VIJEĆE EUROPE

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET POČUČA PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 38550/02)

PRESUDA

STRASBOURG

29. lipnja 2006.

PRESUDA POČUČA PROTIV HRVATSKE

1

U predmetu Počuča protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

g.

C.L. ROZAKIS, predsjednik,

L. LOUCAIDES,

F. TULKENS,

gđa N. VAJIĆ,

g. A. KOVLER,

gđa. E. STEINER,

g.

K. HAJIYEV, suci,

S. NIELSEN, tajnik Odjela,

i

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 8. lipnja 2006. godine

donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

1.

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 38550/02)

protiv Republike Hrvatske kojeg je 30. rujna 2002. godine hrvatski državljanin, g Nikola

Počuča („podnositelj zahtjeva“) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu

ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) .

2.

Hrvatsku Vladu („Vlada“) zastupale su njene zastupnice, prvo gđa L. Lukina-

Karajković, a nakon nje gđa Š. Stažnik.

3.

Dana 11. listopada 2004. godine Sud je odlučio obavijestiti Vladu o prigovoru

koji se odnosi na duljinu postupka. Primjenjujući članak 29. stavak 3. Konvencije odlučio je

istovremeno odlučiti o dopuštenosti i osnovanosti zahtjeva.

ČINJENICE

OKOLNOSTI PREDMETA

4.

5.

Podnositelj zahtjeva rođen 1935. godine i živi u Splitu. On je umirovljenik.

Podnositelj zahtjeva je tvrdio da je njegova mirovina bila redovito usklađivana

u skladu s porastom plaća na temelju članka 30. Zakona o osnovnim pravima iz mirovinskog i

invalidskog osiguranja iz 1991. godine, (Narodne novine br. 53/1991 od 8. listopada 1991.).

6.

Dana 19. veljače 1997. godine donesen je Zakon o usklađivanju mirovina i

drugih novčanih primanja iz mirovinskog i invalidskog osiguranja, te upravljanju fondovima

mirovinskog i invalidskog osiguranja (Narodne novine br. 20/1997 od 19. veljače 1997. –

“Zakon o usklađivanju mirovina”), stavljajući izvan snage, inter alia, članak 30. Zakona o

mirovinskom osiguranju iz 1991. godine. Člankom 3. novoga zakona propisano je da se

mirovine trebaju usklađivati u skladu s povećanjem troškova života.

7.

Dana 12. svibnja 1998. godine Ustavni sud je ukinuo kao neustavne određene

odredbe, uključujući i članak 3., navedenog zakona iz 1997. godine. Vlada je tvrdila da je, kao

rezultat toga, područnim službama Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje bilo

podneseno 427.809 zahtjeva, od strane onih koji su tražili usklađivanje svojih mirovina u

skladu sa odlukom Ustavnoga suda, tj. u skladu s povećanjem plaća.

8.

Dana 23. lipnja 1998. godine podnositelj zahtjeva je podnio zahtjev Hrvatskom

zavodu za mirovinsko osiguranje, Područni ured Split, tražeći usklađenje svoje imovne za

razdoblje između kolovoza 1993. i lipnja 1998. godine.

PRESUDA POČUČA PROTIV HRVATSKE

2

9.

Budući Područni ured Split nije donio odluku u zakonskom roku od dva

mjeseca, podnositelj zahtjeva je 25. kolovoza 1998. godine Hrvatskom zavodu za mirovinsko

osiguranje, Središnjem uredu, podnio žalbu zbog šutnje administracije (vidi stavak 25 ove

presude), kao da mu je zahtjev bio odbijen.

10.

S obzirom da ni Središnji ured nije donio odluku po njegovoj žalbi u

zakonskome roku od dva mjeseca, dana 5. studenog 1998. godine podnositelj zahtjeva podnio

je tužbu zbog šutnje administracije (vidi stavak 26. ove presude) Upravnom sudu Republike

Hrvatske, na temelju Zakona o upravnim sporovima.

11.

Dana 8. prosinca 2000. godine stupio je na snagu Zakon o povećanju mirovina

radi otklanjanja razlika u razini mirovina ostvarenih u različitim razdobljima (Narodne novine

br. 127/2000 od 20. prosinca 2000.). Navodeći kao svoj cilj provedbu odluke Ustavnoga suda,

Zakon je povećao mirovine onih koji su otišli u mirovinu prije 31. prosinca 1998. godine.

Dana 19. prosinca 2001. Ustavni sud je odbio pokrenuti postupak za ocjenu ustavnosti

Zakona.

12.

Dana 28. prosinca 2001. godine Upravni sud je donio presudu kojom je naložio

Središnjem uredu da odluči o žalbi podnositelja zahtjeva u roku od 60 dana. Dao je i uputu

Središnjem uredu da uskladi mirovinu podnositelja zahtjeva za razdoblje od siječnja 1997.

godine do lipnja 1998. godine, u skladu s porastom plaća, na temelju članka 30. Zakona o

mirovinskom osiguranju iz 1991. godine, ali i uzimajući u obzir povećanje koje je već bilo

osigurano na temelju Zakona o povećanju mirovina.

13.

Dana 5. ožujka 2002. godine podnositelj zahtjeva je podnio ustavnu tužbu

pobijajući presudu Upravnoga suda i prigovarajući duljini postupka. Tvrdio da je sud dao

pogrešnu uputu Središnjem uredu. Isto tako je tvrdio da Hrvatski zavod za mirovinsko

osiguranje i Upravni sud nisu odlučili o njegovom predmetu u razumnome roku.

14.

Dana 4. srpnja 2002. godine Ustavni sud je utvrdio da je ustavna tužba

podnositelja zahtjeva nedopuštena. U odnosu na presudu Upravnoga suda utvrdio je da je

ustavna tužba preuranjena, jer je upravni postupak još bio u tijeku. Glede duljine postupka,

presudio je da je podnositelj zahtjeva podnio ustavnu tužbu nakon što je već bila donesena

odluka u predmetu; međutim to se pravno sredstvo moglo koristiti samo dok je postupak pred

Upravnim sudom još bio u tijeku.

15.

U međuvremenu, nakon presude Upravnog suda od 28. prosinca 2001. godine,

Središnji ured je dana 2. travnja 2002. godine naložio Područnom uredu Split da donese

odluku u predmetu podnositelja zahtjeva.

16.

Dana 23. srpnja 2002. godine Područni ured Split odbio je zahtjev podnositelja

zahtjeva. Odlučio je da nije moguće uskladiti mirovinu podnositelja zahtjeva za razdoblje i na

način kako je to naznačio Upravni sud, jer nisu bili doneseni nikakvi podzakonski akti koji bi

omogućili Zavodu izračunati točan iznos mirovine podnositelja zahtjeva za to razdoblje u

skladu s povećanjem plaća. U svakom slučaju, mirovina podnositelja zahtjeva bila je

povećana na temelju Zakona o povećanju mirovina, koji je u cijelosti proveo odluku Ustavnog

suda od 12. svibnja 1998. godine. Podnositelj zahtjeva uložio je žalbu.

17.

18.

Dana 21. listopada 2002. godine Središnji ured odbio je žalbu.

Dana 29. studenog 2002. godine podnositelj zahtjeva podnio je tužbu

Upravnom sudu pobijajući odluku Središnjeg ureda.

19.

Dana 5. kolovoza 2004. godine stupio je na snagu Zakon o provođenju odluke

Ustavnog suda od 12. svibnja 1998., (Narodne novine br. 105/2004 od 28. srpnja 2004. –

“Zakon o provedbi“). Članak 2. propisuje da umirovljenici čije su mirovine bile smanjene u

razdoblju od 1. rujna 1993. godine i 31. prosinca 1998. godine („umirovljenici“) imaju pravo

na naknadu izračunatu kao razliku između mirovine na koju su imali pravo i mirovine koju su

stvarno primili tijekom toga razdoblja, uzimajući u obzir povećanja propisana Zakonom o

PRESUDA POČUČA PROTIV HRVATSKE

3

povećanju mirovina. Naknadu je trebalo dobiti putem posebnog fonda koji je trebao biti

osnovan naknadno donesenim propisima.

20.

Dana 29. srpnja 2005. godine stupio je na snagu Zakon o umirovljeničkom

fondu ( Narodne novine br. 93/2005 od 29. srpnja 2005.). Zakonom je propisano da svaki

umirovljenik ima pravo na udio u Fondu, ovisno o iznosu naknade na koji ima pravo.

Posebice, članak 41., stavak 1. propisuje da umirovljenici koji su već primili naknadu na

temelju pravomoćne i ovršne sudske odluke, nemaju pravo na naknadu od Zavoda za

mirovinsko osiguranje. Članak 41. stavak 2. propisuje da će umirovljenici koji sudjeluju u

upravnom postupku koji je u tijeku, pokrenutom radi dobivanja naknade (usklađivanja

njihovih mirovina), dobiti tu naknadu prema Zakonu o umirovljeničkom fondu.

21.

Dana 29. prosinca 2005. godine Upravni sud je donio presudu odbijajući

zahtjev podnositelja zahtjeva. Utvrdio je da je podnositelj zahtjeva zapravo otišao u mirovinu

na temelju posebnoga zakona koji je uređivao mirovine vojnog osoblja i da stoga odluka

Ustavnoga suda od 12. svibnja 1998. godine ne obvezuje na povećanje njegove mirovine. To

je bilo potvrđeno naknadno donesenim propisima (vidi stavke 11., 19. i 20. ove presude)

kojima se provodi ta odluka. U svakom slučaju, pravna praznina koja je uslijedila nakon

odluke Ustavnoga suda bila je prevladana ovim propisima. Stoga bi zahtjev podnositelja

zahtjeva za usklađivanje njegove mirovine već bio zadovoljen u njima predviđenim

povećanjima. Presuda je dostavljena podnositelju zahtjeva 26. siječnja 2006. godine.

22.

Dana 17. veljače 2006. godine podnositelj zahtjeva je podnio ustavnu tužbu

Ustavnom sudu protiv te presude. Postupak je trenutačno u tijeku pred tim sudom.

II.

MJERODAVNO DOMAĆE PRVO I PRAKSA

Ustav

23.

A.

Članak 29., stavak 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br.

41/2001, od 7. svibnja 2001. godine) glasi kako slijedi:

„Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku

odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.“

B.

Mjerodavno zakonodavstvo

24. Mjerodavni dio članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike

Hrvatske (Narodne novine br. 49/02 od 3. svibnja 2002. godine – „Zakon o Ustavnom sudu“)

glasi kako slijedi:

(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju

kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela nije u razumnom roku

odlučio sud ili u slučaju kad se osporenim pojedinačnim aktom grubo vrijeđaju ustavna prava, a potpuno je

razvidno da bi nepokretanjem ustavnosudskog postupka za podnositelja ustavne tužbe mogle nastati teške i

nepopravljive posljedice.

(2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku iz stavka 1. ovoga

članka, Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti o

pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja. Rok za donošenje akta

počinje teći idućeg dana od dana objave odluke Ustavnog suda u «Narodnim novinama».

(3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja pripada

podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava koju je sud učinio kada o pravima i obvezama

podnositelja ili o sumnji ili optužbi zbog njegova kažnjivog djela nije odlučio u razumnom roku. Naknada se

PRESUDA POČUČA PROTIV HRVATSKE

4

isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu

isplatu.

25. Mjerodavne odredbe Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br.

53/1991 do 8. listopada 1991.) propisuju kako slijedi:

Članak 218., stavak 1. propisuje da će u jednostavnim stvarima, u kojima nema

potrebe provoditi poseban ispitni postupak, upravni organ donijeti rješenje i dostaviti ga

stranci u roku od mjesec dana računajući od dana predaje zahtjeva. U svim drugim, složenijim

predmetima, organ će donijeti rješenje i dostaviti ga stranci u roku od dva mjeseca.

Članak 218., stavak 2. propisuje da stranka o čijem zahtjevu odluka nije donesena i

dostavljena joj u rokovima iz stavka 1. ima pravo žalbe (žalba zbog šutnje administracije) kao

da je njezin zahtjev odbijen.

Članak 247., stavak 1. propisuje da se rješenje o žalbi mora donijeti i dostaviti stranci

čim je to moguće, a najkasnije u roku od dva mjeseca računajući od dana predaje žalbe.

Članak 246., stavak 1. propisuje da će drugostupanjski upravni organ koji odlučuje o

žalbi zbog šutnje administracije tražiti da mu prvostupanjski organ priopći razloge za

nedonošenje rješenja. Ako utvrdi da se to što rješenje nije doneseno može pripisati krivnji

stranke ili drugim opravdanim razlozima, drugostupanjski organ će odrediti prvostupanjskom

organu da donese rješenje u roku od mjeseca dana. Ako utvrdi da nedonošenje rješenja nije

bilo opravdano, zatražit će spis predmeta.

Članak 246., stavak 2. propisuje da će drugostupanjski organ donijeti svoje rješenje

ako spis predmeta sadrži dovoljno informacija. Inače će prvo sam provesti postupak i izvesti

dokaze, i tada donijeti rješenje. Iznimno će naložiti prvostupanjskom organu da provede

postupak i izvede dokaze u određenome roku, ako smatra da bi taj postupak bio brži i

ekonomičniji, nakon čega će sam riješiti stvar. Takvo je rješenje konačno.

26.

Mjerodavne odredbe Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, br.

53/1991, 9/92 i 77/92) propisuju kako slijedi:

Članak 26. stavak 1. propisuje da ako drugostupanjski organ nije u roku od 60 dana

donio rješenje o žalbi stranke protiv prvostupanjskog rješenja, a ne donese ga ni po

ponovljenom zahtjevu u daljnjem roku od sedam dana, stranka može pokrenuti upravni spor

pred Upravnim sudom (tužba zbog šutnje administracije) kao da joj je žalba odbijena.

Članak 26., stavak 2. propisuje da kad prvostupanjski organ ne donese rješenje protiv

kojeg nije dopuštena žalba, stranka može pokrenuti upravni spor izravno pred Upravnim

sudom.

Članak 26., stavak 3. propisuje da ako prvostupanjski organ protiv čijeg akta ima

mjesta žalbi nije u roku od šezdeset dana donio nikakvo rješenje o zahtjevu stranke, stranka

ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostupanjskom upravnom organu. Protiv rješenja

drugostupanjskog organa stranka može pokrenuti upravni spor pred Upravnim sudom, a ako

taj organ ne donese rješenje, stranka može pokrenuti upravni spor pred Upravnim sudom uz

uvjete iz stavka 1.

Članak 42., stavak 5. propisuje da će Upravni sud, kad odlučujući o tužbi zbog šutnje

administracije uvaži tužbu, ili uputiti tuženi upravni organ kako odlučiti o predmetu o

pravnim pitanjima, ili će sam donijeti rješenje o zahtjevu (postupajući kao sud pune

nadležnosti iz stavka 2., članka 64.).

Članak 64., stavak 1. propisuje da će, u ovrsi presude donesene na temelju članka 42.,

stavka 5. upravni organ donijeti svoju odluku odmah, a najkasnije u roku od 30 dana. Inače,

stranka može posebnim podneskom tražiti da on to učini. Ako taj organ ne donese akt u roku

od sedam dana od tog traženja, stranka može uputiti zahtjev Upravnom sudu.

Članak 64., stavak 2. propisuje da će, ako bude postavljen takav zahtjev, Upravni sud

prvo zatražiti od nadležnog organa obavijest o razlozima zbog kojih nije donio upravni akt.

Nadležni organ dužan je dati tu obavijest odmah, a najkasnije u roku od sedam dana. Ako on

PRESUDA POČUČA PROTIV HRVATSKE

5

to ne učini, ili ako dano obrazloženje ne opravdava neizvršenje sudske presude, Upravni sud

će donijeti rješenje koje u svemu zamjenjuje akt nadležnog organa.

C.

Praksa Ustavnoga suda

27. U predmetu br. U-IIIA-635/2004 od 25. studenog 2004. godine, Ustavni

sud je bio nadležan na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu ispitati duljinu

upravnoga postupka pokrenutoga u srpnju 1996. godine kad je podnositelj ustavne

tužbe pokrenuo postupak pred Upravnim sudom zbog toga što Ministarstvo obrane

nije donijelo odluku u njegovom predmetu. U listopadu 1998. godine Upravni sud je

naložio Ministarstvu da donese odluku u roku od 30 dana. Ministarstvo je donijelo

negativnu odluku u srpnju 1999. godine. Tada je podnositelj ustavne tužbe pokrenuo

drugi upravni spor, pobijajući tu odluku. U rujnu 2000. godine Upravni sud je ukinuo

pobijanu odluku i vratio predmet na ponovljeni postupak. Ministarstvo je ponovno

donijelo negativnu odluku i dostavilo je podnositelju ustavne tužbe u siječnju 2004.

godine. Dana 18. veljače 2004. godine podnositelj ustavne tužbe pokrenuo je treći

upravni spor, u kojemu mu je Upravni sud odbio tužbu u lipnju 2004. godine. U

međuvremenu, 25. veljače 2004. godine, podnio je ustavnu tužbu tvrdeći da bi Ustavni

sud trebao, kao i Europski sud za ljudska prva, uzeti u obzir ukupnu duljinu upravnog

postupak kad ispituje je li ili nije premašio razumni rok.

Slijedom svoje prethodne prakse (odluke br. U-III-2467/2001 od 27. veljače 2002. i U-

IIIA/3638/2003 od 18. veljače 2004.), Ustavni sud je presudio da je za povredu članka 29.

stavka 1. Ustava mjerodavna samo neaktivnost sudskih vlasti. Po njegovom mišljenju, nije

moguće da postupak pred upravnim organima traje nerazumno dugo jer zakoni koji uređuju

taj postupak sadrže predmnijevu da je zahtjev odbijen ako upravni organi ne donesu odluku u

zakonskim rokovima (vidi stavke 25. i 26. ove presude). Ustavni sud je stoga ispitao samo

duljinu postupka u dijelu između podnošenja treće tužbe Upravnom sudu od strane

podnositelja ustavne tužbe i podnošenja ustavne tužbe. Obio je ustavnu tužbu nalazeći da je

postupak trajao samo sedam dana.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

28.

Podnositelj zahtjeva je prigovorio da duljina postupka nije bila u skladu sa

zahtjevom „razumnoga roka“, predviđenim u članku 6. stavku 1. Konvencije, koji glasi kako

slijedi:

“Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom

roku ispita njegov slučaj.“

29. Vlada je osporila tu tvrdnju.

30. Što se tiče razdoblja koje treba uzeti u obzir Sud prvo primjećuje da je upravni

postupak pokrenut 23. lipnja 1998. godine. Međutim, razdoblje koje treba razmotriti započelo

je tek 28. kolovoza 1998. godine, kad je podnositelj zahtjeva uložio žalbu zbog šutnje

administracije. Tada je nastao „spor“ u smislu članka 6., stavka 1 (vidi, mutatis mutandis,

predmet Janssen v. Germany, br. 23959/94, stavak 40., 20. prosinca 2001.). Razdoblje o

kojemu se radi još nije završilo. Do sada je trajalo gotovo sedam godina i devet mjeseci.

Tijekom toga razdoblja donesene su tri odluke o glavnom zahtjevu podnositelja zahtjeva.

PRESUDA POČUČA PROTIV HRVATSKE

6

A. Dopuštenost

31. Vlada je pozvala Sud da odbije zahtjev zato što podnositelj zahtjeva nije iscrpio

domaća pravna sredstva kako to traži članak 35., stavak 1. Konvencije. Ustvrdili su da je

podnositelj zahtjeva imao priliku podnijeti ustavnu tužbu i prigovoriti duljini postupka u

razdoblju između 29. studenog 2002. i 29. prosinca 2005., tj. dok je postupak po njenoj tužbi

bio u tijeku pred Upravnim sudom. Međutim, on to nije učinio.

32. Vlada je priznala da Ustavni sud, kad je odlučivao o ustavnoj tužbi u odnosu na

duljinu postupka koji je u tijeku pred Upravnim sudom, nije uzeo u obzir razdoblje tijekom

kojega je postupak u predmetu bio u tijeku pred upravnim vlastima. Međutim, ponavljajući

stav Ustavnoga suda (vidi stavak 27. ove presude) Vlada je objasnila da je to bilo zato što je

hrvatski pravni sustav osigurao pravna sredstva koja su djelotvorno sprečavala odugovlačenja

upravnog postupka u onome dijelu koji se provodio pred upravnim organima (vidi stavke 25. i

26. ove presude). U svezi s tim primijetili su da je Sud već utvrdio kako su slična pravna

sredstva djelotvorna u svrhu članka 35., stavka 1. Konvencije (vidi predmet Pallanich v.

Austria, br. 30160/96, stavci 27.-33., 30. siječnja 2001.). Kad je to tako, tvrdila je Vlada, bilo

je razumno to što je Ustavni sud ograničio svoje preispitivanje na duljinu upravnoga postupka

u dijelu pred Upravnim sudom.

33. Podnositelj zahtjeva je osporio tu tvrdnju.

34. Sud podsjeća da je priznao ustavnu tužbu na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom

sudu kao djelotvorno pravno sredstvo za duljinu postupka koji je još u tijeku u Hrvatskoj

(vidi predmet Slaviček v. Croatia (dec.), br. 20862/02, ECHR 2002-VII). Sud ne vidi

nikakvog razloga za odstupanje od svoje utvrđene sudske prakse u odnosu na građanski i

kazneni postupak. Međutim, u svjetlu naknadne prakse Ustavnoga suda (vidi stavak 27. ove

presude), nalazi potrebnim preispitati tu sudsku praksu u odnosu na upravni postupak (vidi

predmete Jeftić v. Croatia (dec.), br. 57576/00, 3. listopad 2002. i Barbača v. Croatia (dec.),

br. 63779/00, 18. rujna 2003.).

35. S tim u vezi Sud ponavlja da je pravno sredstvo dostupno stranci u postupku na

domaćoj razini za ulaganje prigovora o duljini postupka „djelotvorno“ u smislu članaka 13. i

35., stavak 1. Konvencije samo ako je sposobno pokriti sve stadije postupka kojima se

prigovara i tako, na isti način kao i odluka koju donese Sud, uzeti u obzir njihovu ukupnu

duljinu (vidi predmete Wyszczelski v. Poland, br. 72161/01, stavak 26., 29. studeni 2005.,

Raguž v. Croatia, br. 43709/02, stavak 36., 10. studeni 2005., Majewski v. Poland, br.

52690/99, stavak 35., 11. listopad 2005., Kopecká v. Slovakia, br. 69012/01, stavak 31., 31.

svibnja 2005., Bako v. Slovakia (dec.), br. 60227/00, 15. ožujka 2005.).

36. Glede pitanja početka postupka, Sud nadalje podsjeća da kad na temelju domaćeg

zakonodavstva podnositelj zahtjeva mora iscrpiti prethodni upravni postupak prije nego se

može obratiti sudu, postupak pred upravnim organima treba uključiti kad se izračunava

ukupno trajanje postupka u svrhu članka 6. Konvencije (vidi, na primjer, predmet Kiurkchian

v. Bulgaria, br. 44626/98, stavak 51., 24. ožujka 2005.).

37. Naprijed citirana praksa (stavak 27.) ukazuje da Ustavni sud, kad odlučuje o ustavnoj

tužbi koja se odnosi na duljinu postupka koji je u tijeku pred Upravnim sudom, ne uzima u

razmatranje njegovo ukupno trajanje. On isključuje razdoblje tijekom kojega je postupak u

predmetu bio u tijeku pred upravnim organima zbog posebnog sredstva koje je na

raspolaganju za ubrzanje postupka pred tim organima (vidi predmet Štajcar v. Croatia (dec.),

br. 46279/99, 20. siječanj 2000.). Ovaj pristup Ustavnoga suda razlikuje se od pristupa Suda

jer ne pokriva sve stadije postupka. Slijedi da se ustavna tužba ne može smatrati

„djelotvornim“ pravnim sredstvom u odnosu na duljinu upravnog postupka.

PRESUDA POČUČA PROTIV HRVATSKE

7

38. Međutim, Sud primjećuje da čak i ako jedno pravno sredstvo samo po sebi potpuno ne

zadovoljava zahtjev „djelotvornosti“, njega ipak može ispuniti zbroj sredstava koje pruža

domaće pravo (vidi, kao najnoviji izvor prava, predmet Lukenda v. Slovenia, br. 23032/02,

stavak 67., 6. listopad 2005.). Stoga ostaje za ispitati bi li zbroj sredstava, kako je to sugerirala

Vlada, mogao zadovoljiti zahtjev djelotvornosti iz članka 35., stavka 1. Konvencije.

39. Sud također primjećuje da se pravno sredstvo za duljinu postupka koji je još uvijek u

tijeku može smatrati djelotvornim ako se obraća posebna pozornost na brzinu samoga

pravnoga sredstva, budući odgovarajuću narav pravnoga sredstva može potkopati njegova

prekomjerna duljina (vidi predmet Doran v. Ireland, br. 50389/99, stavak 57., ECHR 2003-X

(izvaci); i, mutatis mutandis, predmet Erdős v. Hungary (dec.), br. 38937/97, 3. svibanj

2001.).

40. S tim u vezi, Sud ne smatra potrebnim odlučiti in abstracto zadovoljava li zbroj

pravnih sredstva na koje se poziva Vlada zahtjeve iz članka 35., stavka 1. U ovome je

predmetu dovoljno primijetiti da je Upravnom sudu trebalo više od tri godine da odluči o

tužbi podnositelja zahtjeva zbog šutnje administracije. Takvo odugovlačenje potkopalo je već

u tom trenutku moguću djelotvornost naprijed navedenog zbroja pravnih sredstava. Prema

tome, od podnositelja zahtjeva se ne može očekivati da je nastavio koristiti ta pravna sredstva

podnoseći još jednu ustavnu tužbu zbog duljine postupka.

41. Slijedi da prigovor Vlade treba odbiti.

42. Sud nadalje primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka

35., stavka 3. Konvencije. Također primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi.

Stoga treba biti proglašen dopuštenim.

B. Osnovanost

43. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti

predmeta i pozivom na slijedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva

i mjerodavnih vlasti kao i važnost onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u

sporu (vidi, između mnogo drugih izvora prava, predmet Frydlender v. France [GC], br.

30979/96, stavak 43., ECHR 2000-VII).

44. Glede složenosti predmeta i ponašanja vlasti, Sud prima na znanje tvrdnju Vlade da se

odluka Ustavnoga suda od 12. svibnja 1998. godine odnosila na cijelu kategoriju

umirovljenika i da je dovela do podnošenja 427.809 zahtjeva područnim uredima Hrvatskog

zavoda za mirovinsko osiguranje od strane onih koji su tražili usklađenje svojih mirovina. Po

mišljenju Vlade, pravnu prazninu koju je stvorila odluka Ustavnoga suda nije se moglo riješiti

odlučivanjem o pojedinačnim zahtjevima nego je zahtijevala sveobuhvatne zakonodavne

mjere koje bi u konačnici provele tu odluku, vodeći računa o financijskim sposobnostima

države.

Sud ponavlja kako situacija u kojoj je protiv države podnesen značajan broj zahtjeva za

velike iznose novca može tražiti donošenje daljnjih propisa od strane države i da u tom

pogledu država uživa određenu slobodu procjene (vidi, mutatis mutandis, predmet Kutić v.

Croatia, br. 48778/99, stavak 31., ECHR 2002-II). Međutim, vršenje te diskrecione slobode

države ne može za sobom povlačiti posljedice koje nisu u skladu sa standardima Konvencije.

Što se tiče Suda, treba biti primijećeno kako je trebalo više od sedam godina nakon

naprijed navedene oduke Ustavnoga suda za donošenje provedbenih propisa za tu odluku,

čime je bila uspostavljena potrebna pravna sigurnost i kojom je sudovima i upravnim vlastima

omogućeno donositi odluke o zahtjevima umirovljenika. Ovo odugovlačenje imalo je

negativan utjecaj na podnositelja zahtjeva, produžujući postupak kojemu je prigovorio u

znatnoj mjeri. U takvim okolnositma, Sud ne može prihvatiti da situacija kako ju je opisala

PRESUDA POČUČA PROTIV HRVATSKE

8

Vlada sama za sebe opravdava produljenje postupka podnositelja zahtjeva preko sedam

godina.

45. Glede ponašanja podnositelja zahtjeva, Sud primjećuje da se on koristio sredstvima

namijenjenim za ubrzanje upravnog postupka. On je podnio žalbu i tužbu zbog šutnje

administracije. Prema tome, duljina postupka ne može se pripisati njemu (vidi, obratnom

implikacijom, naprijed citirani predmet Štajcar v. Croatia (dec.).

46. Glede onoga što je u ovome predmetu bilo od važnosti za podnositelja zahtjeva, Sud

ponavlja da je u mirovinskim sporovima potrebna posebna revnost (vidi, inter alia, predmet

H.T. v. Germany, br. 38073/97, stavak 37., 11. listopad 2001.). Mirovina podnositelja zahtjeva

bila je prije toga smanjena i stoga je, s obzirom na njegove godine, postupak kojemu je

prigovorio bio neosporivo za njega važan.

47. Ispitavši sav materijal koji mu je dostavljen, i uzimajući u obzir sudsku praksu u ovim

stvarima, naprijed navedena razmatranja dovoljna su kako bi omogućila Sudu zaključiti da je

u ovome predmetu duljina postupka bila prekomjerna i nije zadovoljila zahtjev „razumnoga

roka“.

Stoga je došlo do povrede članka 6., stavka 1.

II.

OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

48. Podnositelj zahtjeva je također prigovorio povredi svojih prava na temelju

članaka 7., 14. i 17. Konvencije, koji propisuju da ne smije biti kazne koja nije propisana

zakonom, zabranjuju diskriminaciju u uživanju prava iz Konvencije i zabranjuju zloporabu tih

prava.

49.

U svjetlu svega materijala koji posjeduje, a i utoliko koliko su stvari kojima se

prigovara u okviru njegove nadležnosti, Sud smatra da se u ovome predmetu niti naizgled ne

vidi povreda nekog od navedenih članaka Konvencije. Slijedi da su ovi prigovori nedopušteni

na temelju članka 35., stavka 3. kao očigledno neosnovani i da ih treba odbiti na temelju

članka 35., stavka 4. Konvencije.

III.

50.

PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Članak 41. Konvencije propisuje:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo

zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,

dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A. Šteta

51.

Podnositelj zahtjeva potražuje 98.460 hrvatskih kuna (HRK) na ime materijalne štete i

14.842 HRK na ime nematerijalne štete.

52.

53.

Vlada je osporila te zahtjeve.

Sud ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i navodne materijalne

štete; stoga odbija taj zahtjev. S druge strane, podnositelju zahtjeva dosuđuje 2.000 EUR na

ime nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.

B. Troškovi i izdaci

PRESUDA POČUČA PROTIV HRVATSKE

9

54.

Podnositelj zahtjeva također potražuje 36.181 HRK na ime troškova i izdataka nastalih

pred Sudom.

55.

56.

Vlada je osporila taj zahtjev.

Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu svojih troškova

i izdataka samo ukoliko je dokazao da su oni stvarno i nužno nastali i da su bili razumni s

obzirom na količinu. U ovome predmetu, uzevši u obzir informacije koje posjeduje i naprijed

navedene kriterije, Sud smatra razumnim podnositelju zahtjeva kojega nije zastupao

odvjetnik, dosuditi iznos do 500 EUR s tog naslova, uz sve poreze koji bi mogli biti

zaračunati na taj iznos.

C. Zatezna kamata

57.

Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi

Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

1. proglašava zahtjev koji se odnosi na prekomjernu duljinu postupka dopuštenim, a

ostatak zahtjeva nedopuštenim;

2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;

3. presuđuje

(a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad

presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti

slijedeće iznose koje treba pretvoriti u nacionalnu valutu tužene države prema tečaju

važećem na dan namirenja:

(i)

2.000 EUR (dvije tisuće eura) na ime nematerijalne štete;

(ii)

500 EUR (pet stotina eura) na ime troškova i izdataka;

(iii) svaki porez koji bi mogao biti zaračunat na te iznose;

(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni

iznos plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske

središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;

5.

Odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 29. lipnja 2006.

godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren NIELSEN

tajnik Odjela

Christos ROZAKIS

Predsjednik