EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET VANJAK PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 29889/04)

PRESUDA

STRASBOURG

14. siječnja 2010.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.

stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE

1

U predmetu Vanjak protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u

sastavu:

g. Christos Rozakis, predsjednik,

gđa Nina Vajić,

g. Anatoly Kovler,

gđa Elisabeth Steiner,

g. Khanlar Hajiyev,

g. Giorgio Malinverni,

g. George Nicolaou, suci,

i g. Søren Nielsen, tajnik odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 15. prosinca 2009.,

donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br.

29889/04) protiv Republike Hrvatske što ga je 12. srpnja 2004. hrvatski

državljanin g. Zdravko Vanjak ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na

temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda

("Konvencija").

2. Podnositelja zahtjeva zastupala je gđa B. Ivanišević, odvjetnica iz

Zagreba. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njezina zastupnica, gđa Š.

Stažnik.

3. Dana 11. siječnja 2008. predsjednik Prvog odjela odlučio je Vladu

obavijestiti o prigovoru glede prava podnositelja zahtjeva na presumpciju

nevinosti. Odlučeno je i da će istovremeno ispitati dopuštenost i osnovanost

zahtjeva (članak 29. stavak 3.). U lipnju 2009. Sud je Vladu obavijestio o

još jednom prigovoru, i to glede navodne nepoštenosti disciplinskog

postupka protiv podnositelja zahtjeva.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

4. Podnositelj zahtjeva rođen je 1965. i živi u Karlovcu.

1. Disciplinski postupak protiv podnositelja zahtjeva

5. Od 5. kolovoza 1990. podnositelj zahtjeva bio je policijski službenik

u Policijskoj upravi karlovačkoj, gdje je radio kao pomoćnik zapovjednika

za poslove osiguranja državne granice u sektoru Ribnik. Dana 28. svibnja

PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE

2

1996. kolege su ga pozvale u policijsku postaju gdje je ispitan u vezi sa

sumnjom da je posredovao u pribavljanju krivotvorene domovnice za

izvjesnog H.Ć.-a. U izjavi od 28. svibnja 1996., danoj na zapisnik policiji,

podnositelj zahtjeva priznao je da je posredovao u pribavljanju nelegalne

domovnice za H.Ć.-a. Policija je na zapisnik uzela izjave i od još dvije

osobe, H.Ć.-a i B.J.-a, s time da tom prilikom podnositelj zahtjeva nije bio

nazočan. Te izjave podnositelju zahtjeva nisu dostavljene.

6. Dana 29. svibnja 1996. načelnik Policijske uprave karlovačke zatražio

je pokretanje disciplinskog postupka protiv podnositelja zahtjeva zbog

sumnje da je počinio tešku povredu radne discipline. Ta se sumnja temeljila

na kaznenoj prijavi koja je u međuvremenu podnesena protiv podnositelja

zahtjeva, njegovom vlastitom pisanom priznanju i izjavama nekoliko drugih

osoba danim u policiji.

7. Dana 26. lipnja 1996. protiv podnositelja zahtjeva pokrenut je

disciplinski postupak pred Disciplinskim sudom Policijske uprave

karlovačke. Dana 10. listopada 1996. održana je rasprava na kojoj su bili

nazočni podnositelj zahtjeva i njegov branitelj. Na raspravi je pročitano

podnositeljevo priznanje od 28. svibnja 1996. Podnositelj zahtjeva izjavio je

da su ga njegovi kolege bili ispitivali u policijskoj postaji o slučaju H.Ć.-a.

Ispitivanje je trajalo cijelu noć, a na kraju je potpisao izjavu jer više nije

želio biti ispitivan. Podnositelj zahtjeva uz to je ustvrdio da je poznavao

H.Ć.-a, ali da nije sudjelovao ni u kakvim dogovorima vezanim uz njegovu

domovnicu. Objasnio je i da je odmah nakon toga dežurnome službeniku

podnio prigovor o svome ispitivanju. U završnome govoru, podnositeljev

branitelj je između ostalog prigovorio da izjave B.J.-a i H.Ć.-a nisu

pročitane, pa obrana stoga nije imala prilike analizirati te izjave jer nije bila

upoznata s njihovim sadržajem.

8. Presudom od 10. listopada 1996. Disciplinski sud našao je utvrđenim

da je podnositelj zahtjeva posredovao između H.Ć.-a i još dvije osobe kako

bi H.Ć.-u pribavio krivotvorenu domovnicu, te da je iznos od 3.000

njemačkih maraka (DEM) dobiven od H.Ć.-a predao izvjesnom B.P.-u koji

ga je proslijedio L.P., službenici u matičnom uredu, od koje je zatraženo da

izradi krivotvorenu domovnicu. Izreka presude glasi kako slijedi:

"Zdravko Vanjak …

kriv je

zato što je tijekom siječnja 1996. od H.Ć.-a … dobio iznos od 3.000 DEM i dao ga

B.P.-u … kako bi P. dalje posredovao pri podmićivanju L.P. …da ista napravi lažnu

domovnicu Republike Hrvatske na ime H.Ć.-a, što je i učinila dana 26.01.1996.

godine,

čime je počinio težu povredu radne discipline propisanu u članku 82. stavak 1.

točka 14. Zakona o unutarnjim poslovima i u članku 49. stavak 1. točka 11. Pravilnika

o radnim odnosima djelatnika MUP-a RH,

PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE

3

zbog čega mu se temeljem članka 87. Zakona o unutarnjim poslovima izriče

disciplinska mjera

prestanak radnog odnosa."

9. Presuda se temeljila na podnositeljevoj pisanoj izjavi od 28. svibnja

1996. u kojoj je priznao počinjenje djela, te na još dvije izjave koje su

policiji dali H.Ć. i B.J. Odbačena je podnositeljeva tvrdnja da je izjavu

potpisao pod prisilom jer su ga njegovi kolege ispitivale cijelu noć, da su

zabilješke o razgovoru mijenjane nekoliko puta, te da mu nisu osigurali

nikakva prava, kao na primjer pravo na telefonski poziv. Disciplinski je sud

naložio da se podnositelju zahtjeva raskine radni odnos. Obrazloženje te

presude glasi kako slijedi:

"Prijedlogom za pokretanje disciplinskog postupka načelnika PU karlovačke …

od 29.05.1996. okrivljenom Zdravku Vanjak stavljena je na teret teža povreda radne

discipline činjenično i pravno opisana u izreci ove presude.

Disciplinski sud Policijske uprave karlovačke je rješenjem … od 26.06.1996.

godine pokrenuo disciplinski postupak.

Rješenjem načelnika Policijske uprave … od 29.05.1996. Zdravko Vanjak je

udaljen od dužnosti obavljanja poslova i radnih zadaća u Postaji granične policije

Ribnik sa 29.05.1996. godine, zbog osnovane sumnje da je počinio težu povredu radne

discipline, počinivši kazneno djelo opisano u čl. 229. st. 1. KZ RH, te bi daljnje

ostajanje u službi i obavljanje službenih zadaća štetilo interesima službe.

U tijeku disciplinskog postupka, predsjednik suda je pročitao pismenu izjavu

Zdravka Vanjka od 28.05.1996. godine.

U svoju obranu Zdravko Vanjak izjavljuje da ostaje kod pismene izjave. Nadodaje

da je bio na saslušanju u krim. policiji, da su ga na prevaru kao zbog nekog posla sa

granice, pozvali u upravu … da mu nisu dozvoljavali nikakva prava, npr. upotrebu

telefona i slično.

Izjavljuje da on poznaje H.Ć.-a, ali da nije bio prisutan kod nikakvih dogovora u

svezi domovnice niti kod ugovaranja ili davanja bilo kakvog novca.

Nadalje u svojoj izjavi poriče svoju pismenu izjavu za koju izjavljuje da ju je

potpisao jer se više nije htio "navlačiti" sa kolegama koji su ga ispitivali, da ga

prestanu psihički maltretirati.

Primjera radi Zdravko Vanjak ističe da u tom zapisniku o uzimanju izjave stoji

konstatacija da je bio nazočan njegov zapovjednik, za što kaže da to nije točno jer da je

zapovjednik ušao na par minuta i odmah izišao i više da ga nije vidio tog dana, niti je

bio prisutan kad je potpisivao izjavu.

Isto tako nadodaje da je odmah po izvršenoj krim. obradi napisao službenu

zabilješku na okolnosti vođenja istrage i predao je metodologu.

PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE

4

U obranu okrivljenog Zdravka Vanjak, njegov odvjetnik H.K. ukazuje na bitne

povrede postupka u kojima se za dokaz uzimaju izjave odnosno zapisnici o obavljenim

obavijesnim razgovorima djelatnika MUP-a, a isto tako i na neodrživost toga da

krivična prijava protiv okrivljenog bude i dokaz da je on počinio ono čime se tom

prijavom prijavljuje.

Disciplinski sud je nakon vijećanja i glasovanja prigovore obrane odbio.

U tijeku postupka disciplinski sud izvršio je uvid u izjavu B.P.-a koja je data na

zapisnik broj: 511-05-04/2-4-96 od 28.05.1996. godine, u izjavu Zdravka Vanjak koja

je data na zapisnik broj: 511-05-04/2-4-96 od 28.05.1996. godine, u izjavu H.Ć.-a koja

je data na zapisnik broj: 511-05-04/2-4-96 od 28.05.1996. godine, te u krivičnu prijavu

broj: 511-05-04/2-K-65/96 od 28.05.1996. godine protiv Zdravka Vanjak.

H.Ć. nije pozivan na glavnu raspravu iz razloga što mu je otkazan boravak u

Republici Hrvatskoj rješenjem … od 28.05.1996. godine, potvrđeno rješenjem … od

28.06.1996. Narečenom je zabranjen ulazak u RH u roku od pet godina.

Ocjenom svih relevantnih činjenica utvrđenih u postupku vijeće disciplinskog

suda utvrdilo je da je okrivljeni Zdravko Vanjak kriv za težu povredu iz dispozitiva

presude.

Takvim ponašanjem optuženi je povrijedio važeće propise i pravila službe

poduzimajući radnje nespojive sa obavljanjem djelatnosti policije.

Prilikom odmjeravanja disciplinske mjere vijeće disciplinskog suda uzelo je u

obzir kao otegotnu okolnost činjenicu da je optuženi već bio disciplinski kažnjen.

Obzirom na navedeno, riješeno je kao u izreci presude."

10. Postupajući povodom žalbe koju je podnositelj zahtjeva naknadno

podnio protiv presude od 10. listopada 1996., drugostupanjski disciplinski

sud Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske potvrdio je 3.

prosinca 1996. prvostupanjsku presudu, ali je izmijenio pravnu kvalifikaciju

djela, utvrdivši da dotično djelo predstavlja povredu iz članka 82. stavka 1.

(13. i 17.) Zakona o unutarnjim poslovima zbog toga što:

"… se nitko, uključujući i okrivljenika, ne može smatrati odgovornim za kazneno

djelo dok se to ne utvrdi pravomoćnom presudom (članak 28. Ustava)."

11. Podnositelj zahtjeva potom je podnio tužbu protiv presuda

disciplinskih sudova Upravnom sudu Republike Hrvatske u kojoj je, između

ostalog, prigovorio zbog činjenice da izjave dane policiji nisu mogle

poslužiti kao dokaz u disciplinskom postupku koji se vodio protiv njega.

Prigovorio je i da nije imao pristup dokazima na koje su se pozvali

disciplinski sudovi, a to su izjave što su ih dvije osobe dale policiji. Njegova

je tužba odbijena dana 6. svibnja 1998. zbog toga što je u disciplinskom

postupku utvrđeno da je podnositelj zahtjeva počinio djelo o kojemu je riječ

i da je uporaba pobijanih izjava bila propisna.

PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE

5

2. Kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva

12. Dana 24. lipnja 1996., tj. istovremeno s pokretanjem disciplinskog

postupka, Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu podnijelo je istražni

zahtjev protiv podnositelja zahtjeva i još tri osobe zbog sumnje da su

posredovali između H.Ć.-a i službenice u matičnom uredu tako što su

službenici predali 3.000 DEM kako bi ona H.Ć.-u izdala domovnicu, čime

su počinili kazneno djelo iz članka 348. stavka 1. Kaznenog zakona u vezi s

člankom 37. Kaznenog zakona.

13. Tijekom istrage istražni je sudac ispitao osumnjičenike i jednog

svjedoka. Podnositelj zahtjeva branio se šutnjom.

14. Dana 5. lipnja 1998. Državno odvjetništvo u Karlovcu zatražilo je

obustavu kaznenog postupka protiv podnositelja zahtjeva zbog toga što se iz

izjave H.Ć.-a moglo zaključiti da mu podnositelj zahtjeva jest pribavio

domovnicu, ali on za to podnositelju zahtjeva nije dao novce. Stoga nije bilo

dovoljno dokaza da je podnositelj zahtjeva počinio kazneno djelo.

15. Dana 18. lipnja 1998. istražni sudac Županijskog suda u Karlovcu,

postupajući na temelju prethodno spomenutog zahtjeva državnog

odvjetništva, obustavio je kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva.

3. Postupak povodom zahtjeva za ponavljanje disciplinskog

postupka protiv podnositelja zahtjeva

16. Dana 1. srpnja 1998. podnositelj zahtjeva zatražio je ponavljanje

disciplinskog postupka koji se vodio protiv njega. U prilog svome zahtjevu

ustvrdio je da je činjenična osnova za disciplinski postupak istovjetna onoj

za kazneni postupak, a budući da je kazneni postupak obustavljen zbog

nedostatka dokaza, to znači da nije bilo osnove ni za izricanje disciplinskih

sankcija.

17. Dana 15. srpnja 1998. Disciplinski sud Policijske uprave karlovačke

odbacio je zahtjev za ponavljanje postupka, smatrajući da obustava

kaznenog postupka protiv podnositelja zahtjeva nije činjenica koja bi bila

relevantna za odluku o njegovoj disciplinskoj odgovornosti. Tu je odluku

potvrdio Drugostupanjski disciplinski sud Ministarstva unutarnjih poslova

dana 15. rujna 1998.

18. Podnositelj zahtjeva potom je podnio tužbu Upravnom sudu koja je

odbijena 20. travnja 2000. Ustavna tužba koju je nakon toga podnio

odbačena je kao nepravovremena.

PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE

6

4. Ustavna tužba protiv odluka donesenih u disciplinskom postupku

protiv podnositelja zahtjeva

19. Neutvrđenog je datuma, nakon što mu je odbijena upravna tužba u

disciplinskom postupku koji se vodio protiv njega, podnositelj zahtjeva

podnio ustavnu tužbu protiv presude Upravnog suda od 6. svibnja 1998.,

kao i nekoliko dodatnih podnesaka u kojima je prigovarao da je disciplinski

postupak protiv njega bio nepošten. Između ostalog, ustvrdio je da su

disciplinski sudovi utvrdili da je počinio kazneno djelo iako uopće nije bio

osuđen u kaznenom postupku koji se protiv njega vodio, a koji je

obustavljen. Uz to je ustvrdio da izjava koju je dao policiji nije valjani

dokaz prema domaćem pravu, pa se kao takva trebala izuzeti, te da mu

izjave dane policiji, na kojima se temeljila odluka o njegovoj disciplinskoj

odgovornosti, uopće nisu bile dostavljene, niti su podnesene na uvid na

raspravama pred disciplinskim sudovima.

20. Dana 4. veljače 2004. Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je

ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva. Mjerodavni dio te odluke glasi kako

slijedi:

" … Ustavni sud smatra potrebnim osvrnuti se na nekoliko navoda koje je

podnositelj iznio u svojim podnescima, a koji se odnose na pravnu prirodu

disciplinskog postupka.

Prije svega, podnositelj navodi da je Općinsko državno odvjetništvo odustalo od

kaznenog gonjenja podnositelja zbog nedostatka dokaza da je podnositelj počinio

kazneno djelo koje se sastoji od istih radnji zbog kojeg su donesene presude u

disciplinskom postupku. Ustavni sud ističe da se osuda podnositelja i izrečena

disciplinska mjera temelje na njegovoj odgovornosti za teže povrede radne discipline

propisane člankom 82. stavkom 2. točkama 13. i 17. Zakona o unutarnjim poslovima, a

ne na njegovoj kaznenoj odgovornosti za kazneno djelo.

Kaznena i disciplinska odgovornost, naime, međusobno su odvojene odgovornosti

koje se utvrđuju u dva potpuno neovisna postupka koji ne utječu jedan na drugi.

Odgovornost za teže povrede radne discipline u disciplinskom postupku može se

utvrditi i bez odluke kaznenog suda, bez obzira što povreda radne obveze može

istodobno predstavljati i kazneno djelo. U disciplinskom postupku utvrđuju se elementi

povrede radne discipline, pri čemu nije nužno da su se istodobno ostvarili i elementi

nekog kaznenog djela, pa je u tom smislu disciplinska odgovornost šira od kaznene

odgovornosti.

Nadalje, važno je istaći da, iako je disciplinski postupak kazneni postupak sui

generis, on ima i snažne primjese upravnog postupka. U disciplinskom postupku u

pravilu ne dolazi do opasnosti kršenja ljudskih prava u opsegu u kojem je to moguće u

kaznenom postupku. Osim toga, posljedice disciplinskog postupka bitno su drugačije

nego posljedice kaznenog postupka. Stoga je primjena ZKP-a u disciplinskom

postupku samo supsidijarna, što izrijekom propisuje članak 42. stavak 2. Zakona o

državnim službenicima i namještenicima ("Narodne novine", broj 27/01): "U postupku

zbog teške povrede službene dužnosti odgovarajuće se primjenjuju odredbe Zakona o

kaznenom postupku...". Supsidijarna primjena ZKP-a u disciplinskom postupku znači

PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE

7

da se odredbe ZKP-a primjenjuju sukladno prirodi disciplinskog postupka, što znači da

se ne moraju primjenjivati uvijek, niti se moraju primjenjivati doslovno.

To se odnosi i na odredbe ZKP-a o isključenju službenih zabilješki policije kao

dokaza u kaznenom postupku. Naime, službene zabilješke policije ne mogu biti dokaz

u kaznenom postupku zbog specifičnosti kaznenog postupka. Međutim, službene

bilješke u fazi njihova nastanka nisu nezakonito pribavljeni materijali ni s aspekta

potencijalnog budućeg kaznenog postupka, ni s aspekta disciplinskog postupka. Oni

postaju nezakonit dokaz tek ako se koriste u kaznenom postupku. Njihovo korištenje u

druge (zakonite) svrhe nije zabranjeno."

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

21. Članak 348. stavak 1. Kaznenog zakona Republike Hrvatske

(Narodne novine, br. 110 od 21. listopada 1997.) glasi kako slijedi:

"Davanje mita

(1) Tko službenoj ili odgovornoj osobi dade ili obeća dar ili kakvu drugu korist da

u granicama svoje ovlasti obavi službenu ili drugu radnju koju ne bi smjela obaviti ili

da ne obavi službenu ili drugu radnju koju bi morala obaviti, ili tko posreduje pri

takvom podmićivanju službene ili odgovorne osobe, kaznit će se kaznom zatvora od tri

mjeseca do tri godine."

22. Mjerodavne odredbe Zakona o unutarnjim poslovima (Narodne

novine, br. 19/1991, 73/1991, 19/1992, 33/1992, 76/1994, 161/1998) glase

kako slijedi:

Članak 82.

"Težom povredom radne discipline smatra se naročito:

…

13. nedolično ponašanje u službi ili izvan službe,

14. svako kazneno djelo koje predstavlja zapreku za zasnivanje radnog odnosa u

Ministarstvu,

…

17. obavljanje poslova nespojivih s dužnostima radnika Ministarstva …

…"

Članak 87.

"Za povredu radne discipline radniku se mogu izreći slijedeće mjere:

1. javna opomena,

2. novčana kazna,

PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE

8

3. prestanak radnog odnosa.

…"

23. Mjerodavni dio članka 42. stavka 2. Zakona o državnim

službenicima i namještenicima (Narodne novine, br. 27/2001) glasi:

"(2) U postupku zbog teške povrede službene dužnosti odgovarajuće se

primjenjuju odredbe Zakona o kaznenom postupku, …"

PRAVO

I. NAVODNE POVREDE ČLANKA 6. KONVENCIJE

24. Podnositelj zahtjeva prvo je prigovorio da disciplinski postupak koji

se vodio protiv njega nije bio pošten, a osobito da su se disciplinski sudovi u

svojim presudama pozvali na izjavu koju je dao policiji, što je bio nezakonit

dokaz, kao i na izjave koje je policiji dalo nekoliko osoba, a koje mu nisu

bile dostavljene, niti su te osobe saslušane u postupku. Podnositelj zahtjeva

pozvao se na članak 6. stavke 1. i 3. Konvencije.

25. Sud je gospodar pravne kvalifikacije činjeničnog stanja predmeta i

ne smatra se vezanim kvalifikacijom koju je dao podnositelj zahtjeva ili

vlada. Prigovor se kvalificira na temelju činjenica koje se u njemu navode, a

ne samo na temelju pravnih osnova ili iznesenih tvrdnji (vidi Powell and

Rayner v. the United Kingdom, 21. veljače 1990., § 29, Serija A br. 172, i

Guerra and Others v. Italy, 19. veljače 1998., § 44, Reports 1998-I).

Uzimajući to u obzir, Sud smatra da se prigovori podnositelja zahtjeva

trebaju ispitati na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije.

26. Podnositelj zahtjeva prigovorio je i na temelju članka 6. stavka 2.

Konvencije da mu je povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti, jer su ga

disciplinski sudovi proglasili krivim za disciplinsko djelo činjenično

istovjetno kaznenom djelu u odnosu na koje je protiv njega bila otvorena

istraga, koja je tada još uvijek bila u tijeku, a naknadno je obustavljena zbog

nedostatka dokaza.

Mjerodavni dio članka 6. glasi:

"1. Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja

optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni

neovisni i nepristrani sud pravično … ispita njegov slučaj.

2. Svatko optužen za kazneno djelo smatrat će se nevinim sve dok mu se ne

dokaže krivnja u skladu sa zakonom.

… "

PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE

9

27. Vlada je osporila tu tvrdnju.

A. Dopuštenost

1. Članak 6. stavak 1. Konvencije

(a) Tvrdnje stranaka

28. Vlada je ustvrdila da članak 6. nije primjenjiv na disciplinski

postupak koji se vodio protiv podnositelja zahtjeva jer da je u njemu bila

riječ o prestanku radnog odnosa državnog službenika.

29. Podnositelj zahtjeva ustvrdio je da je članak 6. primjenjiv.

(b) Ocjena Suda

30. Kad je riječ o primjenjivosti članka 6. stavka 1. Konvencije na

disciplinski postupak protiv državnog službenika, Sud je presudio da u

načelu nema opravdanja za isključenje redovnih radnih sporova državnih

službenika poput onih koji se odnose na plaće, doplatke i slična prava iz

jamstava članka 6. s osnove posebne naravi odnosa između određenog

državnog službenika i dotične države. Zapravo, postojat će presumpcija da

se članak 6. primjenjuje. Tužena će država morati dokazati, kao prvo, da

podnositelj zahtjeva, koji je državni službenik, nema pravo pristupa sudu

prema nacionalnom pravu i, kao drugo, da je opravdano isključenje prava iz

članka 6. u odnosu na tog državnog službenika (vidi Vilho Eskelinen and

Others v. Finland [GC], br. 63235/00, § 62, ECHR 2007-...).

31. U ovom se predmetu postupak odnosio na disciplinsku mjeru, to jest

otpuštanje podnositelja zahtjeva iz policijske službe. Iako je u prethodno

spomenutoj presudi u predmetu Vilho Eskelinen Sud dao neiscrpan popis

primjera "redovnih radnih sporova" na koje bi se članak 6. u načelu trebao

primjenjivati, on time iz primjene tog članka nije isključio i ostale postupke

koji se odnose na radne sporove. Sud je u više navrata presudio da

disciplinski postupci u kojima se dovodi u pitanje pravo daljnjeg obavljanja

zanimanja otvaraju "contestations" (sporove) o građanskim pravima u

smislu članka 6. stavka 1. (vidi Philis v. Greece (no. 2), 27. lipnja 1997., §

45, Reports of Judgments and Decisions 1997-IV; Gautrin and Others v.

France, 20. svibnja 1998., § 35, Reports of Judgments and Decisions

1998-III; te W.R. v. Austria, br. 26602/95, §§ 25 – 31, 21. prosinca 1999.).

32. Nadalje, kad je riječ o pitanju je li podnositelj zahtjeva imao pristup

sudu u odnosu na disciplinski postupak koji se vodio protiv njega, primjena

testa Eskelinen daje potvrdan odgovor. Sud u tom pogledu konstatira da su

podnositeljev predmet razmatrali disciplinski sudovi u okviru Ministarstva

unutarnjih poslova na dvije razine, a nakon toga i Upravni sud i Ustavni

sud. Hrvatski je sustav dakle podnositelju zahtjeva osigurao "pravo na sud",

jedan vid kojega je i pravo pristupa.

PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE

10

33. Iz toga slijedi da je, sa svog građanskog naslova, članak 6.

primjenjiv na disciplinske postupke o kojima je u ovome predmetu riječ

(vidi Melek Sima Yılmaz v. Turkey, br. 37829/05, § 19, 30. rujna 2008.;

Olujić v. Croatia, br. 22330/05, §§ 34 i 44, 5. veljače 2009.; te Bayer v.

Germany, br. 8453/04, § 39, 16. srpnja 2009.).

2. Članak 6. stavak 2. Konvencije

(a) Tvrdnje stranaka

34. Vlada je ustvrdila da članak 6. stavak 2. nije primjenjiv jer se

disciplinski postupak protiv podnositelja zahtjeva nije mogao smatrati

postupkom u kojemu se odlučivalo o optužbi za kazneno djelo protiv

podnositelja zahtjeva. U postupku o kojemu je riječ ispitivala se

podnositeljeva odgovornost za povrede discipline u obavljanju službe

policajca i on se odnosio na njegovo otpuštanje iz javne službe.

35. Podnositelj zahtjeva osporio je te tvrdnje i stavio naglasak na

istovjetnu činjeničnu osnovu za kazneni i disciplinski postupak protiv njega.

(b) Ocjena Suda

36. Sud na početku konstatira da je protiv podnositelja pokrenuta istraga

zbog sumnje da je posredovao kako bi trećoj osobi omogućio pribaviti lažnu

domovnicu. To znači da je, u smislu članka 6., podnositelju zahtjeva na teret

stavljeno kazneno djelo koje zahtijeva primjenu te odredbe u odnosu na

kazneni postupak.

37. Ostaje pitanje jesu li između kaznenog postupka i disciplinskog

postupka koji se vodio usporedo s njime postojale takve veze koje bi

opravdavale proširenje domašaja članka 6. stavka 2. na disciplinski

postupak.

38. S tim u vezi, Sud ponavlja da domašaj članka 6. stavka 2. nije

ograničen na kazneni postupak koji se vodi protiv podnositelja zahtjeva

(vidi Allenet de Ribemont v. France, 10. veljače 1995., Serija A br. 308, §

35, te Diamantides v. Greece (no. 2), br. 71653/01, §§ 34-35). Sud je

utvrdio i da je ta odredba primjenjiva na sudske odluke donesene nakon

obustave takvih postupaka (vidi osobito sljedeće presude: Minelli v.

Switzerland, 25. ožujka 1983., Serija A br. 62, te Lutz, Englert and

Nölkenbockhoff v. Germany, 25. kolovoza 1987., Serija A br. 123), ili nakon

oslobađajuće presude (vidi Sekanina v. Austria, 25. kolovoza 1993., Serija

A br. 266-A; Rushiti v. Austria, br. 28389/95, 21. ožujka 2000.; te Lamanna

v. Austria, br. 28923/95, 10. srpnja 2001.). U tim je presudama bila riječ o

postupcima koji su se odnosili na pitanja poput optuženikove obveze da

namiri sudske troškove i izdatke kaznenog progona, zatim na zahtjev za

naknadu nužnih troškova podnositelja zahtjeva (ili njegovih nasljednika) ili

na naknadu štete zbog boravka u pritvoru, a za sve je te stvari utvrđeno da

PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE

11

predstavljaju posljedicu i popratnu pojavu kaznenog postupka. Domašaj

članka 6. stavka 2. proširuje se i na razne upravne postupke koji su se vodili

istodobno s kaznenim postupkom protiv podnositelja zahtjeva ili nakon

okončanja kaznenog postupka bez donošenja odluke o proglašenju

optuženika krivim (vidi Stavropoulos v. Greece, br. 35522/04, 27. rujna

2007., Paraponiaris v. Greece, br. 42132/06, 25. rujna 2008.).

39. Sud uz to ponavlja da je svrha Konvencije jamčiti ne teoretska ili

iluzorna prava, već prava koja su provediva i djelotvorna (vidi Airey

v. Ireland, 9. listopada 1979., Serija A br. 32, § 24, te Puig Panella v. Spain,

br. 1483/02, § 50, 25. travnja 2006.).

40. Kad je riječ o ovome predmetu, Sud konstatira da se disciplinski

postupak protiv podnositelja zahtjeva vodio usporedo s istragom o sumnji

da je počinio kazneno djelo, te da utvrđenja disciplinskih sudova nisu ni na

koji način utjecala niti su negativno djelovala na istragu u kaznenom

postupku.

41. Međutim, Sud smatra da ako se kazneni postupak okonča prije

formalnog podizanja optužnice, bez obzira na razlog obustave postupka, to

što osoba nije proglašena krivom za kazneno djelo se, kad je riječ o

presumpciji nevinosti, ne smije se dovoditi u pitanje u drugim postupcima

bilo koje naravi, uključujući i disciplinske postupke (vidi, mutatis mutandis,

Y v. Norway, br. 56568/00, § 41, ECHR 2003-II (izvadci)). Dakle, članak 6.

stavak 2. primjenjuje se u okolnostima ovoga predmeta.

3. Zaključak

42. Sud osim toga smatra da prigovori podnositelja nisu očito

neosnovani u smislu članka 35. stavka 3. Konvencije. Sud smatra da ti

prigovori nisu nedopušteni ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se moraju

proglasiti dopuštenima.

B. Osnovanost

1. Članak 6. stavak 1. Konvencije

(a) Tvrdnje stranaka

43. Podnositelj zahtjeva ustvrdio je da u disciplinskom postupku koji se

vodio protiv njega nije ispunjen zahtjev poštenog suđenja, jer su izjave koje

je dao policiji pribavljene nezakonito. Uz to je ustvrdio da su se disciplinski

sudovi u svojim presudama pozvali na još dvije izjave, koje su također dane

policiji, tj. izjave B.J.-a i H.Ć.-a, iako mu te izjave uopće nisu bile

dostavljene, niti mu je bio otkriven njihov sadržaj.

PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE

12

44. Vlada je ustvrdila da je postupak bio pošten i da su svi dokazi

pribavljeni zakonito.

(b) Ocjena Suda

45. Zahtjevi vezani uz pojam poštenog suđenja ne moraju nužno biti isti

u predmetima koji se odnose na odlučivanje o građanskim pravima i

obvezama kao što je to slučaj s predmetima koji se odnose na odlučivanje o

optužbi za kazneno djelo. Tome ide u prilog činjenica da, u odnosu na

predmete iz prvospomenute kategorije, ne postoje iscrpne odredbe koje bi se

na njih primjenjivale, poput onih iz stavaka 2. i 3. članka 6. Stoga, iako te

odredbe imaju određeni značaj izvan strogih granica kaznenoga prava (vidi,

mutatis mutandis, Albert and Le Compte v. Belgium, 10. veljače 1983.,

Serija A br. 58, § 39), države ugovornice imaju širu slobodu u rješavanju

građanskih predmeta koji se odnose na građanska prava i obveze nego u

rješavanju kaznenih predmeta (vidi Pitkänen v. Finland, br. 30508/96, § 59,

9. ožujka 2004.).

46. Unatoč tome, iz sudske prakse Suda izviru određena načela u vezi s

pojmom poštenog suđenja u predmetima koji se odnose na građanska prava

i obveze. Ono što je najznačajnije za ovaj predmet je to da je jasno da se

zahtjev jednakosti procesnih sredstava, u smislu poštene ravnoteže između

stranaka, na takve predmete u načelu primjenjuje isto kao i na kaznene

predmete (vidi Feldbrugge v. the Netherlands, 29. svibnja 1986., Serija A

br. 99, § 44, te Dombo Beheer B.V. v. the Netherlands, 27. listopada 1993.,

§ 33, Serija A br. 274).

47. Sud ponavlja da iako članak 6. Konvencije jamči pravo na pošteno

suđenje, on ne utvrđuje nikakva pravila o dopuštenosti dokaza niti o načinu

na koji bi se oni trebali ocjenjivati, što su, dakle, pitanja koja prvenstveno

treba urediti nacionalno pravo i nacionalni sudovi (vidi Schenk v.

Switzerland, 12. srpnja 1988., §§ 45-46, Serija A br. 140, te Garcia Ruiz v.

Spain [GC] br. 30544/96, ECHR 1999-I, § 28). Sud ponavlja i da mu je,

prema članku 19. Konvencije, dužnost osigurati poštovanje obveza koje su

preuzele države ugovornice, stranke Konvencije. Prije svega, njegova

zadaća nije baviti se činjeničnim ili pravnim pogreškama koje je navodno

počinio nacionalni sud osim i u mjeri u kojoj su time eventualno

povrijeđena prava i slobode zaštićene Konvencijom. Zadatak Suda je

odrediti je li postupak u svojoj cjelovitosti, uključujući i način na koji su

dokazi prikupljeni i izvedeni, bio pošten u smislu članka 6. stavka 1. (vidi

Dombo Beheer B.V. v. the Netherlands, prethodno citirano, § 31; te Khan v.

the United Kingdom, br. 35394/97, § 34, ECHR 2000 V).

48. Što se tiče ovoga predmeta, Sud konstatira da je podnositeljeva

odgovornost za disciplinsko djelo bila utvrđena na temelju njegove vlastite

izjave dane policiji, kao i na temelju izjava dviju osoba, B.J.-a i H.Ć.-a,

također danih policiji. Podnositelj zahtjeva svoju je izjavu dao u odsutnosti

PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE

13

svoga branitelja, a B.J. i H.Ć. su izjave dali u odsutnosti podnositelja

zahtjeva ili njegovoga branitelja. Disciplinski sudovi nisu saslušali osobe

koje su dale te izjave.

49. U vezi s time, Sud utvrdio da se, u kontekstu kaznenoga postupka,

svi dokazi u pravilu moraju izvesti u nazočnosti optuženika na javnoj

raspravi, a radi kontradiktornosti postupka. To, međutim, ne znači da, da bi

se priznao kao dokaz, iskaz svjedoka uvijek mora biti dan na sudu i javno;

to se, osobito, može pokazati nemogućim u određenim slučajevima (vidi

Asch v. Austria, 26. travnja 1991., Serija A br. 203, § 27). Upotreba iskaza

dobivenih tijekom policijskih izvida i sudske istrage u svrhu dokazivanja

sama po sebi nije protivna stavcima 1. i 3. (d) članka 6., uz uvjet da je

poštivano pravo na obranu. To pravo, u pravilu, zahtijeva da se optuženiku

na primjeren i pravilan način pruži mogućnost da se sučeli sa svjedokom i

ispituje svjedoka koji svjedoči protiv njega, bilo dok ovaj daje svoj iskaz ili

u kasnijoj fazi postupka (vidi, između drugih izvora prava, Isgrò v. Italy,

presuda od 19. veljače 1991., Serija A br. 194-A, str. 12, § 34; i Lucà v.

Italy, br. 33354/96, §§ 40-43, ECHR 2001-II).

50. Kad je riječ o ovome predmetu, Sud konstatira da je pokretanju

disciplinskog postupka protiv podnositelja zahtjeva prethodilo policijsko

ispitivanje i podnositelja zahtjeva i potencijalnih svjedoka. Izjave dane

policiji naknadno su upotrijebljene u disciplinskom postupku. S obzirom na

težinu optužaba protiv podnositelja zahtjeva i s obzirom na teške posljedice,

to jest prekid radnog odnosa, Sud smatra da prethodno iznesena načela

imaju određeni utjecaj i u kontekstu ovoga predmeta.

(i) Izjave što su ih policiji dali B.J. i H.Ć.

51. Izjave B.J.-a i H.Ć.-a dane su policiji u odsutnosti podnositelja

zahtjeva i njegovoga branitelja. Osobe koje su te izjave dale naknadno nisu

pozvane kao svjedoci pred disciplinske sudove, niti su ih ti sudovi saslušali.

Dakle, ne samo da podnositelj zahtjeva i njegov branitelj uopće nisu imali

priliku ispitati osobe koje su te izjave dale, već to nisu imali prilike učiniti

ni članovi vijeća Disciplinskoga suda.

52. Izjave o kojima je riječ podnositelju zahtjeva nikada nisu bile

dostavljene. Sud također konstatira da je podnositeljev branitelj u završnoj

riječi prigovorio da te izjave nisu čak ni pročitane na raspravi. U vezi s time,

Sud smatra da se, bez obzira je li riječ o građanskom, kaznenom ili

disciplinskom predmetu, mora poštovati pravo na kontradiktornost

postupka. To pravo u načelu znači da se strankama u sudskom postupku koji

potpada u domašaj članka 6. treba omogućiti da saznaju za sve predložene

dokaze ili iznesena očitovanja, te da na njih podnesu svoje primjedbe, a sve

to kako bi mogli utjecati na odluku suda (vidi, na primjer, Kerojärvi v.

Finland, presuda od 19. srpnja 1995., Serija A br. 322, str. 16, § 42; te

PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE

14

Nideröst-Huber v. Switzerland, presuda od 18. veljače 1997., Reports of

Judgments and Decisions 1997-I, str. 108, § 24).

53. Sud je već utvrdio da teret osiguranja pravilnog sudjelovanja stranke

u građanskom postupku, između ostalog i dostavom svih dokumenata u

spisu, leži na nadležnome sudu (vidi H.A.L. v. Finland, br. 38267/97, § 45,

27. siječnja 2004.). U vezi s time, Sud konstatira da su izjave o kojima je

riječ dali potencijalni svjedoci, a odnosile su se na uključenost podnositelja

zahtjeva u pribavljanje krivotvorene domovnice za H.Ć.-a. To su izjave na

koje su se disciplinski sudovi pozvali u svojim presudama u prilog

utvrđenju podnositeljeve odgovornosti. Kakav god da bi bio njihov stvarni

učinak na odluke Disciplinskoga suda, na podnositelju je bilo da ocijeni

potrebu davanja svojih primjedaba na njih.

54. Kad je riječ o obrazloženju odluke Disciplinskog suda Policijske

uprave karlovačke u odnosu na te dvije izjave, Sud konstatira da je

Disciplinski sud utvrdio sljedeće:

"U tijeku postupka disciplinski sud izvršio je uvid u izjavu B.P.-a koja je data na

zapisnik broj: 511-05-04/2-4-96 od 28.05.1996. godine; … u izjavu H.Ć.-a koja je data

na zapisnik broj: 511-05-04/2-4-96 od 28.05.1996. godine."

Međutim, nije objasnio koji je sadržaj tih izjava, a osobito koje su

činjenice na temelju njih dokazane, te što je u tim izjavama Disciplinski sud

navelo na zaključak da one idu u prilog utvrđenju podnositeljeve

disciplinske odgovornosti. Dakle, time što su propustili podnositelju

zahtjeva dostaviti izjave o kojima je riječ i time što su propustili navesti

sadržaj tih izjava u bilo kojoj od faza postupka, nacionalni sudovi koji su

postupali u podnositeljevom predmetu spriječili su podnositelja da iznese

primjedbe ili tvrdnje u odnosu na te izjave, iako je podnositeljeva

disciplinska odgovornost utvrđena na temelju njih. Ukratko, podnositelj

zahtjeva nije dobio dovoljno informacija koje bi mu omogućile propisno

sudjelovanje u postupku.

55. Ono što je ovdje posebno ugroženo je podnositeljevo povjerenje u

funkcioniranje pravosuđa, koje se, između ostalog, temeljilo na saznanju da

je imao mogućnost izraziti svoje mišljenje o svakom dokumentu na koji se

sud pozvao u naknadno donesenoj presudi (vidi Nideröst-Huber v.

Switzerland, prethodno citirano, §§ 27 i 29). Imajući na umu svrhu

Konvencije, a to je zaštita prava koja su praktična i djelotvorna, te važno

mjesto što ga pravo na pošteno vršenje pravde u smislu Konvencije zauzima

u demokratskom društvu, Sud smatra da bilo koje restriktivno tumačenje

članka 6. u tom pogledu ne bi odgovaralo cilju i svrsi te odredbe (vidi,

mutatis mutandis, Delcourt v. Belgium, prethodno citirano, § 25, te Ryakib

Biryukov v. Russia, br. 14810/02, § 37, ECHR 2008-...).

56. U ovome predmetu, da bi se ispunio uvjet poštivanja prava na

pošteno suđenje, zajamčenog člankom 6. stavkom 1. Konvencije bilo je

potrebno podnositelju zahtjeva pružiti priliku da iznese svoje primjedbe na

PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE

15

izjave koje su policiji dali B.J. i H.Ć. i na koje su se disciplinski sudovi

pozvali u svojim presudama. Međutim, takva mogućnost podnositelju

zahtjeva nije pružena.

(ii) Izjava koju je podnositelj zahtjeva osobno dao policiji

57. Sud konstatira da je i podnositeljevo navodno priznanje policiji

upotrijebljeno kao jedna od osnova za utvrđenje njegove disciplinske

odgovornosti. Postavlja se pitanje na koji je način podnositelj zahtjeva

priznao počinjenje djela, te kako je to priznanje upotrijebljeno u

disciplinskom postupku koji se vodio protiv njega. Sud je već utvrdio

određena načela glede svoje uloge u odnosu na navodno nezakonito

pribavljene dokaze u kontekstu kaznenoga postupka. Tako je presudio da,

načelno gledajući, uloga Suda nije odlučiti može li određena vrsta dokaza,

poput primjerice nezakonito pribavljenih dokaza, biti dopuštena, ili pak je li

ili nije podnositelj zahtjeva kriv. Pitanje na koje se mora dati odgovor jest je

li postupak u cjelini, uključujući i način na koji su pribavljeni dokazi, bio

pošten. To podrazumijeva ispitivanje "nezakonitosti" o kojoj je riječ, a, ako

je povrijeđeno i neko drugo pravo iz Konvencije, i naravi utvrđene povrede

(vidi Khan v. the United Kingdom, br. 35394/97, § 34, ECHR 2000-V). U

odlučivanju o tome je li postupak u cjelini bio pošten, potrebno je voditi

računa i o tome je li poštivano pravo na obranu. Osobito se mora ispitati je

li podnositelju zahtjeva pružena prilika da ospori vjerodostojnost dokaza i

da se usprotivi njihovoj uporabi. Osim toga, u obzir se mora uzeti i kvaliteta

dokaza, između ostalog i jesu li okolnosti u kojima su dokazi pribavljeni

bacile sumnju na njihovu pouzdanost i točnost (vidi Bykov v. Russia [GC],

br. 4378/02, § 90, 10. ožujka 2009.).

58. Sud smatra da iako se članak 6. u ovome predmetu primjenjuje sa

svog građanskog naslova, ipak se mogu povući određene paralele s

prethodno spomenutim načelima koja se odnose na jamstva poštenog

suđenja u kontekstu kaznenoga postupka. Tim više što je podnositelja

zahtjeva u ovome predmetu prvo ispitala policija, što je karakteristično za

predraspravnu fazu kaznenog postupka. Njegovo navodno priznanje policiji

kasnije je upotrijebljeno u disciplinskom postupku koji se vodio protiv

njega i poslužilo je kao osnova za utvrđenje njegove disciplinske

odgovornosti.

59. Istina je da je podnositelj zahtjeva imao mogućnost osporiti svoje

priznanje, što je on i učinio ustvrdivši da je ono dobiveno pod pritiskom jer

su ga ispitivali cijelu noć i nisu mu dopustili stupiti u kontakt s odvjetnikom

ni s bilo kojom drugom osobom. Međutim, nacionalni sudovi nisu na

zadovoljavajući način reagirali na podnositeljev prigovor. Oni ni u kojoj

fazi postupka nisu pozvali policijske službenike koji su u to bili uključeni da

dadu svoj iskaz u svojstvu svjedoka na javnoj raspravi na kojoj bi ih

podnositelj zahtjeva i njegov branitelj također mogli ispitati. Štoviše,

PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE

16

nacionalni sudovi u svojim odlukama uopće nisu spomenuli okolnosti

podnositeljevog priznanja policiji.

60. Međutim, prema utvrđenoj sudskoj praksi Suda, koja odražava

načelo povezano s pravilnim vršenjem pravde, sudovi bi u svojim

presudama trebali na odgovarajući način navesti razloge na kojima se one

temelje. Opseg u kojemu se ta dužnost navođenja razloga primjenjuje može

se razlikovati ovisno o naravi odluke, te se mora odrediti u svjetlu okolnosti

predmeta. Iako članak 6. stavak 1. sudove obvezuje da obrazlože svoje

odluke, on se ne može tumačiti na način da propisuje obvezu davanja

iscrpnog odgovora na svaku pojedinu tvrdnju (vidi García Ruiz v. Spain, 21.

siječnja 1999., Reports of Judgments and Decisions 1999-I, § 26, te Helle v.

Finland, 19. prosinca 1997., Reports 1997-VIII, §§ 59).

61. Prema mišljenju Suda, podnositeljev prigovor glede okolnosti

njegovog navodnog priznanja policiji nedvojbeno je zahtijevao dodatno

ispitivanje od strane nadležnih nacionalnih tijela, a osobito je

podrazumijevao obvezu tih tijela da iznesu razloge za prihvaćanje

podnositeljevog navodnog priznanja – koje je on naknadno zanijekao – kao

točno i autentično. Budući da u disciplinskom postupku protiv podnositelja

zahtjeva nisu ispunjeni ti uvjeti, to znači da u utvrđenjima nacionalnih tijela

nisu poštivana jamstva poštenog suđenja.

(iii) Zaključak

62. Sud zaključuje da su prethodno analizirane manjkavosti u

disciplinskom postupku protiv podnositelja zahtjeva, u vezi s upotrebom

izjava koje su B.J., H.Ć. i podnositelj zahtjeva dali policiji, postupak u

cjelini gledajući učinile nepoštenim. To utvrđenje navodi Sud na zaključak

da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.

2. Članak 6. stavak 2. Konvencije

(a) Tvrdnje stranaka

63. Podnositelj zahtjeva ustvrdio je da su presude disciplinskih sudova

dovele do povrede njegovoga prava na presumpciju nevinosti, jer da je

njima utvrđeno da je on počinio djelo koje je činjenično istovjetno

kaznenom djelu u odnosu na koje je protiv njega bio pokrenut kazneni

postupak, koji je u to vrijeme još bio u tijeku, a naknadno je obustavljen

zbog nedostatka dokaza. Podnositelj je ustvrdio da mu je time povrijeđeno

pravo na presumpciju nevinosti.

64. Vlada je ustvrdila da se kazneni postupak protiv podnositelja

zahtjeva odnosio na kazneno djelo primanja mita radi pribavljanja

domovnice za H.Ć.-a. U iskazu u svojstvu svjedoka koji je dao za vrijeme

istrage, H.Ć. je izjavio da mu je podnositelj zahtjeva pomogao pribaviti

PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE

17

domovnicu, ali da nije primio nikakve novce za to. Stoga je istraga protiv

podnositelja zahtjeva obustavljena.

65. Međutim, tijela koja su vodila disciplinski postupak nisu bila vezana

utvrđenjima ili ishodom kaznenoga postupka. Ta su tijela, na temelju

dokaza koji su im bili na raspolaganju, izvršila svoju vlastitu ocjenu

podnositeljevog ponašanja u svojstvu policijskog službenika. Odluke

disciplinskih tijela su se, između ostalog, temeljile na podnositeljevom

priznanju. Iako je na raspravi održanoj u tom postupku podnositelj zahtjeva

povukao prethodno dano priznanje, nije predložio nikakve druge dokaze u

vezi s tim.

66. Utvrđenje prvostupanjskog disciplinskog suda da je podnositelj

zahtjeva počinio kazneno djelo ispravio je žalbeni sud, koji je utvrdio da je

podnositelj zahtjeva počinio djelo iz članka 82. stavka 1. (13. i 17.), što

znači da su u njegovom ponašanju pronađeni elementi teških povreda radne

discipline, bez obzira na ikakvo kazneno djelo i neovisno o ikakvom

kaznenom djelu.

(b) Ocjena Suda

67. U sudskoj praksi Suda utvrđeno je da će presumpcija nevinosti biti

prekršena ukoliko se iz izjave javnog dužnosnika koja se tiče osobe

optužene za kazneno djelo može iščitati mišljenje da je ta osoba kriva prije

nego što joj se krivnja dokaže u skladu sa zakonom. Čak i u odsutnosti bilo

kakvog formalnog utvrđenja, dovoljno je postoje neki razlozi iz kojih se

može zaključiti da dužnosnik optuženoga smatra krivim (vidi Daktaras v.

Lithuania, br. 42095/98, § 41, ECHR 2000-X, te A.L. v. Germany, br.

72758/01, § 31, 28. travnja 2005.). Odluka o tome vrijeđa li izjava javnoga

dužnosnika načelo presumpcije nevinosti mora se donijeti u kontekstu

konkretnih okolnosti u kojima je izjava dana (vidi Daktaras, prethodno

citirano). Domašaj članka 6. stavka 2., osim toga, nije ograničen na kazneni

postupak koji je u tijeku, već se proširuje i na sudske odluke donesene

nakon obustave kaznenog progona (vidi Nölkenbockhoff, prethodno citirano,

§ 37; te Capeau, prethodno citirano, § 25) ili nakon oslobađajuće presude

(vidi, osobito, Sekanina v. Austria, prethodno citirano, § 30; O. v. Norway,

br. 29327/98, ECHR 2003-II te Grabchuk v. Ukraine, br. 8599/02, § 42, 21.

rujna 2006.).

68. Kad je pak riječ o ovome predmetu, Sud konstatira da se u odluci o

odbijanju podnositeljeve ustavne tužbe Ustavni sud između ostalog pozvao

na to da se standard dokazivanja u disciplinskom postupku razlikuje od

standarda koji se treba poštivati u slučaju osude za kazneno djelo. Sud

ponavlja da je prihvatio opravdanost sličnog razmišljanja u kontekstu

građanskopravne izvanugovorne odgovornosti. U odnosu na to, Sud je

presudio sljedeće (Y v. Norway, prethodno citirano):

PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE

18

"41. Prema mišljenju Suda, ako neko djelo koje može dovesti do građanskog

zahtjeva za naknadu štete prema izvanugovornom obveznom pravu istovremeno ima i

objektivne konstitutivne elemente kaznenog djela, to, bez obzira na težinu djela, nije

dovoljan razlog da se osoba koja je navodno odgovorna za počinjenje djela u kontekstu

predmeta koji se odnosi na izvanugovornu odgovornost može smatrati "optuženom za

kazneno djelo". Takvu kvalifikaciju ne bi mogla opravdati ni činjenica da se za potrebe

odlučivanja o građanskopravnim posljedicama dotičnoga djela upotrebljavaju dokazi iz

kaznenoga postupka. Kad to ne bi bilo tako, kao što Vlada s pravom naglašava, članak

6. stavak 2. bi oslobađajućoj presudi u kaznenom postupku dao neželjeni učinak

onemogućavanja žrtava u potraživanju naknade štete prema izvanugovornom

obveznom pravu, što bi dovelo do proizvoljnog i nerazmjernog ograničavanja

žrtvinoga prava na pristup sudu na temelju članka 6. stavka 1. Na isti bi način i osoba

oslobođena od odgovornosti za kazneno djelo, koji bi se pak prema pravilima o teretu

dokazivanja

u

građanskom postupku mogla smatrati odgovornom, uživala

nepripadajuću korist izbjegavanja bilo kakve odgovornosti za svoje postupke. Tako

široko tumačenje ne bi imalo uporište ni u izričaju članka 6. stavka 2. ni u bilo kakvim

zajedničkim osnovama nacionalnih pravnih sustava zemalja stranaka Konvencije.

Upravo suprotno, u velikom broju država ugovornica oslobođenje od kaznene

odgovornosti ne sprječava utvrđenje građanske odgovornosti u odnosu na iste

činjenice.

Sud stoga smatra da, iako se u postupku za naknadu štete oslobođenje od kaznene

odgovornosti ne bi smjelo dovoditi u pitanje, ono u isto vrijeme ne bi smjelo spriječiti

utvrđenje građanske odgovornosti za plaćanje naknade štete iz iste činjenične osnove

zbog primjene blažih pravila o teretu dokazivanja (vidi, mutatis mutandis, X v. Austria,

br. 9295/81, Odluka Komisije od 6. listopada 1992., Decisions and Reports (D.R.) 30,

str. 227; M.C. v. the United Kingdom, br. 11882/85, odluka od 7. listopada 1987., D.R.

54, str. 162).

42. Međutim, ako domaća odluka o naknadi štete sadrži izjavu kojom se tuženiku

imputira kaznena odgovornost, to bi moglo otvoriti pitanje koje bi potpalo u domašaj

članka 6. stavka 2. Konvencije.

43. Sud će stoga razmotriti jesu li domaći sudovi, zbog svoga postupanja ili

uporabe jezičnih formulacija u obrazloženju svojih odluka, stvorili jasnu vezu između

kaznenog postupka i postupka za naknadu štete koji je nakon njega uslijedio na način

da bi to opravdalo proširenje primjene članka 6. stavka 2. na postupak za naknadu

štete.

69. Sud prvo konstatira da u disciplinskom postupku podnositelj

zahtjeva nije proglašen krivim za kazneno djelo, već za disciplinsko

djelo. Iako se u prvostupanjskoj odluci disciplinskoga sud navodi da je

podnositelj zahtjeva počinio kazneno djelo, to je ispravilo žalbeno

disciplinsko tijelo, koje je izrijekom navelo da djelo o kojemu je riječ

predstavlja disciplinsko djelo nedoličnog ponašanja. To je tijelo zatim

ustvrdilo da se nitko ne može smatrati odgovornim za kazneno djelo dok

mu se odgovornost ne utvrdi pravomoćnom presudom.

70. Kad je riječ o činjeničnoj osnovi disciplinskog djela protiv

podnositelja zahtjeva, Sud konstatira da su disciplinska tijela utvrdila da

je podnositelj zahtjeva posredovao u nezakonitom pribavljanju

domovnice trećoj osobi i da je u tu svrhu proslijedio određeni novčani

PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE

19

iznos. Ta su utvrđenja bila dovoljna da se utvrdi podnositeljeva

disciplinska odgovornost. Sud smatra da su disciplinska tijela bila

ovlaštena i sposobna neovisno utvrditi činjenično stanje predmeta koji

su rješavale. Sud pritom smatra da, uz iznimku onoga što je ispravio

žalbeni sud, nisu upotrijebljene jezične formulacije koje bi dovele u

pitanje podnositeljevo pravo na presumpciju nevinosti.

71. U vezi s time, Sud ističe da je jedan od ključnih elemenata

kaznenoga djela za koje je protiv podnositelja zahtjeva pokrenuta, a

potom i obustavljena istraga bilo to što je podnositelj zahtjeva osobno

uzeo novac (vidi stavke 14. i 15. ove presude). Međutim, taj aspekt nije

bio odlučan za disciplinsko djelo o kojemu je ovdje riječ. To znači da

konstitutivni elementi disciplinskog djela i kaznenoga djela o kojima je

ovdje riječ nisu bili istovjetni.

72. S obzirom na navedeno, Sud smatra da odlukom o prestanku

radnog odnosa podnositelju zahtjeva nije povrijeđeno pravo zajamčeno

člankom 6. stavkom 2. Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE

73. Podnositelj zahtjeva uz to je prigovorio i da na raspolaganju nije

imao djelotvorno pravno sredstvo za svoje prigovore na temelju članka 6.

Pozvao se na članak 13. Konvencije koji glasi kako slijedi:

"Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima

pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju

kada su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu."

74. Sud na početku konstatira da je podnositeljev prigovor na temelju

članka 13. povezan s njegovim prigovorima na temelju članka 6.

Konvencije, koji se sastoji od dva dijela (vidi stavak 23. ove presude). Sud

će sada odvojeno ispitati ta dva vida navodne povrede članka 13.

75. Kad je riječ o podnositeljevim prigovorima glede poštenosti

disciplinskog postupka protiv njega, Sud konstatira da je podnositelj

zahtjeva imao mogućnost podnijeti žalbu protiv prvostupanjske odluke,

upravnu tužbu i ustavnu tužbu.

76. Kad je riječ o podnositeljevom prigovoru glede povrede njegovog

prava na presumpciju nevinosti, Sud konstatira da je podnositelj zahtjeva

imao mogućnost podnijeti ustavnu tužbu.

77. U odnosu na oba vida članka 13., Sud ponavlja da ta odredba ne

jamči uspješnost upotrijebljenog pravnog sredstva.

78. Uzimajući u obzir naprijed izneseno, Sud smatra da je ovaj dio

zahtjeva očito neosnovan, pa se mora odbiti u skladu s člankom 35.

stavcima 3. i 4. Konvencije.

PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE

20

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

79. Članak 41. Konvencije predviđa:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje

pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu,

Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Šteta

80. Podnositelj zahtjeva potražuje 104.256,56 eura (EUR) na ime

materijalne štete i 19.315,53 EUR na ime nematerijalne štete.

81. Vlada je smatrala da je potraživani iznos neutemeljen i prekomjeran.

82. Sud ne primjećuje nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i

materijalne štete za koju se tvrdi da je nastala, pa stoga odbija taj zahtjev.

Međutim, Sud smatra da je podnositelj zahtjeva pretrpio određenu

nematerijalnu štetu zbog utvrđene povrede, koja se ne može nadoknaditi

pukim utvrđenjem povrede od strane Suda. Ipak, dotični potraživani iznos je

prekomjeran. Presuđujući na pravičnoj osnovi, kako je propisano člankom

41. Konvencije, Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje 1.800 EUR na ime

nematerijalne štete, uvećanih za sve poreze koji bi mu se mogli zaračunati.

B. Troškovi i izdaci

83. Podnositelj zahtjeva potražuje i 1.835 EUR za troškove i izdatke

nastale pred Sudom

84. Vlada je ocjenu nužnosti nastalih troškova prepustila Sudu.

85. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na

naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni

stvarno i nužno nastali te da su s obzirom na visinu bili razumni. U ovome

predmetu, uzevši u obzir informacije koje ima i naprijed navedene kriterije,

Sud smatra razumnim podnositelju zahtjeva dosuditi potraživani iznos,

uvećan za sve poreze koji bi se podnositelju zahtjeva mogli zaračunati.

C. Zatezna kamata

86. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj

kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA, SUD

1. proglašava prigovore o pravu podnositelja zahtjeva na pošteno suđenje i

na presumpciju nevinosti dopuštenima, dok ostatak zahtjeva proglašava

nedopuštenim;

PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE

21

2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;

3. presuđuje da nije došlo do povrede članka 6. stavka 2. Konvencije;

4. presuđuje

(a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba isplatiti, u roku od tri

mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44.

stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u

hrvatske kune prema tečaju važećem na dan namirenja:

(i) 1.800 EUR (tisuću osamsto eura) na ime nematerijalne štete,

uvećanih za sve poreze koji bi se podnositelju zahtjeva mogli

zaračunati;

(ii) 1.835 EUR (tisuću osamsto trideset i pet eura) na ime troškova i

izdataka, uvećanih za sve poreze koji bi se podnositelju zahtjeva

mogli zaračunati;

(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na

naprijed navedene iznose plaća obična kamata prema stopi koja je

jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom

razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;

5. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana

14. siječnja 2010. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Nielsen

Tajnik

Christos Rozakis

Predsjednik