PRESUDA ZAGOREC PROTIV HRVATSKE
3
1.
Sukladnost ratione temporis
18. Vlada je pozvala Sud da odbije prigovor podnositelja zahtjeva koji se odnosi na
neiscrpljivanje domaćih pravnih sredstava. Tvrdila je da je podnositelj zahtjeva mogao
podnijeti drugu ustavnu tužbu, nakon što mu je Ustavni sud odbacio prvu tužbu. Imajući
na umu da je Ustavni sud u tom pogledu promijenio svoju praksu, tako da bude u skladu
sa sudskom praksom Suda, Vlada je tvrdila da bi ustavna tužba na temelju članka 63.
Zakona o Ustavnom sudu bila djelotvorno pravno sredstvo za prigovor o duljini postupka
podnositelja zahtjeva.
19. Nadalje, Vlada je tvrdila da bi, u svjetlu promjene sudske prakse Ustavnoga suda, Sud
trebao učiniti iznimku od općega pravila o neiscrpljivanju domaćih pravnih sredstava i
ovaj prigovor proglasiti nedopuštenim iako je do promjene došlo tek nakon što je zahtjev
podnesen Sudu.
20. Podnositelj zahtjeva nije se složio s Vladom i osporio je djelotvornost ustavne tužbe u
odnosu na njegov prigovor glede duljine postupka.
21. Sud ponavlja da se na temelju članka 35., stavka 1. Konvencije, on može baviti nekom
stvari tek nakon što budu iscrpljena sva domaća pravna sredstva. Svrha pravila o
iscrpljivanju je da se Ugovornim strankama pruži mogućnost spriječiti ili ispraviti povrede
izjavljene protiv njih prije nego što te navodne povrede budu podnesene Sudu (vidi,
između mnogih drugih izvora prava, predmet Selmouni v. France [GC], BR. 25803/94,
stavak 74., ECHR 1999-IV). Obveza iscrpiti domaća pravna sredstva traži da podnositelj
na redovni način iskoristi pravna sredstva koja su djelotvorna, dostatna i dostupna u
odnosu na njegove pritužbe na temelju Konvencije.
22. Sud nadalje ponavlja kako se pitanje jesu li domaća pravna sredstva iscrpljena obično
rješava na način da se uzme u obzir datum kad je zahtjev podnesen Sudu (vidi predmet
Baumann v. France, br. 33592/96, § 47, ECHR 2001-V (izvaci). To pravilo podliježe
izuzecima koje mogu opravdati posebne okolnosti svakoga predmeta (vidi predmet
Nogolica v. Croatia (dec.), br. 77784/01, ECHR 2002-VIII).
23. Vračajući se na ovaj predmet, Sud primijećuje da se podnijevši ustavnu tužbu na temelju
članka 63. Zakona o Ustavnom sudu podnositelj zahtjeva na redovan način poslužio
pravnim sredstvom koje je bilo utvrđeno djelotvornim glede njegovog prigovora o duljini
postupka (vidi predmet Slaviček v. Croatia (dec.), br. 20862/02, ECHR 2002-VII). On je
dakle domaćim vlastima ponudio mogućnost da spriječe ili isprave navodne povrede.
Međutim, razumljivo je da je podnositelj zahtjeva, vidjevši da njegova ustavna tužba nije
uspjela, nije podnio drugu ustavnu tužbu. Sud smatra da bi to prekoračilo dužnosti koje
ima podnositelj zahtjeva na temelju članka 35., stavka 1. Konvencije (vidi, mutatis
mutandis, presudu u predmetu Unión Alimentaria Sanders S.A. v. Spain, od 7. srpnja
1989., Serija A br. 157, str. 14, stavak 35.; Ullrich v. Austria, br. 66956/01, stavak 29., 21.
listopad 2004.).
24. Što se tiče Vladinoga zahtjeva da se odstupi od općega pravila koje se odnosi na
iscrpljenje i da se prigovor podnositelja zahtjeva proglasi nedopuštenim iako je do
navodne promjene sudske prakse Ustavnoga suda došlo tek nakon podnošenja njegovog
zahtjeva, Sud naglašava da za razliku od predmeta Nogolica, Vlada nije dokazala
postojanje bilo kakvih posebnih okolnosti koje bi opravdale takvo odstupanje (vidi,
mutatis mutandis, predmet Pikić v. Croatia, br. 16552/02, stavak 32., 18. siječnja 2005.).
U takvim okolnostima prigovor Vlade treba odbaciti.
25. Sud nadalje primijećuje da prigovor na temelju članka 6., stavka 1. nije očigledno
neosnovan u smislu članka 35., stavka 3. Konvencije. Nadalje primjećuje da nije
nedopušten niti po jednoj drugo osnovi. Stoga ga treba proglasiti dopuštenim.
