VIJEĆE EUROPE  
EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  
PRVI ODJEL  
PREDMET RAGUŽ PROTIV HRVATSKE  
(Zahtjev br. 43709/02)  
PRESUDA  
STRASBOURG  
10. studeni 2005.  
Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.  
stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.  
PRESUDA RAGUŽ PROTIV HRVATSKE  
1
U predmetu Raguž protiv Hrvatske,  
Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:  
g.  
g.  
g.  
g.  
C.L. ROZAKIS, predsjednik,  
L. LOUCAIDES,  
F. TULKENS,  
P. LORENZEN,  
gđa N. VAJIĆ,  
gđa. E. STEINER,  
g.  
g.  
D. SPIELMANN, suci,  
S. NIELSEN, tajnik Odjela,  
i
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 20. listopada 2005.,  
donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:  
POSTUPAK  
1.  
Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 43709/02) protiv  
Republike Hrvatske kojeg je hrvatski državljanin g. Vladimir Raguž, ("podnositelj  
zahtjeva") podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i  
temeljnih sloboda ("Konvencija") dana 20. studenoga 2002. godine.  
2.  
3.  
Podnositelja zahtjeva, kojemu je bila odobrena besplatna pravna pomoć, zastupao je g.  
T. Vukičević, odvjetnik iz Splita. Hrvatsku Vladu ("Vlada") je zastupala njena  
zastupnica gđa Š. Stažnik.  
Dana 14. rujna 2004. godine Sud je odlučio Vladu obavijestiti o prigovorima koji se  
odnose na duljinu postupka i nepostojanje pravnih sredstava u tom pogledu. Dana 29.  
rujna 2005. godine odlučio je primijeniti članak 29. stavak 3. Konvencije i  
istovremeno presuditi o osnovanosti i dopuštenosti zahtjeva.  
ČINJENICE  
I.  
OKOLNOSTI PREDMETA  
4. Podnositelj zahtjeva je rođen 1930. godine i živi u Splitu.  
5. Podnositelj zahtjeva nekoliko je godina radio u poduzeću K.. Temeljem odluke suda iz  
1985. godine i odluka poduzeća iz 1986. godine donesenih nakon toga, dobio je na  
korištenje stan u privatnom vlasništvu. Međutim, nije mogao useliti u stan do 1. rujna  
1989. godine.  
6. Dana 15. prosinca 1989. godine podnositelj zahtjeva podnio je građansku tužbu protiv  
poduzeća i protiv T.V.-a, kao vlasnika stana, tražeći naknadu štete zbog toga što nije  
mogao useliti u stan do 1989. godine i zbog toga što ga je morao obnoviti. Nakon toga je  
T.V. podnio protutužbu tražeći iseljenje podnositelja zahtjeva iz stana i plaćanje  
najamnine za vrijeme koje je proveo u njemu.  
7. Dana 13. prosinca 1995. godine Općinski sud u Splitu odbio je i tužbeni zahtjev  
podnositelja zahtjeva i protutužbeni zahtjev T.V.-a.  
8. Dana 28. kolovoza 1998. godine Županijski sud u Splitu je, postupajući po žalbi, ukinuo  
prvostupanjsku presudu i vratio predmet na ponovno suđenje u dijelu koji se odnosio na  
plaćanje najamnine od strane podnositelja zahtjeva. Istovremeno, Županijski sud je  
potvrdio preostali dio prvostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev  
podnositelja zahtjeva i na protutužbeni zahtjev T.V.a za iseljenje podnositelja zahtjeva,  
PRESUDA RAGUŽ PROTIV HRVATSKE  
2
koji je dio time postao pravomoćan. T.V. je uložio reviziju protiv tog dijela odluke  
Županijskoga suda. Dana 21. ožujka 2001. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske ovu je  
reviziju proglasio nedopuštenom jer je vrijednost predmeta spora bila ispod praga  
propisanog zakonom.  
9. U ponovljenom prvostupanjskom postupku podnositelj zahtjeva povukao je svoj tužbeni  
zahtjev u odnosu na poduzeće, ali je ostao kod tužbe protiv T.V. Tijekom postupka T.V. je  
također u nekoliko navrata izmijenio svoj protutužbeni zahtjev. Nakon toga je 1. srpnja  
2003. godine Općinski sud u Splitu ponovno odbio tužbu podnositelja zahtjeva,  
prihvativši protutužbeni zahtjev T.V.-a za isplatu najamnine od strane podnositelja  
zahtjeva.  
10. Dana 15. svibnja 2003. godine podnositelj zahtjeva uložio je žalbu protiv te odluke.  
11. Dana 19. svibnja 2003. godine podnositelj zahtjeva podnio je ustavnu tužbu radi duljine  
postupka.  
12. Dana 23. listopada 2003. godine Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu  
podnositelja zahtjeva kao neosnovanu. Utvrdio je da je u trenutku kad je podnositelj  
zahtjeva podnio svoju ustavnu tužbu, postupak pred Županijskim sudom u Splitu trajao  
samo četiri dana te da stoga, na temelju postojeće sudske prakse Ustavnoga suda, nisu bili  
ispunjeni uvjeti propisani u članku 63., stavku 1. Ustavnoga zakona.  
13. Dana 4. veljače 2005. godine Županijski sud u Splitu odbio je žalbu podnositelja zahtjeva  
i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je naloženo plaćanje najamnine T.V.-u.  
Istovremeno, drugostupanjski sud je vratio predmet na ponovno suđenje u dijelu koji se  
odnosi na točan iznos dužne najamnine.  
II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO  
14. Mjerodavni dio članka 63. Ustavnog Zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske,  
(Narodne novine br. 49/2002 od 3. svibnja 2002. „Zakon o Ustavnom sudu“) glasi kako  
slijedi:  
“(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju  
kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi kažnjivog djela nije u razumnom roku odlučio sud  
....  
(2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku iz stavka 1. ovoga  
članka, Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti o  
pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja ....  
(3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni će sud odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju  
zbog povrede njegova ustavnog prava .... Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca  
od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.”  
PRAVO  
I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE  
15. Podnositelj zahtjeva je prigovorio da duljina postupka nije bila sukladna sa zahtjevom  
„razumnoga roka“ iz članka 6., stavka 1. Konvencije koji glasi kako slijedi:  
“Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom  
roku ispita njegov slučaj.“  
PRESUDA RAGUŽ PROTIV HRVATSKE  
3
16. Sud primijećuje da je postupak koji je počeo 15. prosinca 1989. godine, kad je podnositelj  
zahtjeva podnio svoju građansku tužbu, još uvijek u tijeku. On, dakle, traje preko petnaest  
i pol godina.  
17. Razdoblje koje treba uzeti u obzir počelo je 6. studenog 1997. godine, nakon što je  
Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku. Slijedi da razdoblje od oko sedam  
godina i deset mjeseci spada u nadležnost Suda ratione temporis.  
18. Međutim, radi utvrđenja razumnosti duljine dotičnog vremena, treba uzeti u obzir stanje  
predmeta na dan 5. studenoga 1997. godine (vidi, između mnogo drugih izvora prava,  
presudu u predmetu Styranowski v. Poland, od 30. listopada 1998., Reports of Judgments  
and Decisions 1998-VIII, str. 3376, st. 46.).  
A. Dopuštenost  
1. Status podnositelja zahtjeva kao žrtve  
19. Vlada je pozvala Sud da odbije prigovor podnositelja zahtjeva koji se odnosi na  
neiscrpljivanje domaćih pravnih sredstava. Tvrdila je da je podnositelj zahtjeva mogao  
podnijeti drugu ustavnu tužbu, nakon što mu je Ustavni sud odbio prvu tužbu. Imajući na  
umu da je Ustavni sud u tom pogledu promijenio svoju praksu, tako da bude u skladu sa  
sudskom praksom Suda, Vlada je tvrdila da bi ustavna tužba na temelju članka 63. Zakona  
o Ustavnom sudu bila djelotvorno pravno sredstvo za prigovor o duljini postupka  
podnositelja zahtjeva.  
20. Nadalje, Vlada je tvrdila da bi, u svjetlu promjene sudske prakse Ustavnoga suda, Sud  
trebao učiniti iznimku od općega pravila o neiscrpljivanju domaćih pravnih sredstava i  
ovaj prigovor proglasiti nedopuštenim, iako je do promjene došlo tek nakon što je zahtjev  
podnesen Sudu.  
21. Podnositelj zahtjeva nije se složio s Vladom i osporio je djelotvornost ustavne tužbe u  
odnosu na svoj prigovor glede duljine postupka.  
22. Sud ponavlja da se na temelju članka 35., stavka 1. Konvencije, on može baviti nekom  
stvari tek nakon što budu iscrpljena sva domaća pravna sredstva. Svrha pravila o  
iscrpljivanju je da se Ugovornim strankama pruži mogućnost spriječiti ili ispraviti povrede  
navedene protiv njih prije nego što te navodne povrede budu podnesene Sudu (vidi,  
između mnogih drugih izvora prava, predmet Selmouni v. France [GC], BR. 25803/94,  
stavak 74., ECHR 1999-IV). Obveza iscrpiti domaća pravna sredstva traži da podnositelj  
zahtjeva na redovni način iskoristi pravna sredstva koja su djelotvorna, dostatna i  
dostupna u odnosu na njegove pritužbe na temelju Konvencije.  
23. Sud nadalje ponavlja kako se pitanje jesu li domaća pravna sredstva iscrpljena obično  
rješava na način da se uzme u obzir datum kad je zahtjev podnesen Sudu (vidi predmet  
Baumann v. France, br. 33592/96, § 47, ECHR 2001-V (izvaci). To pravilo podliježe  
izuzecima koje mogu opravdati posebne okolnosti svakoga predmeta (vidi predmet  
Nogolica v. Croatia (dec.), br. 77784/01, ECHR 2002-VIII).  
24. Vračajući se na ovaj predmet, Sud primijećuje da se podnijevši ustavnu tužbu na temelju  
članka 63. Zakona o Ustavnom sudu podnositelj zahtjeva na redovan način poslužio  
pravnim sredstvom koje je bilo utvrđeno djelotvornim glede njegovog prigovora o duljini  
postupka (vidi predmet Slaviček v. Croatia (dec.), br. 20862/02, ECHR 2002-VII). On je  
dakle domaćim vlastima ponudio mogućnost da spriječe ili isprave navodne povrede.  
Međutim, razumljivo je da podnositelj zahtjeva, vidjevši da njegova ustavna tužba nije  
uspjela, nije podnio drugu ustavnu tužbu. To bi za Sud previše rasteglo dužnosti koje ima  
podnositelj zahtjeva na temelju članka 35., stavka 1. Konvencije (vidi, mutatis mutandis,  
PRESUDA RAGUŽ PROTIV HRVATSKE  
4
presudu u predmetu Unión Alimentaria Sanders S.A. v. Spain, od 7. srpnja 1989., Serija A  
br. 157, str. 14, stavak 35.; Ullrich v. Austria, br. 66956/01, stavak 29., 21. listopad  
2004.).  
25. Što se tiče Vladinoga zahtjeva da se odstupi od općega pravila koje se odnosi na  
iscrpljivanje pravnih sredstava i da se prigovor podnositelja zahtjeva proglasi  
nedopuštenim iako je do navodne promjene sudske prakse Ustavnoga suda došlo tek  
nakon podnošenja njegovog zahtjeva, Sud naglašava da za razliku od predmeta Nogolica,  
Vlada nije dokazala postojanje bilo kakvih posebnih okolnosti koje bi opravdale takvo  
odstupanje (vidi, mutatis mutandis, predmet Pikić v. Croatia, br. 16552/02, stavak 32., 18.  
siječnja 2005.).  
U takvim okolnostima prigovor Vlade treba odbaciti.  
26. Sud nadalje primijećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35.,  
stavka 3. Konvencije. Nadalje primjećuje da nije nedopušten niti po jednoj drugoj osnovi.  
Stoga ga treba proglasiti dopuštenim.  
B. Osnovanost  
27. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupak mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta  
i pozivom na slijedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i  
mjerodavnih vlasti kao i važnost onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u  
sporu (vidi, između mnogo drugih pravnih izvora, predmet Frydlender v. France [GC] ,  
br. 30979/96, stavak 43., ECHR 2000-VII).  
28. Glede složenosti predmeta, Vlada je ustvrdila da je postupak bio činjenično i pravno  
složen i da, istovremeno, ne spada u kategoriju predmeta koji bi tražili prvenstvo.  
Podnositelj zahtjeva nije se složio. Sud prihvaća da je predmet bio donekle složen.  
29. Glede ponašanja stranaka, Vlada je tvrdila da su i podnositelj zahtjeva i T.V. doprinijeli  
produljenju postupka jer nisu točno odredili svoje zahtjeve. Podnositelj zahtjeva je tvrdio  
da je njegov doprinos produljenju postupka bio zanemariv u usporedbi s neaktivnošću  
vlasti. I dok je istina kako se čini da su i podnositelj zahtjeva i T.V. nekoliko puta  
mijenjali svoje zahtjeve, Sud ne smatra da su te izmjene značajno pridonijele duljini  
postupka u ovome predmetu.  
30. Glede ponašanja domaćih sudova, Vlada je smatrala da su postupali ekspeditivno u ovoj  
stvari, što je podnositelj zahtjeva osporio. Sud primijećuje da su tijekom vremena koje  
spada u njegovu nadležnost ratione temporis, tj. nešto manje od osam godina, domaći  
sudovi donijeli tri odluke u predmetu podnositelja zahtjeva. Međutim, budući je  
ponovljeni prvostupanjski postupak trajao je gotovo pet godina (od kolovoza 1998. do  
srpnja 2003.) Sud ne smatra da su domaće vlasti postupale bez nerazumne odgode. Isto  
tako ne može prihvatiti činjenicu da je Vrhovnome sudu trebalo dvije i pol godine da  
reviziju T.V.-a proglasi nedopuštenom, kao valjano opravdanje za produljeni značaj  
ponovljenog prvostupanjskog postupka.  
31. Sud je često utvrđivao povrede članka 6., stavka 1. Konvencije u predmetima u kojima su  
se postavljala slična pitanja kao i u ovome predmetu (vidi naprijed citirani predmet  
Frydlender). Ispitavši sav materijal koji mu je dostavljen, Sud smatra da Vlada nije navela  
niti jednu činjenicu ili argument koji bi ga mogao uvjeriti da dođe do drugačijega  
zaključka u ovome predmetu. S obzirom na svoju sudsku praksu o ovom pitanju kao i na  
ukupnu duljinu postupka, Sud smatra da je u ovom predmetu duljina postupka bila  
prekomjerna i da nije zadovoljila uvjet „razumnog roka“.  
Stoga je došlo do povrede članka 6., stavka 1.  
PRESUDA RAGUŽ PROTIV HRVATSKE  
5
II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE  
32. Podnositelj zahtjeva je nadalje prigovorio da ustavna tužba na temelju članka 63. Zakona  
o Ustavnom sudu nije bila djelotvorni pravni lijek u odnosu na njegov prigovor. Pozvao se  
na članak 13. Konvencije koji glasi kako slijedi:  
„Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna  
pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su  
djelovale u službenom svojstvu.“  
33. Vlada je osporila taj argument. Tvrdili su da u vrijeme kad je podnositelj zahtjeva podnio  
svoju ustavnu tužbu, sudska praksa Ustavnoga suda nije dozvoljavala ispitivanje ukupne  
duljine postupka u situacijama kad su oni vrlo kratko bili u tijeku pred sudom višeg  
stupnja. Međutim, Ustavni sud je promijenio svoju praksu, kao bi je uskladio sa sudskom  
praksom Suda.  
A.  
Dopuštenost  
34. Sud smatra da je ovaj prigovor povezan s prigovorom koji je već ispitan u ovoj presudi te  
stoga isto tako treba biti proglašen nedopuštenim.  
B.  
Osnovanost  
35. Sud ponavlja kako članak 13. jamči djelotvorno pravno sredstvo pred nacionalnom vlašću  
za navodnu povredu iz zahtjeva na temelju članka 6., stavka 1. da u predmetu postupa u  
razumnom roku (vidi predmet Kudła v. Poland [GC], br. 30210/96, st. 156., ECHR 2000-  
XI). Ustavna tužba na temelju članka 63. Ustavnoga zakona priznata je kao djelotvorno  
pravno sredstvo za duljinu postupka koji je još uvijek u tijeku u Hrvatskoj (vidi predmet  
Slaviček v. Croatia (dec.), br. 20862/02, ECHR 2002-VII). Međutim, Sud je već utvrdio  
povredu članka 13. zbog činjenice da određena praksa Ustavnoga suda nije bila sukladna  
sudskoj praksi Suda (vidi predmet Debelić v. Croatia, br. 2448/03, st. 47., 26. svibnja  
2005).  
36. U području pravnih sredstava koja se odnose na duljinu postupka, Sud se mora uvjeriti da  
odluka Ustavnoga suda može pokriti sve faze postupka kojemu se prigovara, i tako, na isti  
način kao i odluka koju donosi Sud, uzeti u obzir ukupnu duljinu (vidi, mutatis mutandis,  
predmet Bako v. Slovakia (dec.), br. 60227/00, 15. ožujka 2005. ). U ovome je predmetu  
Ustavni sud, kad je odlučivao o prigovoru podnositelja zahtjeva, uzeo u razmatranje samo  
duljinu postupka pred sudom jednog stupnja, tj. stupnja pred kojim je predmet bio u tijeku  
u trenutku podnošenja ustavne tužbe, no propustio je ispitati prethodno razdoblje, tj.  
vrijeme tijekom kojega je predmet podnositelja zahtjeva bio u tijeku pred prvim stupnjem.  
Ovakav pristup Ustavnoga suda različit je od pristupa Suda i ne može pokriti sve faze  
postupka. Stoga nije u skladu sa zaštitom prava u ovom pogledu koju pruža Sud (usporedi,  
a contrario, naprijed citirani predmet Bako v. Slovakia).  
37. I dok je istina kako činjenica da pravno sredstvo ne vodi do ishoda povoljnoga za  
podnositelja zahtjeva ne čini to pravno sredstvo nedjelotvornim (vidi naprijed citirani  
predmet Kudla, st. 157), Sud zaključuje kako je praksa Ustavnoga suda u okolnostima  
ovoga predmeta inače djelotvorni pravni lijek učinila nedjelotvornim. Taj zaključak,  
međutim, ne dovodi u pitanje djelotvornost tog pravnoga sredstva kao takvoga ili obvezu  
podnošenja ustavne tužbe na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu kako bi bila  
PRESUDA RAGUŽ PROTIV HRVATSKE  
6
iscrpljena domaća pravna sredstva u odnosu na prigovore radi duljine postupka koji je još  
u tijeku.  
Stoga je došlo do povrede članka 13. Konvencije u ovome predmetu.  
III.  
OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE  
38. Podnositelj zahtjeva je prigovorio i radi povrede svojih prava na temelju članaka 3., 14. i  
17. Konvencije, koji jamče, redom, slobodu od nečovječnog i ponižavajućeg postupanja ili  
mučenja, slobodu od diskriminacije u vršenju prava iz Konvencije i zabranu vršenja  
prava.  
39. Sud smatra da se u ovome predmetu ne postavlja niti jedno pitanje na temelju bilo kojega  
od navedenih članaka Konvencije. Ove prigovore treba stoga odbiti kao očito neosnovane,  
na temelju članka 35., stavaka 3. i 4. Konvencije.  
IV. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE  
40. Članak 41. Konvencije predviđa:  
"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo  
zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,  
dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."  
A. Šteta  
41. Podnositelj zahtjeva potražuje 5,000 eura (EUR) na ime naknade materijalne štete i 5,000  
eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete.  
42. Vlada je osporila te zahtjeve.  
43. Sud ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i navodne materijalne štete,  
te stoga odbija taj zahtjev. S druge strane, podnositelju zahtjeva dosuđuje 2.400 EUR na  
ime naknade nematerijalne štete, uvećanu za sve poreze koje bude potrebno zaračunati.  
B. Troškovi i izdaci  
44. Podnositelj zahtjeva, kojemu je bila odobrena besplatna pravna pomoć, nije s toga naslova  
podnio nikakve zahtjeve. Stoga mu Sud ništa ne dosuđuje.  
C. Zatezna kamata  
45. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske  
središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.  
IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO  
1. proglašava prigovor koji se odnosi na prekomjernu duljinu postupka i postojanje  
djelotvornoga pravnog sredstva dopuštenim, a ostatak zahtjeva nedopuštenim;  
2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;  
PRESUDA RAGUŽ PROTIV HRVATSKE  
7
3. presuđuje  
(a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad  
presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti  
slijedeći iznos koji treba pretvoriti u nacionalnu valutu tužene države prema tečaju  
važećem na dan namirenja:  
(i)  
(ii)  
2.400 EUR (dvije tisuće četiri stotine eura) na ime nematerijalne štete;  
sve poreze koje bude trebalo zaračunati:  
(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni  
iznos plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske  
središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;  
4. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.  
Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 10. studenog 2005.  
godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.  
Søren NIELSEN  
tajnik Odjela  
Christos ROZAKIS  
Predsjednik