VIJEĆE EUROPE  
EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  
PRVI ODJEL  
PREDMET ŠOĆ PROTIV HRVATSKE  
(Zahtjev br. 47863/99)  
PRESUDA  
STRASBOURG  
9. svibnja 2003.  
Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44., stavku 2.  
Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.  
PRESUDA ŠOĆ PROTIV HRVATSKE  
1
U predmetu Šoć protiv Hrvatske  
Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:  
g. C. L. ROZAKIS, predsjednik,  
g. G. BONELLO,  
g. P. LORENZEN,  
gđa N. VAJIĆ,  
gđa S. BOTOUCHAROVA,  
g. V. ZAGREBELSKY,  
gđa E. STEINER, suci,  
i
g. S. NIELSEN, zamjenik tajnika Odjela  
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 10. travnja 2003. godine,  
donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:  
POSTUPAK  
1. Postupak u predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 47863/99) protiv  
Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Draško Šoć ("podnositelj zahtjeva") podnio  
Europskoj komisiji za ljudska prava ("Komisija") na temelju prijašnjeg članka 25. Konvencije  
za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija") dana 23. listopada 1996. godine.  
2. Hrvatsku Vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica, gđa Lidija Lukina-  
Karajković.  
3. Podnositelj zahtjeva posebno je naveo kako je u nekoliko građanskih postupaka  
koje je pokrenuo bio prekoračen "razumni rok", te kako na raspolaganju nije imao nikakvo  
pravno sredstvo u odnosu na duljinu tih postupaka.  
4. Zahtjev je Sudu proslijeđen dana 1. studenoga 1998., kad je na snagu stupio  
Protokol br. 11 uz Konvenciju (članak 5., stavak 2. Protokola br. 11).  
5. Zahtjev je dodijeljen Četvrtom odjelu Suda (pravilo 52., stavak 1. Poslovnika Suda).  
U okviru tog Odjela, vijeće koje je razmatralo predmet (članak 27., stavak 1. Konvencije)  
sastavljeno je u skladu s pravilom 26., stavkom 1. Poslovnika Suda.  
6. Dana 1. studenoga 2001. Sud je izmijenio sastav svojih Odjela (pravilo 25., stavak  
1.). Ovaj je predmet dodijeljen novosastavljenom Prvom odjelu.  
7. Odlukom od 24. siječnja 2002. Sud je zahtjev proglasio djelomično dopuštenim.  
8. I podnositelj zahtjeva i Vlada podnijeli su svaki svoje očitovanje o osnovanosti  
zahtjeva (pravilo 59., stavak 1.). Nakon konzultacija sa strankama, Vijeće je odlučilo da nije  
potrebna rasprava o osnovanosti zahtjeva (pravilo 59., stavak 2. in fine).  
PRESUDA ŠOĆ PROTIV HRVATSKE  
2
ČINJENICE  
I. OKOLNOSTI PREDMETA  
a. Postupak protiv R.R.  
9. Dana 27. siječnja 1994. podnositelj zahtjeva je Općinskom sudu u Dubrovniku  
podnio tužbu protiv R.R. Tvrdio je kako su godine 1986. on i njegova tadašnja supruga s R.R.  
sklopili ugovor prema kojem bi podnositelj zahtjeva i njegova supruga R.R. pružali svu njegu  
do njene smrti, a R.R. bi podnositelju zahtjeva i njegovoj supruzi na korištenje dala stan u  
Dubrovniku. Naknadno je sklopljen još jedan ugovor prema kojem bi podnositelj zahtjeva i  
njegova supruga platili neke od dugova R.R., a R.R. bi sastavila oporuku kojom bi supruzi  
podnositelja zahtjeva ostavila prizemlje kuće u Dubrovniku s vrtom. Godine 1993. podnositelj  
zahtjeva i R.R. sklopili su još dva ugovora prema kojima je R.R. podnositelju zahtjeva  
prodala kuću u Dubrovniku. Ugovori nisu upisani u zemljišne knjige. R.R. je ostala u kući i  
podnositelju zahtjeva osporila pravo vlasništva. Svojom je tužbom podnositelj zahtjeva tražio  
utvrđenje prava vlasništva. Osim toga, od suda je zatražio i izdavanje privremene mjere radi  
sprječavanja R.R. da proda nekretninu o kojoj je riječ.  
10. Iz spisa u predmetu proizlazi kako je u neko doba 1996. godine R.R. umrla, ali je  
prethodno nekretninu o kojoj je riječ prodala trećim osobama.  
11. Prije 5. studenoga 1997., kad je Konvencija stupila na snagu u odnosu na  
Hrvatsku, nekoliko je ročišta odgođeno jer nije pristupio punomoćnik podnositelja zahtjeva.  
12. Ročište zakazano za 24. veljače 1998. također je odgođeno zbog toga što nije  
pristupio punomoćnik podnositelja zahtjeva. Na poštanskoj je povratnici bilo naznačeno da je  
promijenio adresu, a da o tome nije obavijestio sud.  
13. Sljedeće ročište zakazano za 8. travnja 1998. opet je odgođeno na prijedlog  
punomoćnika podnositelja zahtjeva koji je obavijestio sud da nije u kontaktu s podnositeljem  
zahtjeva.  
14. Na ročištu 19. svibnja 1998. podnositelj zahtjeva je pristupio osobno i od suda  
zatražio da odgodi sljedeće ročište jer je pred Općinskim sudom u Dubrovniku pokrenuo  
nekoliko postupaka i ne bi mu odgovaralo učestalo putovanje od Zagreba do Dubrovnika.  
15. Dana 22. siječnja 2001. podnositelj zahtjeva obavijestio je sud da je dobio hrvatsko  
državljanstvo.  
16. Dana 17. kolovoza 2001. podnositelj zahtjeva je državnom odvjetništvu podnio  
kaznenu prijavu protiv predsjednice vijeća navodeći da je u rješavanju njegovog predmeta  
počinila kazneno djelo nesavjesnog rada u službi. Naveo je kako je sutkinja ignorirala njegove  
brojne zahtjeve za požurivanjem postupka, kao i njegov zahtjev za donošenjem privremene  
mjere.  
17. Dana 18. kolovoza 2001. podnositelj zahtjeva podnio je Vrhovnom sudu  
Republike Hrvatske zahtjev kojim je zatražio razrješenje predsjednice vijeća i u kojem je  
ponovio svoje navode iz kaznene prijave protiv nje.  
PRESUDA ŠOĆ PROTIV HRVATSKE  
3
18. Dana 27. kolovoza 2001. podnositelj zahtjeva podnio je predsjedniku Općinskog  
suda u Dubrovniku prijedlog za izuzeće predsjednice vijeća zbog pristranosti i još jednom  
ponovio svoje navode iz kaznene prijave protiv nje.  
19. Dana 19. rujna 2001. predsjednik Općinskog suda u Dubrovniku odbio je prijedlog  
podnositelja zahtjeva od 27. kolovoza 2001. kao neosnovan.  
20. Sljedeće je ročište zakazano za 23. listopada 2001. Prema navodima Vlade,  
Općinski sud u Dubrovniku pokušao je podnositelju zahtjeva dostaviti poziv na ročište na  
adresu naznačenu u njegovoj tužbi. Iz povratnice je bilo vidljivo da je podnositelj zahtjeva  
nepoznat na toj adresi. Policijska uprava zagrebačka obavijestila je sud da podnositelj  
zahtjeva ne živi na drugoj adresi na kojoj je bio prijavljen. Sud je potom poziv izvjesio na  
svoju oglasnu ploču.  
21. Kako podnositelj zahtjeva nije pristupio na ročište zakazano za 23. listopada 2001.  
sud je odredio mirovanje postupka.  
22. Dopisom od 13. veljače 2002. Vrhovni je sud obavijestio podnositelja zahtjeva da  
su njegovi navodi protiv predsjednice vijeća neosnovani.  
23. Dana 4. ožujka 2002. Općinski sud u Dubrovniku obustavio je postupak jer  
podnositelj zahtjeva nije zatražio da se postupak nastavi.  
b. Postupak protiv Lj.Š.  
24. Dana 11. ožujka 1994. podnositelj zahtjeva podnio je Općinskom sudu u Zagrebu  
tužbu protiv Lj.Š. radi isplate 9.718 hrvatskih kuna (HRK).  
25. Presudom zbog izostanka od 17. svibnja 1994. prvostupanjski je sud prihvatio  
tužbeni zahtjev podnositelja zahtjeva. Dana 28. listopada 1997. žalbeni je sud ukinuo tu  
presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu.  
26. Dana 9. i 29. travnja 1998. podnositelj zahtjeva je od prvostupanjskog suda  
zatražio da zakaže ročište, ali nije dostavio adresu LJ.Š. Stoga je sud njenu adresu zatražio od  
Policijske uprave zagrebačke koja, međutim, nije uspjela naći traženu adresu.  
27. Dana 12. svibnja 1998. sud je pozvao podnositelja zahtjeva da dostavi adresu Lj.Š.  
Podnositelj zahtjeva je to učinio 19. lipnja 1998.  
28. Kako ni jedna stranka nije pristupila na ročište zakazano za 12. studenoga 1998.,  
sud je odredio mirovanje postupka.  
29. Dana 25. studenoga 1998. podnositelj zahtjeva podnio je prijedlog za povrat u  
prijašnje stanje.  
30. Na sljedećem ročištu održanom 25. rujna 2000. sud je saslušao podnositelja  
zahtjeva i nakon toga nastavio postupak.  
PRESUDA ŠOĆ PROTIV HRVATSKE  
4
31. Sljedeće ročište, zakazano za 23. studenoga 2000. odgođeno je jer nije pristupila  
Lj. Š.. Na poštanskoj je povratnici bilo naznačeno da je promijenila adresu. Podnositelj  
zahtjeva dostavio je njenu novu adresu. Punomoćnik Lj. Š. dostavio je potvrdu o uplati  
relevantnu za tužbeni zahtjev podnositelja zahtjeva. Podnositelj zahtjeva zatražio je od suda  
da odgodi ročište jer je želio dostaviti odgovor.  
32. Kako podnositelj zahtjeva nije pristupio na ročište zakazano za 22. siječnja 2001.,  
sud je odredio mirovanje postupka. Punomoćnik Lj. Š. žalio se protiv te odluke.  
33. Dana 9. listopada 2001. Županijski sud u Zagrebu potvrdio je odluku o mirovanju  
postupka.  
34. Postupak je nastavljen pred Općinskim sudom u Zagrebu koji je zakazao sljedeće  
ročište za 20. ožujka 2002. Na tom je ročištu, na zahtjev podnositelja zahtjeva, sud  
podnositelju zahtjeva dopustio da dostavi dokumentaciju u potporu svog zahtjeva u roku od  
petnaest dana.  
35. Sljedeće ročište zakazano za 17. svibnja 2002. odgođeno je.  
36. Na ročištu 18. rujna 2002. sud je podnositelja zahtjeva pozvao da specificira svoj  
tužbeni zahtjev u roku od petnaest dana.  
37. Na ročištu 24. listopada 2002. sud je saslušao podnositelja zahtjeva i ponovno ga  
pozvao da specificira svoj tužbeni zahtjev.  
38. Sud bilježi kako od ročišta održanog 24. listopada 2002. niti jedna stranka nije  
spomenula nikakav daljnji korak u postupku, pa stoga mora pretpostaviti da je postupak još u  
tijeku pred prvostupanjskim sudom.  
c. Postupak protiv P.D. i D.D.  
39. Dana 1. ožujka 1997. podnositelj zahtjeva podnio je Općinskom sudu u  
Dubrovniku tužbu protiv P.D. i D. D. radi utvrđenja prava vlasništva.  
40. Prije 5. studenoga 1997. prvostupanjski je sud oslobodio podnositelja zahtjeva  
plaćanja sudskih pristojbi i odbio njegov zahtjev da ga potpuno oslobodi plaćanja troškova i  
izdataka postupka. Nekoliko je ročišta bilo odgođeno.  
41. Na ročištu 20. ožujka 1998. punomoćnik tuženika zatražio je od suda da naloži  
podnositelju zahtjeva da položi osiguranje za izdatke i troškove postupka tuženika budući da  
podnositelj zahtjeva nije bio hrvatski državljanin.  
42. Na sljedećem ročištu 19. svibnja 1998. sud je naložio podnositelju zahtjeva da  
dostavi potvrdu o svom prebivalištu u Hrvatskoj.  
43. Dana 6. lipnja 1998. podnositelj zahtjeva obavijestio je sud da ne može dostaviti  
traženu potvrdu.  
PRESUDA ŠOĆ PROTIV HRVATSKE  
5
44. Dana 22. siječnja 2001. podnositelj zahtjeva obavijestio je sud da je dobio hrvatsko  
državljanstvo.  
45. Dana 9. studenoga 2001. Općinski sud u Dubrovniku donio je presudu kojom je  
odbio tužbeni zahtjev podnositelja zahtjeva.  
46. Podnositelj zahtjeva žalio se protiv te presude. Dana 13. prosinca 2001. Općinski  
sud u Dubrovniku odbio je žalbu kao nepravovremenu. Podnositelj zahtjeva žalio se protiv te  
odluke. Dana 4. travnja 2002. Županijski sud u Dubrovniku ukinuo je prvostupanjsku odluku  
kojom se odbija žalba podnositelja zahtjeva.  
47. Sud bilježi kako niti jedna stranka nije spomenula nikakav daljnji korak u  
postupku, pa stoga mora pretpostaviti da je postupak trenutno u tijeku pred Županijskim  
sudom u Dubrovniku po žalbi podnositelja zahtjeva protiv prvostupanjske presude od 9.  
studenoga 2001.  
d. Postupak protiv K.M.  
48. Dana 20. ožujka 1997. podnositelj zahtjeva podnio je Općinskom sudu u  
Samoboru tužbu protiv K.M. za isplatu 1,126.100 HRK.  
49. Dana 17. studenoga 1997. podnositelj zahtjeva pozvan je da dostavi izjavu o  
imovnom stanju u vezi sa svojim zahtjevom za oslobađanjem od plaćanja sudskih pristojbi.  
50. Podnositelj zahtjeva podnio je prijedlog za izuzeće predsjednika vijeća zbog  
pristranosti. Predsjednik suda odbacio je njegov prijedlog 2. prosinca 1997. Međutim,  
predmet je dodijeljen novom sucu.  
51. Na sljedećem ročištu 17. veljače 1998. K. M. je dala svoj odgovor tužbu  
podnositelja zahtjeva.  
52. Nakon što je sudac otišao u mirovinu, predmet je dodijeljen novom sucu.  
53. Na ročištu 2. lipnja 1998. sud je pozvao podnositelja zahtjeva da specificira  
tužbeni zahtjev.  
54. Sljedeće ročište zakazano za 23. veljače 1999. odgođeno je zbog bolesti  
podnositelja zahtjeva.  
55. Na ročištu 4. svibnja 1999. sud je još jednom pozvao podnositelja zahtjeva da  
specificira tužbeni zahtjev. Dana 7. svibnja 1999. podnositelj zahtjeva postupio je po nalogu  
suda.  
56. U srpnju 1999. sutkinja je otišla na porodni dopust. U veljači 2000 predmet je  
dodijeljen novom sucu.  
57. Sljedeće ročište zakazano za 20. rujna 2000. odgođeno je zbog toga što K. M. nije  
pristupila.  
58. Na ročištu 5. listopada 2000. sud je zaključio raspravu.  
PRESUDA ŠOĆ PROTIV HRVATSKE  
6
59. Dana 13. listopada 2000. sud je donio presudu kojom je djelomično usvojio i  
djelomično odbio tužbeni zahtjev podnositelja zahtjeva.  
60. Dana 30. listopada i 11. studenoga 2000. K. M. i podnositelj zahtjeva uložili su  
žalbe protiv presude.  
61. Dana 24. srpnja 2001. žalbeni je sud ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet  
vratio Općinskom sudu u Samoboru na ponovni postupak.  
62. Na sljedećem ročištu 19. ožujka 2002. sud je odlučio saslušati stranke na ročištu  
zakazanom za 23. travnja 2002.  
63. Na ročištu 17. lipnja 2002. sud je odredio mirovanje postupka zbog toga što nije  
pristupio podnositelj zahtjeva. Podnositelj zahtjeva je zatim od suda zatražio da nastavi  
postupak.  
64. Sud bilježi kako niti jedna stranka nije spomenula nikakav daljnji korak u  
postupku, pa stoga mora pretpostaviti da je postupak još u tijeku pred prvostupanjskim  
sudom.  
e. Postupak protiv A.J.J.  
65. Dana 20. ožujka 1997. podnositelj zahtjeva podnio je Općinskom sudu u Zagrebu  
tužbu za naknadu štete protiv A.J.J.  
66. Sud je podnositelja zahtjeva oslobodio plaćanja sudskih pristojbi.  
67. Dana 24. studenoga 1997. punomoćnik A.J.J. podnio je zahtjev kojim je tražio da  
sud podnositelju zahtjeva naloži da položi osiguranje za izdatke i troškove A.J.J. budući da  
podnositelj zahtjeva nije bio hrvatski državljanin.  
68. Na ročištu 3. prosinca 1997. punomoćnik A.J.J. ponovio je prijašnji zahtjev.  
Podnositelj zahtjeva se tome usprotivio.  
69. Čini se kako je A.J.J. podnijela pismene podneske u vezi sa zahtjevom  
podnositelja zahtjeva prije ročišta od 29. studenoga 1998. kad je sud podnositelja zahtjeva  
pozvao da odgovori na podneske A.J.J. u roku od petnaest dana. Podnositelj zahtjeva nije  
dostavio nikakav odgovor.  
70. Dana 1. siječnja 1999. predmet je dodijeljen drugom sucu jer je prijašnji sudac  
otišao u mirovinu.  
71. Dana 7. lipnja 2000. sud je odbio zahtjev A.J.J. da podnositelj zahtjeva položi  
osiguranje za njene troškove i izdatke.  
72. Dana 14. srpnja 2000. A.J.J. se žalila na naprijed navedenu odluku.  
73. U međuvremenu je, dana 12. srpnja 2000., podnositelj zahtjeva obavijestio sud da  
je dobio hrvatsko državljanstvo.  
PRESUDA ŠOĆ PROTIV HRVATSKE  
7
74. Dana 25. srpnja 2000. žalba A. J. J. poslana je podnositelju zahtjeva na odgovor.  
75. Na ročištu 22. studenoga 2000. stranke su se suglasile kako nema potrebe za  
daljnjim razmatranjem žalbe A.J.J. budući da je podnositelj zahtjeva dobio hrvatsko  
državljanstvo.  
76. Na sljedećem ročištu održanom 13. ožujka 2001. sud je odredio mirovanje  
postupka zbog toga što podnositelj zahtjeva nije pristupio.  
77. Dana 23. ožujka 2001. podnositelj zahtjeva je podnio prijedlog za povrat u  
prijašnje stanje.  
78. Sljedeće ročište zakazano za 11. rujna 2001. odgođeno je zbog toga što podnositelj  
zahtjeva nije pristupio.  
79. Na ročištu 5. ožujka 2002. sud je saslušao podnositelja zahtjeva u vezi s njegovim  
prijedlogom za povrat u prijašnje stanje.  
80. Dana 15. ožujka 2002. sud je odbio prijedlog podnositelja zahtjeva za povrat u  
prijašnje stanje i obustavio postupak. Ta je odluka postala pravomoćnom 9. travnja 2002.  
II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA  
A. Ustavni zakon o Ustavnom sudu iz 2002.  
81. Mjerodavni dijelovi članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu (stupio na  
snagu 15. ožujka 2002., objavljen u Narodnim novinama br. 49 od 3. svibnja 2002. – u  
daljnjem tekstu "Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske iz 2002.") glasi kako  
slijedi:  
(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u  
slučaju kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi kažnjivog djela nije u razumnom roku  
odlučio sud ....  
(2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu ... iz stavka 1. ovoga članka, Ustavni sud će nadležnom  
sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti o pravima i obvezama ....  
(3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni će sud odrediti primjerenu naknadu koja pripada  
podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava ... Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u  
roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.  
B. Sudska praksa Ustavnog suda  
82. Odluka Ustavnog suda od 20. studenoga 2002. br. U-IIIA-1535/2002 u svojim  
mjerodavnim dijelovima glasi kako slijedi:  
PRESUDA ŠOĆ PROTIV HRVATSKE  
“R J E Š E NJ E  
8
Ustavna tužba se odbacuje.  
O b r a z l o ž e nj e  
1.  
Ustavna tužba podnijeta je temeljem odredbe članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona o  
Ustavnom sudu Republike Hrvatske (“Narodne novine”, broj 49/02-pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu:  
Ustavni zakon)  
Iz obrazloženja ustavne tužbe i priložene dokumentacije proizlazi da je podnositelj, kao tužitelj, dana 17.  
lipnja 1992. godine, podnio Općinskom sudu u Zagrebu tužbu protiv Croatia osiguranja d.d. iz Zagreba, kao  
tuženika, radi naknade štete. Tužbeni zahtjev podnositelja odbijen je pravomoćnom presudom Općinskog  
suda u Zagrebu, broj: Pn 2507-95 od 15. siječnja 1998. godine (Županijski sud u Zagrebu presudom broj:  
Gž 6927-00 od 8. kolovoza 2000. godine odbio je žalbu podnositelja kao neosnovanu.). Protiv pravomoćne  
presude podnositelj je izjavio reviziju, koja je odbačena kao nedopuštena rješenjem Vrhovnog suda  
Republike Hrvatske, broj: Rev 827-00 od 9. siječnja 2002. godine.  
2.  
Podnositelj u ustavnoj tužbi ističe povredu odredbe članka 29. Ustava jer smatra da mu je zbog  
nerazumno dugog trajanja parnice (10 godina) povrijeđeno pravo na pošteno suđenje...  
...  
5.  
Ustavni sud je utvrdio da je u slučaju podnositelja ustavne tužbe iscrpljen pravni put u smislu  
odredbi članka 62. stavaka 1. i 2. Ustavnog zakona jer je sudski postupak pravomoćno okončan...  
6.  
Odredba članka 32. Ustavnog zakona propisuje da će Ustavni sud rješenjem odbaciti ustavnu  
tužbu u slučajevima kad ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari.  
7. S obzirom da iz navedenih razloga ne postoje pretpostavke navedene u članku 63. stavku 1.  
Ustavnog zakona za odlučivanje o podnesenoj ustavnoj tužbi, na temelju odredbe članka 32. Ustavnog  
zakona, riješeno je kao u izreci.”  
PRAVO  
I. PRETHODNI PRIGOVOR VLADE  
83. Sud podsjeća kako je u odluci o dopuštenosti zahtjeva pitanje iscrpljenosti  
domaćih pravnih sredstava spojeno s pitanjem osnovanosti zahtjeva.  
84. Vlada je prvo pozvala Sud da odbije zahtjev zbog toga što podnositelj zahtjeva nije  
iscrpio domaća pravna sredstva. U odnosu na to, Vlada je navela kako podnositelj zahtjeva  
nije podnio ustavnu tužbu na temelju članka 59., stavka 4. Zakona o Ustavnom sudu koji je  
Ustavnom sudu iznimno dopuštao da ispita ustavnu tužbu i prije negoli su iscrpljena ostala  
raspoloživa pravna sredstva u slučaju kad se uvjerio da postoji rizik od ozbiljnog ugrožavanja  
ustavnih prava i sloboda stranke, te da bi, zbog propuštanja nadležnih vlasti da donesu odluku,  
nastupile teške i nepopravljive posljedice.  
85. Nakon što je potom uvedeno novo pravno sredstvo u ožujku 2002., Vlada je  
podnijela dodatno očitovanje tvrdeći kako ustavna tužba na temelju članka 63. Zakona o  
Ustavnom sudu iz 2002. stranci omogućava tražiti ustavnu zaštitu u odnosu na duljinu  
postupka i ovlašćuje Ustavni sud dosuditi pravednu naknadu te utvrditi rok u kojem nadležno  
tijelo treba meritorno odlučiti o predmetu.  
86. Podnositelj zahtjeva nije se složio s Vladom.  
PRESUDA ŠOĆ PROTIV HRVATSKE  
9
87. Sud je prvo ispitao je li podnositelj zahtjeva poštivao pravilo iscrpljivanja domaćih  
pravnih sredstava kako zahtijeva članak 35., stavak 1. Konvencije. Podsjećajući na svoje  
odluke u predmetima Slaviček i Nogolica gdje je utvrdio da postoji djelotvorno pravno  
sredstvo u odnosu na duljinu postupka koji je još u tijeku u Hrvatskoj, Sud ne vidi razloga da  
u ovom slučaju odstupi od svog stava izraženog u naprijed navedenim predmetima (vidi  
Slaviček v. Croatia (odluka), br. 20862/02, 4. srpnja 2002., ECHR 2002-.... i Nogolica v.  
Croatia (odluka), br. 77784/01, 5. rujna 2002., ECHR 2002-...).  
88. Prema tome, zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava u odnosu na  
postupke koji su još u tijeku u Hrvatskoj (vidi "Činjenice", pod b., c. i d.), Sud ne može  
odlučivati o osnovanosti iznesenih prigovora.  
89. Što se tiče postupka protiv R.R. (vidi "Činjenice", pod a.) i postupka protiv A.J.J.  
(vidi "Činjenice", pod e.), Sud treba utvrditi primjenjuje li se članak 63. Zakona o Ustavnom  
sudu iz 2002. na te postupke s obzirom na činjenicu da su oni već okončani.  
90. Sud podsjeća da bi prema članku 35. Konvencije podnositelj zahtjeva trebao imati  
redovni put do pravnih sredstava koja su dostupna i dovoljna da osiguraju naknadu u odnosu  
na navodne povrede. Postojanje pravnih sredstava o kojima je riječ mora biti dovoljno sigurno  
ne samo u teoriji, nego i u praksi, a ako to nije tako, tada će tim pravnim sredstvima  
nedostajati potrebna dostupnost i učinkovitost (vidi inter alia presudu u predmetu Vernillo v.  
France od 20. veljače 1991., Serija A br. 198, str. 11-12, stavak 27. i Dalia v. France, br.  
26102/95, stavak 38., ECHR 1998-I). U tom pogledu Sud bilježi kako formulacija članka 63.  
nije dovoljno jasna da bi mogla otkloniti svaku dvojbu o tome da se on primjenjuje na  
postupke koji su već okončani.  
91. Nadalje, na području iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava teret dokazivanja je  
podijeljen. Vlada koja tvrdi da se radi o neiscrpljivanju dužna je uvjeriti Sud da je pravno  
sredstvo bilo djelotvorno te raspoloživo u teoriji i praksi u relevantno vrijeme, drugim  
riječima, da je bilo dostupno, da je moglo pružiti pravnu zaštitu u odnosu na prigovore  
podnositelja zahtjeva, te da je davalo razumne izglede za uspjeh. Međutim, kad se taj teret  
dokazivanja ispuni, na podnositelju zahtjeva je da dokaže kako je pravno sredstvo koje ističe  
Vlada u stvari i bilo iscrpljeno ili je iz nekog razloga bilo neprimjereno ili nedjelotvorno u  
konkretnim okolnostima predmeta, odnosno kako su postojale posebne okolnosti koje su ga  
oslobodile ispunjavanja tog uvjeta.  
92. Sud nadalje bilježi kako formulacije odredaba mnogih zakona nisu apsolutno  
precizne. Zbog potrebe izbjegavanja prekomjerne krutosti i hvatanja koraka s okolnostima  
koje se mijenjaju mnogi zakoni neizbježno sadrže pojmove koji su u većem ili manjem  
opsegu neodređeni (vidi, na primjer i mutatis mutandis, presudu u predmetu Müller and  
Others v. Switzerland od 24. svibnja 1988., Serija A br. 133, str. 20, stavak 29. i presudu u  
predmetu Kokkinakis v. Greece od 25. svibnja 1993., Serija A br. 260-A, str. 19, stavak 40.).  
Tumačenje i primjena takvih odredaba ovise o praksi (vidi mutatis mutandis naprijed citirani  
predmet Kokkinakis v. Greece, str. 19, stavak 40. i Mangualde Pinto v. France (odluka), br.  
43491/98, 5. prosinca 2000., neobjavljena).  
93. U ovom predmetu Vlada nije dostavila nikakvu odluku koja bi ukazivala na to da  
Ustavni sud prihvaća odlučivati o pitanju prekomjerne duljine postupaka koji su već  
okončani. Naprotiv, odluke Ustavnog suda koje se odnose na primjenu članka 63. Zakona o  
PRESUDA ŠOĆ PROTIV HRVATSKE  
10  
Ustavnom sudu iz 2002. jasno ukazuju na to da je Ustavni sud zauzeo stav kako se članak 63.  
ne primjenjuje na situacije kad je postupak već okončan (vidi stavak 81. ove presude).  
94. Mišljenje je Suda da praksa Ustavnog suda, nepostojanje nikakve sudske prakse  
koja bi potkrijepila Vladine argumente kao i nepreciznost formulacije članka 63. u pogledu  
njegove primjenjivosti na postupke koji su već okončani ukazuju na to da se ne može utvrditi  
da članak 63. predstavlja pravno sredstvo za duljinu takvih postupaka.  
95. Prema tome, Vladin prigovor u odnosu na ta dva postupka treba odbaciti (cf.  
"Činjenice" pod a. i e.).  
II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6., STAVKA 1. KONVENCIJE  
96. Podnositelj zahtjeva naveo je kako domaći sudovi nisu riješili njegove predmete u  
postupcima protiv R.R. i A.J.J. u razumnom roku, protivno članku 6., stavku 1. Konvencije  
čiji mjerodavni dijelovi predviđaju sljedeće:  
“Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u  
razumnom roku ispita njegov slučaj.“  
A. Razdoblje koje treba uzeti u obzir  
97. Sud primjećuje kako je postupak protiv R.R. počeo 27. siječnja 1994., a postupak  
protiv A.J.J. 20. ožujka 1997. kad je podnositelj zahtjeva podnio svoje građanske tužbe  
nadležnim sudovima. Međutim, razdoblje koje spada u nadležnost Suda nije počelo na taj  
datum, već 6. studenoga 1997., kada je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku  
(vidi Horvat v. Croatia, br. 51585/99, stavak 50., 26. srpnja 2001., ECHR-...). Postupak protiv  
R.R. završen je 4. ožujka 2002., dok je postupak protiv A.J.J. završen 9. travnja 2002. Prvi je  
postupak dakle trajao osam godina, jedan mjesec i sedam dana od kojih četiri godine, tri  
mjeseca i dvadeset i devet dana spadaju u razdoblje koje Sud treba ispitivati. Drugi je  
postupak trajao pet godina, pet mjeseci i devetnaest dana od kojih četiri godine, pet mjeseci i  
tri dana spadaju u razdoblje koje Sud treba ispitivati.  
98. Sud ponavlja da je u svrhu određivanja razumnosti duljine vremenskog  
razdoblja u pitanju, u obzir potrebno, međutim, uzeti stanje predmeta na dan 5. studenoga  
1997. (vidi, između drugih izvora prava, predmet Styranowski v. Poland, br. 28616/95, stavak  
46., ECHR 1998-VIII). U vezi s tim, Sud primjećuje da je u trenutku stupanja Konvencije na  
snagu u odnosu na Hrvatsku, prvi postupak trajao tri godine, devet mjeseci i osam dana, a  
drugi postupak sedam mjeseci i petnaest dana.  
B. Primjenjivi kriteriji  
99.  
Sud ponavlja da razumnost duljine postupka treba ocjenjivati u svjetlu  
okolnosti predmeta i imajući na umu kriterije utvrđene njegovom sudskom praksom, i to  
osobito složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i mjerodavnih vlasti, kao i  
važnost onoga što se za podnositelja zahtjeva u sporu dovodi u pitanje (vidi, između mnogih  
drugih izvora prava, Frydlender v. France [GC], br. 30979/96, stavak 43., ECHR 2000-VII).  
PRESUDA ŠOĆ PROTIV HRVATSKE  
11  
C. Tvrdnje stranaka  
100. Što se tiče složenosti predmeta, Vlada je tvrdila kako je predmetu protiv R.R. bio  
u određenoj mjeri složen jer ni podnositelj zahtjeva ni sud nisu mogli utvrditi točne adrese  
tuženika, a povrh toga podnositelj zahtjeva nije ni obavijestio sudove o svojoj novoj adresi.  
Osim toga, Vlada je ustvrdila kako predmet postupaka podnositelja zahtjeva nije zahtijevao  
posebnu žurnost.  
101. Što se tiče ponašanja podnositelja zahtjeva, Vlada je tvrdila kako je podnositelj  
zahtjeva pridonio duljini postupka. Na primjer, u predmetu protiv R.R. punomoćnik  
podnositelja zahtjeva u više je navrata od suda tražio da odgodi ročišta, a na kraju, kad je  
podnositelj pristupio pred sud, od suda je zatražio da ročište odgodi na neodređeno vrijeme jer  
nije želio previše često putovati od Zagreba do Dubrovnika.  
102. Što se tiče ponašanja vlasti, Vlada je istaknula kako su u građanskom postupku  
sudovi ograničeni u svojoj aktivnosti jer ne mogu poduzimati postupovne radnje na vlastitu  
inicijativu, već uglavnom prema zahtjevima stranaka. U vezi s time, Vlada je ustvrdila kako  
su domaći sudovi pokazali revnosti u vođenju postupka.  
103. Podnositelj zahtjeva je ustvrdio da se odugovlačenja u postupcima mogu u  
potpunosti pripisati domaćim vlastima. Sudovi su ročišta održavali rijetko, pokazali su  
pasivnost u vođenju postupaka i ignorirali njegove zahtjeve za ubrzanje postupaka.  
D. Ocjena Suda  
1. Postupak protiv R.R.  
104. Sud smatra kako se u ovom predmetu radilo o veoma složenoj činjeničnoj  
situaciji u kojoj je sud trebao utvrditi prava vlasništva podnositelja zahtjeva koja proizlaze iz  
ugovora sklopljenih s osobom koja je već umrla i koji ugovori nisu upisani u odgovarajuće  
zemljišne knjige. Predmet je iz istih razloga podrazumijevao i određeni stupanj pravne  
složenosti koju je otežala činjenica da je R.R. prije smrti prodala nekretninu o kojoj je riječ  
trećim osobama.  
105. Sud ponavlja kako se samo za ona odugovlačenja za koja se državu može  
smatrati odgovornom može opravdano utvrditi da je prekoračen "razumni rok" (vidi, inter  
alia, presudu u predmetu Monnet v. France od 27. listopada 1993., Serija A br. 273, str. 12,  
stavak 30.). U ovom predmetu Sud nalazi kako podnositelj zahtjeva nije pokazao potrebnu  
revnost kad je od njega traženo da dolazi na sudska ročišta i da obavijesti sud o relevantnim  
činjenicama. Sud primjećuje kako su u razdoblju koje treba uzeti u obzir dva ročišta odgođena  
zbog toga što nije pristupio punomoćnik podnositelja zahtjeva. Punomoćnik je obavijestio sud  
da je izgubio kontakt s podnositeljem zahtjeva. Podnositelj zahtjeva osim toga nije obavijestio  
sud o svojoj točnoj adresi i na kraju je postupak obustavljen jer podnositelj zahtjeva nije  
pristupio na ročište zakazano za 23. listopada 2001., a naknadno nije od suda zatražio da  
nastavi postupak. Prema mišljenju Suda, takvo ponašanje ukazuje na to da se podnositelj  
zahtjeva nemarno odnosio prema rješavanju svog predmeta. Nadalje, i sam je podnositelj  
zahtjeva od suda zatražio da ročište zakazano za 19. svibnja 1998. odgodi na neodređeno  
vrijeme jer nije želio previše često putovati u Dubrovnik. Stoga je sam podnositelj zahtjeva  
prouzročio odugovlačenje u postupku od 19. svibnja 1998. do 22. siječnja 2002. kad se  
ponovno obratio sudu kako bi ga obavijestio da je dobio hrvatsko državljanstvo.  
PRESUDA ŠOĆ PROTIV HRVATSKE  
12  
106. Što se tiče ponašanja domaćih vlasti, Sud bilježi kako je prvostupanjski sud koji  
je rješavao predmet podnositelja zahtjeva ročišta zakazivao redovito do 19. svibnja 1998., a  
potom opet nakon 22. siječnja 2002. Prema mišljenju Suda takvo vođenje postupka pokazalo  
je kako su domaći sudovi pokazali dužnu revnost u rješavanju predmeta podnositelja zahtjeva.  
107. Uzimajući u obzir sve okolnosti predmeta, a posebno ponašanje podnositelja  
zahtjeva tijekom razdoblja nakon 5. studenoga 1997., Sud ukupnu duljinu postupka ne smatra  
prekomjernom. Stoga zaključuje kako nije došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije u  
odnosu na duljinu ovog postupka.  
2. Postupak protiv A.J.J.  
108. Sud smatra kako se ne čini da je ovaj predmet podrazumijevao ikakvu pravnu ili  
činjeničnu složenost.  
109. Sud bilježi kako je nakon stupanja Konvencije na snagu u odnosu na Hrvatsku 5.  
studenoga 1997. općinski sud trebao prvo odlučiti o pitanju polaganja osiguranja za troškove i  
izdatke A.J.J. To je pitanje na kraju riješeno 22. studenoga 2000. kad su se stranke složile da  
više nema nikakve potrebe za takvom mjerom. Tijekom tog razdoblja sud je održao tri ročišta,  
i to 3. prosinca 1997., 29. rujna 1998. i 22. studenoga 2000. te se predmet 1. siječnja 1999.  
trebao dodijeliti drugom sucu zbog činjenice da je prijašnji sudac dao ostavku . Nadalje, Sud  
bilježi kako podnositelj zahtjeva nikad nije postupio prema pozivu općinskog suda da podnese  
odgovor na podneske A.J.J. Osim toga, Sud podsjeća kako je nakon rješavanja pitanja  
polaganja osiguranja dana 13. ožujka 2001. određeno mirovanje postupka zbog nepristupanja  
podnositelja zahtjeva i da je postupak na kraju okončan jer je naknadni prijedlog podnositelja  
zahtjeva za povrat u prijašnje stanje odbijen.  
110. Uzimajući u obzir naprijed navedeno, Sud nalazi kako je i u ovom postupku  
ponašanje podnositelja zahtjeva prouzročilo takva odugovlačenja da se, unatoč određenim  
razdobljima neaktivnosti za koje se vlasti mogu smatrati odgovornima, ukupna duljina  
postupka ne može smatrati prekomjernom.  
111. Sud stoga zaključuje kako nije došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije  
u odnosu na ovaj postupak.  
III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE  
112. Podnositelj zahtjeva je također prigovorio kako nije imao djelotvorno pravno  
sredstvo kojim bi mogao potaknuti pitanje prekomjerne duljine postupka. To, prema  
njegovom mišljenju, predstavlja povredu članka 13. Konvencije koji predviđa:  
“Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u [ovoj] Konvenciji povrijeđene ima pravo na  
djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile  
osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.”  
113. Vlada je pozvala Sud da ovaj dio zahtjeva odbije. Vlada je ustvrdila kako je  
podnositelj zahtjeva imao mogućnost podnijeti zahtjev na temelju članka 63. Zakona o  
PRESUDA ŠOĆ PROTIV HRVATSKE  
13  
Ustavom sudu iz 2002. Prema mišljenju Vlade, ta je mogućnost predstavljala pravno  
djelotvorno sredstvo u odnosu na duljinu postupka u predmetima podnositelja zahtjeva.  
114. Sud podsjeća da, kako je smatrao u mnogo navrata, članak 13. Konvencije jamči  
raspoloživost, na nacionalnoj razini, pravnog sredstva za izvršenje sadržaja prava i sloboda iz  
Konvencije u kojem god da su obliku oni osigurani u domaćem pravnom poretku. Članak 13.  
stoga ima učinak zahtijevati postojanje domaćeg pravnog sredstva radi rješavanja sadržaja "za  
raspravljanje podobnog prigovora" na temelju Konvencije i osigurati odgovarajuću zaštitu  
(vidi, između mnogih drugih izvora prava, Kudla v. Poland, br. 30210/96, str. 238, 239, stavak  
157., ECHR 2000-XI). Unatoč odredbama članka 13. kad ih se uzima doslovno, postojanje  
stvarne povrede neke druge odredbe Konvencije ("materijalne" odredbe) nije preduvjet za  
primjenu članka 13. (vidi presudu u predmetu Klass and Others v. Germany od 6. rujna  
1978., Serija A br. 28, str. 29, stavak 64. i presudu u predmetu Boyle and Rice v. the United  
Kingdom od 27. travnja 1988., Serija A, br. 131, str. 23, stavak 52.).  
115. U ovom predmetu podnositelj zahtjeva prigovara prema članku 6., stavku 1.  
Konvencije duljini dva postupka u odnosu na koje je Vladin prethodni prigovor odbačen.  
Istina je da je Sud zaključio kako duljina tih postupaka nije prekoračila zahtjev razumnog  
roka. Unatoč tome, činjenica da navodi podnositelja zahtjeva u konačnici nisu bili  
potkrijepljeni ne sprječava da njegov zahtjev bude podoban za raspravljanje u smislu članka  
13. Konvencije (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Kaya v. Turkey od 19. veljače  
1998., Reports of Judgments and Decisions 1998-I, str. 330, 331, stavak 107.). Prema tome,  
zaključak Suda o osnovanosti ne oslobađa ga zahtjeva da ispita bit navoda.  
116. Što se tiče biti prigovora iznesenog prema članku 13. Konvencije, Sud podsjeća  
kako je u gornjem tekstu (vidi stavke 88. do 93.) već utvrdio da zahtjev prema članku 63.  
Zakona o Ustavnom sudu iz 2002. ne predstavlja djelotvorno pravno sredstvo u odnosu na  
duljinu građanskih postupaka koji su već okončani. Sud nije našao utvrđenim da bi  
podnositelju zahtjeva na raspolaganju bilo koje drugo djelotvorno pravno sredstvo.  
117. Prema tome, Sud drži da je u ovom predmetu došlo do povrede članka 13.  
Konvencije jer, u postupku protiv R.R. i A.J.J., podnositelj zahtjeva nije imao domaće pravno  
sredstvo pomoću kojeg bi ostvario svoje pravo na "suđenje u razumnom roku" kako ga jamči  
članak 6., stavak 1. Konvencije.  
IV. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE  
118. Članak 41. Konvencije predviđa:  
"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo  
zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,  
dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."  
A. Šteta  
PRESUDA ŠOĆ PROTIV HRVATSKE  
14  
119. U odnosu na materijalnu štetu, podnositelj zahtjeva tvrdio je da je  
pretrpio gubitak od 70.000 hrvatskih kuna (HRK). Međutim, propustio je specificirati svoj  
tužbeni zahtjev. Podnositelj zahtjeva je također tražio da mu se dosudi 120.000 HRK kao  
naknada štete za patnje koje je pretrpio zbog povreda Konvencije.  
120. Vlada je ustvrdila kako nema uzročne veze između povrede i navodno  
pretrpljene materijalne štete. Što se tiče nematerijalne štete, Vlada je od Suda zatražila da  
ocijeni iznos pravedne naknade koja bi se dosudila na temelju njegove sudske prakse.  
121. Sud podsjeća kako ne može nagađati kakav je mogao biti ishod ovog  
postupka da nije došlo do povrede Konvencije. Stoga na ime materijalne štete ne dosuđuje  
ništa.  
122. Što se tiče nematerijalne štete, sud smatra da utvrđivanje povrede  
predstavlja dostatnu naknadu.  
B. Troškovi i izdaci  
123. U odnosu na postupak pred Sudom podnositelj zahtjeva tražilo je 30.000  
HRK.  
124. Vlada je pozvala Sud da ocijeni troškove i izdatke koje je imao  
podnositelj zahtjeva.  
125. Sud ponavlja kako se nadoknada troškova i izdataka može dosuditi samo  
ukoliko ih je podnositelj zahtjeva stvarno i neophodno pretrpio, te ukoliko je njihova visina  
bila razumna.  
126. Što se tiče pretrpljenih troškova i izdataka, Sud primjećuje kako  
podnositelj zahtjeva nije imao pravnog zastupnika pred Sudom i kako mu je bilo dopušteno  
služiti se hrvatskim jezikom. Stoga su se pretrpljeni troškovi sastojali od poštanskih troškova i  
izdataka kopiranja relevantnih isprava. Temeljeći svoju ocjenu na pravičnoj osnovi, Sud  
smatra razumnim podnositelju zahtjeva dosuditi 500 EUR na ime troškova i izdataka.  
C. Zatezna kamata  
115. Sud smatra primjerenim zateznu kamatu utvrditi po stopi koja je  
jednaka najnižoj kamatnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna poena.  
IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO  
1.  
presuđuje da, zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava, ne može  
odlučivati o meritumu predmeta u odnosu na tri postupka koji su još uvijek u tijeku pred  
domaćim sudovima;  
2.  
odbacuje prigovor Vlade o iscrpljenosti domaćih pravnih sredstava u odnosu  
na dva postupka koja su već okončana;  
PRESUDA ŠOĆ PROTIV HRVATSKE  
15  
3.  
presuđuje da u odnosu na oba postupka koja su već okončana nije došlo do  
povrede članka 6., stavka 1. Konvencije;  
4.  
presuđuje da je u odnosu na oba postupka koja su već okončana došlo do  
povrede članka 13. Konvencije;  
5.  
presuđuje da u odnosu na nematerijalnu štetu utvrđenje povrede predstavlja  
dostatnu naknadu;  
6.  
presuđuje  
(a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana  
kad presuda postane konačna u skladu s člankom 44., stavkom 2. Konvencije, isplatiti  
500 EUR (petsto eura) u odnosu na troškove i izdatke koje treba preračunati u  
nacionalnu valutu tužene države (hrvatske kune) prema tečaju važećem na dan  
namirenja.  
(b) da se od isteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed  
navedeni iznos plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kamatnoj  
stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna  
poena;  
7.  
odbacuje ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.  
Sastavljeno na engleskom jeziku i upućeno u pisanom obliku dana 9. svibnja 2003. u  
skladu s pravilom 77., stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.  
Søren NIELSEN  
Zamjenik Tajnika  
Christos ROZAKIS  
Predsjednik