EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 9143/08)

PRESUDA

STRASBOURG

15. srpnja 2010.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.

stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

PRESUDA ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE

1

U predmetu Šikić protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u

sastavu:

g. Christos Rozakis, predsjednik,

gđa Nina Vajić,

g. Anatoly Kovler,

gđa Elisabeth Steiner,

g. Khanlar Hajiyev,

g. Dean Spielmann,

g. Sverre Erik Jebens, suci,

i g. Søren Nielsen, tajnik odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 24. lipnja 2010. godine,

donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br.

9143/08) protiv Republike Hrvatske što ga je 31. prosinca 2007. godine

hrvatski državljanin g. Hrvoje Šikić ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na

temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda

("Konvencija").

2. Podnositelja zahtjeva zastupala je gđa D. Kaplan, odvjetnica iz Nove

Gradiške. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njezina zastupnica, gđa Š.

Stažnik.

3. Dana 2. ožujka 2009. godine predsjednik Prvog odjela odlučio je

Vladu obavijestiti o prigovoru koji se tiče duljine i nepoštenosti postupka

radi prestanka radnog odnosa podnositelja zahtjeva kao i o prigovoru koji se

tiče prava podnositelja zahtjeva da ga se smatra nevinim. Odlučeno je i

ispitati osnovanost zahtjeva istovremeno kad i dopuštenost (članak 29.,

stavak 1.).

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

4. Podnositelj zahtjeva je rođen 1965. godine živi u Vinkovcima.

A. Kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva

5. Dana 13. studenog 2001. godine Općinsko državno odvjetništvo u

Vukovaru podnijelo je optužni prijedlog protiv podnositelja zahtjeva pred

Općinskim sudom u Vukovaru za kazneno djelo zlouporabe položaja i

PRESUDA ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE

2

ovlasti. Dana 11. prosinca 2001. godine predstavnik državnog odvjetništva

odustao je od daljnjeg kaznenog progona podnositelja izjavivši da činjenice

predmeta ne ukazuju da bi podnositelj zahtjeva počinio bilo koje kazneno

djelo koje se progoni po službenoj dužnosti. Stoga je Općinski sud u

Vukovaru dana 11. prosinca 2001. godine donio presudu kojom se odbija

optužba protiv podnositelja zahtjeva. Mjerodavni dio ove presude glasi kako

slijedi:

“Prema: okr. HRVOJU ŠIKIĆU…

Na temelju čl. 353. st. 3. ZKP-a. optužba se

o d b i j a

da je:

u noći 10./11. prosinca 1999. godine, u Vukovaru, obnašajući dužnost pomoćnika

zapovjednika za krim. obradu i očevid u prometu, te dužnost v.d. zapovjednika –

rukovoditelja PP Vukovar, nakon što je izvješće o prometnoj nezgodi, koju je

prouzročio policijski službenik M.V. upravljajući službenim vozilom… u namjeri da

izbjegne odgovornost M.V., te da prikrije cijeli događaj, nije dopustio, iako je

prethodno, osobno bio, na mjestu događaja, obavljanje očevida, koji je obavezan, te

naredio operativnom, dežurnom djelatniku policijske postoje, S.M. i voditelju smjene

R.M. , da u dnevnik događaja ne evidentiraju narečenu prometnu nezgodu, svojim

potpisom, ovjerivši taj dnevnik, u kojem stoji da tijekom smjene nije evidentiran, niti

jedan događaja, iako je zna da to nije istina

…

Obrazloženje

…

…zamjenik ODO-a u Vukovaru, G.D., je na glavnoj raspravi, održanoj dana 11.

prosinca 2001., u tijeku glavne rasprave izjavila da odustaje od daljnjeg kaznenog

progona … budući da isti svojim radnjama nije počinio narečeno kazneno djelo, a niti

neko drugo kazneno djelo, za koje se progon poduzima po službenoj dužnosti. “

2. Postupak koji se tiče prestanka radnog odnosa podnositelja

zahtjeva

6. Dana 29. listopada 2001. godine kriminalist Policijske postaje

Vukovar sastavio je izvješće o događajima u noći od 10. na 11. prosinca.

Dana 30. listopada 2001. godine podnositelj zahtjeva udaljen je s dužnosti.

Istoga je dana PU vukovarsko-srijemska dostavila zahtjev Policijskoj postaji

Vukovar za pokretanje stegovnog postupka protiv podnositelja zahtjeva.

Dana 11. prosinca 2001. godine podnositelj zahtjeva dao je svoju izjavu

službenoj osobi PU vukovarsko-srijemske u nazočnosti svoga odvjetnika.

PRESUDA ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE

3

Međutim, nakon toga nije pokrenut nikakav stegovni postupak protiv

podnositelja zahtjeva. Umjesto toga, Ministar unutarnjih poslova Republike

Hrvatske donio je rješenje od 7. siječnja 2002. godine, na temelju

policijskih izvješća i zapisnika koji je sadržavao izjavu podnositelja

zahtjeva danu 11. prosinca 2001. godine, kojim podnositelju zahtjeva

prestaje radni odnos, s učinkom od 31. siječnja 2002. godine, zbog

nesavjesnog obavljanja službe u odnosu na prometnu nesreću koja se

dogodila u noći od 10. na 11. prosinca 1999. godine. Podnositelj zahtjeva je

dana 18. veljače 2002. godine pokrenuo upravni spor te je Upravni sud

Republike Hrvatske dana 12. rujna 2002. godine ukinuo pobijanu odluku.

7. Novim rješenjem Ministra unutarnjih poslova od 8. siječnja 2003.

godine podnositelju zahtjeva je ponovno prestao radni odnos sa 31.

siječnjem 2002. godine. Utvrđeno je da je u noći s 10. na 11. prosinca 1999.

godine, u svojstvu pomoćnika zapovjednika za kriminalističku obradu i

očevide u prometu te vršitelja dužnosti zapovjednika Policijske postaje

Vukovar, zanemario svoje dužnosti u odnosu na prometnu nesreću koju je

uzrokovalo policijsko vozilo. Nakon što je došao na mjesto događaja,

podnositelj zahtjeva dozvolio je onima koji su sudjelovali u nesreći da

napuste mjesto nesreće, a nije pozvao kriminalistički tim za očevide kako bi

obavio očevid. Nadalje, nije pokrenuo odgovarajući postupak protiv

počinitelja prometnog prekršaja. Isto je tako dao uputu policijskim

službenicima koji su sudjelovali u nesreći da se nagode glede naknade štete

oštećenoj strani. Nadalje, potpisao je dnevnik događaja, u odnosu na tu noć,

u kojem je izjavio da nije bilo nikakvih nesreća za izvijestiti. Nakon toga je

dozvolio i organizirao neovlašteni popravak policijskog automobila.

Mjerodavni dio odluke glasi kako slijedi:

Imenovani je kao policijski službenik … bio dužan obavljati kontrolu I nadzor

zakonitosti postupanja policijskih službenika i namještenika. Međutim u konkretnom

slučaju postupao je upravo suprotno te je svojim radnjama omogućio izbjegavanje

odgovornosti osobe koja je prouzročila navedenu prometnu nezgodu iz čega

nedvojbeno proizlazi nesavjesno obavljanje službe,…

Nadalje, imenovani je povrijedio propise kojima se uređuje rad službe na način da je

postupio suprotno odredbi članka 176. Zakona o sigurnosti na cestama („Narodne

novine“ broj: 59/96), kojom je propisano da vozači sudionici u prometnoj nezgodi, a u

kojoj je uzrokovan manja materijalan šteta na vozilima, dužni su odmah ukloniti

vozila s kolnika, omogućiti nesmetano odvijanje prometa, o prometnoj nezgodi

obavijestiti najbližu policijsku upravu ili policijsku postaju i moraju pričekati dolazak

ovlaštene službene osobe koja obavlja očevid.

Odredbom člankom 123. stavkom 2. Zakona o policiji propisano je da se pod

onemogućavanjem obavljanja poslova iz stavka 1. istog članka smatra prekoračenje

policijske ovlasti ili neprimjenjivanje policijske ovlasti kad ih policijski službenik

sukladno odredbama ovog Zakona bio dužan primijeniti, uslijed čega je nastupila šteta

za fizičke ili pravne osobe ili tijela državne vlasti.

U konkretnom slučaju nesporno je utvrđeno da imenovani policijski službenik nije

primijenio policijske ovlasti na načina kako je to propisano Zakonom o policiji.

PRESUDA ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE

4

Također je nesporno utvrđeno nastupanje štete, kako nematerijalne za ugled službe

tako i materijalne koja je nastala odugovlačenjem postupka, nesankcioniranjem

počinitelja prometnog prekršaja i oštećenjem službenog vozila koje nije popravljeno

na odgovarajući način.

Konkretna materijalna šteta uzrokovana prekoračenjem, odnosno neprimjenjivanjem

policijskih ovlasti od strane Hrvoja Šikića nastala je neodređivanjem

i

nenaplaćivanjem kazne propisane Zakonom o sigurnosti prometa na cestama za

vozača policijskog vozila M.V. …“

8. Dana 14. veljače 2003. godine podnositelj zahtjeva je podnio tužbu

protiv te odluke Upravnom sudu, pobijajući odluku o prestanku svoga

radnog odnosa. Tvrdio je da je bilo povrijeđeno njegovo pravo da ga se

smatra nevinim jer se odustalo od optužbe u kaznenom postupku protiv

njega, koja se odnosila na iste činjenice kao i one koje su poslužile kao

osnova za prestanak njegovog radnog odnosa. Nadalje, prigovorio je da

Ministarstvo unutarnjih poslova nije, prije nego je donijelo rješenje o

prestanku njegovog radnog odnosa, provelo nikakav postupak i da mu nije

dalo priliku da bude saslušan u tom postupku, ispita svjedoke ili predoči

dokaze. Nije zatražio usmenu raspravu pred Upravnim sudom.

9. Dana 15. svibnja 2003. godine Upravni sud potvrdio je odluku o

prestanku radnog odnosa podnositelja zahtjeva. U svojoj naknadnoj

ustavnoj tužbi od 18. kolovoza 2003. godine podnositelj zahtjeva prigovorio

je, inter alia, da je bilo povrijeđeno njegovo pravo na pošteno suđenje i

njegovo pravo da ga se smatra nevinim. Dana 13. lipnja 2007. godine

Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu kao neosnovanu.

Mjerodavni dio odluke glasi kako slijedi:

„Odredbom članka 28. Ustava propisano je:

Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se

pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.

Iz spisa predmeta je razvidno da se rješenje o prestanku radnog odnosa i presuda

Upravnog suda ne temelje na podnositeljevoj kaznenoj odgovornosti za kazneno djelo,

već na utvrđenju da je podnositelj prekoračio policijske ovlasti i nesavjesno obavljao

službu, što je imalo za posljedicu povredu propisa kojima se uređuje rad službe i

onemogućavanje obavljanja poslova iz djelokruga Ministarstva unutarnjih poslova.

Polazeći od stajališta Ustavnog suda izraženog u odluci broj: U-III-2220/2002 od 15.

rujna 2004. godine ("Narodne novine" broj 141/04. i 6/05.-ispr.) Sud utvrđuje da time

što je podnositelju prestao radni odnos na temelju članka 123. Zakona o policiji, unatoč

tome što je u kaznenom postupku oslobođen optužbe, podnositelju nije povrijeđeno

ustavno pravo zajamčeno člankom 28. Ustava.“

PRESUDA ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE

5

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

10. Članak 123. Zakona o policiji (Narodne novine, br. 129/2000) glasi:

Članak 123.

“...

Ministar unutarnjih poslova, u slučajevima iz stavka 1. ovoga članka, donosi

rješenje o prestanku radnog odnosa po pribavljenom mišljenju nadležnoga nadređenog

službenika.

Protiv rješenja iz stavka 3. ovoga članka žalba nije dopuštena, ali se može

pokrenuti upravni spor pred Upravnim sudom Republike Hrvatske.“

11. Zakon o upravnim sporovima (Narodne novine, br. 53/1991, 9/1992

i 77/1992) uređuje postupak pred Upravnim sudom. Članak 34. propisuje

kako slijedi:

Č1an 34.

„O upravnim sporovima sud rješava u nejavnoj sjednici.

Zbog složenosti sporne stvari, ili ako inače nađe da je to potrebno radi boljeg

razjašnjenja stanja stvari, sud može odlučiti da se održi usmena rasprava.

Iz istih razloga i stranka može predložiti da se održi usmena rasprava.“

12. Odluka Ustavnog suda br. U-III-2220/2002 od 15. rujna 2004.

godine (Narodne novine, br. 141/04 i 6/05), u dijelu u kojem je mjerodavna

glasi kako slijedi:

„Iz spisa predmeta je razvidno da se presude disciplinskih sudova i Upravnog suda

ne temelje na podnositeljevoj kaznenoj odgovornosti za kazneno djelo, već na utvrđe-

nju da se podnositelj nedolično ponašao izvan službe i povrijedio propise kojima se

uređuje rad službe, čime je počinio teže povrede radne discipline.

….

Odgovornost za teže povrede radne discipline u disciplinskom postupku može se

utvrditi i bez odluke kaznenog suda, bez obzira što povreda radne obveze može

istodobno predstavljati i kazneno djelo. U disciplinskom postupku utvrđuju se elementi

povrede radne discipline, pri čemu nije nužno da su se istodobno ostvarili i elementi

nekoga kaznenog djela, pa je u tom smislu disciplinska odgovornost šira od kaznene

odgovornosti.

Stoga time što je u disciplinskom postupku podnositelj proglašen krivim zbog

počinjene teže povrede radne discipline, unatoč tome što je u kaznenom postupku

oslobođen optužbe, podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom

28. Ustava.“

PRESUDA ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE

6

PRAVO

I. NAVODNE POVREDE ČLANKA 6., STAVKA 1. KONVENCIJE

13. Podnositelj zahtjeva prvo prigovara da je postupak koji se tiče

prestanka njegovog radnog odnosa bio nepošten zbog pogrešnog tumačenja

mjerodavnih domaćih zakona od strane domaćih vlasti i zbog njegove

nemogućnosti da sudjeluje u tom postupku, ispituje svjedoke i predočuje

dokaze.

14. Također prigovara da je postupak za prestanak njegovog radnog

odnosa premašio zahtjev razumnoga roka.

Mjerodavni dio članka 6. glasi kako slijedi:

„1.Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi…. svatko ima pravo da

zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku

ispita njegov slučaj….“

A. Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

15. Vlada tvrdi da članak 6. nije primjenjiv na postupak o kojemu je

riječ, budući da se tiče prestanka radnog odnosa državnog službenika.

16. Podnositelj zahtjeva tvrdi da je članak 6. primjenjiv.

2. Ocjena Suda

17. Glede primjenjivosti članka 6., stavka 1. Konvencije na postupak

koji se tiče prestanka radnog odnosa državnog službenika, Sud je presudio

da u načelu ne može biti opravdanja za isključenje iz jamstava članka 6.

redovnih radnih sporova kao što su oni koji se odnose na plaće, dodatke ili

slična prava, na osnovi posebne naravi odnosa između konkretnog državnog

službenika i države o kojoj se radi. U stvari, postoji predmnijeva da se

članak 6. primjenjuje. Na tuženoj je državi teret dokaza, prvo, da podnositelj

zahtjeva koji je državni službenik nema pravo na pristup sudu na temelju

nacionalnog prava i, drugo, da je isključenje prava iz članka 6. za državnog

službenika opravdano (vidi predmet Vilho Eskelinen and Others v. Finland

[GC], br. 63235/00, stavak 62., ECHR 2007-...).

18. U ovome predmetu postupak se ticao prestanka radnog odnosa

podnositelja zahtjeva kod policije. I dok je u naprijed navedenoj presudi

Vilho Eskelinen Sud dao neiscrpan popis primjera „redovnih radnih

sporova“ na koje se članak 6. u načelu treba primjenjivati, on nije od

PRESUDA ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE

7

primjenjivosti toga članka isključio druge postupke povezane s radom. Sud

je stalno presuđivao da postupak koji se tiče prava bavljenja nekim

zanimanjem daje povoda „contestations“ (sporovima) o građanskim

pravima u smislu članka 6., stavka 1. (vidi predmete Philis v. Greece (br. 2),

27. lipnja 1997., stavak 45., Reports of Judgments and Decisions 1997-IV;

Gautrin and Others v. France, 20. svibnja 1998., stavak 35., Reports of

Judgments and Decisions 1998-III i W.R. v. Austria, br. 26602/95, stavci 25.

– 31., 21. prosinca 1999.).

19. Nadalje, na test Eskelinen, glede pitanja je li podnositelj zahtjeva

imao pristup sudu u odnosu na postupak koji se tiče njegovog prestanka

radnog odnosa, treba odgovoriti pozitivno. Sud u tom pogledu primjećuje da

je predmet podnositelja zahtjeva ispitalo Ministarstvo unutarnjih poslova, a

nakon toga Upravni sud i Ustavni sud. Hrvatski sustav je tako osigurao

„pravo na sud“ podnositelja zahtjeva, čiji jedan vid predstavlja pravo na

pristup sudu.

20. Slijedi da je članak 6. primjenjiv sa svoga građanskog naslova na

postupak o kojemu je riječ (vidi predmete Melek Sima Yılmaz v. Turkey,

br. 37829/05, stavak 19., 30. rujna 2008.; Olujić v. Croatia, br. 22330/05,

stavci 34. i 44., 5. veljače 2009. i Bayer v. Germany, br. 8453/04, stavak

39., 16. srpnja 2009.).

21. Sud nadalje smatra da prigovori podnositelja zahtjeva koji se tiču

nepostojanja usmene rasprave i duljine postupka koji se tiče prestanka

njegovog radnog odnosa nisu očigledno neosnovani u smislu članka 35.,

stavka 3. Konvencije. Sud Smatra da nisu nedopušteni ni po kojoj drugoj

osnovi. Stoga treba utvrditi da su dopušteni.

B. Osnovanost

1. Poštenost postupka

(a) Tvrdnje stranaka

22. Podnositelj zahtjeva tvrdi da je postupak za prestanak njegovog

radnog odnosa bio nepošten zbog pogrešnog tumačenja mjerodavnih

domaćih zakona od strane domaćih vlasti i zbog njegove nemogućnosti da

sudjeluje u tom postupku, ispituje svjedoke i izvodi dokaze.

23. Vlada tvrdi da je podnositelj zahtjeva dao svoju izjavu 11. prosinca

2001. godine u PU vukovarsko-srijemskoj u nazočnosti svojega odvjetnika.

(b) Ocjena Suda

24. U mjeri u kojoj se prigovor podnositelja zahtjeva odnosi na ocjenu

činjenica i primjenu prava od strane domaćih vlasti, Sud primjećuje da se to

tiče ishoda postupka za prestanak radnog odnosa podnositelja zahtjeva. U

PRESUDA ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE

8

tom pogledu Sud ponavlja da je, prema članku 19. Konvencije, njegova

dužnost osigurati poštivanje obveza koje su preuzele ugovorne stranke

Konvencije. Posebice, njegova funkcija nije baviti se činjeničnim ili

pravnim pogreškama koje je navodno počinio nacionalni sud, osim i samo u

onoj mjeri u kojoj su možebitno povrijedile prava i slobode zaštićene

Konvencijom. Štoviše, iako članak 6. Konvencije jamči pravo na pošteno

suđenje, on ne postavlja nikakva pravila o dopuštenosti dokaza ili načinu na

koje ih treba ocjenjivati, te su to stoga prvenstveno stvari koje trebaju

urediti domaće pravo i domaći sudovi (vidi predmete Schenk v. Austria,

presuda od 12. srpnja 1988., Series A br. 140, stavci 45.-46. i Garcia Ruiz

v. Spain, br. 30544/96, Reports of Judgments and Decisions 1999-I, stavak

28.).

25. Sud primjećuje da je podnositelj zahtjeva također ukazao na svoju

nemogućnost sudjelovanja u postupku za prestanak njegovog radnog odnosa

i primjećuje da uistinu niti u jednoj fazi nije održana nikakva usmena

rasprava u postupku.

26. U tom pogledu Sud ponavlja da članak 6. jamči pravo na pošteno

suđenje od strane suda. Sud primjećuje da je o predmetu podnositelja

zahtjeva u prvom stupnju odlučilo Ministarstvo unutarnjih poslova,

postupajući kao upravno tijelo. To tijelo, koje je jedno od ministarstava

hrvatske Vlade, i stoga ima izvršne ovlasti, ne može se smatrati sudom u

smislu članka 6. Konvencije.

27. Nakon toga predmet su ispitivali Upravni sud i Ustavni sud. Ustavni

sud odlučuje o predmetima na sjednicama i stoga ne održava ročišta za

raspravu. Stoga se pitanje koje se postavlja pred ovim Sudom tiče prava

podnositelja zahtjeva na usmenu raspravu u postupku pred Upravnim

sudom.

28. Sud primjećuje da članak 34. Zakona o upravnim sporovima

propisuje da u pravilu Upravni sud odlučuje u predmetima koji su pred njim

u nejavnoj sjednici. Iznimno, može održati usmenu raspravu. Isto tako

propisuje pravo stranke u postupku pred tim sudom da zatraži održavanje

usmene rasprave.

29. Sud nadalje primjećuje da u svojoj tužbi koju je podnio Upravnom

sudu dana 14. veljače 2003. godine podnositelj zahtjeva nije zatražio da se

održi usmena rasprava. Sudu nije dostavio nikakve druge dokaze iz kojih bi

bilo vidljivo da bi on bio postavio takav zahtjev u nekoj kasnijoj fazi

postupka pred Upravnim sudom. Sud stoga uzima utvrđenim da podnositelj

zahtjeva nije zatražio usmenu raspravu pred Upravnim sudom. Stoga mora

smatrati da se neosporno odrekao svoga prava na usmenu raspravu. Štoviše,

u njegovom se predmetu nisu, po mišljenju Suda, pojavila pitanja od javnog

interesa, koja bi takvu usmenu raspravu činila nužnom (vidi predmete

Schuler-Zgraggen v. Switzerland, 24. lipnja 1993., stavak 58., Series A br.

263; Zumtobel v. Austria, 21. rujna 1993., stavak 34., Series A br. 268-A i

Fischer v. Austria, 26. travnja 1995., stavak 44., Series A br. 312.).

PRESUDA ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE

9

30. Stoga nije došlo do povrede zahtjeva iz članka 6., stavka 1.

Konvencije u okolnostima ovoga predmeta.

2. Duljina postupka

(a) Tvrdnje stranaka

31. Podnositelj zahtjeva tvrdi da je duljina postupka za prestanak

njegovog radnog odnosa, osobito postupka pred Ustavnim sudom, premašila

zahtjeva razumnoga roka iz članka 6., stavka 1. Konvencije.

32. Vlada tvrdi da je postupak završen u razumnom roku.

(b) Ocjena Suda

33. Sud je prihvatio da u upravnom postupku razdoblje koje treba uzeti

u razmatranje može početi teći čak i prije sudskog postupka ako je prethodni

upravni postupak bio preduvjet ovoga drugoga (vidi, između drugih izvora

prava, predmete Janssen v. Germany, br. 23959/94, stavak 40., 20. prosinca

2001. i König v. Germany, od 28. lipnja 1978, Series A br. 27. stavak 98.).

U ovome predmetu zahtjev za pokretanje stegovnog postupka protiv

podnositelja zahtjeva podnesen je 30. listopada 2001. godine, ali stegovni

postupak nije nikada pokrenut.

34. Umjesto toga Ministar unutarnjih poslova je donio odluku o

prestanku radnog odnosa podnositelja zahtjeva. Podnositelj zahtjeva podnio

je tužbu Upravnom sudu dana 18. veljače 2002. godine. Sud stoga smatra da

je tada nastao „spor“ u smislu članka 6., stavka 1. (vidi, mutatis mutandis,

naprijed citirani predmet Janssen, stavak 40.). Razdoblje o kojemu je riječ

završilo je 13. lipnja 2007. godine kad je Ustavni sud donio svoju odluku.

Dakle, ono je trajalo pet godina, tri mjeseca i dvadeset pet dana, tijekom

kojih su donesene četiri odluke koje se tiču prestanka radnog odnosa

podnositelja zahtjeva, na dvije sudbene razine nadležnosti.

35. Sud ponavlja da se razumnost duljine ovog postupka treba ocijeniti u

svjetlu konkretnih okolnosti predmeta te s obzirom na kriterije iz sudske

prakse suda, a osobito složenost predmeta, ponašanje podnositelja i

mjerodavnih vlasti te važnost onoga radi čega podnositelj vodi postupak

(vidi Süßmann protiv Njemačke, 16 rujan 1996, str. 1172-73, § 48, Izvješće

o presudama i odlukama 1996-IV, i Gast i Popp protiv Njemačke, br.

29357/95, § 70, ECHR 2000).

36. Iako je upravno tijelo koje je sudjelovalo u postupku brzo odlučilo o

ovome predmetu, a isto tako i Upravni sud, gdje je postupak trajao nekoliko

mjeseci na svakoj instanci, isto se ne može reći za duljinu postupka pred

Ustavnim sudom, koji je trajao tri godine, devet mjeseci i dvadeset pet dana.

37. Iako Sud prihvaća da uloga čuvara Ustava koju ima Ustavni sud čini

osobito potrebnim da on ponekada uzima u obzir neka druga razmatranja, a

ne samo vremenski slijed po kojem su predmeti stavljani na popis, Sud

PRESUDA ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE

10

nalazi da je razdoblje koje premašuje tri godine i devet mjeseci za odluku o

predmetu podnositelja zahtjeva, a osobito s obzirom na ono što je bilo

dovedeno u pitanje za podnositelja zahtjeva, a to je prestanak njegovog

radnog odnosa, i ukupna duljina koja je dosegla oko pet godina, bilo

prekomjerno.

38. Stoga Sud smatra da je u ovome predmetu došlo do povrede članka

6., stavka 1. Konvencije zbog duljine postupka.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6., STAVKA 2. KONVENCIJE

39. Podnositelj zahtjeva prigovara na temelju članka 6., stavka 2.

Konvencije da je bilo povrijeđeno njegovo pravo da ga se smatra nevinim

zbog toga što mu je prekinut radni odnos zbog istih činjenica u odnosu na

koje je protiv njega bio pokrenut kazneni postupak, a u kojemu se nakon

toga odustalo od optužbe s osnova što nije počinio kazneno djelo.

Mjerodavni dio članka 6. glasi:

„…

2. Svatko optužen za kazneno djelo smatrat će se nevinim sve dok mu se ne

dokaže krivnja u skladu sa zakonom.

…“

A. Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

40. Vlada tvrdi da članak 6., stavak 2. nije primjenjiv budući se

postupak koji se tiče prestanka radnog odnosa podnositelja zahtjeva ne

može smatrati postupkom koji se tiče odluke o optužbi za kazneno djelo

protiv njega. U postupku o kojemu je riječ, ispitivana je sukladnost

ponašanja podnositelja zahtjeva s njegovim dužnostima kao državnog

službenika u policiji.

41. Podnositelj zahtjeva pobija ove tvrdnje i naglašava istovjetnu

činjeničnu osnovu kaznenog postupka protiv njega i osnova za prestanak

njegovog radnog odnosa.

2. Ocjena Suda

42. Sud na početku primjećuje da je podnositelj zahtjeva optužen pred

Općinskim sudom u Vukovaru da je, kao pomoćnik zapovjednika za

kriminalističku obradu i očevide u prometu te vršitelj dužnosti zapovjednika

Policijske postaje Vukovar, zanemario svoju dužnost u odnosu na prometnu

nesreću koju je uzrokovao policijski automobil te da je stoga počinio

PRESUDA ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE

11

kazneno djelo zloporabe položaja i ovlasti. Stoga je, u svrhu članka 6.,

podnositelj zahtjeva optužen za kazneno djelo koje opravdava primjenu te

odredbe u odnosu na taj kazneni postupak.

43. Ostaje pitanje je li bilo veza između kaznenog postupka i paralelnog

postupka koji se tiče prestanka radnog odnosa podnositelja zahtjeva, koje bi

opravdale proširenje opsega članka 6., stavka 2., da pokrije ovaj drugi

postupak.

44. S tim u vezi Sud ponavlja da opseg članka 6., stavka 2. nije

ograničen na kazneni postupak koji je u tijeku protiv podnositelja zahtjeva

(vidi predmete Allenet de Ribemont v. France, 10. veljače 1995-, Series A

br. 308, stavak 35. i Diamantides v. Greece (br. 2), br. 71653/01, stavci 34.-

35.). Sud je također pronašao odredbu primjenjivu na sudske odluke

donesene nakon prestanka takvog postupka (vidi, osobito, slijedeće presude:

Minelli v. Switzerland, 25. ožujka 1983., Series A br. 62 i Lutz, Englert and

Nölkenbockhoff v. Germany, 25. kolovoza 1987., Series A br. 123) ili nakon

oslobađajuće presude (vidi predmete Sekanina v. Austria, 25. kolovoza

1993., Series A br. 266-A; Rushiti v. Austria, br. 28389/95, 21. ožujka 2000.

i Lamanna v. Austria, br. 28923/95, 10. srpnja 2001.). Te se presude tiču

postupka koji se odnosi na stvari kao što su obveza okrivljenika da snosi

sudske troškove i izdatke za kazneni progon, zahtjev za naknadu njegovih

nužnih troškova (ili nužnih troškova njegovih nasljednika) ili naknadu za

nezakonito pritvaranje, stvari za koje se utvrdilo da predstavljaju posljedicu

i prate kazneni postupak. Opseg članka 6., stavka 2. isto se tako proteže na

razne upravne postupke koji se vode istovremeno s kaznenim postupkom

protiv podnositelja zahtjeva ili nakon završetka kaznenog postupka koji nije

okončan presudom kojom je okrivljenik proglašen krivim (vidi predmete

Stavropoulos v. Greece, br. 35522/04, 27. rujna 2007., Paraponiaris

v. Greece, br. 42132/06, 25. rujna 2008.).

45. Sud nadalje ponavlja da nije namjera Konvencije jamčiti teorijska ili

iluzorna, nego praktična i djelotvorna prava (vidi predmete Airey v. Ireland,

9. listopada 1979., Series A br. 32, stavak 24. i Puig Panella v. Spain, br.

1483/02, stavak 50., 25. travnja 2006.).

46. Glede ovoga predmeta Sud primjećuje da je postupak koji se tiče

prestanka radnog odnosa podnositelja zahtjeva tekao paralelno s kaznenim

postupkom protiv njega i da utvrđenja upravnih tijela nisu imala nikakav

utjecaj ili negativan prejudicirajući učinak na istragu u kaznenom postupku.

47. Međutim, Sud smatra da kad kazneni postupak završi prije podizanja

formalnog optužnog akta, bez obzira na osnovu za obustavu tog postupka,

nepostojanje osuđujuće presude u kaznenom postupku protiv neke osobe

sačuvat će se, uz poštivanje načela presumpcije nevinosti, u svakom drugom

postupku, bez obzira na njegovu narav, uključujući i postupak prestanka

radnog odnosa te osobe u državnoj službi (vidi, mutatis mutandis, predmet Y

v. Norway, br. 56568/00, stavak 41., ECHR 2003-II (izvaci)). Stoga se

članak 6., stavak 2. primjenjuje na okolnosti ovoga predmeta.

PRESUDA ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE

12

48. Sud nadalje primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u

smislu članka 35., stavka 3. Konvencije. Isto tako primjećuje da nije

nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga ga treba proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

49. Podnositelj zahtjeva tvrdi da odluka o prestanku njegovog radnog

odnosa predstavlja povredu njegovoga prava da ga se smatra nevinim i da su

upravne vlasti utvrdile da je on počinio djelo činjenično jednako kaznenom

djelu u odnosu na koje je državno odvjetništvo odustalo od kaznenog

progona iz razloga što on nije počinio bilo koje kazneno djelo koje se

progoni po službenoj dužnosti.

50. Vlada tvrdi da se kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva tiče

kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti, a da su upravne vlasti i

Upravni sud vodile postupak koji se tiče prestanka radnog odnosa

podnositelja zahtjeva s osnova da je počinio tešku povredu radne discipline.

Kaznena odgovornost i odgovornost za povredu radne discipline neovisne

su jedna o drugoj i nepostojanje prve ne isključuje postojanje one druge.

Elementi kaznenog djela i povrede radne discipline mogu se preklapati, ali,

bez obzira na nečiju kaznenu odgovornost, upravna tijela koja odlučuju o

povredama službene dužnosti neovisna su u svojoj procjeni činjenica i

dokaza te donošenju svojih zaključaka o stegovnoj odgovornosti neke

osobe.

51. U predmetu podnositelja zahtjeva tijela koja odlučuju u postupku o

prestanku radnog odnosa podnositelja zahtjeva nisu bila vezana nalazima ili

rezultatom kaznenog postupka. Ta su tijela izvršila svoju vlastitu ocjenu

ponašanja podnositelja zahtjeva u njegovom svojstvu policijskog

službenika, na osnovi dokaza koji su im bili dostupni.

2. Ocjena Suda

52. Sudska praksa Suda utvrđuje da je predmnijeva nevinosti

povrijeđena ako izjava javne službene osobe koja se tiče osobe optužene za

kazneno djelo odražava mišljenje da je on kriv, osim ako je to dokazano u

skladu sa zakonom. Dovoljno je, čak i kad nema nikakvog formalnog

nalaza, da postoji neko obrazloženje koje sugerira da ta službena osoba

smatra tu osobu krivom (vidi predmete Daktaras v. Lithuania, br. 42095/98,

stavak 41., ECHR 2000-X i A.L. v. Germany, br. 72758/01, stavak 31., 28.

travnja 2005.). Predstavlja li izjava javne službene osobe povredu načela

predmnijeve nevinosti treba utvrditi u kontekstu osobitih okolnosti u kojima

je izjava dana (vidi naprijed citirani predmet Daktaras, stavak 43.). Opseg

članka 6., stavka 2. štoviše nije ograničen na kazneni postupak koji je u

PRESUDA ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE

13

tijeku, nego se proteže na sudske odluke donesene nakon što se odustalo od

kaznenog progona (vidi naprijed citirani predmet Nölkenbockhoff, stavak

37. i naprijed citirani predmet Capeau, stavak 25.) ili nakon oslobađajuće

odluke (vidi, osobito, naprijed citirane predmete Sekanina v. Austria, stavak

30; O. v. Norway, br. 29327/98, ECHR 2003-II i Grabchuk v. Ukraine, br.

8599/02, stavak 42., 21. rujna 2006.).

53. Glede ovoga predmeta, Sud primjećuje da se Ustavni sud, kad je

odbio ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva, pozvao na različit standard

dokaza koji se traži u stegovnom postupku od onoga koji se traži za

osuđujuću odluku u kaznenom postupku. Sud ponavlja da je prihvatio

opravdanost sličnog obrazloženja u kontekstu građanske odgovornosti za

izvanugovornu štetu. U odnosu na ovu posljednju Sud je presudio (naprijed

citirani predmet Y v. Norway) da :

“41. …činjenica da je neka radnja koja može dovesti do građanskog zahtjeva za

naknadu na temelju prava o izvangovornoj odgovornosti za štetu također pokrivena

objektivnim konstitutivnim elementima kaznenog djela, ne bi mogla, bez obzira na

njenu težinu, osigurati dostatnu osnovu za to da se neka osoba navodno odgovorna za

djelo u kontekstu predmeta za izvanugovornu odgovornost za štetu smatra „optuženom

za kazneno djelo“. Ni činjenica da se dokazi iz kaznenog postupka koriste da se utvrde

građanskopravne posljedice tog djela ne bi mogla opravdati takvu karakterizaciju. Inače

bi, kako pravilno ukazuje Vlada, članak 6., stavak 2. dao odluci o oslobađaju od

kaznene odgovornosti neželjeni učinak sprečavanja mogućnosti žrtve da zatraži

naknadu štete na temelju građanskog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu,

povlačeći za sobom arbitrarno i nerazmjerno ograničenje njegovoga ili njezinoga prava

na pristup sudu na temelju članka 6., stavka 1. Konvencije. To bi onda moglo dati

počinitelju koji je oslobođen, a koji bi bio smatran odgovornim prema građanskom

teretu dokaza, nepripadajuću prednost da izbjegne svaku odgovornost za svoje radnje.

Takvo široko tumačenje ne bi bilo poduprto niti formulacijom članka 6., stavka 2., niti

bilo kojom zajedničkom osnovom u nacionalnim sustavima unutar zajednice

Konvencije. Upravo suprotno, u značajnom broju država ugovornica, oslobađanje od

kaznene odgovornosti ne sprječava utvrđenje građanske odgovornosti u odnosu na iste

činjenice.

Stoga Sud smatra da, iako oslobađanje od kaznene odgovornosti treba biti zadržano

u postupku za naknadu štete, ono ne treba sprečavati utvrđenje građanske odgovornosti

za plaćanje naknade štete koja proizlazi iz istih činjenica na osnovi manje strogog tereta

dokaza (vidi, mutatis mutandis, predmet X v. Austria, no. 9295/81, odluka Komisije od

6. listopada 1992., Decisions and Reports (D.R.) 30, str. 227; M.C. v. the United

Kingdom, br. 11882/85, odluka od 7. listopada 1987., D.R. 54, str. 162).

42. Međutim, ako nacionalna odluka o naknadi štete sadrži izjavu koja imputira

kaznenu odgovornost tuženika, to može dovesti do pitanja koje spada u doseg članka 6.,

stavka 2: Konvencije.

43. Sud će stoga ispitati pitanje jesu li domaći sudovi postupali na takav način ili

upotrijebili takve izraze u svom obrazloženju koji stvaraju jasnu vezu između kaznenog

predmeta i postupka za naknadu štete koji iz njega proizlazi, kako bi opravdali prošireni

opseg primjene članka 6., stavka 2. na ovo drugo.“

PRESUDA ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE

14

54. Sud prvo primjećuje da podnositelj zahtjeva u postupku koji se tiče

prestanka njegovog radnog odnosa nije bio proglašen krivim za kazneno

djelo, nego za povredu radne discipline.

55. Glede utvrđenja u kaznenom postupku protiv podnositelja zahtjeva,

Sud primjećuje da se od istih optužbi protiv podnositelja zahtjeva odustalo

jer je državno odvjetništvo smatralo da ponašanje podnositelja zahtjeva u

spornoj prilici nije predstavljalo kazneno djelo za koje se progoni po

službenoj dužnosti. Međutim, u tom postupku nije bilo utvrđeno da

podnositelj zahtjeva nije počinio djela o kojima je riječ. S tim u vezi nije

obavljena nikakva ocjena. U takvim okolnostima, tijela koja vode postupak

za prestanak radnog odnosa podnositelja zahtjeva bila su slobodna izvršiti

svoju vlastitu ocjenu je li podnositelj zahtjeva djelovao na način kako mu se

to stavlja na teret. Ministarstvo unutarnjih poslova je utvrdilo da podnositelj

zahtjeva nije propisno evidentirao i izvijestio o prometnoj nesreći u kojoj je

sudjelovalo policijsko vozilo. Ti su nalazi bili dostatni da se utvrdi povreda

radne discipline od strane podnositelja zahtjeva. Sud smatra da je upravno

tijelo bilo ovlašteno i sposobno neovisno utvrditi činjenice predmeta pred

njim. Pri tome Sud ne smatra da je bila dana bilo kakva izjava koja bi

dovela u pitanje pravo podnositelja zahtjeva da ga se smatra nevinim.

56. S obzirom na to, Sud smatra da odluka o prestanku radnog odnosa

podnositelja zahtjeva nije bila protivna pravu zajamčenom u članku 6.,

stavku 2. Konvencije.

III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE

57. Podnositelj zahtjeva nadalje prigovara da nije imao nikakvo

djelotvorno pravno sredstvo na raspolaganju u odnosu na svoj prigovor o

poštenosti postupka koji se tiče prestanka njegovog radnog odnosa i

njegovog prigovora koji se tiče njegovoga prava da ga se smatra nevinim.

Pozvao se na članka 13. Konvencije koji glasi:

„Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima

pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju

kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.“

58. Sud na početku primjećuje da je prigovor podnositelja zahtjeva na

temelju članka 13. Konvencije povezan s njegovim prigovorima na temelju

članka 6. Konvencije, koji su dvostruki (vidi stavak 23. ove presude). Sud

će nastaviti s odvojenim ispitivanjem ta dva vida navodne povrede članka

13.

59. Glede prigovora podnositelja zahtjeva koji se tiču poštenosti

postupka za prestanak njegovog radnog odnosa, Sud primjećuje da je imao

mogućnost podnijeti žalbu protiv prvostupanjske odluke, upravnu tužbu i

ustavnu tužbu.

PRESUDA ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE

15

60. Glede prigovora podnositelja zahtjeva koji se tiče povrede

njegovoga prava da ga se smatra nevinim, Sud primjećuje da je mogao

podnijeti ustavnu tužbu.

61. U vezi s oba vida članka 13. Sud ponavlja da ova odredba ne jamči

uspjeh upotrjebljenog pravnog sredstva.

62. S obzirom na naprijed navedeno, Sud smatra da je ovaj dio zahtjeva

očigledno neosnovan te ga treba odbaciti u skladu s člankom 35., stavcima

3. i 4. Konvencije.

IV. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

63. Članak 41. Konvencije predviđa:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a

unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu

odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A. Šteta

64. Podnositelj zahtjeva potražuje 59.000 eura (EUR) na ime imovinske

štete i 30.000 EUR na ime neimovinske štete.

65. Vlada tvrdi da nema nikakve osnove za dosuđivanje bilo kakve

imovinske štete. Glede zahtjeva u odnosu na neimovinsku štetu, smatraju da

je zahtjev prekomjeran.

66. Sud ne razabire nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i

navodne imovinske štete; stoga odbija ovaj zahtjev. S druge strane,

podnositelju zahtjeva dosuđuje iznos od 3.100 EUR na ime neimovinske

štete, uz sav porez koji bi mogao biti zaračunat podnositelju zahtjeva.

B. Troškovi i izdaci

67. Podnositelj zahtjeva potražuje 3.000 EUR za svoje pravno

zastupanje.

68. Vlada nije dala nikakve primjedbe u odnosu na zatraženi iznos.

69. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na

naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj se dokaže da ih je stvarno

i neophodno pretrpio i da je njihova visina bila razumna. U ovome

predmetu, uzimajući u obzir informacije koje posjeduje, i naprijed navedene

kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 2.000 EUR za postupak

pred njim, uz sav porez koji bi mogao biti zaračunat podnositelju zahtjeva

na taj iznos.

C. Zatezna kamata

70. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj

kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

PRESUDA ŠIKIĆ PROTIV HRVATSKE

16

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

1. proglašava da je prigovor koji se odnosi na poštenost i duljinu postupka

za prestanak radnog odnosa podnositelja zahtjeva kao i prigovor koji se

tiče njegovoga prava da ga se smatra nevinim dopušten, a ostatak

zahtjeva nedopušten;

2. presuđuje da nije došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije u

odnosu na poštenost postupka za prestanak radnog odnosa podnositelja

zahtjeva;

3. presuđuje da je došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije u

odnosu na duljinu postupka za prestanak radnog odnosa podnositelja

zahtjeva;

4. presuđuje da nije došlo do povrede članka 6., stavka 2. Konvencije

5. presuđuje

(a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba isplatiti, u roku od tri

mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44.

stavkom 2. Konvencije, slijedeće iznose koje je potrebno preračunati u

hrvatske kune prema tečaju važećem na dan namirenja:

(i) 3.100 EUR (tri tisuće i sto eura) na ime nematerijalne štete uz sav

porez koji bi se mogao zaračunati podnositelju zahtjeva,

(ii) 2.000 EUR (dvije tisuće eura) na ime troškova i izdataka, uz sav

porez koji bi se mogao zaračunati podnositelju zahtjeva,

(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na

prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je

jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom

razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

6. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana

15. srpnja 2010. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Nielsen

Tajnik

Christos Rozakis

Predsjednik