PRESUDA ZADRO PROTIV HRVATSKE
4
u građanskim stvarima (vidi Golder v. United Kingdom, presuda od 21. veljače 1975., Serija
A br. 18, pp. 13.-18., stavci 28.-36.).
25. Međutim, to pravo nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva
se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup po sâmoj svojoj naravi zahtijeva uređenje od
strane države. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako
konačnu odluku o poštivanju zahtjeva iz Konvencije donosi Sud. Sud se mora uvjeriti da
primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na
takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sâma bît prava. Nadalje, ograničenje neće
biti u skladu s člankom 6. stavkom 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni
odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi
Stubbings and Others v. the United Kingdom od 22. listopada 1996., Reports of Judgements
and Decisions 1996-IV, stavak 50.).
26. Vraćajući se na ovaj predmet, Sud kao prvo bilježi da je Vrhovni sud već utvrdio da
se prema domaćem pravu, zahtjev za naknadu štete nastale uslijed terorističkih akata protiv
države, smatra posebnim zahtjevom u odnosu na zahtjev za obnovu podnesen na temelju
Zakona o obnovi (vidi gore stavak 18. pod Mjerodavno domaće pravo). Sud nema razloga
smatrati drugačije. Sukladno tome, za Sud, podnositeljica zahtjeva je bila ovlaštena dobiti
meritornu odluku o svom zahtjevu za naknadu štete u parničnom postupku u vezi kojeg
prigovara.
27. Sud primjećuje kako je postupak podnositeljice zahtjeva de facto u prekidu od 3.
veljače 1996., dana kada je na snagu stupio Zakon iz 1996., do 31. srpnja 2003. kada je Zakon
iz 2003. stupio na snagu, odnosno u razdoblju od sedam i pol godina, od kojih pet godina i
šest mjeseci nakon stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku, 5. studenog 1997.
28. Sud nalazi, u skladu sa svojom sudskom praksom (vidi inter alia predmet Kutić v.
Croatia, br. 48778/99, stavak 33., ECHR 2002-II i Multiplex v. Croatia, br. 58112/00, stavak
55., 10. srpnja 2003.), da dugo razdoblje u kojem je podnositeljica zahtjeva, zbog
zakonodavne mjere, bila spriječena u tome da o njenom zahtjevu građanske naravi odluče
domaći sudovi, predstavlja povredu članka 6. stavka 1. Konvencije.
Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.
II. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE
29. Članak 41. Konvencije propisuje:
"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo
zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,
dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."
A. Šteta
30. Podnositeljica zahtjeva je zatražila 613,631 kuna na ime materijalne štete. Objasnila je
da je ovaj iznos potreban za potpunu obnovu kuće, budući da je država organizirala samo
djelomičnu obnovu. Uz to je zatražila i 90,000 kuna na ime nematerijalne štete.
31. Vlada je zatražene iznose smatrala pretjeranima.
32. Sud ne vidi nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i navodne materijalne
štete. Stoga odbija ovaj zahtjev.
33. S druge strane, Sud nalazi da je podnositeljica zahtjeva pretrpjela nematerijalnu štetu,
koja ne može biti nadoknađena samim utvrđivanjem povrede Konvencije. Temeljeći svoju
procjenu na pravičnoj osnovi i imajući na umu okolnosti predmeta, osobito činjenicu da je
