara. Ovo je značilo da je država, kao vlasnik, imala pravo

na neposredno uživanje temeljem Zakona o vlasništvu iz 1996. Stoga su,

pozivajući se na odredbe koje štite interese vlasnika, domaći sudovi izdali

nalog za povrat posjeda, ali bez da su razmotrili pitanje miješanja u pravo

zajamčeno člankom 8. Konvencije, na koje se pozvao podnositelj zahtjeva.

On se branio od državnog zahtjeva za nalog za povrat posjeda tako što se

pozvao na to pravo. Podnositelj prijave je, očito, pokušao spriječiti

izdavanje takvog naloga u potpunosti, a ne samo odgoditi ga. No, mora se

pretpostaviti da je to činio kako bi zaštitio svoje pravo na poštivanje doma,

to jest da su postojali valjani razlozi razmotriti to pitanje u cijelosti.

Nije bilo sporno da je taj stan od 1991. bio dom podnositelja zahtjeva i

njegove obitelji. Također je bilo jasno da bi neposredno prisilno iseljenje

podnositelja, u tim uvjetima, predstavljalo miješanje u njegovo pravo na

poštivanje njegova doma. Nesumnjivo, takvo je miješanje bilo legitimno.

Kao što je Sud nedavno napomenuo u predmetu Ćosić v. Croatia (br.

28261/06, 15. siječnja 2009.):

“...predmetno miješanje imalo je legitiman cilj zaštite prava države kao vlasnika

stana.”

Međutim, kako bi bilo u skladu s člankom 8. Konvencije, takvo

miješanje također mora proći test razmjernosti. „Dom“ je autonomni pojam

koji može postojati čak i kada stanovanje nema pravne osnove u

nacionalnom pravu (vidi Buckley v. the United Kingdom, 25. rujna 1996., §

54, Izvješće o presudama i odlukama 1996-IV). Odsustvo zakonskog prava

može biti uzrok naloga za povrat posjeda ili, kao ovdje, posljedica. U

svakom slučaju, stanar može imati pravo, temeljem članka 8., stanovati u

datoj nekretnini još neko vrijeme. Ovaj aspekt prava na poštivanje doma je

očito važan, ali on mora biti tumačen i ocijenjen u kontekstu vlasničkih i

ugovornih prava te unutar načela zakonitosti. Konvencija zahtijeva da

sudska odluka odmjeri ova dva suprotstavljena interesa.

Jasno je da je u ovom predmetu pitanje proporcionalnosti značilo, u

praktičnom smislu, da se podnositelju zahtjeva da vremena kako bi mogao

pronaći alternativni smještaj. Ovo se moglo postići odgovarajućim nalogom

za privremeno odgađanje naloga za povrat posjeda s, prema mojem

mišljenju, mogućnošću revidiranja odgode u slučaju da se pokaže

nedostatnom.

PRESUDA PAULIĆ protiv HRVATSKE – IZDVOJENA MIŠLJENJA

13

Kako se ispostavilo, domaće vlasti su doista, iz kojega god razloga,

podnositelju odobrile takvo razdoblje. Ono je bilo više nego dovoljno.

Međutim, u njemu se situacija nije riješila. Podnositelj zahtjeva ostao je u

neizvjesnosti te, kroz cijelo razdoblje, na milosti državnih vlasti kada je

dobio pravo na sudbeno utvrđivanje predmeta. Ovaj zahtjev je istaknut u

sljedećem izvatku iz predmeta McCann v. the United Kingdom, br.

19009/04, § 50, 13. svibnja 2008:

„Gubitak doma je najekstremniji oblik miješanja u pravo na poštivanje doma. Svaka

osoba kojoj prijeti miješanje ove razine u načelu ima pravo da joj nezavisni sud

ocijeni razmjernost mjere s obzirom na relevantna načela prema članku 8. Konvencije,

neovisno o tome što je, temeljem domaćeg prava, njezino pravo na stanovanje

isteklo.“

Slažem se, dakle, da je u ovom predmetu došlo do povrede članka 8.

Konvencije.

14

PRESUDA PAULIĆ protiv HRVATSKE – IZDVOJENA MIŠLJENJA

NESUGLASNO MIŠLJENJE SUCA MALINVERNIJA

(Prijevod)

1. Ne mogu se složiti da je u ovom predmetu došlo do proceduralne

povrede članka 8. Konvencije. Većina je došla do ovog zaključka na temelju

toga što je građanski sud naložio iseljenje podnositelja iz njegovog doma

bez da je utvrdio razmjernost mjere. Prema tome, podnositelju zahtjeva nije

omogućena odgovarajuća proceduralna zaštita (stavak 45.).

2. Vezano uz slučaj McCann v. the United Kingdom (br. 19009/04,

stavak 50, 13. svibnja 2008.), Komora navodi da svaka osoba kojoj prijeti

miješanje u njezino pravo na poštivanje doma u načelu ima pravo da joj

nezavisni sud ocijeni razmjernost mjere s obzirom na relevantna načela

prema članku 8. Konvencije, neovisno o tome što je, temeljem domaćeg

prava, njeno pravo korištenja stana isteklo.

3. S druge strane, Komora naglašava da takvo pitanje ne proizlazi

automatski iz svakog slučaja vezanog uz spor oko prisilnog iseljenja. Ako

se podnositelj zahtjeva pozove na članak 8. kako bi spriječio prisilno

iseljenje, to je njegovo pravo, a na sudu je da takav prigovor odbije.

4. Komora je kritizirala domaće sudove jer nisu pokušali pronaći

ravnotežu između suprotstavljenih interesa: s jedne strane, pravo vlasnika na

mirno uživanje svoje imovine, a s druge podnositeljevo pravo na poštivanje

njegova doma.

5. Po mom sudu, jedini bitan argument koji je podnositelj zahtjeva

mogao imati potkrepljujući svoj zahtjev i kojeg bi se moglo ocijeniti pri

odvagivanju interesa bilo je zdravstveno stanje njegova sina. Međutim, on

se nije pozvao na taj argument pred nižim sudovima, nego tek pred

Vrhovnim sudom (stavak 11.) Niži sudovi, stoga, nisu mogli biti svjesni

ovog problema i ne može ih se kritizirati što ga nisu uzeli u obzir.

6. Vlasnik stana, bilo privatna osoba ili država, ima pravo slobodno

raspolagati tom imovinom. Prema tome, nalog za iseljenje stanara koji živi

u stanu koji je u vlasništvu treće strane, izdan na temelju toga što on stanuje

u stanu bez pravne osnove, nije kao takav u suprotnosti sa Konvencijom, s

obzirom na jamstva iz članka 1. Protokola br. 1 Konvencije.

7. Nadalje, u ovom predmetu, nalog za iseljenje još uvijek nije izvršen

iako je bio izdan u listopadu 2002. Podnositeljevo prisilno iseljenje bilo je

odgođeno u više navrata zbog bolesti njegova sina. Nijedan pokušaj

prisilnog iseljenja nije bio izvršen nakon travnja 2005. Ovo ukazuje na to da

su državne vlasti itekako uzele u obzir osobnu situaciju podnositelja

zahtjeva.

8. Po mom mišljenju, okolnosti ovog predmeta nisu mogle građanskim

sudovima, pred kojima se vodio postupak koji je zaključen izdavanjem

naloga za podnositeljevo iseljenje, dati povod za daljnje ocjenjivanje pitanja

razmjernosti.