VIJEĆE EUROPE  
EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  
PRVI ODJEL  
PREDMET URUKALO I NEMET PROTIV HRVATSKE  
(Zahtjev br. 26886/02)  
PRESUDA  
STRASBOURG  
28. travanj 2005.  
.
PRESUDA URUKALO I NEMET PROTIV HRVATSKE  
1
U predmetu Urukalo i Nemet protiv Hrvatske  
Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:  
g. C. L. ROZAKIS, predsjednik,  
g. P. LORENZEN,  
gđa N. VAJIĆ,  
gđa S. BOTOUCHAROVA,  
g. A. KOVLER,  
gđa E. STEINER,  
g. K. HAJIYEV, suci,  
i
g. S. NIELSEN, tajnik Odjela  
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 31. ožujka 2005. godine,  
donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:  
POSTUPAK  
1. Postupak u predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 26886/02) protiv Republike  
Hrvatske koji su hrvatski državljani g. Stojan Urukalo i gđa Verica Nemet ("podnositelji  
zahtjeva"), podnijeli Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i  
temeljnih sloboda ("Konvencija"), dana 22 svibnja 2002. godine.  
2. Hrvatsku Vladu ("Vlada") je zastupala njena zastupnica, gđa Štefica Stažnik.  
3. Dana 8. siječnja 2004. Sud je proglasio zahtjev djelomično nedopuštenim i odlučio  
Vladi proslijediti prigovore koje se tiču prava na pristup sudu. Prema odredbama članka 29.  
stavak 3. Konvencije, Sud je odlučio ispitati osnovanost istovremeno kad i dopuštenost  
zahtjeva.  
ČINJENICE  
I. OKOLNOSTI PREDMETA  
4. Podnositelji zahtjeva (supružnici) rođeni su 1933., odnosno 1953. i žive u Virovitici,  
Hrvatska.  
5. Za vrijeme vojnih operacija poduzetih tijekom Domovinskog rata od strane Hrvatske  
vojske, u kolovozu 1995. uništena je kuća podnositelja zahtjeva u Karinu Gornjem, Hrvatska.  
6. Dana 10 rujna 1998. podnositelji zahtjeva pokrenuli su građanski postupak protiv  
države pred Općinskim sudom u Obrovcu, tražeći naknadu štete za svoju uništenu imovinu.  
7. Dana 6. studenog 1999. stupilo je na snagu Zakon dopunama Zakona o obveznim  
odnosima (dalje: "Dopune ZOO iz 1999."). Izmjena propisa predviđala je prekid svih  
postupaka pokrenutih protiv države za štetu koju su počinili pripadnici oružanih i redarstvenih  
snaga u obavljanju službene dužnosti za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj.  
8. Dana 1. prosinca 1999. Općinski sud u Obrovcu odbio je tužbeni zahtjev podnositelja  
zahtjeva. Podnositelji zahtjeva uložili su žalbu.  
9. Dana 8. ožujka 2000. Županijski sud u Zadru vratio je predmet prvostupanjskom sudu s  
uputom da prekine postupak temeljem navedenog propisa.  
10. Dana 23. ožujka 2000. Općinski sud u Zadru je prekinuo postupak.  
PRESUDA URUKALO I NEMET PROTIV HRVATSKE  
2
11. Dana 31. srpnja 2003. donesen je novi Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za  
štetu koju su počinili pripadnici hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog  
rata (dalje:"Zakon o odgovornosti iz 2003.")  
12. Vlada je iznijela da je postupak podnositelja zahtjeva nastavljen temeljem gornjeg  
propisa i da se sada nalazi pred sudom drugog stupnja.  
Podnositelji zahtjeva iznose da nisu primili odluku o nastavku postupka.  
II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA  
13. Članak 184. (a) Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine,  
br. 112/99, u daljnjem tekstu "Dopune ZOO iz 1999.") predviđa da se prekidaju svi postupci  
pokrenuti protiv Republike Hrvatske radi naknade štete koju su uzrokovali pripadnici vojnih i  
redarstvenih snaga u vojnoj i redarstvenoj službi tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj, i to  
od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. Osim toga, taj je zakon nametnuo obvezu Vladi da  
Saboru Republike Hrvatske predloži donošenje posebnog zakona kojim će urediti  
odgovornost za tu štetu najkasnije u roku od šest mjeseci od stupanja Dopuna ZOO iz 1999.  
na snagu.  
14. Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika  
hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (Narodne novine od 23.  
srpnja 2003, br. 117/2003, u daljnjem tekstu "Zakon o odgovornosti") sada uređuje okolnosti  
u kojima je Republika Hrvatska odgovorna za štetu koju su uzrokovali pripadnici oružanih i  
redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata. Također, predviđa da svi postupci prekinuti  
temeljem Dopuna ZOO iz 1999. budu nastavljeni.  
15. Relevantni dio članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske  
(Narodne novine 49/2002 od 3. svibnja 2002.) glasi kako slijedi:  
"(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju  
kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela nije u razumnom roku  
odlučio sud…  
(2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu… iz stavka 1. ovoga članka, Ustavni sud će nadležnom sudu  
odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti…  
(3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja pripada  
podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava… Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od  
tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu."  
16. Članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 41/2001 od 7.  
svibnja 2001.) glasi:  
"Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku  
odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela."  
17. Dana 24. ožujka 2004. Ustavni sud donio je odluku br. U-III-829/2004 u predmetu  
gospodina N. koji je podnio ustavnu tužbu prema članku 63. Ustavnog zakona o Ustavnom  
sudu iz 2002. navodeći povredu članka 29. stavak 1. Ustava.  
PRESUDA URUKALO I NEMET PROTIV HRVATSKE  
3
PRAVO  
I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE  
18. Podnositelji zahtjeva prigovorili su da su bili lišeni prava na pristup sudu jer je  
Općinski sud u Obrovcu prekinuo postupak slijedom Dopuna ZOO iz 1999. Pozvao se na  
članak 6. stavak 1. Konvencije čiji mjerodavni dijelovi glase kako slijedi:  
"Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom  
roku ispita njegov slučaj"  
19. Vlada je osporila tu tvrdnju.  
A. Dopuštenost  
1. Sukladnost zahtjeva ratione temporis  
20. Vlada je smatrala da domaće vlasti mogu biti odgovorne samo za događaje koji su se  
dogodili prije 5. studenog 1997. godine kada je Konvencija stupila na snagu u odnosu na  
Republiku Hrvatsku.  
21. Podnositelj zahtjeva nije se očitovao po tom pitanju.  
22. Sud primjećuje kako je u ovom predmetu postupak podnositelja zahtjeva protiv  
Republike Hrvatske de facto prekinut 6. studenog 1999. kad su na snagu stupile Dopune ZOO  
iz 1999. Prema tim dopunama, Općinski sud u Obrovcu nije mogao nastaviti postupak.  
Formalno je odlučio o prekidu postupka 23. ožujka 2000. Postupak podnositelja zahtjeva  
nastavljen je 31. srpnja 2003. temeljem Zakona o odgovornosti iz 2003. Sukladno tome, Sud  
je nadležan ratione temporis ispitivati zahtjev.  
2. Status žrtve podnositelja zahtjeva  
23. Vlada je iznijela da podnositelji zahtjeva ne mogu tvrditi da su žrtve u smislu članka  
34. Konvencije budući da je 31. srpnja 2003. stupio na snagu Zakon o odgovornosti koji je  
omogućio da se nastave postupci prekinuti temeljem Dopuna ZOO iz 1999.  
24. Podnositelj zahtjeva nije se očitovao po tom pitanju.  
25. Sud smatra kako status žrtve podnositelja zahtjeva ovisi o zadovoljštini koja mu je bila  
dodijeljena na domaćoj razini na temelju činjenica u vezi kojih on ili ona prigovara pred  
Sudom (vidi Andersen v. Denmark, br.12860/87, i Frederiksen and Others v. Denmark, br.  
12719/87, Odluke Komisije od 3. svibnja 1988; Normann v. Denmark, br. 44704/98, 14.  
lipanj 2001.; Jensen and Rasmussen v. Denmark, br. 52620/99, 20. ožujak 2003.) i o tome  
jesu li domaće vlasti priznale, bilo izrijekom ili sadržajno, kršenje Konvencije. Samo kad su ta  
dva uvjeta zadovoljena supsidijarna priroda zaštitnog mehanizam Konvencije isključuje  
ispitivanje zahtjeva. (vidi Eckle v. Germani, presuda od 15. srpnja 1982, Serija A br 51, p. 31  
stavci 69. i dalje, i Jensen v. Denmark br. 48470/99, ECHR 2001/X).  
26. Sud primjećuje da činjenica da su podnositelji zahtjeva bili lišeni prava na pristup  
sudu u razdoblju od studenog 1999. do srpnja 2003. nije sporna među strankama. Međutim,  
navodna povreda nije priznata odlukom domaćih sudova, niti je podnositeljima zahtjeva  
dodijeljena kakva naknada za nju.  
27. U takvim okolnostima, Sud nalazi da podnositelji zahtjeva mogu tvrditi da su žrtve  
povrede prava na pristup sudu koji je zajamčen člankom 6. stavkom 1. Konvencije. Slijedi da  
prigovor Vlade treba odbiti.  
PRESUDA URUKALO I NEMET PROTIV HRVATSKE  
4
3. Iscrpljenost domaćih pravnih sredstava  
28. Vlada je pozvala Sud na odbacivanje zahtjeva s obzirom da su podnositelji zahtjeva  
propustili iscrpiti domaća pravna sredstva, kako to zahtjeva članak 35. stavak 1. Konvencije.  
29. Priložila je presliku odluke Ustavnog suda od 24. ožujka 2004. u kojoj se utvrđuje da  
je došlo do povrede prava na pristup sudu u sličnim slučajevima (vidi stavak 17. gore). Prema  
Vladinom mišljenju, promjenom prakse Ustavnog suda stvoreno je novo pravno sredstvo za  
navodne povrede prava na pristup sudu.  
30. Vlada je istaknula da je postupak u predmetu podnositelja zahtjeva bio u tijeku i da su  
prema tome podnositelji zahtjeva mogli podnijeti ustavnu tužbu u skladu s novom praksom.  
Budući da ona dopušta Ustavnom sudu ne samo da dodijeli naknadu, nego i da odredi rok u  
kojem nadležni sud mora donijeti odluku u predmetu, Vlada je ustvrdila kako je to bilo  
učinkovito pravno sredstvo, te da Sud treba napraviti iznimku od općeg pravila o iscrpljenosti  
domaćih pravnih sredstava (prema kojem je podnositelj zahtjeva obavezan iscrpiti samo  
pravna sredstva koja su bila dostupna u trenutku podnošenja zahtjeva Sudu).  
31. Podnositelji zahtjeva tvrdili su da su podnijeli zahtjev Sudu prije promjene prakse  
Ustavnog suda.  
32. Sud ponavlja da se prema članku 35. stavku 1. Konvencije on može baviti predmetom  
samo nakon što su iscrpljena sva domaća pravna sredstva. Svrha pravila o iscrpljivanju jest  
dati mogućnost državama ugovornicama da spriječe ili isprave povrede koje se protiv njih  
iznose, prije nego što iste budu iznesene pred Sudom (vidi, između mnogih, Selmouni v.  
France [GC], br. 25803/94, stavak 74., ECHR 1999-IV). Obaveza iscrpljivanja domaćih  
pravnih sredstava zahtjeva od podnositelja zahtjeva da se posluži uobičajenim pravnim  
sredstvima koja su učinkovita, dostatna i dostupna u pogledu povreda Konvencije. Pravna  
sredstva dostupna stranci na domaćoj razini smatraju se učinkovitima ako sprečavaju navodnu  
povredu ili njen nastavak, ili omogućavaju prikladnu zadovoljštinu za povredu koja se već  
dogodila (vidi Mifsud v. France [GC], br. 57220/00, stavak 17., ECHR 2002 – VIII).  
33. Imajući u vidu promjene u domaćoj praksi na koju se Vlada poziva, Sud primjećuje da  
poslije 24 ožujka 2004., Ustavni sud može, u slučajevima sličnima ovome (vidi Multiplex v.  
Croatia, br. 58112/00, 10. srpnja 2003.) dodijeliti naknadu za već pretrpljenu povredu prava  
na pristup sudu, te odrediti rok u kojem nadležni sud mora odlučiti o predmetu podnositelja  
ustavne tužbe. Sud je stoga uvjeren, u odnosu na ove predmete, da se tužba Ustavnom sudu  
može smatrati učinkovitim pravnim sredstvom koje treba iscrpiti prije nego se podnositelji  
zahtjeva obrate Sudu sa prigovorima koji se tiču nedostatka pristupa sudu.  
34. Sud ponavlja, doduše, da se pitanje jesu li domaća pravna sredstva iscrpljena obično  
utvrđuje prema datumu kada je zahtjev podnesen Sudu (vidi Baumann v. France, br.  
33592/96, stavak 47., ECHR 2001-V (izvadci)). Ovo pravilo je podložno izuzecima koji  
mogu biti opravdani posebnim okolnostima svakog slučaja (vidi Nogolica v. Croatia, br.  
77784/01, ECHR 2002-VIII).  
35. U ovom predmetu, podnositelji zahtjeva nisu podnijeli ustavnu tužbu; umjesto toga,  
podnijeli su zahtjev Sudu. Tek prije dvije godine Ustavni sud je po prvi put donio odluku da  
je došlo do povrede prava na pristup sudu u sličnom slučaju (vidi stavak 17. gore). Sukladno  
tome, od podnositelja zahtjeva nije se moglo očekivati da podnesu takvu ustavnu tužbu koja  
im u to vrijeme nije pružala nikakve opravdane izglede za uspjeh.  
36. Stoga, u odnosu na Vladin prijedlog da Sud napusti opće pravilo, Sud dolazi do  
zaključka da – za razliku od predmeta Nogolica i imajući u vidu supsidijarni karakter  
mehanizma Konvencije – nema posebnih okolnosti koje bi opravdale iznimku od tog pravila u  
pogledu zahtjeva podnesenih prije 24. ožujka 2004. godine.  
37. Slijedi da ovaj zahtjev ne može biti odbačen zbog neiscrpljenosti domaćih pravnih  
sredstava. Sukladno tome, Vladin prigovor mora biti odbijen.  
PRESUDA URUKALO I NEMET PROTIV HRVATSKE  
5
4. Zaključak  
38. Sud bilježi da zahtjev nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavak 3. Konvencije.  
Nadalje bilježi da nije nedopušten ni na kakvoj drugoj osnovi. Stoga mora biti proglašen  
dopuštenim.  
B Osnovanost  
39. Vlada je iznijela da su podnositelji zahtjeva imali pristup sudu pošto su pokrenuli  
građanski postupak za naknadu štete pred Općinskim sudom u Obrovcu. Činjenica da je  
postupak prekinut temeljem Dopuna ZOO iz 1999. nije ugrozila sâmu bît prava na pristup  
sudu budući da je prekid bio samo privremen. Donošenjem Zakona o odgovornosti iz 2003.  
podnositeljima zahtjeva je omogućen pristup sudu.  
40. Podnositelji zahtjeva su pobijali to gledište. Držali su da je razdoblje u kojem je  
postupak bio prekinut bilo prekomjerno.  
41. Sud ponavlja kako je u članak 6. stavak 1. Konvencije ugrađeno "pravo na sud", a  
jedan vid toga prava je pravo na pristup, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u  
građanskim stvarima (vidi Golder v. the United Kingdom, presuda od 21. veljače 1975., serija  
A br. 18, pp. 13-18, stavci 28.-36.).  
42. Međutim, to pravo nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva  
se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup po sâmoj svojoj naravi zahtijeva uređenje od  
strane države. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako  
konačnu odluku o poštivanju zahtjeva iz Konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da  
primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup sudu koji je pojedincu  
ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sâma bît prava na pristup sudu.  
Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s člankom 6. stavkom 1. ako nema legitimni cilj i ako  
ne postoji razumni odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji  
ostvariti (vidi presudu u predmetu Stubbings and Others v. the United Kingdom od 22.  
listopada 1996., Reports of Judgements and Decisions 1996-IV, str. 1502, stavak 50.)  
43. Sud nadalje naglašava da je u predmetu Multiplex ustanovio povredu prava na pristup  
sudu, temeljem članka 6. stavka 1. Konvencije, jer je kao rezultat zakonodavne intervencije,  
podnositeljima zahtjeva kroz dugo razdoblje bila ukraćena mogućnost da o njihovom zahtjevu  
odluči sud (vidi Multiplex v. Croatia, gore).  
44. U ovom slučaju, postupak je bio prekinut temeljem odluke Općinskog suda u Obrovcu  
od 23. ožujka 2000. Međutim, postupak je de facto u prekidu od 6. studenoga 1999. kad je  
donesen Zakon o dopuni Zakona o obveznim odnosima, do 31. srpnja 2003, kada je Zakon o  
odgovornosti iz 2003. stupio na snagu, to jest kroz razdoblje od tri godine i devet mjeseci.  
45. Sud smatra, u skladu sa svojom praksom (vidi Multiplex v. Croatia, gore; i Aćimović  
v. Croatia, no. 612370/00, ECHR 2003-XI), kako dugo razdoblje tijekom kojeg je  
podnositeljima zahtjeva bilo onemogućeno da o njihovom zahtjevu građanske naravi odluče  
domaći sudovi kao posljedica zakonodavne mjere, predstavlja povredu članka 6. stavka 1.  
Konvencije.  
II. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE  
46. Članak 41. Konvencije predviđa:  
"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo  
zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,  
dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."  
PRESUDA URUKALO I NEMET PROTIV HRVATSKE  
6
A. Šteta  
47. Podnositelji zahtjeva zatražili su pojedinačno 5,000 EUR na ime nematerijalne štete.  
48. Vlada je zatražene iznose smatrala pretjeranima.  
49. Sud smatra kako se utvrđena povreda ne može nadoknaditi pukim utvrđivanjem  
povrede. Temeljeći svoju procjenu na pravičnoj osnovi i imajući na umu okolnosti predmeta i  
svoju stalnu praksu u predmetima ovog tipa (vidi Multiplex v. Croatia, gore stavak 63.), Sud  
podnositeljima zahtjeva zajednički dosuđuje 8.000 EUR kao naknadu nematerijalne štete,  
uvećanih za sve poreze koje bude potrebno zaračunati.  
B. Troškovi i izdaci  
50. Podnositelji zahtjeva zatražili su povrat sredstava za naknadu troškova i izdataka  
nastalih pred Sudom, ali su pozvali Sud da odredi visinu.  
51. Sukladno praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka  
samo u mjeri u kojoj se dokaže da ih je stvarno i neophodno pretrpio i da je njihova visina bila  
razumna. U ovome predmetu, na temelju informacija koje posjeduje, naprijed navedenih  
kriterija i stalne prakse u ovakvoj vrsti predmeta (vidi Multiplex v. Croatia, gore stavak 65.),  
Sud smatra razumnim dodijeliti iznos od 500 EUR za postupak pred Sudom, uvećanih za sve  
poreze koje bude potrebno zaračunati.  
C. Zatezna kamata  
52. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi  
Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.  
IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO  
1. proglašava zahtjev dopuštenim;  
2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;  
3. presuđuje  
(a) da tužena država treba podnositeljima zahtjeva zajednički isplatiti u roku od tri  
mjeseca od dana kad presuda postane konačna, u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije  
sljedeće iznose, koje treba preračunati u nacionalnu valutu tužene države prema tečaju  
važećem na dan namirenja, to:  
(i) 8.000 EUR (osam tisuća eura) na ime nematerijalne štete;  
(ii) 500 EUR (petsto eura) na ime troškova i izdataka;  
(iii) sve poreze koje bude potrebno zaračunati na gornje iznose;  
(b) da se nakon isteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja, na naprijed navedene  
iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske  
središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;  
PRESUDA URUKALO I NEMET PROTIV HRVATSKE  
7
4. odbacuje ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.  
Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 28. travnja 2005. u  
skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.  
Søren NIELSEN  
tajnik  
Christos ROZAKIS  
predsjednik