VIJEĆE EUROPE  
EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  
PRVI ODJEL  
PREDMET STOJIĆ PROTIV HRVATSKE  
(Zahtjev br. 36719/03)  
PRESUDA  
STRASBOURG  
1. lipnja 2006.  
Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.  
stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.  
PRESUDA STOJIĆ PROTIV HRVATSKE  
1
U predmetu Stojić protiv Hrvatske,  
Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:  
g. C.L. ROZAKIS, predsjednik,  
gđa N. VAJIĆ,  
g.  
g.  
g.  
g.  
g.  
g.  
A. KOVLER,  
E. STEINER,  
K. HAJIYEV,  
D. SPIELMANN,  
S.E. JEBENS, suci,  
S. NIELSEN, tajnik Odjela,  
i
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 11. svibnja 2006. godine  
donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:  
POSTUPAK  
1.  
Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 36719/03) protiv  
Republike Hrvatske kojeg je 6. lipnja 2003. godine državljanka Hrvatske i Slovenije, gđa  
Aleksandra Stojić („podnositeljica zahtjeva“) podnijela Sudu na temelju članka 34.  
Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) .  
2.  
3.  
Hrvatsku Vladu („Vlada“) zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.  
Dana 22. ožujka 2005. godine Sud je odlučio Vladu obavijestiti o zahtjevu.  
Primjenjujući članak 29. stavak 3. Konvencije odlučio je istovremeno odlučiti o osnovanosti i  
dopuštenosti zahtjeva.  
ČINJENICE  
I.  
OKOLNOSTI PREDMETA  
4.  
5.  
Podnositeljica zahtjeva je rođena 1938. godine i živi u Zagrebu.  
Dana 8. ožujka pokrenula je građanski postupak protiv osiguravajućeg društva  
(„tuženik“) tražeći naknadu štete prouzročene požarom u njenoj kući. Dana 2. srpnja 1993.  
godine Općinski sud u Zagrebu odbio je njen zahtjev.  
6.  
prvostupanjsku presudu i vratio predmet na ponovljeni postupak.  
7. U ponovljenom postupku sud je održao nekoliko ročišta i saslušao dva svjedoka putem  
Dana 6. veljače 1996. godine Županijski sud u Zagrebu je po žalbi ukinuo  
Općinskog suda u Biogradu. Dana 1. lipnja 1999. godine Općinski sud u Zagrebu donio je  
novu presudu dosudivši podnositeljici zahtjeva djelomično naknadu štete. Obje stranke su  
uložile žalbe.  
8.  
prvostupanjsku presudu i vratio predmet na ponovljeni postupak.  
9. U ponovljenom postupku dana 8. ožujka 2001. godine sud je zatražio od podnositeljice  
Dana 5. prosinca 2000. godine Županijski sud u Zagrebu ponovno je ukinuo  
zahtjeva da dostavi adrese svjedoka koje je predložila. Podnositeljica zahtjeva nije postupila  
po ovom nalogu.  
10.  
Sud je održao daljnja ročišta 22. studenog 2002. godine, 4. travnja, 12. rujna i 5.  
prosinca 2003. godine.  
11.  
Dana 5. listopada 2004. godine sud je donio presudu djelomično prihvativši tužbeni  
zahtjev podnositeljice zahtjeva.  
12.  
Obje stranke su uložile žalbu i postupak je još uvijek u tijeku pred drugostupanjskim  
sudom.  
PRESUDA STOJIĆ PROTIV HRVATSKE  
2
13.  
U međuvremenu, 31. listopada 2002. godine, podnositeljica zahtjeva podnijela je  
ustavnu tužbu zbog duljine postupka. Dana 9. travnja 2003. godine Ustavni sud Republike  
Hrvatske odbio je njenu ustavnu tužbu kao neosnovanu, nalazeći da su nadležni sudovi  
postupili ažurno i da se jedino odugovlačenje postupka (između 8. ožujka 2001. godine i 22.  
studenog 2002. godine) moglo pripisati podnositeljici zahtjeva zbog toga što nije dostavila  
adrese predloženih svjedoka.  
PRAVO  
I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE  
14.  
Podnositeljica zahtjeva je prigovorila da duljina postupka nije bila u skladu sa  
zahtjevom „razumnoga roka“, predviđenim u članku 6. stavku 1. Konvencije, koji glasi kako  
slijedi:  
“Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom  
roku ispita njegov slučaj.“  
15.  
16.  
Vlada je osporila tu tvrdnju.  
Sud primjećuje da je postupak koji je počeo 8. ožujka 1993. godine, kad je  
podnositeljica zahtjeva podnijela svoju građansku tužbu, još uvijek u tijeku. Do toga je  
datuma postupak dakle trajao više od trinaest godina.  
17.  
Razdoblje koje treba uzeti u obzir započelo je 6. studenog 1997. godine, nakon što je  
Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku, i nije još okončano. Dakle, trajalo je oko  
osam godina i pet mjeseci, na dvije razine nadležnosti.  
18. Međutim, kako bi se utvrdila razumnost duljine vremena o kojemu se radi, treba uzeti  
u obzir stanje predmeta na dan 5. studeni 1997. godine (vidi, između drugih izvora prava,  
presudu u predmetu Styranowski v. Poland, od 30. listopada 1998., Reports of Judgments and  
Decisions 1998-VIII, str. 3376, stavak 46.).  
A. Dopuštenost  
19.  
iscrpila domaća pravna sredstva kako se to traži na temelju članka 35., stavka 1. Konvencije.  
20. Vlada je tvrdila da podnositeljica zahtjeva nije podnijela još jednu ustavnu tužbu  
Vlada je pozvala Sud da odbije zahtjev zbog toga što podnositeljica zahtjeva nije  
nakon što je Ustavni sud odbio njenu prvu ustavnu tužbu 9. travnja 2003. godine. S obzirom  
da je postupak još u tijeku, podnošenje druge ustavne tužbe imalo bi razumne izglede za  
uspjeh, budući bi omogućilo Ustavnom sudu da ispita ukupnu duljinu postupka, uzimajući u  
obzir njegovo trajanje nakon svoje prethodne odluke.  
21.  
tražiti da podnosi još jednu ustavnu tužbu kad joj je prethodna bila odbijena.  
22. Sud primjećuje da su tvrdnje koje je iznijela Vlada već bile odbijene u ranijem  
Podnositeljica zahtjeva je osporila tu tvrdnju. Tvrdila je kako nije opravdano od nje  
predmetu (vidi predmet Antonić-Tomasović v. Croatia, br. 5208/03, stavak 34., 10. studeni  
2005.) i ne vidi nikakav razlog zbog kojeg bi došao do drugačijeg zaključka u ovome  
predmetu. Slijedi da prigovor Vlade treba odbiti.  
23.  
Sud nadalje primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35.,  
stavka 3. Konvencije. Nadalje primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga  
treba biti proglašen dopuštenim.  
PRESUDA STOJIĆ PROTIV HRVATSKE  
3
B. Osnovanost  
Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti  
24.  
predmeta i pozivom na slijedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnositeljice  
zahtjeva i mjerodavnih vlasti kao i važnost onoga što se za podnositeljice zahtjeva dovodi u  
pitanje u sporu (vidi, između mnogo drugih izvora prava, predmet Frydlender v. France [GC],  
br. 30979/96, stavak 43., ECHR 2000-VII).  
25.  
međutim ta tvrdnja nije uvjerila.  
26. Vlada je nadalje tvrdila da su i podnositeljica zahtjeva i tuženik doprinijeli duljini  
Vlada je tvrdila da je postupak bio na određeni način činjenično i pravno složen. Sud  
postupka, a da su domaći sudovi postupali ažurno i bez nepropisnog odugovlačenja. Sud ne  
smatra da je ponašanje stranaka značajno doprinijelo produljenju postupka. Tijekom razdoblja  
koje je naznačio Ustavni sud i nakon toga Vlada (od 8. ožujka 2001. godine do 22. studenog  
2002. godine), sud nije bio obvezan čekati na podneske podnositeljice zahtjeva koji se odnose  
na njene svjedoke, jer sam sud ima ovlast odlučiti kako će voditi postupak, i to posebice, koje  
će dokaze izvoditi i kako će ocijeniti čine i propuste stranaka. S druge strane, Sud primjećuje  
određena razdoblja neaktivnosti domaćih sudova, posebice između 5. prosinca 2003. godine i  
5. listopada 2004. godine.  
27.  
Sud je često utvrdio postojanje povreda članka 6. stavka 1. Konvencije u predmetima  
u kojima se postavljaju pitanja slična onima u ovome predmetu (vidi naprijed citirani predmet  
Frydlender).  
28.  
Ispitavši sav materijal koji mu je dostavljen, Sud smatra kako Vlada nije navela niti  
jednu činjenicu ili tvrdnju koja bi ga mogla uvjeriti da dođe do drugačijega zaključka u ovome  
predmetu. S obzirom na ukupnu duljinu postupka, i to više od osam godina i pet mjeseci, Sud  
smatra da je u ovome predmetu duljina postupka bila prekomjerna i da nije zadovoljila  
zahtjev „razumnoga roka“.  
Stoga je došlo do povrede članka 6., stavka 1.  
II.  
PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE  
Članak 41. Konvencije predviđa:  
29.  
„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo  
zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,  
dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“  
A. Šteta  
30.  
Podnositeljica zahtjeva potražuje 2.868.585,33 hrvatskih kuna (HRK) na ime naknade  
materijalne i 100.000 HRK na ime naknade nematerijalne štete.  
31.  
32.  
Vlada je osporila te zahtjeve.  
Sud ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i navodne materijalne  
štete; stoga odbija ovaj zahtjev. S druge strane, Sud smatra da je podnositelj zahtjeva sigurno  
pretrpio nematerijalnu štetu. Presuđujući na pravičnoj osnovi, dosuđuje joj 4.200 EUR s toga  
naslova, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.  
B. Troškovi i izdaci  
33.  
pred domaćim sudovima i pred Sudom.  
34. Vlada je osporila taj zahtjev.  
Podnositeljica zahtjeva potražuje i 5.232 HRK na ime troškova i izdataka nastalih  
PRESUDA STOJIĆ PROTIV HRVATSKE  
4
35.  
Prema sudskoj praksi Suda, podnositeljica zahtjeva ima pravo na naknadu svojih  
troškova i izdataka samo ukoliko je dokazala da su oni stvarno i nužno nastali i da su bili  
razumni s obzirom na količinu. U ovome predmetu Sud smatra razumnim podnositeljici  
zahtjeva koju nije zastupao odvjetnik, dosuditi iznos od 500 EUR s tog naslova, uz sve poreze  
koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.  
C. Zatezna kamata  
36.  
Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi  
Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.  
IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO  
1. proglašava prigovor dopuštenim;  
2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;  
3. presuđuje  
(a) da tužena država podnositeljici zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad  
presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti  
slijedeće iznose koje treba pretvoriti u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan  
namirenja:  
(i)  
4.200 EUR (dvije tisuće i četiri stotine eura) na ime nematerijalne štete;  
(ii)  
500 EUR (pet stotina eura) na ime troškova i izdataka;  
(iii) svaki porez koji bi mogao biti zaračunat na taj iznos;  
(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni  
iznos plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske  
središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;  
5. odbija ostatak zahtjeva podnositeljice zahtjeva za pravednu naknadu.  
Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 1. lipnja 2006.  
godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.  
Søren NIELSEN  
tajnik Odjela  
Christos ROZAKIS  
Predsjednik