EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET ROGOŠIĆ PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 55520/07)

PRESUDA

STRASBOURG

20. svibnja 2010.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.

stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

PRESUDA ROGOŠIĆ PROTIV HRVATSKE

1

U predmetu Rogošić protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u

sastavu:

g. Christos Rozakis, predsjednik,

gđa Nina Vajić,

g. Anatoly Kovler,

gđa Elisabeth Steiner,

g. Khanlar Hajiyev,

g. Giorgio Malinverni,

g. George Nicolaou, suci,

i g. Søren Nielsen, tajnik odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 29. travnja 2010. godine,

donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br.

55520/07) protiv Republike Hrvatske što ga je 19. studenog 2007. godine

hrvatski državljanin g. Mirko Rogošić ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu

na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih

sloboda ("Konvencija").

2. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njezina zastupnica, gđa Š.

Stažnik.

3. Dana 1. srpnja 2009. godine predsjednik Prvog odjela odlučio je

Vladu obavijestiti o zahtjevu. Odlučeno je i da će se istovremeno ispitati

dopuštenost i osnovanost zahtjeva (članak 29. stavak 3.).

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

4. Podnositelj zahtjeva je rođen 1932. godine živi u Beogradu, Srbija.

5. Dana 31. svibnja 2000. godine podnositelj zahtjeva podnio je

građansku tužbu Općinskom sudu u Zadru, tražeći isplatu za kuću koju je

bio prodao privatnoj osobi M.G.

6. Prvo ročište zakazano za 6. studenog 2000. godine odgođeno je zbog

toga što punomoćnik podnositelja zahtjeva nije dostavio propisnu punomoć.

Daljnja ročišta održana su 16. siječnja, 15. veljače, 19. ožujka, 10. i 22.

svibnja, 13. lipnja i 9. kolovoza 2002. godine.

7. Na ročištu održanom 29. kolovoza 2002. godine punomoćnik

podnositelja zahtjeva zatražio je da podnositelj zahtjeva svjedoči pred

sudom u Beogradu putem pravne pomoći između dvije države. Istoga dana

PRESUDA ROGOŠIĆ PROTIV HRVATSKE

2

Općinski sud u Zadru zatražio je od nadležnog suda u Beogradu pravnu

pomoć u tom pogledu.

8. Dana 19. ožujka 2003. godine Općinski sud u Zadru primio je

zapisnik o svjedočenju podnositelja zahtjeva pred Prvim općinskim sudom u

Beogradu.

9. Općinski sud u Zadru održao je daljnja ročišta dana 8. lipnja, 9. rujna,

18 listopada, 4. studenog i 2. prosinca 2004. godine i 5. travnja 2006.

godine.

10. U međuvremenu dana 24. listopada 2005. godine podnositelj

zahtjeva podnio je ustavnu tužbu na temelju članka 63. Ustavnog zakona o

Ustavnom sudu prigovorivši duljini naprijed navedenog građanskog

postupka.

11. U razdoblju od ožujka do rujna 2006. godine Općinski sud u Zadru i

Županijski sud u Zadru odlučivali su o zahtjevima podnositelja zahtjeva za

prijenos nadležnosti na drugi sud i o izuzeću predsjednika vijeća.

12. Dana 12. prosinca 2006. godine Općinski sud donio je presudu

djelomično presudivši na korist podnositelja zahtjeva. Obje su se stranke

žalile Županijskom sudu u Zadru.

13. Dana 12. veljače 2007. godine podnositelj zahtjeva zatražio je

privremenu mjeru od Općinskog suda u Zadru kojom bi zabranio M.G.

raspolagati kućom o kojoj je riječ. Dana 24. travnja 2007. godine Županijski

sud u Zadru vratio je predmet Općinskom sudu da odluči o zahtjevu

podnositelja zahtjeva za izdavanjem privremene mjere.

14. Dana 24. svibnja 2007. godine Ustavni sud je odbio ustavnu tužbu

podnositelja zahtjeva zbog duljine postupka utvrdivši da su odugovlačenja u

postupku bila pripisiva podnositelju zahtjeva. Odluka Ustavnog suda

dostavljena je podnositelju zahtjeva dana 8. rujna 2007. godine.

15. Dana 1. lipnja 2007. godine Općinski sud je odbio zahtjev

podnositelja zahtjeva za izdavanjem privremene mjere te proslijedio

predmet Županijskom sudu u Zadru. Dana 19. rujna 2006. godine isti je

ukinuo prvostupanjsku presudu od 12. prosinca 2006. godine i vratio

predmet na ponovljeno postupanje. U ponovljenom postupku Općinski sud

je pozvao podnositelja zahtjeva da specificira svoj tužbeni zahtjev prema

uputama koje je dao Županijski sud.

16. Dana 30. listopada 2007. godine podnositelj zahtjeva podnio je

zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku Županijskom sudu u

Zadru prigovorivši duljini postupka po njegovom zahtjevu za izdavanje

privremene mjere.

17. Dana 8. studenog 2007. godine Županijski sud je utvrdio da je

zahtjev podnositelja zahtjeva nedopušten jer podnositelj zahtjeva, koji je

imao prebivalište u inozemstvu, nije imenovao punomoćnika za primanje

pismena u Hrvatskoj kako to zahtjeva mjerodavno zakonodavstvo. Dana 21.

travnja 2008. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio je odluku

Županijskoga suda.

PRESUDA ROGOŠIĆ PROTIV HRVATSKE

3

18. U ponovljenom građanskom postupku dana 11. veljače 2008. godine

Općinski sud donio je presudu na korist podnositelja zahtjeva. Obje stranke

su uložile svoje žalbe. Žalbeni postupak je u ovom trenutku u tijeku pred

Županijskim sudom u Zadru.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

19. Mjerodavni dio članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu

Republike Hrvatske (Narodne novine br. 49/2002 od 3. svibnja 2002. –

„Ustavni Zakon“) glasi kako slijedi:

Članak 63.

„(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen

pravni put, u slučaju kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi zbog

kažnjivog djela nije u razumnom roku odlučio sud….

(2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu…Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok

za donošenje akta….

(3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja

pripada podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava ….. Naknada se isplaćuje

iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za

njezinu isplatu.“

20. Mjerodavni dio Zakona o sudovima (Narodne novine 150/2005,

16/07, 113/08 i 153/09), kako je bio na snazi u bitno vrijeme glasi kako

slijedi:

III. ZAŠTITA PRAVA NA SUĐENJE U RAZUMNOM ROKU

Članak 27.

“(1) Stranka u sudskom postupku koja smatra da nadležni sud nije odlučio u

razumnom roku o njezinom pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo,

može neposredno višem sudu uputiti zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom

roku.

(2) Ako se zahtjev odnosi na postupak koji je u tijeku pred Visokim trgovačkim sudom

Republike Hrvatske, Visokim prekršajnim sudom Republike Hrvatske ili Upravnim

sudom Republike Hrvatske, o zahtjevu će odlučiti Vrhovni sud Republike Hrvatske.

(3) Postupak odlučivanja o zahtjevu iz stavka 1. ovoga članka je hitan.

Članak 28.

(1) Ako sud iz članka 27. ovoga Zakona utvrdi da je zahtjev podnositelja osnovan,

odredit će rok u kojem sud pred kojim je postupak u tijeku mora odlučiti o pravu ili

obvezi ili o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo podnositelja zahtjeva, te odrediti

PRESUDA ROGOŠIĆ PROTIV HRVATSKE

4

primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegovog prava na

suđenje u razumnom roku.

(2) Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od 3 mjeseca od dana

podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.

(3) Protiv rješenja o zahtjevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku može se u

roku od 15 dana podnijeti žalba Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Protiv rješenja

Vrhovnog suda Republike Hrvatske žalba nije dopuštena ali se može pokrenuti ustavna

tužba.”

21. Mjerodavni dio članka 146. Zakona o parničnom postupku (Narodne

novine, 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 117/03, 84/08) glasi kako slijedi:

Zastupnik za primanje pismena

Članak 146.

„(1) Tužitelj ili njegov zastupnik koji se nalaze u inozemstvu, a tužitelj nema

punomoćnika u Republici Hrvatskoj, dužni su već prigodom podnošenja tužbe

imenovati punomoćnika za primanje pismena u Republici Hrvatskoj. Ako oni tako ne

postupe, sud će tužbu odbaciti.

….“

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6., STAVKA 1. KONVENCIJE

ZBOG DULJINE GRAĐANSKOG POSTUPKA

22. Podnositelj zahtjeva prigovara da je duljina građanskog postupka

bila nespojiva sa zahtjevom „razumnog roka“ propisanim u članku 6.,

stavku 1. Konvencije, koji glasi kako slijedi:

„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi…. svatko ima pravo da

zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku

ispita njegov slučaj….“

23. Sud primjećuje da je postupak započeo 31. svibnja 2000. godine kad

je podnositelj zahtjeva podnio svoju građansku tužbu. Dana 24. svibnja

2007. godine kad je Ustavni sud donio svoju odluku i odbio ustavnu tužbu

podnositelja zahtjeva postupak je trajao oko sedam godina na dvije razine

nadležnosti.

PRESUDA ROGOŠIĆ PROTIV HRVATSKE

5

24. Postupak još nije okončan. Trajao je još dvije godine i osam mjeseci

nakon oduke Ustavnog suda. Tako do sada postupak u predmetu ukupno

traje oko devet godina i devet mjeseci na dvije razine nadležnosti.

A. Dopuštenost

25. Vlada je pozvala Sud da odbije zahtjev s osnova što podnositelj

zahtjeva nije iscrpio sva domaća pravna sredstva kako to traži članak 35.,

stavak 1. Konvencije. Tvrde da je za razdoblje nakon odluke Ustavnog suda

podnositelj zahtjeva mogao podnijeti zahtjev za zaštitu prava na suđenje u

razumnom roku višem sudu i ustavnu tužbu protiv odluke višeg suda, ali da

on to nije učinio.

26. Podnositelj zahtjeva pobija te tvrdnje.

27. Sud nalazi da je pitanje iscrpljenja domaćih pravnih sredstava

neodvojivo povezano s osnovanošću ovoga prigovora. Prema tome Sud

presuđuje da pitanje iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava treba pridružiti

osnovanosti.

28. Sud dalje primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u

smislu članka 35., stavka 3. Konvencije. Isto tako primjećuje da nije

nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

29. Sud na početku primjećuje da je podnositelj zahtjeva iskoristio

djelotvorno pravno sredstvo u odnosu na duljinu postupka – ustavnu tužbu

(vidi predmet Slaviček v. Croatia (dec.), br. 20862/02, ECHR 2002-VII) – i

da je Ustavni sud odbio njegovu ustavnu tužbu. U takvim okolnostima od

Suda se traži da potvrdi proizvodi li način na koji je Ustavni sud tumačio i

primijenio mjerodavne odrede domaćeg prava posljedice koje su dosljedne s

načelima Konvencije, kako se ona tumači u svjetlu sudske prakse Suda. Ako

je odluka Ustavnog suda u skladu s načelima Konvencije, Sud će se, kad

preispituje pitanje iscrpljenja domaćih pravnih sredstava, suzdržati od toga

da se bavi duljinom postupka nakon te odluke. Inače se traži stvarno

preispitivanje ukupne duljine nakon ratifikacije (vidi također predmet

Kozlica v. Croatia, br. 29182/03, st. 23., 2. studeni 2006.).

30. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u

svjetlu okolnosti predmeta i pozivom na slijedeće kriterije: složenost

predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i mjerodavnih vlasti kao i

važnost onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi,

između mnogo drugih pravnih izvora, predmet Frydlender v. France [GC],

br. 30979/96, stavak 43., ECHR 2000-VII).

31. Vlada tvrdi da je, iako predmet nije složen, u njemu ipak trebalo

saslušati podnositelja zahtjeva u drugoj državi. Tvrde da je duljina postupka

u glavnom bila pripisiva podnositelju zahtjeva. Osobito jer nije dostavio

PRESUDA ROGOŠIĆ PROTIV HRVATSKE

6

propisnu punomoć i njegova prvotna građanska tužba nije bila podnesena u

propisnom obliku, što je bio razlog za ukidanje prvostupanjske presude. Isto

je tako zatražio da svjedoči pred stranim sudom, što je pridonijelo duljini

postupka. Također je zatražio prenošenje nadležnosti na drugi sud i izuzeće

predsjednika vijeća. Končano je tražio da se donese privremena mjera u fazi

kad je postupak već bio u tijeku pred žalbenim sudom.

32. Podnositelj zahtjeva pobija te tvrdnje.

33. Sud primjećuje da u ovome predmetu razdoblje koje je preispitivao

Ustavni sud iznosi nekih sedam godina (vidi stavak 23. ove presude). Sud

prihvaća da je činjenica da je podnositelj zahtjeva radije svjedočio pred

sudom u Beogradu umjesto da se pojavi pred Općinskim sudom u Zadru

pridonijela duljini postupka. S druge strane Sud primjećuje da je u

mjerodavnom razdoblju bilo nekoliko bitnih razdoblja neaktivnosti suda

(vidi stavke 6.-11. ove presude) koja ukupno premašuju tri godine. Iako je

istina da je podnositelj zahtjeva tražio prenošenje nadležnosti, izuzeće

predsjednika vijeća i privremenu mjeru, Sud smatra da je normalna funkcija

sudova kad odlučuju o građanskim stvarima, da donose različite postupovne

odluke, kao ove u ovome predmetu (vidi predmet Cerin v. Croatia, br.

54727/00, st. 26., 15. studeni 2001. i Rajak v. Croatia, br. 49706/99, st. 42.,

28. lipnja 2001.). S tim u vezi Sud ponavlja da je na državama

ugovornicama da organiziraju svoje pravne sustave na takav način da

njihovi sudovi mogu jamčiti pravo svakoga da u razumnome roku dobije

konačnu odluku o sporovima koji se odnose na građanska prava i obveze

(vidi predmet Horvat v. Croatia, br. 51585/99, st. 59., ECHR 2001-VIII i

Nogolica v. Croatia, (br. 3), br. 9204/04, st. 27., 7. prosinca 2006.).

34. U svjetlu naprijed navedenog, Sud ne nalazi da je duljina postupka

pripisiva samo podnositelju zahtjeva i presuđuje da su naprijed navedena

odugovlačenja većinom pripisiva nacionalnim sudovima. Štoviše, Vlada

nije dala nikakvo objašnjenje glede duljine postupka nakon odluke

Ustavnog suda, koja je dosegnula oko dvije godine.

35. Ispitavši sav materijal koji mu je dostavljen, i uzevši u obzir svoju

sudsku praksu o ovom pitanju, naprijed navedena razmatranja dovoljna su

kako bi omogućila Sudu zaključiti da je već u razdoblju koje je podložno

kontroli Ustavnog suda, duljina postupka bila prekomjerna i nije zadovoljila

zahtjev „razumnoga roka“. Nužno je takav značaj zadržala tijekom

razdoblja od neke dvije godine nakon toga. U takvim okolnostima tražiti od

podnositelja zahtjeva da podnese daljnji zahtjev za zaštitu prava na suđenje

u razumnom roku previše bi proširilo njegove dužnosti iz članka 35., stavka

1. Konvencije (vidi, na primjer, predmet Antonić-Tomasović v. Croatia, br.

5208/03, st. 25.-34., 10. studeni 2005. i Kozlica v. Croatia, br. 29182/03, st.

23.-28., 2. studeni 2006.).

36. Zaključno, Sud nalazi da odluka Ustavnog suda nije u skladu s

načelima Konvencije. Stoga Sud odbija prigovor Vlade glede iscrpljenja

PRESUDA ROGOŠIĆ PROTIV HRVATSKE

7

domaćih pravnih sredstava i nalazi da je u ovome predmetu došlo do

povrede članka 6., stavka 1. Konvencije zbog prekomjerne duljine postupka.

II. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

37. Podnositelj zahtjeva također prigovara da je postupak bio nepošten i

da sudovi nisu bili nepristrani i da su ga diskriminirali jer je živio u Srbiji.

38. Sud bilježi da je postupak o kojemu je riječ još uvijek u tijeku i da su

stoga svi prigovori o njegovoj poštenosti kao i prigovor da je izvršena

diskriminacija protiv podnositelja zahtjeva, preuranjeni.

39. Slijedi da ovaj prigovor treba odbiti na temelju članak 35., stavaka 1.

i 4. Konvencije zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava.

III.

PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

40. Članak 41. Konvencije predviđa:

“Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a

unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu

odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A. Šteta

41. Podnositelj zahtjeva potražuje 20.000 eura (EUR) na ime

nematerijalne štete.

42. Vlada osporava taj zahtjev.

43. Sud, odlučujući na pravičnoj osnovi, podnositelju zahtjeva dosuđuje

iznos od 3.400 EUR na ime nematerijalne štete, uz sav porez koji bi mogao

biti zaračunat podnositelju zahtjeva.

B. Troškovi i izdaci

44. Podnositelj zahtjeva nije postavio nikakav zahtjev za naknadu

troškova i izdataka. Stoga Sud smatra da nije pozvan dosuditi mu nikakav

iznos s toga naslova.

C. Zatezna kamata

45. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj

kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

PRESUDA ROGOŠIĆ PROTIV HRVATSKE

8

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

1. pridružuje osnovanosti prigovor Vlade glede iscrpljenja pravnih

sredstava i odbija ga;

2. utvrđuje da je prigovor koji se odnosi na duljinu građanskog postupka

dopušten, a ostatak zahtjeva nedopušten;

3. presuđuje da je došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije;

4. presuđuje

(a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba isplatiti, u roku od tri

mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44.

stavkom 2. Konvencije, iznos od 3.400 EUR na ime nematerijalne štete

uz sav porez koji bi se mogao zaračunati podnositelju zahtjeva, a koji je

potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan

namirenja;

(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na

prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je

jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom

razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

5. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana

20. svibnja 2010. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Nielsen

Tajnik

Christos Rozakis

Predsjednik