VIJEĆE EUROPE  
EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  
PRVI ODJEL  
PREDMET TOMLJENOVIĆ PROTIV HRVATSKE  
(Zahtjev br. 35384/04)  
PRESUDA  
STRASBOURG  
21. lipnja 2007.  
Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.  
stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.  
PRESUDA TOMLJENOVIĆ PROTIV HRVATSKE  
1
U predmetu Tomljenović protiv Hrvatske,  
Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:  
g.  
g.  
C.L. ROZAKIS, predsjednik,  
L. LOUCAIDES,  
gđa N. VAJIĆ,  
g.  
g.  
g.  
g.  
g.  
K. HAJIYEV,  
D. SPIELMANN,  
S.E. JEBENS,  
G. MALINVERNI, suci,  
S. NIELSEN, tajnik Odjela,  
i
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 31. svibnja 2007. godine donosi sljedeću presudu  
koja je usvojena tog datuma:  
POSTUPAK  
1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 35384/04) protiv  
Republike Hrvatske kojeg je 21. rujna 2004. godine hrvatski državljanin, g. Mate  
Tomljenović („podnositelj zahtjeva“) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za  
zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) .  
2. Podnositelja zahtjeva je zastupao g. T. Houška, odvjetnik iz Zagreba. Hrvatsku Vladu  
(„Vlada“) je zastupala njena zastupnica gđa Š. Stažnik.  
3. Dana 2. svibnja 2006. godine Sud je odlučio obavijestiti Vladu o prigovoru koji se odnosi  
na duljinu postupka. Primjenjujući članak 29. stavka 3. Konvencije odlučio je istovremeno  
odlučiti o osnovanosti i dopuštenosti zahtjeva.  
ČINJENICE  
I. OKOLNOSTI PREDMETA  
4. Podnositelj zahtjeva je rođen 1934. godine i živi u Zagrebu.  
5. Podnositelj zahtjeva je predavao biologiju i kemiju i bio je ravnatelj Osnovne škole V.N. u  
Zagrebu. Svojom je odlukom od 22. prosinca 1995. godine Ministarstvo prosvjete i športa  
razriješilo podnositelja zahtjeva njegove dužnosti ravnatelja te mu dalo otkaz zbog toga  
što je navršio godine života za mirovinu.  
6. Dana 3. siječnja 1996. godine podnositelj zahtjeva je podnio tužbu Upravnom sudu  
Republike Hrvatske protiv te odluke.  
7. Dana 9. listopada 1997. godine Upravni sud se oglasio nenadležnim u toj stvari te je 6.  
svibnja 1998. godine proslijedio spis Općinskom sudu u Zagrebu.  
8. Dana 4. rujna 1998. godine Općinski sud je pozvao podnositelja zahtjeva da dopuni svoj  
zahtjev, što je podnositelj zahtjeva učinio u naznačenom roku. Sud je održao ročišta 20.  
studenog 2000. i 5. veljače 2001. godine.  
9. Dana 17. prosinca 2001. godine Općinski sud je, smatrajući da nije nadležan u toj stvari,  
zatražio od Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da donese odluku o negativnom sukobu  
nadležnosti.  
10. Dana 22. siječnja 2002. godine Vrhovni sud je odlučio da je Upravni sud nadležan za  
postupanje u predmetu podnositelja zahtjeva.  
11. Nakon vraćanja predmeta na Upravni sud dana 31. listopada 2002. godine taj je sud  
odlučio u korist podnositelja zahtjeva. Ukinuo je pobijanu odluku od 22. prosinca 1995.  
godine i vratio predmet na ponovljeni postupak Ministarstvu.  
PRESUDA TOMLJENOVIĆ PROTIV HRVATSKE  
2
12. Budući da Ministarstvo nije donijelo novu odluku u zakonskome roku od 30 dana,  
podnositelj zahtjeva je 5. studenog 2003. godine zatražio od Upravnoga suda da to učini  
(vidi stavak 16. ove presude). U svom odgovoru na ovaj zahtjev Ministarstvo je tvrdilo da  
više nije nadležno donijeti takvu odluku zbog promjene propisa koji uređuju osnovno  
školstvo. Dana 6. svibnja 2004. godine Upravni sud je, postupajući kao sud pune  
nadležnosti, donio odluku koja u cijelosti zamjenjuje odluku Ministarstva. Odbio je  
zahtjev podnositelja zahtjeva prihvativši da Ministarstvo više nije nadležno u toj stvari.  
Međutim, utvrdio je da je u tim okolnostima Ministarstvo trebalo proslijediti spis  
predmeta tijelu koje je novim propisom ovlašteno donijeti takvu odluku – Školskom  
odboru Osnovne škole V.N. Ministarstvo je to učinilo 26. lipnja 2006. godine.  
13. Izgleda da je postupak u ovome predmetu trenutačno u tijeku pred školskim odborom.  
14. Podnositelj zahtjeva je u međuvremenu podnio ustavnu tužbu zbog duljine postupka.  
Dana 1. srpnja 2004. godine Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu  
podnositelja zahtjeva. Ispitao je samo duljinu postupka u dijelu između podnošenja  
zahtjeva podnositelja zahtjeva Upravnome sudu 5. studenog 2003. godine i podnošenja  
ustavne tužbe. Ustavni sud je odbio ustavnu tužbu našavši da je postupak trajao samo  
četiri mjeseca i tri dana.  
II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO  
A. Ustavni zakon o Ustavnom sudu  
15. Mjerodavni dio članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske  
(„Narodne novine“, br. 49/2002 od 3. svibnja 2003. godine – „Zakon o Ustavnom sudu“)  
glasi kako slijedi:  
(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju kad  
o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi kažnjivog djela nije u razumnom roku odlučio sud ....  
(2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu ... iz stavka 1. ovoga članka, Ustavni sud će nadležnom sudu  
odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti o pravima i obvezama ....  
(3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni će sud odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju  
zbog povrede njegova ustavnog prava ... Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca  
od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.“  
B. Zakon o upravnim sporovima  
16. Mjerodavne odredbe Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine”, br. 53/1991, 9/92  
i 77/92) propisuju kako slijedi:  
Članak 64., stavak 1. propisuje da će u izvršenju presude Upravnoga suda upravni organ  
donijeti svoju odluku odmah, a najkasnije u roku od 30 dana. Ako to ne učini, stranka može  
posebnim podneskom zatražiti da to učini. Ako nadležni organ ne donese odluku ni za sedam  
dana od toga traženja, stranka može podnijeti zahtjev Upravnom sudu.  
Članak 64., stavak 2. propisuje da će, ako je takav zahtjev podnesen, Upravni sud prvo  
zatražiti od nadležnog organa obavijest o razlozima zbog kojih upravni akt nije donio.  
Nadležni organ dužan je dati tu obavijest odmah, a najkasnije u roku od sedam dana. Ako on  
to ne učini, ili ako dana obavijest, prema mišljenju suda, ne opravdava neizvršenje sudske  
presude, Upravni sud će donijeti rješenje koje u svemu zamjenjuje akt nadležnog organa.  
PRESUDA TOMLJENOVIĆ PROTIV HRVATSKE  
3
PRAVO  
I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE  
17. Podnositelj zahtjeva je prigovorio da je duljina postupka bila nespojiva sa zahtjevom  
„razumnoga roka“, kako je on propisan člankom 6., stavkom 1. Konvencije, koji glasi  
kako slijedi:  
“Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom roku  
ispita njegov slučaj.“  
18. Vlada je osporila tu tvrdnju.  
19. Sud smatra da je razdoblje koje treba uzeti u obzir počelo 6. studenog 1997. godine, dan  
nakon stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku. Međutim, pri ocjeni  
razumnosti vremena koje je proteklo od toga datuma, mora se voditi računa o stanju  
postupka u to vrijeme. S tim u vezi Sud primjećuje da je postupak počeo 3. siječnja 1996.  
godine, kad je podnositelj zahtjeva podnio tužbu Upravnom sudu, pobijajući svoj otkaz.  
Stoga je prije ratifikacije već bio u tijeku jednu godinu i deset mjeseci.  
20. Dotično razdoblje nije još okončano. Do sada je trajalo više od devet i pol godina nakon  
ratifikacije, za koje vrijeme je osnovanost predmeta bila ispitivana pred dvije razine  
nadležnosti.  
A. Dopuštenost  
21. Sud primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35., stavka 3.  
Konvencije. Isto tako primijećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga  
treba biti proglašen dopuštenim.  
B. Osnovanost  
22. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta  
i pozivom na slijedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i  
mjerodavnih vlasti kao i važnost onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u  
sporu (vidi, između mnogo drugih pravnih izvora, predmete Cocchiarella v. Italy [GC],  
br. 64886/01, stavak 68., koja će biti objavljena u ECHR 2006 i Frydlender v. France  
[GC] , br. 30979/96, stavak 43., ECHR 2000-VII). Nadalje ponavlja da je u radnim  
sporovima potrebna posebna revnost (vidi presudu u predmetu Ruotolo v. Italy, od 27.  
veljače 1992., Serija A br. 230-D, str. 39, stavak 17.).  
23. Sud je često utvrdio povrede članka 6. stavka 1. Konvencije u predmetima u kojima su se  
postavljala pitanja slična pitanju u ovome predmetu (vidi na primjer predmete Šundov v.  
Croatia, br. 13876/03, 13. travnja 2006. i Pitra v. Croatia, br. 41075/02, 16. lipnja 2005.).  
24. Ispitavši sav materijal koji mu je predočen, Sud smatra da Vlada nije dostavila niti jednu  
činjenicu ili tvrdnju koja bi ga mogla uvjeriti da dođe do drugačijega zaključka u ovome  
predmetu. S obzirom na svoju sudsku praksu o toj stvari, Sud smatra da je u ovome  
predmetu duljina postupka bila prekomjerna i da nije zadovoljila zahtjev „razumnoga  
roka“.  
Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1.  
PRESUDA TOMLJENOVIĆ PROTIV HRVATSKE  
4
II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 5., STAVKA 1. KONVENCIJE  
25. Podnositelj zahtjeva je prigovorio i na temelju članka 5. stavka 1. da je povrijeđeno  
njegovo pravo na slobodu i sigurnost osobe jer je izgubio posao, zbog čega je ostao bez  
sredstava za uzdržavanje.  
26. U svjetlu svega materijala koji posjeduje, i u mjeri u kojoj je stvar kojoj je prigovoreno u  
okviru njegove nadležnosti, Sud smatra da ovaj predmet ne ukazuje na nikakve naznake  
povrede članka Konvencije na koji se poziva. Slijedi da je ovaj prigovor nedopušten na  
temelju članka 35., stavka 3. kao očigledno neosnovan i da ga treba odbiti na temelju  
članka 35., stavka 4. Konvencije.  
III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE  
27. Članak 41. Konvencije propisuje:  
„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane  
visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu  
naknadu povrijeđenoj stranci.“  
A. Šteta  
28. Podnositelj zahtjeva potražuje 254.774,19 hrvatskih kuna (HRK) na ime materijalne štete  
s naslova izgubljene zarade i 15.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete.  
29. Vlada je osporila ove zahtjeve.  
30. Sud ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i navodne materijalne štete.  
Stoga odbija ovaj zahtjev. S druge strane, podnositelju zahtjeva dosuđuje 6.000 EUR na  
ime nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.  
B. Troškovi i izdaci  
31. Podnositelj zahtjeva također potražuje 13.420 HRK na ime troškova i izdataka nastalih  
pred Sudom.  
32. Vlada je osporila ovaj zahtjev.  
33. Prema sudskoj praksi Suda podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu svojih troškova i  
izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno i nužno nastali i da su bili  
razumni glede količine. U ovome predmetu, uzevši u obzir informacije koje ima i naprijed  
navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 1.000 EUR za postupak pred  
Sudom, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.  
C. Zatezna kamata  
34. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske  
središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.  
PRESUDA TOMLJENOVIĆ PROTIV HRVATSKE  
5
IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO  
1. proglašava prigovor koji se odnosi na prekomjernu duljinu postupka dopuštenim, a  
ostatak zahtjeva nedopuštenim;  
2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;  
3 presuđuje  
(a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad  
presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti  
slijedeće iznose koje treba pretvoriti u nacionalnu valutu tužene države prema tečaju  
važećem na dan namirenja  
(i)  
6.000 EUR (šest tisuća eura) na ime nematerijalne štete;  
(ii)  
1.000 EUR (tisuću eura) na ime troškova i izdataka;  
(iii) sve poreze koje bude trebalo zaračunati;  
(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni  
iznos plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske  
središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;  
4. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.  
Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 21. lipnja 2007.  
godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.  
Søren NIELSEN  
tajnik Odjela  
Christos ROZAKIS  
Predsjednik