VIJEĆE EUROPE  
EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  
PRVI ODJEL  
PREDMET ŠUNDOV PROTIV HRVATSKE  
(Zahtjev br. 13876/03)  
PRESUDA  
STRASBOURG  
13. travnja 2006.  
Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.  
stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.  
PRESUDA ŠUNDOV PROTIV HRVATSKE  
1
U predmetu Šundov protiv Hrvatske,  
Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:  
g.  
g.  
g.  
g.  
C.L. ROZAKIS, predsjednik,  
L. LOUCAIDES,  
F. TULKENS,  
P. LORENZEN  
gđa N. VAJIĆ,  
g.  
g.  
g.  
D. SPIELMANN,  
S.E. JEBENS, suci,  
S. NIELSEN, tajnik Odjela,  
i
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 23. ožujka 2006. godine  
donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:  
POSTUPAK  
1.  
Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 13876/03) protiv  
Republike Hrvatske kojeg je 7. travnja 2003. godine hrvatski državljanin, g. Zvonko  
Šundov ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za  
zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija") .  
2.  
3.  
Hrvatsku Vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.  
Dana 19. listopada 2004. godine Sud je odlučio Vladu obavijestiti o zahtjevu.  
Primjenjujući članak 29. stavak 3. Konvencije odlučio je istovremeno odlučiti o  
osnovanosti i dopuštenosti zahtjeva.  
ČINJENICE  
I.  
OKOLNOSTI PREDMETA  
4.  
5.  
Podnositelj zahtjeva je rođen 1952. godine i živi u Križevcima.  
Dana 15. studenog 1991. godine podnositelj zahtjeva je dobio otkaz. Iako je Općinski  
sud u Zagrebu nakon toga 10. listopada 1994. godine ukinuo tu odluku, podnositelj  
zahtjeva ipak nikada nije vraćen na posao.  
6.  
7.  
Dana 18. prosinca 1995. godine podnositelj zahtjeva je pokrenuo građanski postupak  
protiv poslodavca, tražeći naknadu svoje plaće.  
Dana 4. lipnja 1997. godine sud je pribavio mišljenje vještaka računovodstvene struke.  
Na ročištu održanom 22. rujna 1997. godine podnositelj zahtjeva je prigovorio nalazu  
vještaka, a sud je od vještaka zatražio dodatno očitovanje.  
8.  
9.  
Dana 16. travnja 1998. godine sud je održao raspravu na kojoj je podnositelj zahtjeva  
prigovorio nalazu vještaka i zatražio dodatno pisano očitovanje od vještaka. Dana 15.  
lipnja 1998. godine podnositelj zahtjeva je zatražio drugo vještačenje. Dana 9. veljače  
sud je pribavio drugo mišljenje od različitoga vještaka.  
Dana 2. ožujka 1999. godine podnositelj zahtjeva zatražio je novo mišljenje vještaka.  
Novo je mišljenje pribavljeno 17. siječnja 2000. godine. Podnositelj zahtjeva  
prigovorio je i tom mišljenju.  
10.  
11.  
U svojim požurnicama od 20. listopada 2000. i 8. veljače 2001. podnositelj zahtjeva je  
zahtijevao da sud zakaže raspravu.  
Sud je pribavio dodatno mišljenje vještaka 10. ožujka 2001. godine i saslušao vještaka  
19. ožujka 2001. godine. Podnositelj zahtjeva je ponovno prigovorio tom mišljenju.  
PRESUDA ŠUNDOV PROTIV HRVATSKE  
2
Dana 18. rujna 2001. godine zatražio je izuzeće imenovanoga vještaka i pribavljanje  
novoga mišljenja. Zatražio je i izuzeće raspravnoga suca. Dana 21. rujna 2001. godine  
sud je predmet rasporedio u rad drugome sudu i imenovao novoga vještaka.  
Dana 4. listopada 2001. godine sud je naložio podnositelju zahtjeva da točno odredi  
tužbeni zahtjev. Na raspravi 20. studenog 2001. godine vještak je odgovorio na  
prigovore podnositelja zahtjeva te je poslodavcu naloženo da dostavi dodatne  
dokumente.  
12.  
13.  
Dana 16. siječnja 2002. godine podnositelj zahtjeva je požurio sud da nastavi s  
postupkom, budući da poslodavac nije dostavio tražene dokumente.  
14.  
15.  
Dana 15. veljače 2002. godine sud je odlučio saslušati vještaka financijske struke.  
Dana 18. kolovoza 2002. godine podnositelj zahtjeva je podnio ustavnu tužbu na  
temelju članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, prigovarajući duljini postupka.  
Dana 12. veljače 2003. godine Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu  
podnositelja zahtjeva. Utvrdio je da je općinski sud postupao s dužnom revnošću.  
Također je zaključio da je podnositelj zahtjeva doprinio duljini postupka tražeći sedam  
puta dodatno mišljenje vještaka. U takvim okolnostima, Ustavni sud je utvrdio da  
postupak nije trajao nerazumno dugo.  
16.  
17.  
18.  
Nakon toga je 31. siječnja 2003. godine zaključena glavna rasprava. Dana 7. svibnja  
2003. godine sud je donio presudu kojom je odbijen zahtjev podnositelja zahtjeva.  
Postupajući po žalbi Županijski sud u Zagrebu potvrdio je 11. svibnja 2004. godine  
presudu prvostupanjskoga suda.  
Podnositelj zahtjeva je podnio reviziju i postupak je trenutačno u tijeku pred Vrhovnim  
sudom Republike Hrvatske.  
PRAVO  
I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE  
19.  
Podnositelj zahtjeva je prigovorio da duljina postupka nije bila u skladu sa zahtjevom  
„razumnoga roka“, predviđenim u članku 6. stavku 1. Konvencije, koji glasi kako  
slijedi:  
“Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom  
roku ispita njegov slučaj.“  
20.  
21.  
22.  
Sud primijećuje da je postupak započeo 18. prosinca 1995. godine kad je podnositelj  
zahtjeva podnio svoju građansku tužbu, i da je još uvijek u tijeku. Do toga datuma taj  
je postupak dakle trajao više od deset godina.  
Razdoblje koje treba uzeti u obzir započelo je 6. studenog 1997. godine, nakon što je  
Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku i još nije završilo. Tako je trajalo  
oko osam godina i tri mjeseca na tri razine nadležnosti.  
Međutim, kad se ocjenjuje razumnost vremena koje je proteklo nakon toga datuma,  
treba voditi računa o stanju postupka 5. studenog 1997. godine (vidi, između ostalih  
izvora, presudu Styranowski v. Poland od 30. listopada 1998., Reports of Judgments  
and Decisions 1998-VIII, str. 3376, stavak 46.).  
A. Dopuštenost  
PRESUDA ŠUNDOV PROTIV HRVATSKE  
3
23.  
24.  
Vlada je pozvala Sud da odbije zahtjev zato što je podnositelj zahtjeva propustio  
iscrpiti domaća pravna sredstva kako to traži članak 35. stavak 1. Konvencije.  
Vlada je tvrdila da podnositelj zahtjeva nije podnio još jednu ustavnu tužbu Ustavnom  
sudu. Primijetili su da je on prije bio podnio takvu ustavnu tužbu, i da ju je Ustavni sud  
12. veljače 2003. godine odbacio. S obzirom da je postupak još u tijeku, podnošenje  
druge ustavne tužbe imalo bi razumne izglede za uspjeh, budući bi to omogućilo da  
Ustavni sud preispita ukupnu duljinu postupka uzimajući u obzir njegovo trajanje  
nakon svoje prethodne odluke.  
25.  
26.  
Podnositelj zahtjeva osporio je tu tvrdnju. Tvrdio je da nije bilo opravdano od njega  
tražiti da podnese još jednu ustavnu tužbu kad mu je prethodna ustavna tužba bila  
odbijena.  
Sud primijećuje da su tvrdnje koje je navela Vlada bile odbačene u ranijim predmetima  
(vidi predmet Antonić-Tomasović v. Croatia, br. 5208/03, stavak 34., 10. studeni  
2005.) i ne vidi nikakvog razloga da u ovome predmetu dođe do drugačijega zaključka.  
Slijedi da prigovor Vlade treba odbiti.  
27.  
28.  
Sud nadalje primijećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35.,  
stavka 3. Konvencije. Isto tako primijećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj  
osnovi. Stoga treba biti proglašen dopuštenim.  
B. Osnovanost  
Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti  
predmeta i pozivom na kriterije utvrđene njegovom sudskom praksom, posebice:  
složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i mjerodavnih vlasti kao i važnost  
onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi, između mnogo  
drugih izvora prava, predmet Frydlender v. France [GC] , br. 30979/96, stavak 43.,  
ECHR 2000-VII). Sud ponavlja da je posebna revnost nužna u radnim sporovima (vidi  
presudu u predmetu Ruotolo v. Italy od 27. veljače 1992., Serija A br. 230-D, str. 39,  
stavak 17.).  
29.  
30.  
Vlada je tvrdila da postupak nije bio složen. Sud ne vidi nikakav razlog smatrati  
drugačije.  
Vlada je nadalje tvrdila da je podnositelj sam značajno pridonio duljini postupka,  
tražeći dodatna vještačenja čak sedam puta tijekom prvostupanjskoga postupka. Sud  
prihvaća da je podnositelj zahtjeva doprinio produljenju postupka no s druge strane  
primijećuje da domaći sud nije morao odrediti dodatno vještačenje svaki puta kad ga je  
podnositelj zahtjeva zatražio; sam sud ima ovlast odlučiti kako voditi postupak, i,  
osobito, koje dokaze izvesti. Sud stoga smatra da je razdoblje između 22. rujna 1997.  
(kad je podnositelj zahtjeva prvi puta prigovorio nalazu vještaka) i 20. studenog 2001.  
(nakon kojega datuma podnositelj zahtjeva nije podnio nikakve daljnje prigovore na  
mišljenja vještaka) razdoblje podijeljene odgovornosti za duljinu postupka. Nadalje,  
Sdu primijećuje određena razdoblja neaktivnosti koja se mogu pripisati domaćim  
vlastima. Posebice, između 20. studenog 2001. i donošenja presude 7. svibnja 2003.,  
prvostupanjski sud je održao samo jedno ročište 31. siječnja 2003. godine.  
Sud je često utvrdio postojanje povreda članka 6. stavka 1. Konvencije u predmetima u  
kojima se postavljaju pitanja slična onima u ovome predmetu (vidi naprijed citirani  
predmet Frydlender). Ispitavši sav materijal koji mu je dostavljen, Sud smatra da  
Vlada nije navela niti jednu činjenicu ili argument koji bi ga mogao uvjeriti da dođe do  
drugačijega zaključka u ovome predmetu. S obzirom na činjenicu da je postupak trajao  
31.  
PRESUDA ŠUNDOV PROTIV HRVATSKE  
4
preko osam godina pred tri stupnja, Sud smatra da je u ovome predmetu duljina  
postupka bila prekomjerna i da nije zadovoljila zahtjev „razumnoga roka“.  
Stoga je došlo do povrede članka 6., stavka 1.  
II.  
PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE  
32. Članak 41. Konvencije predviđa:  
"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo  
zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,  
dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."  
A. Šteta  
33. Podnositelj zahtjeva potražuje 20.000 EUR (dvadeset tisuća eura) na ime naknade  
materijalne i nematerijalne štete.  
34. Vlada je osporila taj zahtjev.  
35. Sud ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i navodne materijalne štete;  
stoga odbija taj zahtjev. S druge strane, podnositelju zahtjeva dosuđuje 1.800 EUR na ime  
nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.  
B. Troškovi i izdaci  
36. Podnositelji zahtjeva ne potražuje nikakve troškove niti izdatke nastale pred Sudom. Stoga  
se ništa ne dosuđuje s toga naslova.  
C. Zatezna kamata  
37. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske  
središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.  
IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO  
1. proglašava zahtjev dopuštenim;  
2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;  
3. presuđuje  
(a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad  
presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti  
slijedeći iznos koji treba pretvoriti u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan  
namirenja  
(i)  
(ii)  
1800 EUR (tisuću osamsto eura) na ime nematerijalne štete; i  
svaki porez koji bi mogao biti zaračunat na taj iznos;  
(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni  
iznos plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske  
središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;  
PRESUDA ŠUNDOV PROTIV HRVATSKE  
5
4. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.  
Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 13. travnja 2006.  
godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.  
Søren NIELSEN  
tajnik Odjela  
Christos ROZAKIS  
Predsjednik