VIJEĆE EUROPE  
EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  
PRVI ODJEL  
PREDMET SMOJE PROTIV HRVATSKE  
(Zahtjev br. 28074/03)  
PRESUDA  
STRASBOURG  
11. siječnja 2007  
Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.  
stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.  
PRESUDA SMOJE PROTIV HRVATSKE  
1
U predmetu Smoje protiv Hrvatske,  
Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:  
g.  
g.  
g.  
C.L. ROZAKIS, predsjednik,  
L. LOUCAIDES,  
F. TULKENS,  
gđa N. VAJIĆ,  
g.  
g.  
A. KOVLER,  
D. SPIELMANN,  
g.  
i g.  
S. E. JEBENS, suci,  
S. NIELSEN, tajnik Odjela,  
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 7. prosinca 2006., donosi sljedeću presudu koja je  
usvojena tog datuma:  
POSTUPAK  
1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 28074/03) protiv  
Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin, g. Frano Smoje ("podnositelj zahtjeva")  
podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda  
("Konvencija") dana 14. srpnja 2003. godine.  
2. Hrvatsku Vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.  
3. Dana 25. travnja 2005. godine Sud je odlučio obavijestiti Vladu o prigovoru koji se  
odnosi na duljinu postupka. Na osnovu odredbi članka 29. stavak 3. Konvencije odlučio je  
istovremeno odlučiti o osnovanosti i dopuštenosti zahtjeva.  
ČINJENICE  
I. OKOLNOSTI PREDMETA  
4. Podnositelj zahtjeva je rođen 1950. godine i živi u Splitu.  
A. Pozadina premeta  
5. Dana 1. siječnja 1997. godine stupio je na snagu Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za  
vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Zakon o denacionalizaciji“).  
6. Na temelju članka 22. Zakona o denacionalizaciji, nacionalizirani stanovi na kojima su  
treće osobe stekle stanarsko pravo nisu trebali biti vraćeni svojim bivšim vlasnicima. Stanari  
su imali pravo kupiti stanove od Fonda za naknadu oduzete imovine („Fond“) pod povoljnim  
uvjetima navedenim u Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.  
Istovremeno, bivši vlasnici ili njihovi nasljednici imali su pravo na financijsku naknadu za te  
stanove. Iznimno su bivši vlasnici ili njihovi nasljednici imali pravo na povrat u naravi svojih  
nacionaliziranih stanova na kojima nije postojao nikakav stanarski odnos.  
B. Okolnosti ovoga predmeta  
7. Komunističke su vlasti 1958. godine nacionalizirale stan u Splitu u vlasništvu  
podnositeljeve bake. Nakon toga bio je dodijeljen nekom D.P.-u koji je na stanu stekao  
stanarsko pravo. Kad je D.P. umro u srpnju 1996. godine, stanarsko pravo bilo je preneseno  
na njegovu ženu A.P. Ona je umrla u listopadu 1996. godine.  
PRESUDA SMOJE PROTIV HRVATSKE  
2
1. Upravni postupak koji je pokrenuo podnositelj zahtjeva  
8. Dana 27. veljače 1997. godine podnositelj je pokrenuo upravni postupak pred Gradskim  
uredom za imovinskopravne poslove Županije Splitsko-dalmatinske („Ured“) tražeći povrat u  
naravi navedenoga stana. Pozvao se na Zakon o denacionalizaciji.  
9. Budući Ured nije donio odluku u zakonskom roku od dva mjeseca, podnositelj zahtjeva  
je 6. travnja 1998. godine uložio žalbu zbog šutnje administracije (vidi stavak 30. ove  
presude) Ministarstvu pravosuđa („Ministarstvo“).  
10. Budući da u zakonskome roku od dva mjeseca nije bila donesena nikakva odluka po  
njegovoj žalbi, podnositelj zahtjeva je prvo 9. lipnja 1998. godine dostavio požurnicu  
Ministarstvu. Dana 10. srpnja 1998. godine podnio je tužbu zbog šutnje administracije (vidi  
stavak 31. ove presude) protiv Ministarstva Upravnom sudu Republike Hrvatske.  
11. Dana 17. rujna 1998. godine Ured je odlučio prekinuti postupak čekajući ishod  
paralelnog upravnog i građanskog postupka (vidi u daljnjem tekstu pod 2.). Dana 23. ožujka  
1999. godine podnositelj zahtjeva je proširio svoju prvotnu žalbu Ministarstvu od 6. travnja  
1998. godine tako da obuhvaća zaključak o prekidu postupka. Budući da niti o toj žalbi nije  
bila donesena nikakva odluka, podnositelj zahtjeva je 21. lipnja 1999. godine dostavio  
požurnicu Ministarstvu i tada, 7. srpnja 1999. godine proširio svoju prvotnu tužbu zbog šutnje  
administracije tako da obuhvati i to što Ministarstvo nije odlučilo o njegovoj proširenoj žalbi.  
12. Dana 28. lipnja 2000. godine Upravni sud je donio presudu u korist podnositelja  
zahtjeva i naložio Ministarstvu da u roku od šezdeset dana odluči o njegovoj žalbi protiv  
zaključka o prekidu postupka.  
13. Budući da Ministarstvo to nije učinilo, dana 13. rujna 2001. godine podnositelj  
zahtjeva žalio se Upravnom sudu, tražeći da on donese svoju odluku o žalbi, koja bi u cijelosti  
zamijenila odluku Ministarstva.  
14. Dana 27. veljače 2002. godine Upravni je sud, zasjedajući kao sud pune nadležnosti,  
donio rješenje kojim je odbio žalbu podnositelja zahtjeva protiv zaključka o prekidu postupka.  
Sud je presudio da je glavno pitanje u paralelnom upravnom i građanskom postupku bilo  
postojanje stanarskog prava na stanu. Budući da je to pitanje bilo odlučno za pitanje ima li  
podnositelj zahtjeva pravo na povrat u naravi ili na naknadu, bilo je opravdano prekinuti  
postupak.  
15. Dana 15. lipnja 2002. godine podnositelj zahtjeva je podnio ustavnu tužbu protiv tog  
rješenja Ustavnom sudu Republike Hrvatske navodeći povredu svoga ustavnoga prava na  
vlasništvo. Dana 10. prosinca 2002. godine Ustavni je sud utvrdio da je ustavna tužba  
podnositelja zahtjeva nedopuštena kao preuranjena jer se pobijano rješenje nije ticalo  
osnovanosti predmeta.  
16. Dana 25. srpnja 2005. godine Ured za imovinske poslove odlučio je nastaviti upravni  
postupak.  
17. Na ročištu održanom 6. rujna 2005. godine Ured je zatražio od mjerodavnih lokalnih  
vlasti da dostave dokumentaciju potrebnu za izračun iznosa naknade koju treba dosuditi  
podnositelju zahtjeva za dotični stan.  
18. Nakon primitka navedene dokumentacije, Ured je 1. rujna 2006. godine održao još  
jednu raspravu na kojoj je podnositelj zahtjeva zatražio rok za daljnje podneske i predlaganje  
nekih dodatnih dokaza. Ured je prihvatio taj zahtjev te pozvao podnositelja zahtjeva da  
PRESUDA SMOJE PROTIV HRVATSKE  
3
dostavi neku dodatnu dokumentaciju. Vlada je navela da podnositelj zahtjeva još nije postupio  
po tom zahtjevu.  
19. Postupak je još uvijek u tijeku pred Uredom kao prvostupanjskim upravnim tijelom.  
2. Ostali postupci koji se tiču dotičnoga stana  
(a) Upravni postupak  
20. U međuvremenu je N.K. kći D.P. i A.P. (vidi stavak 7. ove presude) dana 7. siječnja  
1997. godine podnijela zahtjev Komisiji za stambene poslove Županije Splitsko-dalmatinske  
da joj se prizna stanarsko pravo na navedenom stanu. Dana 17. siječnja 1997. godine  
Komisija je utvrdila da je njen zahtjev nedopušten zbog nenadležnosti.  
21. Dana 24. veljače 1997. godine nadležno je Ministarstvo odbilo njenu žalbu. N.K. je  
tada podnijela upravnu tužbu Upravnom sudu pobijajući tu odluku.  
22. Dana 17. veljače 1999. godine Upravni sud je ukinuo odluke upravnih vlasti i vratio  
predmet na ponovljeni postupak prvostupanjskom tijelu.  
23. U ponovljenom je postupku dana 2. prosinca 2002. godine Komisija za stambene  
poslove ponovno odbila zahtjeva N.K.-a zbog nenadležnosti. Dana 24. srpnja 2003. godine  
Ministarstvo je odbilo njenu žalbu i potvrdilo prvostupanjsko rješenje. Budući da N.K. nije  
podnijela tužbu Upravnom sudu odluke upravnih vlasti postale su konačne.  
(b) Građanski postupak  
24. Dana 2. veljače 1997. godine Grad Split („lokalne vlasti“) podnio je tužbu Općinskom  
sudu u Splitu protiv N.K., tražeći njeno iseljenje. Uskoro nakon toga N.K. je podnijela  
protutužbu tražeći zaključenje ugovora o najmu sa tzv. zaštićenom najamninom u odnosu na  
taj stan. Čini se da je u nekom trenutku podnositelj zahtjeva stupio u taj postupak kao umješač  
na strani lokalnih vlasti.  
25. Dana 10. lipnja 2003. godine Općinski sud u Splitu odbio je zahtjev lokalnih vlasti  
prihvativši zahtjev N.K. Sud je utvrdio da je ona nakon smrti svoje majke A.P. po sili zakona  
stekla stanarsko pravno na stanu i da je stoga imala pravo s tužiteljem zaključiti ugovor o  
najmu sa zaštićenom najamninom. Podnositelj zahtjeva se žalio kao umješač.  
26. Dana 21. svibnja 2004. godine Županijski sud u Splitu odbio je žalbu podnositeljice  
zahtjeva i potvrdio prvostupanjsku presudu koja je time postala pravomoćna.  
27. Pozivajući se na utvrđenja suda da je ona stekla stanarsko pravo na stanu po sili  
zakona, N.K. je dana 15 prosinca 2004. godine zaključila, umjesto ugovora o najmu s  
lokalnim vlastima, ugovor o kupnji sa Fondom za naknadu oduzete imovine (vidi stavak 6.  
ove presude) kojim je kupila dotični stan. Ubrzo nakon toga upisala se kao vlasnik stana u  
zemljišne knjige.  
II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA  
A. Ustav  
28. Članak 29., stavak 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 41/2001 od 7.  
svibnja 2001.) glasi kako slijedi:  
PRESUDA SMOJE PROTIV HRVATSKE  
4
“Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o  
njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela (...)".  
B. Mjerodavno pravo  
1. Zakon o Ustavnom sudu  
29. Mjerodavni dio Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne  
novine, br. 49/02 od 3. svibnja 2002. – „Ustavni zakon“), glasi kako slijedi:  
Članak 62.  
(1) Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela  
državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne(regionalne)samouprave ili pravne osobe s javnim  
ovlastima,kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela,  
povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom,odnosno Ustavom zajamčeno pravo na  
lokalnu i područnu(regionalnu)samoupravu(u daljnjem tekstu:ustavno pravo).  
(2) Ako je zbog povrede ustavnih prava dopušten drugi pravni put, ustavna tužba može se podnijeti tek  
nakon što je taj pravni put iscrpljen.  
(3) U stvarima u kojima je dopušten upravni spor, odnosno revizija u parničnom ili izvanparničnom  
postupku, pravni put je iscrpljen nakon što je odlučeno i o tim pravnim sredstvima.  
Članak 63.  
(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju kad o  
pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela nije u razumnom roku odlučio sud  
ili u slučaju kad se osporenim pojedinačnim aktom grubo vrijeđaju ustavna prava, a potpuno je razvidno da  
bi nepokretanjem ustavnosudskog postupka za podnositelja ustavne tužbe mogle nastati teške i  
nepopravljive posljedice.  
(2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku iz stavka 1. ovoga  
članka, Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti ...  
(3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju  
zbog povrede njegova ustavnog prava ... Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca  
od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu."  
2. Zakon o upravnom postupku  
30. Mjerodavne odredbe Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, br.  
53/1991 od 8. listopada 1991.) predviđaju kako slijedi:  
Članak 218. stavak 1. predviđa da je, u jednostavnim predmetima u kojima nije potrebno  
pokretati posebne istražne postupke, dužnost upravnog tijela donijeti odluku u roku od mjesec  
dana nakon što je stranka podnijela zahtjev. U svim drugim, složenijim predmetima upravno  
tijelo dužno je donijeti odluku u roku od dva mjeseca nakon podnošenja zahtjeva.  
Članak 218. stavak 2. omogućuje stranci o čijem zahtjevu nije odlučeno u rokovima  
određenim u stavku 1. uložiti žalbu (žalba zbog šutnje administracije) kao da joj je zahtjev  
odbijen.  
Članak 247., stavak 1. propisuje da se rješenje o žalbi mora donijeti i dostaviti stranci čim  
je to moguće, a najkasnije u roku od dva mjeseca računajući od dana predaje žalbe.  
Članak 246., stavak 1. propisuje da će drugostupanjski upravni organ koji odlučuje o žalbi  
zbog šutnje administracije tražiti da mu prvostupanjski organ priopći razloge za nedonošenje  
rješenja. Ako utvrdi da to što rješenje nije doneseno zbog krivnje stranke ili iz drugih  
opravdanih razloga, drugostupanjski organ će odrediti prvostupanjskom organu da donese  
PRESUDA SMOJE PROTIV HRVATSKE  
5
rješenje u roku od mjeseca dana. Ako utvrdi da nedonošenje rješenja nije bilo opravdano,  
zatražit će spis predmeta.  
Članak 246., stavak 2. propisuje da će drugostupanjski organ donijeti svoje rješenje ako  
spis predmeta sadrži dovoljno informacija. Inače će prvo sam provesti postupak i izvesti  
dokaze, i tada donijeti rješenje. Iznimno, ako smatra da bi taj postupak bio brži i ekonomičniji  
naložiti će prvostupanjskom organu da provede postupak i izvede dokaze u određenome roku,  
nakon čega će sam riješiti stvar. Takvo je rješenje konačno.  
2. Zakon o upravnom sporu  
31. Mjerodavne odredbe Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, br. 53/1991,  
9/92 i 77/92) propisuju kako slijedi:  
Članak 26. stavak 1. propisuje da ako drugostupanjski organ nije u roku od 60 dana donio  
rješenje o žalbi stranke protiv prvostupanjskog rješenja, a ne donese ga ni po ponovljenom  
zahtjevu u daljnjem roku od sedam dana, stranka može pokrenuti upravni spor pred Upravnim  
sudom (tužba zbog šutnje administracije) kao da joj je žalba odbijena.  
Članak 26., stavak 2. propisuje da kad prvostupanjski organ ne donese rješenje protiv kojeg  
nije dopuštena žalba, stranka može pokrenuti upravni spor izravno pred Upravnim sudom.  
Članak 26., stavak 3. propisuje da ako prvostupanjski organ protiv čijeg akta ima mjesta  
žalbi nije u roku od šezdeset dana donio nikakvo rješenje o zahtjevu stranke, stranka ima  
pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostupanjskom upravnom organu. Protiv rješenja  
drugostupanjskog organa stranka može pokrenuti upravni spor pred Upravnim sudom, a ako  
taj organ ne donese rješenje, stranka može pokrenuti upravni spor pred Upravnim sudom uz  
uvjete iz stavka 1.  
Članak 42., stavak 5. propisuje da kad Upravni sud, odlučujući o tužbi zbog šutnje  
administracije, uvaži tužbu, on će ili uputiti tuženi upravni organ kako odlučiti o predmetu o  
pravnim pitanjima, ili će sam donijeti rješenje o zahtjevu (postupajući kao sud pune  
nadležnosti iz stavka 2., članka 64.).  
Članak 64., stavak 1. propisuje da će, u izvršenju presude donesene na temelju članka 42.,  
stavka 5. upravni organ donijeti svoju odluku odmah, a najkasnije u roku od 30 dana. Inače,  
stranka može posebnim podneskom tražiti da on to učini. Ako taj organ ne donese akt u roku  
od sedam dana od tog traženja, stranka može uputiti zahtjev Upravnom sudu.  
Članak 64., stavak 2. propisuje da će, ako bude postavljen takav zahtjev, Upravni sud prvo  
zatražiti od nadležnog organa obavijest o razlozima zbog kojih nije donio upravni akt.  
Nadležni organ dužan je dati tu obavijest odmah, a najkasnije u roku od sedam dana. Ako on  
to ne učini, ili ako dana obavijest ne opravdava neizvršenje sudske presude, Upravni sud će  
donijeti rješenje koje u svemu zamjenjuje akt nadležnog organa.  
14. Zakon o obveznim odnosima  
32. Mjerodavni dio Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 53/91, 73/91,  
3/94, 7/96 i 112/99) propisivao je kako slijedi:  
Članak 103. je propisivao da se ugovor smatra ništavim ako je protivan Ustavu, prisilnim  
propisima ili moralu.  
Članak 110. je propisivao da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi.  
PRESUDA SMOJE PROTIV HRVATSKE  
6
33. Dana 1. siječnja 2006. godine stupio je na snagu novi Zakon o obveznim odnosima  
(Narodne novine, br. 35/2005 od 7. ožujka 2005.). Njegovi članci 322. i 328. sadrže iste  
odredbe kao i članci 103. i 110. bivšeg Zakona o obveznim odnosima.  
C. Praksa Ustavnoga suda  
34. U svojim je odlukama br. U-III-2467/2001 od 27. veljače 2002., U-IIIA/3638/2003  
od 18. veljače 2004. i U-IIIA/635/2004 od 25. studenog 2004. godine Ustavni sud, nadležan  
na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu za ispitivanje duljine upravnog postupka,  
presudio da je samo neaktivnost sudskih vlasti mjerodavna za povredu članka 29., stavka 1.  
Ustava. Po njegovom mišljenju nije moguće da postupak pred upravnim vlastima traje  
nerazumno dugo, jer zakoni koji uređuju taj postupak sadrže pretpostavku da je zahtjev  
odbijen ako upravne vlasti nisu donijele odluku u zakonskim rokovima (vidi stavke 30. i 31.  
ove presude).  
PRAVO  
I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE  
35. Podnositelj zahtjeva je prigovorio da je duljina postupka bila nespojiva sa zahtjevom  
„razumnoga roka“ propisanim u članku 6., stavku 1. Konvencije, koji glasi kako slijedi:  
“Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom roku  
ispita njegov slučaj.“  
36. Vlada je osporila tu tvrdnju.  
37. Razdoblje koje treba uzeti u obzir započelo je 6. studenog 1997. godine, dan nakon  
stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku. Međutim, pri ocjeni razumnosti  
vremena koje je proteklo nakon toga datuma, treba uzeti u obzir stanje postupka u tom  
trenutku. Dotično razdoblje još nije završilo. Do sada je trajalo oko devet godina.  
A. Dopuštenost  
38. Vlada je pozvala Sud da odbije zahtjev zbog toga što podnositelj zahtjeva nije iscrpio  
domaća pravna sredstva kako to traži članak 35., stavak 1. Konvencije. Ustvrdili su da je  
podnositelj zahtjeva imao priliku podnijeti ustavnu tužbu na temelju članka 63. Zakona o  
Ustavnom sudu i prigovoriti duljini postupka. Međutim, on to nije učinio.  
39. Istina je da je podnositelj zahtjeva već podnio ustavnu tužbu. Međutim, on je podnio  
redovnu ustavnu tužbu na temelju članka 62. Zakona o Ustavnom sudu protiv odluke  
Upravnog suda od 27. veljače 2002. godine (vidi stavke 14. i 15. ove presude), a ne ustavnu  
tužbu zbog duljine postupka na temelju članka 63. toga Zakona.  
40. Podnositelj zahtjeva nije se s time složio.  
41. Sud podsjeća da je priznao ustavnu tužbu na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom  
sudu kao djelotvorno pravno sredstvo za duljinu postupka koji je još u tijeku u Hrvatskoj (vidi  
predmet Slaviček v. Croatia (dec.), br. 20862/02, ECHR 2002-VII). Međutim, u svjetlu  
naknadne prakse Ustavnoga suda, Sud je nedavno izmijenio sudsku praksu u odnosu na  
duljinu upravnog postupka (vidi predmet Počuča v. Croatia, br. 38550/02, od 29. lipnja  
2006.).  
PRESUDA SMOJE PROTIV HRVATSKE  
7
42. U ovome je predmetu dovoljno primijetiti da navedena praksa (stavak 34.) ukazuje da  
Ustavni sud smatra samo neaktivnost sudskih vlasti mjerodavnom za povredu članka 29.,  
stavka 1. Ustava. Budući da je u ovome predmetu podnositelj zahtjeva prigovorio duljini  
upravnog postupka koji je u tijeku pred upravnim vlastima, ustavna tužba na temelju članka  
63. Zakona o Ustavnom sudu ne može se smatrati djelotvornim pravnim sredstvom u svrhu  
članka 35., stavka 1. Konvencije. Slijedi da prigovor Vlade treba odbiti.  
43. Sud nadalje primijećuje da ovaj prigovor nije očito neosnovan u smislu članka 35.  
stavka 3. Konvencije. Također primjećuje da nije nedopušten niti po nekoj drugoj osnovi.  
Stoga ga treba proglasiti dopuštenim.  
B. Osnovanost  
44. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupak mora ocijeniti u svjetlu okolnosti  
predmeta i pozivom na sljedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva  
i mjerodavnih vlasti kao i važnost onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u  
sporu (vidi, između mnogo drugih pravnih izvora, predmet Frydlender v. France [GC] , br.  
30979/96, stavak 43., ECHR 2000-VII).  
45. Sud smatra da je duljina upravnoga postupka o kojemu je riječ, a koji je trajao oko  
devet godina, i koji je još uvijek u tijeku, a priori nerazumna i traži globalnu ocjenu. Njegova  
bi se ukupna duljina mogla opravdati samo pod iznimnim okolnostima. Međutim, tvrdnje koje  
je dostavila Vlada ne mogu dovoljno objasniti takvo bitno odugovlačenje, do kojega je došlo  
zbog odluke o prekidu postupka do ishoda paralelnih građanskih i upravnih predmeta. Iako bi  
se takva mjera mogla u načelu smatrati opravdanom za pravilno vršenje pravde, Sud smatra  
da je neopravdano odugovlačenje koje se dogodilo u ova dva predmeta imalo neizbježne  
posljedice na prekinuti upravni postupak. U takvim se okolnostima duljina postupka kojemu  
je prigovoreno se isto tako može pripisati vlastima (vidi mutatis mutandis, Todorov v.  
Bulgaria, br. 39832/98, § 48, od 18. siječnja 2005.; Djangozov v. Bulgaria, br. 45950/99,  
§ 38, od 8. srpnja 2004. i Kerékgyártó v. Hungary, br. 47355/99, § 42, od 16. prosinca 2003.).  
46. Sud je često utvrdio povrede članka 6., stavka 1. Konvencije u predmetima u kojima  
su se postavljala pitanja slična pitanju u ovome predmetu (vidi, osim predmeta citiranih u  
prethodnom stavku i predmete Pastellis v. Cyprus, br. 19106/03, od 2. ožujka 2006. i  
Shacolas v. Cyprus, br. 47119/99 od 4. svibnja 2006.).  
47. Ispitavši sav materijal koji mu je dostavljen, Sud smatra kako Vlada nije navela niti  
jednu činjenicu ili tvrdnju koja bi ga mogla uvjeriti da dođe do drugačijega zaključka u ovome  
predmetu. S obzirom na sudsku praksu o tom pitanju, Sud smatra da je u ovome predmetu  
duljina postupka bila prekomjerna i da nije zadovoljila zahtjev „razumnoga roka“.  
Stoga je došlo do povrede članka 6., stavka 1.  
II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1 KONVENCIJE  
48. Podnositelj zahtjeva prigovorio je i da odluka Upravnoga suda od 27. veljače 2002.  
godine kao i prodaja stana N.K. dana 15. prosinca 2004. godine predstavlja povredu  
njegovoga prava na vlasništvo kao i da ga je to spriječilo u tome da dobije povrat u naravi, na  
koji bi inače imao pravo. Pozvao se na članak 1. Protokola br. 1. koji glasi kako slijedi:  
„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti  
svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima  
međunarodnoga prava.  
PRESUDA SMOJE PROTIV HRVATSKE  
8
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje  
smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje  
plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.“  
Dopuštenost  
49. Glede oduke Upravnoga suda, Sud primijećuje da je postupak kojemu je prigovoreno  
još u tijeku pred prvostupanjskim upravnim tijelom. U slučaju nepovoljnoga ishoda,  
podnositelj zahtjeva bi nakon toga mogao podnijeti tužbu Upravnom sudu i, na kraju, ustavnu  
tužbu.  
50. Glede prodaje stana N.K.-u Sud primijećuje da je podnositelj zahtjeva imao, i još ima,  
priliku podnijeti tužbu (vidi stavke 32. i 33. ove presude) protiv ugovornih stranaka iz  
ugovora o prodaji radi njegovoga proglašenja ništavim. Međutim, on to nikada nije učinio.  
51. Slijedi da je ovaj dio zahtjeva nedopušten na temelju članka 35., stavka 1. zbog  
neiscrpljenja domaćih pravnih sredstava te ga treba odbaciti na temelju članka 35., stavka 4.  
Konvencije.  
PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE  
52. Članak 41. Konvencije predviđa:  
"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane  
visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu  
naknadu povrijeđenoj stranci."  
A. Šteta  
53. Podnositelj zahtjeva potražuje 90,000 hrvatski kuna (HRK) u odnosu na materijalnu  
štetu zbog gubitka najamnine, i 350.000 HRK na ime nematerijalne štete.  
54. Vlada je osporila te zahtjeve.  
55. Sud ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i navodne materijalne  
štete; stoga odbija taj zahtjev. S druge strane, podnositelju zahtjeva dosuđuje 4.800 EUR na  
ime nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.  
B. Troškovi i izdaci  
56. Podnositelj zahtjeva potražuje i 527.992 HRK na ime troškova i izdataka pretrpljenih  
pred domaćim sudovima.  
57. Vlada je osporila taj zahtjev.  
58. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu svojih  
troškova i izdataka samo ukoliko je dokazao da su oni stvarno i nužno nastali i da su bili  
razumni s obzirom glede količine. U ovome predmetu, uzevši u obzir informacije koje  
posjeduje i naprijed navedene kriterije, Sud primjećuje kako u spisu nema dokaza koji bi  
navodili na zaključak da je podnositelj zahtjeva imao bilo kakve dodatne troškove i izdatke  
pred domaćim sudovima do kojih bi došlo zbog povrede njegovoga prava na suđenje u  
razumnome roku. Sud stoga odbija zahtjev za troškovima i izdacima pretrpljenim u domaćem  
postupku.  
PRESUDA SMOJE PROTIV HRVATSKE  
9
C. Zatezna kamata  
59. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi  
Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.  
IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO  
1. utvrđuje da je prigovor koji se odnosi na prekomjernu duljinu postupka dopušten, a  
ostatak zahtjeva nedopušten;  
2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;  
3. presuđuje  
da tužena država podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad  
presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti  
4.800 EUR (tri tisuće osamsto eura) na ime nematerijalne štete, koji treba pretvoriti u  
nacionalnu valutu tužene države prema tečaju važećem na dan namirenja, uz sve  
poreze koje bude trebalo zaračunati;  
da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni  
iznos plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi  
Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;  
4. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.  
Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 11. siječnja 2007.  
godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.  
Søren NIELSEN  
Tajnik  
Christos ROZAKIS  
Predsjednik