PRESUDA RAJČEVIĆ protiv HRVATSKE
6
35. Sud ponavlja da je, u svrhu određivanja razumnosti duljine vremenskog razdoblja
u pitanju, potrebno uzeti u obzir i stanje predmeta na dan 5. studenoga 1997. (vidi među
drugim izvorima, Styranowski v. Poland, br. 28616/95, § 46, ECHR 1998-VIII). U vezi s tim,
Sud primjećuje da je u trenutku stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku,
postupak trajao oko četiri godine i deset mjeseci.
B.
Primjenjivi kriteriji
36. Sud podsjeća da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti
predmeta i imajući na umu kriterije utvrđene njegovom sudskom praksom, i to osobito
složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i nadležnih vlasti, kao i važnost onoga
što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi nedavne izvore, Humen v.
Poland [VV], br. 26614/95, § 60, 15. listopad 1999., neobjavljeno, i Mikulić protiv Hrvatske,
br. 53176/99, §38, 7. veljače 2002., bit će objavljena u službenim izvješćima Suda).
C.
Tvrdnje stranaka
37. Vlada je navela da zahtjev ne predstavlja povredu članka 6. Konvencije, posebno
uzevši u obzir vrijeme koje je proteklo nakon stupanja na snagu Konvencije u odnosu na
Hrvatsku. Vlada je dalje navela da predmet podnositelja zahtjeva nije zahtijevao posebnu
žurnost u odlučivanju. Vlada se pozvala na sudsku praksu Suda, tvrdeći da su predmeti koji
zahtjevaju posebnu žurnost u postupanju oni koji se odnose na obiteljskopravne stvari ili na
naknadu štete žrtvama prometnih nesreća, oni koji uključuju interese velikog broja ljudi i
predmeti koji se tiču radnog otkaza.
38. Što se tiče ponašanja podnositelja zahtjeva, Vlada je navela da je on pridonio
odugovlačenju postupka. Posebno, Vlada je naglasila da je postupak bio dva puta u mirovanju
jer se podnositelj zahtjeva, iako je bio obaviješten, nije pojavio na ročištima. Nadalje, on je
odbio podnijeti dodatni primjerak svojeg podneska sudu.
Podnositelj zahtjeva se nije složio s Vladom. On je tvrdio da nije primio poziv za
ročište kad je sud odredio mirovanje postupka zbog njegove odsutnosti. Također, on nije
dostavio drugi primjerak svog podneska jer je već poslao primjerak izravno tuženom i o tome
obavijestio sud.
39. U odnosu na ponašanje domaćih vlasti, Vlada je tvrdila da su domaći sudovi
pokazali revnost u vođenju postupka. Nadalje, taj se postupak dijelom vodio i tijekom rata u
Hrvatskoj kada je bio onemogućen normalan rad sudova.
Podnositelj zahtjeva je tvrdio da je prvostupanjski sud dva puta tražio istu informaciju
od Općinskog državnog odvjetništva u Šibeniku. Nadalje, neke od zatraženih informacija bile
su potpuno nepotrebne za postupak. Cijeli je postupak namjerno odugovlačen.
D.
Ocjena Suda
40. Sud primjećuje da je u razdoblju koje treba uzeti u obzir postupak bio u tijeku
pred sudom prvog stupanja oko četiri godine i osam mjeseci.
Što se tiče složenosti predmeta, Sud primjećuje da je pitanje o kojem treba odlučiti je
li tužba podnositelja zahtjeva radi naknade štete za njegovu uništenu imovinu tražena od
osiguravajućeg društva. Sud ne nalazi da je predmet složen bilo činjenično bilo pravno.
Što se tiče ponašanja podnositelja zahtjeva Sud primjećuje da je i podnositelj zahtjeva
nešto pridonio duljini postupka tako što je dva puta propustio primiti poziv za ročišta i odbio
dostaviti dodatni primjerak svog podneska.
