VIJEĆE EUROPE

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET BLEČIĆ PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 59532/00)

PRESUDA

STRASBOURG

29. srpnja 2004.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.

stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

PRESUDA BLEČIĆ protiv HRVATSKE

1

U predmetu Blečić protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u

sastavu:

g.

C.L. ROZAKIS, predsjednik,

P. LORENZEN,

G. BONELLO,

gđa F. TULKENS,

gđa N. VAJIĆ,

gđa S. BOTOUCHAROVA

gđa E. STEINER, suci,

i g. S. QUESADA, zamjenik tajnika Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 6. prosinca 2001., 28. studenoga

2002., 30. siječnja 2003. i 8. srpnja 2004.godine,

donosi sljedeću presudu koja je usvojena 8. srpnja 2004.godine:

POSTUPAK

1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br.

59532/00) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatska državljanka gđa

Krstina Blečić ("podnositeljica zahtjeva") podnijela Sudu na temelju članka

34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija")

dana 6. svibnja 2000. godine.

2. Podnositeljicu zahtjeva zastupao je g. T. Vukičević, odvjetnik iz

Splita. Hrvatsku je Vladu ("Vlada") zastupala njena zastupnica, gđa Lidija

Lukina-Karajković.

3. Podnositeljica zahtjeva je osobito navela kako joj je povrijeđeno

pravo na poštivanje njenog doma i pravo na mirno uživanje njenoga

vlasništva.

4. Zahtjev je dodijeljen u rad Prvom odjelu Suda (pravilo 52. stavak 1.

Poslovnika Suda). U okviru tog Odjela, vijeće koje je trebalo razmotriti

predmet (članak 27. stavak 1. Konvencije) bilo je sastavljeno u skladu s

pravilom 26. stavkom 1.

5. Odlukom od 30. siječnja 2003. godine Sud je zahtjev proglasio

djelomično dopuštenim.

6. I podnositeljica zahtjeva i Vlada podnijeli su svaki svoje očitovanje o

osnovanosti zahtjeva (pravilo 59. stavak 1.). Svaka je stranka dostavila

pisani odgovor na očitovanje druge stranke. Uz to, zaprimljene su primjedbe

Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OESS) u svojstvu treće

stranke, kojoj je Predsjednik dao odobrenje umiješati se u pisani postupak

(članak 36., stavak 2. Konvencije i pravilo 44., stavak 2.). Tužena je država

PRESUDA BLEČIĆ protiv HRVATSKE

2

odgovorila na te primjedbe, dok podnositeljica zahtjeva to nije učinila

(pravilo 44., stavak 5.).

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

7. Podnositeljica zahtjeva rođena je 1926. godine i živi u Zadru,

Hrvatska.

8. Godine 1953. podnositeljica zahtjeva je zajedno sa svojim suprugom

stekla stanarsko pravo na stanu u Zadru. Nakon što joj je 1989. godine umro

suprug, podnositeljica zahtjeva postala je jedinom nositeljicom stanarskoga

prava.

9. Dana 3. lipnja 1991. godine Sabor je donio Zakon o prodaji stanova

na kojima postoji stanarsko pravo koji uređuje prodaju stanova u

društvenom vlasništvu koji su prije davani na korištenje na temelju

stanarskoga prava.

10. Dana 26. srpnja 1991. godine podnositeljica zahtjeva otišla je u

posjet svojoj kćeri koja je živjela u Rimu. Kod kćeri je namjeravala ostati

preko ljeta. Stan u Zadru je zaključala i u njemu ostavila sav namještaj i

svoje osobne stvari. Jednog je susjeda zamolila da u njenoj odsutnosti plaća

račune i vodi brigu o stanu. Međutim, krajem kolovoza 1991. godine u

Dalmaciji je došlo do eskalacije oružanog sukoba, što je dovelo do ozbiljnih

prometnih poteškoća u tom području, uključujući i grad Zadar.

11. U listopadu 1991. godine hrvatske su vlasti podnositeljici zahtjeva

obustavile isplatu mirovine. Isplata je nastavljena u travnju 1994. godine.

Podnositeljica zahtjeva je izgubila i pravo na zdravstveno osiguranje. U tim

je okolnostima podnositeljica zahtjeva odlučila ostati u Rimu.

12. Od 15. rujna 1991. godine grad Zadar bio je izložen stalnom

granatiranju, a opskrba električnom energijom i vodom bila je prekinuta

više od stotinu dana.

13. U studenome 1991. godine u stan podnositeljice zahtjeva u Zadru

provalio je izvjesni M.F. sa svojom suprugom i dvoje djece.

14. Dana 12. veljače 1992. godine Općina Zadar je pred Općinskim

sudom u Zadru pokrenula građanski postupak protiv podnositeljice zahtjeva

radi otkaza njenog stanarskoga prava na stanu o kojem je riječ. Općina

Zadar je tvrdila kako je podnositeljica zahtjeva iz stana izbivala u razdoblju

dužem od šest mjeseci, bez opravdanoga razloga.

15. U svojim je podnescima sudu podnositeljica zahtjeva objasnila kako

je od srpnja 1991. do svibnja 1992. godine bila prisiljena boraviti kod kćeri

u Rimu. U Zadar se nije mogla vratiti, budući da nije imala sredstava za

uzdržavanje ni zdravstveno osiguranje, a bila je i lošeg zdravlja. Nadalje,

PRESUDA BLEČIĆ protiv HRVATSKE

3

tijekom svog boravka u Rimu od susjeda je saznala da je u njen stan

provalio M.F. sa svojom obitelji. Kad se raspitivala o svom stanu i svojim

stvarima u stanu, M.F. joj je preko telefona prijetio.

16. Dana 9. listopada 1992. godine Općinski je sud u Zadru

podnositeljici zahtjeva otkazao stanarsko pravo. Sud je utvrdio kako je

podnositeljica zahtjeva napustila Zadar 26. srpnja 1991. i nije se vratila do

15. svibnja 1992. godine. Naveo je kako u relevantnom razdoblju građanima

Zadra nije bio izdan nikakav nalog da napuste grad zbog eskalacije oružanih

sukoba, već je odluka o napuštanju grada ili ostanka u njemu bila osobna

odluka svakoga građanina. Sud je na temelju toga utvrdio kako se izbivanje

podnositeljice zahtjeva nije moglo opravdati ratom u Hrvatskoj.

17. Nadalje, Sud nije prihvatio obrazloženje podnositeljice zahtjeva da

se tijekom svoga boravka u Rimu razboljela i da nije mogla putovati.

Utvrđeno je kako je podnositeljica zahtjeva dugo vremena bolovala od

spinalne artroskleroze i difuzne osteoporoze, koje nisu utjecale na njenu

sposobnost putovanja. Iako je 25. ožujka 1992. iščašila rame, nakon

imobilizacije ozlijeđenoga zgloba mogla je putovati. Nadalje, do 25. ožujka

1992. godine iz stana je već bila izbivala dulje od šest mjeseci.

18. Daljnje obrazloženje podnositeljice zahtjeva da je u listopadu

1991.godine prestala primati mirovinu, pa je stoga ostala bez sredstava za

uzdržavanje, sud nije prihvatio kao opravdani razlog za ne vraćanje u Zadar.

Sud je smatrao da je podnositeljici zahtjeva novac mogla poslati kći. Stoga

je sud zaključio kako razlozi kojima podnositeljica zahtjeva obrazlaže to

što nije živjela u stanu nisu opravdani.

19. Povodom žalbe podnositeljice zahtjeva protiv presude, tu je presudu

dana 10. ožujka 1993. godine. Županijski sud u Zadru ukinuo. Županijski je

sud utvrdio kako prvostupanjski sud nije pažljivo uzeo u obzir osobne

prilike podnositeljice zahtjeva, i to njenu dob i loše zdravstveno stanje,

činjenicu da je ostala bez mirovine i činjenicu da je u Zadru živjela sama,

bez bliže rodbine. Nadalje, odluku podnositeljice zahtjeva da svoj boravak u

Rimu produlji trebalo je pažljivo ocijeniti s obzirom na objektivne

okolnosti, to jest činjenicu da je Zadar svakodnevno bio izložen

granatiranju, te da u relevantnom razdoblju nije imao redovitu opskrbu

vodom i električnom energijom, te da su stan podnositeljice zahtjeva

zaposjele treće osobe. Predmet je vraćen prvostupanjskom sudu.

20. U ponovljenom je postupku dana 18. siječnja 1994. godine

Općinski sud u Zadru ponovno odlučio u korist tužitelja i podnositeljici

zahtjeva otkazao stanarsko pravo. Primijetio je kako je ona iz stana izbivala

više od šest mjeseci bez opravdanog razloga te je u biti ponovio utvrđenja iz

presude od 9. listopada 1992. godine.

21. Podnositeljica zahtjeva se žalila. Dana 19. listopada 1994. godine

Županijski je sud u Zadru preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni

zahtjev. Utvrdio je kako su eskalacija rata i naprijed opisane (vidi stavke 11.

do 13.) osobne prilike podnositeljice zahtjeva opravdali njeno izbivanje iz

stana.

PRESUDA BLEČIĆ protiv HRVATSKE

4

22. Dana 10. travnja 1995. godine Općina Zadar podnijela je Vrhovnom

sudu Republike Hrvatske reviziju u tom predmetu.

23. Dana 15. veljače 1996. godine Vrhovni je sud usvojio reviziju i

preinačio presudu Županijskoga suda. Utvrdio je kako razlozi za izbivanje

iz stana koje je navela podnositeljica zahtjeva nisu opravdani.

24. Mjerodavni dio presude Vrhovnoga suda glasi kako slijedi:

"Uvjeti života za sve građane Zadra bili su isti u periodu agresije na

Hrvatsku i slučaj tuženice, kako to s osnovom navodi revident, nije

moguće a niti opravdano izdvojiti iz konteksta te aresije, a to znači i

ocjenjivati ga izvan svih onih okolnosti koje su obilježavale to vrijeme a

time i određivale ponašanje svakog pojedinca.

Ocjenjujući u tom kontekstu i odluku tuženice da se u vrijeme agresije

na Zadar u grad ne vraća već ostane u Italiji po nalaženju ovog suda,

nasuprot pravnom shvaćanju suda drugog stupnja, ne opravdava

nekorištenje stana. Tuženica je što proizlazi iz činjeničnih utvrđenja s

obzirom na svoje zdravstveno stanje i prometne veze mogla doći u

Zadar, njezino zdravstveno stanje boravkom u Zadru ne bi bilo bitno

narušeno, mogla se brinuti sama o sebi, a to što je radi osiguranja

najnužnijih životnih potreba trebala ulagati znatnu psihičku i fizičku

snagu, a takvim uvjetima života bili su izloženi svi žitelji Zadra od

najmlađih do najstarijih koji su ostali u gradu, po nalaženju ovoga suda

ne predstavlja opravdani razlog za nedolazak tuženice u Zadar i s tim u

vezi opravdan razlog nekorištenja stana. "

25. Dana 8. studenoga 1996. godine podnositeljica zahtjeva podnijela je

ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Tvrdila je kako joj je

povrijeđeno pravo na poštivanje njenog doma i pravo vlasništva, te kako joj

je uskraćeno pošteno suđenje.

26. Dana 8. studenoga 1999. godine Ustavni je sud odbio tužbu

podnositeljice zahtjeva. Utvrdio je kako je Vrhovni sud, utvrdivši da je

izbivanje podnositeljice zahtjeva iz stana u razdoblju dužem od šest mjeseci

neopravdano, ispravno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na

činjenično stanje koje su utvrdili niži sudovi. Ustavni je sud zaključio kako

ustavna prava podnositeljice zahtjeva nisu bila povrijeđena.

II. MJERODAVNO DOMAĆE I MEĐUNARODNO PRAVO I PRAKSA

27. Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske iz 1990. godine

(Narodne novine, br. 56/1990 i 135/97), koji je bio na snazi u relevantnom

razdoblju, glase kako slijedi:

PRESUDA BLEČIĆ protiv HRVATSKE

5

Članak 16.

"Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila

sloboda

i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje."

Članak 34., stavak 1.

"Dom je nepovrediv."

Članak 48., stavci 1. i 2.

"1. Jamči se pravo vlasništva.

2. Vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkoga prava i njihovi korisnici

dužni su pridonositi općem dobru."

Članak 134.

"Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s

Ustavom

i

objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka

Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona."

28. Članak 17. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima

(koji je u odnosu na Hrvatsku stupio na snagu notifikacijom o sukcesiji 8.

listopada 1991. godine ) :

"1. Nitko neće biti podvrgnut proizvoljnom ili nezakonitom miješanju

u njegov … dom...

2. Svatko ima pravo na zakonsku zaštitu od takvoga miješanja..."

29. Mjerodavne odredbe članka 99. Zakona o stambenim odnosima,

(Narodne novine, br. 51/1985, 42/1986, 22/1992 i 70/1993), koji je bio na

snazi u relevantnom razdoblju, predviđale su kako slijedi:

"1. Stanaru se može dati otkaz stanarskog prava kad on i članovi

njegova porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim stanuju, prestanu

koristiti stan neprekidno duže od šest mjeseci.

2. Otkaz stanarskog prava prema odredbama stava 1. ovog člana ne

može se dati osobi koja stan ne koristi zbog toga što se nalazi na

liječenju, izvršavanju vojne obaveze ili iz drugih opravdanih razloga."

PRESUDA BLEČIĆ protiv HRVATSKE

6

30. U predmetu br. Rev-3839/93 Vrhovni je sud dao sljedeće tumačenje

članka 99. stavka 1. Zakona o stambenim odnosima:

"Ratna zbivanja sama po sebi, bez konkretnih razloga koji bi ukazivali

na nemogućnost korištenja stana, ne predstavljaju opravdan razlog

nekorištenja stana."

31. U predmetu br. Rev-155/1994-2 Vrhovni je sud dao sljedeće

tumačenje još jednog vida članka 99. stavka 1. Zakona o stambenim

odnosima:

" Okolnost da se u stan koji stanar ne koristi protupravno uselila treća

osoba ne čini još sama za sebe nekorištenje stana opravdanim. Ako,

naime, stanar unutar roka iz čl. 99. st. 1. ZSO ne poduzme odgovarajuće

korake da bi vratio posjed stana, … tada navedena okolnost nije zapreka

udovoljenju zahtjeva za otkaz stanarskog prava."

32. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (Narodne

novine, br. 27/1991) uređuje uvjete prodaje stanova na kojima postoji

stanarsko pravo. Nositelju stanarskoga prava na stanu u društvenom

vlasništvu taj Zakon omogućuje stan otkupiti pod povoljnim uvjetima.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

33. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da su joj odluke hrvatskih

sudova o otkazu stanarskoga prava povrijedile pravo na poštivanje njenog

doma, zajamčeno člankom 8. Konvencije koji u mjerodavnom dijelu

predviđa:

"1. Svatko ima pravo na poštivanje svoga ... doma ....

2. Javna vlast neće se miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu

sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa

državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje,

te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili

radi zaštite prava i sloboda drugih."

A. Tvrdnje stranaka

1. Vlada

PRESUDA BLEČIĆ protiv HRVATSKE

7

34. Vlada je ustvrdila kako nakon smrti svoga supruga 1989. godine

podnositeljica zahtjeva u stanu u Zadru nije živjela neprekidno, već bi više

od pet mjeseci godišnje boravila u posjetu svojoj kćeri u Rimu. U srpnju

1991. godine podnositeljica zahtjeva potpuno je napustila stan i u Zadar se

nije vratila sve do svibnja 1992. godine. Iako je u međuvremenu saznala da

je u njenoj odsutnosti njen stan zaposjeo M.F., o tome nije obavijestila

vlasnika stana niti je pokrenula ikakav postupak za njegovo iseljenje.

Vlasnika nije obavijestila niti o činjenici da se nalazi u Rimu i da se zbog

bolesti i rata ne može vratiti u Zadar. U takvim se okolnostima ne može

tvrditi da je stan o kojemu je riječ dom podnositeljice zahtjeva u smislu

članka 8. Konvencije.

35. Vlada je dalje navela kako nije došlo do miješanja u pravo

podnositeljice zahtjeva na poštivanje njenog doma jer ona nije bila iseljena,

već je dobrovoljno napustila stan.

36. Osim toga, Vlada je ustvrdila da je, čak i kad bi Sud našao da je

došlo do miješanja, to miješanje propisano zakonom, to jest, člankom 99.

Zakona o stambenim odnosima.

37. Prema mišljenju Vlade, za otkaz stanarskoga prava podnositeljici

zahtjeva postojao je legitimni cilj. Vlada je objasnila kako su, radi

rješavanja stambenih pitanja, stanarska prava uglavnom dodjeljivala razna

poduzeća ili općine. Stanovi o kojima je riječ ostali su u vlasništvu tih

poduzeća ili općina. Osobe koje su bile nositelji stanarskoga prava plaćale

su veoma nisku najamninu i bile su zaštićene od proizvoljnog otkaza.

Međutim, budući da je svrha stanarskih prava bila zadovoljavanje

stambenih potreba radnika, vlasnici su imali pravo pred sudom tražiti otkaz

stanarskoga prava kad god nositelj stanarskoga prava nije koristio stan u

razdoblju dužem od šest mjeseci.

38. U ovome predmetu podnositeljica zahtjeva nije bila vlasnica stana,

već je samo stekla stanarsko pravo. Otkazavši podnositeljici zahtjeva

stanarsko pravo, domaće su vlasti težile postići legitimne ciljeve očuvanja

gospodarske dobrobiti zemlje i zaštite prava drugih osoba. Podnositeljica

zahtjeva je, napustivši stan, pokazala kako joj on više ne treba, što je

vlastima dozvolilo stan dodijeliti drugoj potrebitoj osobi.

39. Što se tiče razmjernosti mjere o kojoj je riječ, Vlada je naglasila

kako su domaći sudovi ocijenili sve mjerodavne činjenice koje se odnose na

predmet podnositeljice zahtjeva, to jest, njene osobne prilike, kao što su

njeno zdravstveno stanje, dob i razlozi napuštanja stana, kao i opće životne

uvjete u Zadru u relevantno vrijeme. Sudovi su utvrdili kako, unatoč

napadima na Zadar, ni u kojem trenutku nije bilo neposredne potrebe za

napuštanjem grada, te su primijetili kako se iz okolnih područja u grad u

stvari doselio određeni broj izbjeglica. Sve u svemu, otkaz stanarskoga

prava podnositeljici zahtjeva ne bi se mogao smatrati proizvoljnim.

2. Podnositeljica zahtjeva

PRESUDA BLEČIĆ protiv HRVATSKE

8

40. Podnositeljica zahtjeva je istaknula kako je svoj stan u Zadru uvijek

smatrala domom u koji se namjeravala vratiti. Ustvrdila je kako stan nije

napustila, već je samo otišla u posjet kćeri. Tijekom njenoga izbivanja u

Hrvatskoj je eskalirao rat, te se nije mogla vratiti. Nakon toga se razboljela,

pa je morala ostati u Rimu. Kad se u svibnju 1992. godine vratila, nije

mogla ući u stan koji je bio zaposjeo M.F., tako da je bila prisiljena vratiti

se u Rim. Njenu namjeru da se vrati u svoj dom u Zadru dokazuje i

činjenica da je tamo ostavila sav namještaj i osobne stvari.

41. Podnositeljica zahtjeva je tvrdila kako otkaz njenoga stanarskog

prava od strane sudova predstavlja povredu njenoga prava na poštivanje

njenoga doma.

42. Nadalje, podnositeljica zahtjeva je navela kako nije bilo potrebe

otkazati joj stanarsko pravo. Ta mjera, koja je navodno težila postići

legitimni cilj pružanja smještaja prognaniku, nije bila opravdana, jer se taj

cilj mogao postići dodjelom stana drugoj osobi na privremeno korištenje.

Oduzevši joj stanarsko pravo, vlasti su je ostavili bez doma, odnosno mjesta

gdje može živjeti, a ta je situacija postala trajna. Stoga joj je ta mjera

nametnula prekomjerni teret i bila je nerazmjerna legitimnom cilju kojem se

težilo.

43. Podnositeljica zahtjeva je uz to dostavila i analizu 586 pojedinačnih

slučajeva otkaza stanarskoga prava u sudskim postupcima u Hrvatskoj koju

je izradilo Norveško vijeće za izbjeglice.

3. Treća stranka

44. OESS je ustvrdio kako se stanarsko pravo podnositeljice zahtjeva

može promatrati na odgovarajući način samo u općem kontekstu radnji

sudstva i zakonodavca koje su imale za posljedicu masovne otkaze

stanarskih prava tijekom i nakon Domovinskoga rata u Hrvatskoj. Naveo je

kako je od 1991. godine pokrenuto 23.700 postupaka za otkaz stanarskoga

prava.

45. Većina tih postupaka pokrenuta je protiv osoba srpskoga podrijetla,

što je imalo za posljedicu značajan pad broja pripadnika manjinskoga

stanovništva u Hrvatskoj. Prema mišljenju OESS-a, otkazi stanarskih prava

imali su snažan negativni učinak na povratak manjina.

46. OESS je osim toga dostavio iscrpnu analizu pravnog statusa koji se

dodjeljivao stanarskim pravima u Bosni i Hercegovini. Naveli su kako je u

bivšoj Jugoslaviji stanarsko pravo predstavljalo oblik čvrstoga najma koji je

njegovim nositeljima omogućavao trajno korištenje stanova u društvenome

vlasništvu. Takve su stanove obično gradila i njima raspolagala državna

poduzeća ili javna tijela koja su imala pravo svojim zaposlenicima

dodjeljivati stanarska prava. U svrhu osiguravanja sredstava za takav sustav,

svi su građani uplaćivali obvezne doprinose u fondove stambene izgradnje,

razmjerno svojim plaćama. Kad bi jednom bilo dodijeljeno, stanarsko je

pravo bilo moguće otkazati samo u skladu sa zakonom i u sudskome

postupku.

PRESUDA BLEČIĆ protiv HRVATSKE

9

47. Iako se osiguravanje smještaja prognanicima može smatrati

legitimnim ciljem, trajan otkaz stanarskoga prava u ratnim uvjetima za

stanare bi mogao predstavljati prekomjeran teret. U konačnici treba postići

ravnotežu između potrebe osiguranja smještaja izbjeglicama i prognanicima

i interesa nositelja stanarskoga prava. Hrvatske su vlasti njihove stanove

mogle proglasiti privremeno napuštenima i dodijeliti ih prognanicima na

privremeno korištenje do prestanka neprijateljstava, te time olakšati teret

koji je stavljen na izvorne nositelje stanarskog prava.

OESS je primijetio kako je Sud već ispitivao neke situacije koje su se

ticale prognanika, i to na primjer u predmetu Loizidou v. Turkey (presuda od

18. prosinca 1996., Reports of Judgements and Decisions 1996-VI) gdje je

utvrdio povredu članka 1. Protokola br. 1. smatrajući kako turska Vlada nije

objasnila kako legitiman cilj osiguravanja smještaja izbjeglim ciparskim

Turcima može opravdati potpuno negiranje imovinskih prava podnositelja

zahtjeva u obliku potpunog i trajnog osporavanja pristupa i s njime

povezano izvlaštenje bez naknade.

48. Što se tiče argumenta domaćih sudova da su svi stanovnici Zadra bili

izloženi istim životnim uvjetima, OESS je istaknuo da, iako je točno da je

čitavo stanovništvo na područjima pogođenim sukobom uglavnom trpjelo

iste poteškoće, kao što je granatiranje te nedostatak vode i električne

energije, pojedinci koji su bili pripadnici etničkih manjina uz to su bili

suočeni s uznemirivanjem, prijetnjama, a u mnogim slučajevima i prisilnim

iseljenjem iz njihovih domova i imovine. Uvjete pod kojima su te osobe

otišle oslikava činjenica da su mnogi u stanovima ostavili svoje osobne

stvari. U takvim je okolnostima OESS-u izbivanje iz stana zbog ratnih

aktivnosti bilo teško smatrati izbivanjem dobrovoljne naravi.

4. Vladine primjedbe na intervenciju treće stranke

49. Vlada je općenito osporila mjerodavnost tvrdnji treće stranke,

navodeći kako ovaj predmet nije otvorio niti jedno pitanje koje se tiče

povratka izbjeglica ili prognanika odnosno povratka manjina, jer

podnositeljica zahtjeva nikad nije bila izbjeglica ili prognanik. Vlada je uz

to dostavila i pregled postignuća u procesu povratka izbjeglica i prognanika

u Republici Hrvatskoj, tvrdeći da se, unatoč mnogim poteškoćama, on treba

smatrati uspješnim.

50. Što se intervencije treće stranke u dijelu koji se odnosi na pravnu

narav stanarskoga prava, Vlada je, priznajući da je u određenoj mjeri bilo

sličnosti, ipak ukazala na razlike u pravnom uređenju stanarskih prava u

Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Naglasila je kako se intervencija treće

stranke u odnosu na to pitanje uglavnom odnosi na situaciju u Bosni i

Hercegovini, pa stoga nije izravno mjerodavno za situaciju u Hrvatskoj.

Nakon raspada bivše Jugoslavije, Hrvatska je postala neovisna država koja

je donijela vlastito zakonodavstvo, a razvoj njenoga pravnog poretka od

tada je bio različit. Sama činjenica da su problemi koji su se odnosili na rat

bili slični ne znači da oni nužno zahtijevaju istovjetna pravna rješenja u

PRESUDA BLEČIĆ protiv HRVATSKE

10

dvije različite države. Miješanja u prava zaštićena Konvencijom trebaju se

razmatrati neovisno, uzimajući u obzir pravni poredak, socijalnu i političku

situaciju u svakoj državi ugovornici, te je potrebno uzeti u obzir njenu

slobodu procjene.

B. Ocjena Suda

1. Je li stan o kojemu je riječ bio dom podnositeljice zahtjeva u smislu

članka 8. Konvencije

51. Sud bilježi kako je podnositeljica zahtjeva u svom stanu u Zadru

živjela neprekidno od 1953. godine do 26. srpnja 1991., kad je otputovala u

Rim. Kad je odlazila, podnositeljica je zahtjeva u stanu ostavila sav

namještaj, kao i svoje osobne stvari. Stan nije nikome iznajmila. Zaključala

ga je i zamolila jednog susjeda da se o njemu brine tijekom njene

odsutnosti.

52. S obzirom na takve okolnosti, Sud je uvjeren kako podnositeljica

zahtjeva nije imala namjeru napustiti stan. Štoviše, na odgovarajući se način

pobrinula za njegovo održavanje, računajući da će se tamo vratiti. Stoga se

za stan o kojemu je riječ može razumno smatrati da je u relevantno vrijeme

bio njen dom u smislu članka 8. Konvencije.

2. Je li bilo kakvih miješanja od strane javne vlasti u ostvarivanje

prava podnositeljice zahtjeva na poštivanje njenog doma

53. Sud bilježi kako je Općina Zadar pred Općinskim sudom u Zadru

zatražila da se podnositeljici zahtjeva otkaže stanarsko pravo na stanu o

kojemu je riječ. Sud je usvojio zahtjev, a prvostupanjsku su presudu

potvrdili viši sudovi. Posljedica toga je bila ta da je podnositeljica zahtjeva

ostala bez doma u Hrvatskoj.

54. Utvrdivši da je stan o kojemu je riječ bio dom podnositeljice

zahtjeva u smislu članka 8. Konvencije, Sud nalazi kako otkaz stanarskoga

prava podnositeljici zahtjeva od strane domaćih sudova predstavlja

miješanje u njeno pravo na poštivanje njenoga doma.

3. Je li miješanje bilo opravdano

55. Da bi mogao odrediti je li miješanje bilo opravdano prema stavku 2.

članka 8., Sud mora redom ispitati je li ono bilo "u skladu sa zakonom", je li

imalo cilj koji je bio legitiman prema tom stavku i je li bilo "potrebno u

demokratskom društvu" radi naprijed navedenoga cilja (vidi presudu u

predmetu Gillow v. the United Kingdom od 24. studenoga 1986., Serija A

br. 124-C, str. 20, st. 48.).

a. U skladu sa zakonom

PRESUDA BLEČIĆ protiv HRVATSKE

11

56. Nije sporno da je miješanje, koje se temeljilo na članku 99. stavku 1.

Zakona o stambenim odnosima, bilo "u skladu sa zakonom". Sud nema

razloga smatrati drukčije.

b. Legitimni cilj

57. Sud primjećuje da su se, prema navodima Vlade, u bivšoj Jugoslaviji

stanarska prava na društvenim stanovima dodjeljivala radi zadovoljavanja

stambenih potreba građana. Politika koja je uređivala ta prava osiguravala je

prilično povoljne uvjete za stanare, ali je od njih zahtijevala da u tim

stanovima doista i žive. Članak 99. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima

imao je za cilj spriječiti svaku zloporabu stanarskog prava tako što je

omogućavao njegov otkaz u slučaju ako osoba koja je bila nositelj prava ne

bi poštivala njegovu svrhu, drugim riječima, ako ne bi stanovala u

dodijeljenom joj stanu. Podnositeljica zahtjeva to nije osporila.

58. Sud smatra kako je zakonodavstvo primijenjeno u predmetu

podnositeljice zahtjeva težilo postići legitimni cilj, to jest, zadovoljavanje

stambenih potreba građana, dakle njegova je svrha bila promicati

gospodarsku dobrobit zemlje i zaštitu prava drugih. Sud ne vidi razloga

zbog kojeg bi pretpostavio da je ono težilo ikojoj drugoj svrsi. Nije sporno

da je, težeći tim ciljevima, hrvatski zakonodavac imao pravo, donošenjem

članka 99. Zakona o stambenim odnosima, propisati otkaz stanarskog prava

pojedincima koji više nisu živjeli u dodijeljenim im društvenim stanovima,

te naknadnu preraspodjelu tih stanova potrebitima. Jedina stvar koja je

prijeporna jest jesu li, primjenjujući tu odredbu u predmetu podnositeljice

zahtjeva, hrvatski sudovi povrijedili njeno pravo na poštivanje njenog doma

na nerazmjeran način.

c. Potrebno u demokratskom društvu

59. Da bi odredio je li pobijana mjera bila "potrebna u demokratskom

društvu", Sud treba razmotriti jesu li, u svjetlu predmeta u cjelini, razlozi za

koje je navedeno da opravdavaju ovu mjeru bili relevantni i dostatni u

smislu stavka 2. članka 8. Konvencije (predmet Hoppe v. Germany, br.

28422/95, st. 48., 5. prosinca 2002.). Pojam nužnosti podrazumijeva prijeku

socijalnu potrebu. Osobito, primijenjena mjera mora biti razmjerna

legitimnom cilju kojem se teži. Uz to, opseg slobode procjene koju uživaju

nacionalne vlasti ovisit će ne samo o naravi cilja ograničenja, već i o naravi

prava koje je u to uključeno.

60. U ovome se predmetu zadovoljavanje stambenih potreba mora

dovesti u ravnotežu s pravom podnositeljice zahtjeva na poštivanje njenoga

doma, prava koje pripada njenoj vlastitoj osobnoj sigurnosti i dobrobiti.

Prilikom određivanja opsega slobode procjene koja se dopušta Vladi,

potrebno je uzeti u obzir važnost takvoga prava za pojedinca (vidi naprijed

citirani predmet Gillow v. the United Kingdom, str. 22, st. 55.).

PRESUDA BLEČIĆ protiv HRVATSKE

12

61. Sud osim toga ponavlja kako je, u skladu s člankom 19. Konvencije,

njegova jedina zadaća osigurati poštivanje obveza koje su preuzele stranke

Konvencije. On osobito nije nadležan rješavati zahtjeve u kojima se navodi

kako su domaći sudovi počinili pravne ili činjenične pogreške, osim ako

smatra kako postoji mogućnost da su takve pogreške za sobom povlačile

moguću povredu bilo kojeg od prava i sloboda utvrđenih u Konvenciji (vidi

predmet Kaneva v. Bulgaria, br. 26530/95, odluka Komisije od 27. veljače

1997.). Iz toga slijedi kako zadaća Suda nije zamijeniti domaće vlasti u

vršenju njihovih nadležnosti glede otkaza stanarskih prava u Hrvatskoj, već

u svjetlu Konvencije preispitati odluke koje su te vlasti donijele vršeći svoju

slobodu procjene (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Hokkanen v.

Finland, od 23. rujna 1994., Serija A br. 299-A, str. 20, st. 55.; i predmet

Elsholz v. Germany, br. 25735/94, ECHR 2000-VIII, str. 363, st. 48.).

62. Vračajući se na ovaj predmet, ostaje pitanje je li način na koji su

domaći sudovi vršili svoje diskrecijsko pravo u predmetu podnositeljice

zahtjeva odgovarao prijekoj socijalnoj potrebi, a osobito je li bio razmjeran

legitimnom cilju kojem se težilo.

63. Sud bilježi kako su i Općinski sud i Vrhovni sud smatrali kako, u

okolnostima predmeta, podnositeljica zahtjeva nije imala nikakvih

opravdanih razloga ne vratiti se u Zadar. Oba su suda do tog zaključka došla

nakon što su valjano razmotrili činjenična i pravna pitanja koja su se

pojavila u sporu i nakon što su pažljivo analizirali argumente koje je iznijela

podnositeljica zahtjeva. Sudovi su dali iscrpno obrazloženje za svoje

odluke.

Osobito, oba su suda uzela u obzir dob i zdravstvene probleme

podnositeljice zahtjeva te su se uvjerili da bi joj njeno tjelesno stanje

dopustilo putovati. Nadalje, oni su zauzeli stav da se eskalacija sukoba ne

može smatrati opravdanim razlogom za napuštanje Zadra, jer je ona jednako

pogađala svakoga građanina toga grada. Njihovi su zaključci očito bili u

skladu s prethodno utvrđenom sudskom praksom Vrhovnoga suda koja se

odnosila na to pitanje (vidi stavke 30. i 31. ove presude).

Sud na ovom mjestu bilježi kako je konačnu odluku u ovom predmetu,

koja je bila izravno odlučna za prava podnositeljice zahtjeva zajamčena

Konvencijom, donio Ustavni sud dana 8. studenoga 1999. godine. Taj se

sud priklonio utvrđenjima Vrhovnoga suda riješivši da odluka toga suda ne

predstavlja povredu ustavnih prava podnositeljice zahtjeva.

64. Sud prihvaća da kad državne vlasti pomiruju suprotstavljene interese

različitih skupina u društvu, one neizbježno moraju povući crtu koja

označava gdje određeni interes preuzima prevagu a drugi se povlači, ne

znajući precizno njenu idealnu lokaciju. Razumno ocijeniti gdje je

najprimjerenije povući takvu crtu, osobito ako takva ocjena podrazumijeva

vaganje između sukobljenih interesa i dodjelu oskudnih sredstava na

temelju toga, spada u slobodu procjene države.

65. Miješanje države u socijalno-gospodarska pitanja kao što je

stanovanje često je potrebno radi osiguravanja socijalne pravde i javne

PRESUDA BLEČIĆ protiv HRVATSKE

13

dobrobiti. Na tom području sloboda procjene koju države imaju u provedbi

socijalne i gospodarske politike nužno treba biti široka. Treba poštivati

prosudbu domaćih vlasti o tome što je potrebno za postizanje ciljeva tih

politika, osim ako je ta prosudba očigledno bez razumne osnove. Iako je to

načelo prvotno bilo utvrđeno u kontekstu prigovora prema članku 1.

Protokola br. 1 (na primjer, u presudi u predmetu James and Others v. the

United Kingdom od 21. veljače 1986., Serija A br. 98, str. 32, st. 46.; te u

presudi u predmetu Mellacher and Others v. Austria od 19. prosinca 1989.,

Serija A br. 169, str. 25, st. 45.) Sud, imajući na umu da se Konvencija i

njeni protokoli moraju tumačiti kao cjelina, smatra kako država uživa

jednako široku slobodu procjene glede poštivanja doma u okolnostima kao

što su one koje prevladavaju u ovome predmetu, u kontekstu članka 8.

Stoga će Sud prihvatiti prosudbu domaćih vlasti o tome što je potrebno u

demokratskom društvu, osim ako je ta prosudba očigledno bez razumne

osnove, to jest, osim ako je primijenjena mjera očito nerazmjerna

legitimnom cilju kojem se teži.

Ta se sloboda dodjeljuje kako domaćem zakonodavcu ("u skladu sa

zakonom"), tako i tijelima, između ostalog i sudbenim, koja su pozvana

tumačiti i primjenjivati zakone koji su na snazi (vidi, mutatis mutandis,

preusdu u predmetu Handyside v. the United Kingdom od 7. prosinca 1976.,

Serija A br. 24, str. 22, st. 48.).

66. U svjetlu naprijed navedenog, Sud je uvjeren da su se sporne odluke

temeljile na razlozima koji nisu bili samo relevantni, već i dostatni u smislu

stavka 2. članka 8. Ne može se tvrditi da su odluke hrvatskih sudova bile

proizvoljne ili nerazumne, ili da je rješenje do kojeg su došle nastojeći

postići poštenu ravnotežu između zahtjeva općega interesa zajednice i

zahtjeva da se štiti pravo podnositeljice zahtjeva na poštivanje njenoga

doma bilo očito nerazmjerno legitimnom cilju kojem se težilo. Sud smatra

kako su, otkazavši podnositeljici zahtjeva stanarsko pravo, nacionalne vlasti

djelovale u granicama slobode procjene koja im je dodijeljena u takvim

pitanjima.

67. Što se tiče sugestije podnositeljice zahtjeva i treće stranke (vidi

stavke 42. i 47. ove presude) da su, otkazavši joj stanarsko pravo, umjesto

da taj stan samo privremeno daju na korištenje drugoj osobi, nacionalne

vlasti podnositeljici zahtjeva nametnule prekomjerni teret, Sud nalazi kako

ta sugestija podrazumijeva tumačenje članka 8 na način kao da on sadrži

test stroge nužnosti, koje tumačenje Sud ne nalazi opravdanim u ovim

okolnostima. Dostupnost alternativnih rješenja sama po sebi ne čini otkaz

stanarskoga prava neopravdanim. Ona predstavlja jedan od čimbenika

relevantan za određivanje može li se odabrano sredstvo smatrati razumnim i

prikladnim za postizanje legitimnog cilja kojem se teži. Uz uvjet da

miješanje ostane unutar tih granica, u što je Sud uvjeren s obzirom na svoja

naprijed iznesena razmatranja (vidi stavak 66. ove presude), zadaća Suda

nije kazati predstavlja li mjera koja je predmet prigovora najbolje rješenje

za rješavanje dotičnoga problema odnosno je li država svoje diskrecijsko

PRESUDA BLEČIĆ protiv HRVATSKE

14

pravo trebala vršiti drukčije (vidi, mutatis mutandis, predmet James and

Others v. the United Kingdom, op. cit., str. 35, st. 51.).

68. Nadalje, iako članak 8. Konvencije ne sadrži nikakve izričite

postupovne zahtjeve, proces odlučivanja u mjerama miješanja mora biti

pošten i takav da osigura dužno poštivanje interesa koje štiti članak 8. Sud,

stoga, mora odrediti je li, s obzirom na okolnosti predmeta, a osobito zbog

važnosti odluka koje se trebaju donijeti, podnositeljica zahtjeva bila

uključena u proces odlučivanja koji joj je, gledano u cjelini, mogao u

dostatnom opsegu osigurati zahtjevanu zaštitu njenih interesa (vidi presudu

u predmetu W. v. the United Kingdom od 8. srpnja 1987., Serija A br. 121,

str. 29, st. 64.; naprijed citirani predmet Elsholz v. Germany, st. 52.; te

predmet T.P. and K.M. v. the United Kingdom, br. 28945/95, st. 72., ECHR

2001-V).

69. Sud bilježi kako je u prvostupanjskom postupku podnositeljica

zahtjeva, kojoj je pomagao punomoćnik, imala priliku svoje argumente

iznijeti kako usmeno, tako i pismeno. Iako su u žalbenome postupku

Županijski sud i Vrhovni sud svoje odluke temeljili na prvostupanjskom

spisu predmeta, podnositeljici zahtjeva dana je mogućnost u pisanom obliku

iznijeti sve stavove koji su prema njenom mišljenju bili odlučni za ishod

postupka. Rasprava pred žalbenim sudovima stoga nije bila potrebna.

70. U tim okolnostima Sud je uvjeren kako su se poštivali postupovni

zahtjevi iz članka 8. Konvencije i kako je podnositeljica zahtjeva bila

uključena u proces odlučivanja u mjeri dostatnoj da joj osigura potrebnu

zaštitu njenih interesa.

71. Prema tome, do povrede članka 8. Konvencije nije došlo.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1 UZ

KONVENCIJU

72. Podnositeljica zahtjeva je prigovorila i da je gubitak stanarskoga

prava doveo do povrede njenog prava na mirno uživanje vlasništva. Uz to,

ustvrdila je kako su povrijeđena njena vlasnička prava jer joj je uskraćena

mogućnost otkupa stana o kojemu je riječ (vidi stavak 32. ove presude).

Pozvala se na članak 1. Protokola br. 1 koji glasi kako slijedi:

"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega

vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom

interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima

međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo

države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila

upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje

plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

PRESUDA BLEČIĆ protiv HRVATSKE

15

73. Sud ne nalazi potrebnim odlučivati predstavlja li stanarsko pravo

imovinu ili vlasništvo u smislu članka 1. Protokola br. 1 iz sljedećih razloga.

74. Čak i ako se pretpostavi da otkaz stanarskoga prava podnositeljici

zahtjeva podrazumijeva pravo na vlasništvo, Sud smatra kako miješanje o

kojemu je riječ nije bilo ni izvlaštenje ni mjera za kontrolu upotrebe

vlasništva. Stoga to pitanje treba rješavati pozivom na prvu rečenicu prvoga

članka 1. Protokola br. 1.

75. Svako miješanje u pravo vlasništva, bez obzira na pravilo pod koje

potpada, može se opravdati jedino ako služi legitimnom javnom (ili općem)

interesu. Otkaz stanarskoga prava podnositeljici zahtjeva je, kako je Sud već

utvrdio (vidi stavke 57. i 58. ove presude), težio legitimnom cilju socijalne

politike.

76. Nadalje, da bi zahtjevi iz članka 1. Protokola br. 1 bili zadovoljeni,

miješanje u prava pojedinca na temelju te odredbe mora uspostaviti poštenu

ravnotežu između potreba općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite

temeljnih prava pojedinca (vidi, među drugim izvorima prava, presudu u

predmetu Sporrong and Lönnroth v. Sweden od 23. rujna 1982., Serija A br.

52, str. 26, st. 69.; presudu u predmetu Scollo v. Italy od 28. rujna 1995.,

Serija A br. 315-C, str. 53, st. 32.).

77. U vezi s time, Sud se poziva na svoja razmatranja koja se odnose na

navodne povrede prava podnositeljice zahtjeva na poštivanje njenoga doma

(vidi stavke 63. do 71. ove presude) koji su primjenjivi i na njeno pravo na

mirno uživanje njenoga vlasništva.

78. Sud prema tome zaključuje da otkaz stanarskoga prava i posljedični

gubitak moguće prilike za otkup stana o kojemu je riječ nije doveo do

povrede članka 1. Protokola br. 1.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

1. presuđuje da nije došlo do povrede članka 8. Konvencije;

2. presuđuje da nije došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz

Konvenciju.

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 29.

srpnja 2004. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Santiago QUESADA

Zamjenik tajnika Odjela

Christos ROZAKIS

Predsjednik