VIJEĆE EUROPE  
EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  
PRVI ODJEL  
PREDMET TOMAŠIĆ PROTIV HRVATSKE  
(Zahtjev br. 21753/02)  
PRESUDA  
STRASBOURG  
19. listopada 2006.  
Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.  
stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.  
PRESUDA TOMAŠIĆ PROTIV HRVATSKE  
1
U predmetu Tomašić protiv Hrvatske,  
Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:  
g. C. L. ROZAKIS, predsjednik,  
g. P. LOUCAIDES,  
gđa F. TULKENS  
gđa N. VAJIĆ,  
g. A. KOVLER,  
g. E. STEINER,  
g. S K. HAJIYEV, suci,  
i
g. S. NIELSEN, tajnik Odjela  
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 28. rujna 2006. godine  
donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:  
POSTUPAK  
1.  
Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 21753/02) protiv  
Republike Hrvatske kojeg je 18. svibnja 2002. godine hrvatski državljanin g. Nenad Tomašić  
(„podnositelj zahtjeva“) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih  
prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) .  
2.  
Karajković i nakon toga gđa Š. Stažnik.  
3. Dana 11. prosinca 2003. godine Sud je utvrdio da je zahtjev djelomično nedopušten i  
Hrvatsku Vladu („Vlada“) zastupale su njene zastupnice, prvo gđa L. Lukina-  
odlučio Vladu obavijestiti o prigovorima koji se odnose na pristup sudu i djelotvorno pravno  
sredstvo. Na temelju članka 29. stavka 3. Konvencije odlučio je istovremeno odlučiti o  
osnovanosti i dopuštenosti zahtjeva.  
ČINJENICE  
I.  
OKOLNOSTI PREDMETA  
4.  
5.  
Podnositelj zahtjeva je rođen 1950. godine i živi u Bjelovaru.  
Dana 26. veljače 1992. godine nepoznati počinitelji digli su u zrak vikendicu  
podnositelja zahtjeva u Velikoj Pisanici.  
6. Dana 24. veljače 1995. godine podnositelj zahtjeva je zajedno sa svojom ženom  
pokrenuo građanski postupak protiv države pred Općinskim sudom u Zagrebu, tražeći  
naknadu štete. Pozvali su se na članak 180. Zakona o obveznim odnosima.  
7.  
Dana 3. veljače 1996. godine stupio je na snagu Zakon o izmjeni Zakona o obveznim  
odnosima („Izmjena iz 1996.“). Propisao je da se prekidaju svi postupci po tužbama za  
naknadu štete nastale uslijed terorističkih akata ili akata nasilja do donošenja novoga zakona o  
tom pitanju.  
8.  
Dana 23. veljače 1996. godine općinski sud je prekinuo postupak na temelju Izmjene  
iz 1996. godine.  
9.  
Dana 31. srpnja 2003. godine stupio je na snagu Zakon o odgovornosti za štetu nastalu  
uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija („Zakon o odgovornosti iz 2003.“).  
10.  
Na temelju Zakona o odgovornosti iz 2003. općinski sud je nastavio postupak 17.  
veljače 2004. godine. Dana 26. travnja 2004. godine utvrdio je da je tužba podnositelja  
zahtjeva nedopuštena i proglasio se nenadležnim u toj stvari.  
PRESUDA TOMAŠIĆ PROTIV HRVATSKE  
2
11.  
Podnositelj zahtjeva žalio se Županijskom sudu u Zagrebu. Izgleda da je postupak  
trenutačno u tijeku pred tim sudom.  
12. U međuvremenu, 24. travnja 2002. godine, podnositelj kojeg je zastupao odvjetnik,  
podnio je ustavnu tužbu zbog duljine postupka na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom  
sudu. Dana 7. srpnja 2004. godine Ustavni je sud prihvatio ustavnu tužbu podnositelja  
zahtjeva. Pozivajući se na predmet Suda (Kutić v. Croatia, br. 48778/99, ECHR 2002-II),  
utvrdio je postojanje povreda ustavnih prava podnositelja zahtjeva na suđenje u razumnome  
roku i na pristup sudu. Naložio je Općinskome sudu u Zagrebu da donese odluku u predmetu  
podnositelja zahtjeva u roku od godinu dana te mu dosudio naknadu štete u iznosu od 4.400  
hrvatskih kuna (HRK).  
II.  
MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO  
13.  
Mjerodavni dio Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 53/91, 73/91,  
3/94, 7/96 and 112/99) propisivao je kako slijedi:  
Članak 180(1)  
“Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem odnosno uništenjem imovine fizičke osobe  
uslijed akata nasilja ili terora te prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara društveno-  
politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni spriječiti takvu štetu.“  
14.  
Mjerodavni dio Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br.  
7/1996 – „Izmjena iz 1996.“) glasi kako slijedi:  
Članak 1.  
“U Zakonu o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91 i 3/94) članak 180. briše se.”  
Članak 2.  
„Postupci za naknadu štete pokretnuti po odredbama članka 180. Zakona o obveznim odnosima, prekidaju se.  
Postupci iz stavka 1. ovoga članka nastavit će se nakon što se donese poseban propis kojim će se urediti  
odgovornost za štetu nastalu uslijed terorističkih akata.“  
15.  
Mjerodavni dio Zakona o parničnom postupku, (Narodne novine br.. 53/91, 91/92,  
58/93, 112/99, 88/01 i 117/03) propisuje:  
Članak 212.  
“Postupak se prekida:  
...  
6) kad je to drugim zakonom određeno.”  
16.  
Mjerodavni dio Zakona o obnovi (Narodne novine br. 24/96, 54/96, 87/96 i 57/00)  
propisuje, inter alia, da će država pod određenim uvjetima dodijeliti pomoć u obnovi  
vlasnicima imovine (samo stanova i obiteljskih kuća) koja je bila oštećena tijekom rata.  
Zahtjev se podnosi nadležnome ministarstvu.  
PRESUDA TOMAŠIĆ PROTIV HRVATSKE  
3
17.  
Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija  
(Narodne novine br. 117/2003 – “Zakon o odgovornost iz 2003.“) propisuje, inter alia, da  
država treba naknaditi samo štetu koja je posljeica tjelesne povrede, oštećenja zdravlja ili  
smrti. Svu naknadu štete na imovini treba tražiti na temelju Zakona o obnovi. Članak 10.  
propisuje da se nastavljaju svi postupci prekinuti na temelju Izmjene iz 1996. godine.  
18.  
Članak 29., stavak 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 41/2001 od 7.  
svibnja 2001.) glasi kako slijedi:  
„Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku  
odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.“  
19.  
Mjerodavni dio Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne  
novine br. 49/2002 od 3. svibnja 2002. godine – u daljnjem tekstu „Zakon o Ustavnom sudu“)  
glasi kako slijedi:  
„1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju  
kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela nije u razumnom roku  
odlučio sud ili u slučaju kad se osporenim pojedinačnim aktom grubo vrijeđaju ustavna prava, a  
potpuno je razvidno da bi nepokretanjem ustavnosudskog postupka za podnositelja ustavne tužbe mogle  
nastati teške i nepopravljive posljedice.  
(2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku iz stavka 1. ovoga  
članka, Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno  
odlučiti o pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja. Rok za  
donošenje akta počinje teći idućeg dana od dana objave odluke Ustavnog suda u "Narodnim novinama".  
(3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja pripada  
podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava koju je sud učinio kada o pravima i obvezama  
podnositelja ili o sumnji ili optužbi zbog njegova kažnjivog djela nije odlučio u razumnom roku.  
Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke  
za njezinu isplatu.“  
Članak 23. propisuje da u postupku pred Ustavnim sudom svaki sudionik plaća svoje  
troškove, osim ako sud ne odluči drugačije. Izraz „troškovi postupka“ ne uključuje sudske  
pristojbe, jer se u postupku pred Ustavnim sudom takve pristojbe ne plaćaju. Prema sudskoj  
praksi Ustavnoga suda o pitanju naknade troškova postupka treba odlučiti taj sud ako  
sudionik to zatraži. Na primjer, u predmetu br. U-III-1384/2000 od 30. studenog 2000. godine  
Ustavni sud je odbio zahtjev podnositelja ustavne tužbe za naknadu troškova budući je  
odbacio ustavnu tužbu.  
20.  
Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 69/93,  
87/93, 16/94, 11/96), koja je bila na snazi u relevantno vrijeme (tj. kad je podnositelj zahtjeva  
podnio svoju ustavnu tužbu) propisivala je da naknada za sastavljanje ustavne tužbe iznosi  
400 HRK.  
21.  
Prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br  
91/04, 37/05), naknada za sastav ustavne tužbe iznosi 5.000 HRK.  
PRAVO  
I.  
NAVODNA POVREDA ČLANKA 6., STAVKA 1. KONVENCIJE  
PRESUDA TOMAŠIĆ PROTIV HRVATSKE  
4
22.  
Podnositelj zahtjeva je prigovorio da je donošenje Izmjene iz 1996. godine od strane  
Sabora povrijedilo njegovo pravo na pristup sudu kako je propisano člankom 6., stavkom 1.  
Konvencije koji glasi kako slijedi:  
“Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom  
roku ispita njegov slučaj…“  
A.  
1.  
Dopuštenost  
Tvrdnje stranaka  
23.  
Vlada je ustvrdila da podnositelj zahtjeva više ne može tvrditi da je žrtva u smislu  
članka 34. Konvencije budući je 31. srpnja 2003. godine stupio na snagu Zakon o  
odgovornosti iz 2003., koji je propisao da se nastavljaju postupci prekinuti Izmjenom iz 1996.  
Štoviše, Ustavni sud je prihvatio ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva, utvrdio povredu  
njegovoga ustavnoga prava na pristup sudu i dosudio mu naknadu. Prigovorena povreda je  
stoga bila ispravljena pred domaćim vlastima i podnositelj zahtjeva je izgubio status žrtve.  
24.  
Podnositelj zahtjeva je ustvrdio da je usprkos odluke Ustavnoga suda od 7. srpnja  
2004. godine on još uvijek „žrtva“ u smislu članka 34. Konvencije. Tvrdio je da je iznos  
naknade nedostatan i značajno niži od iznosa koje dosuđuje Sud u slični predmetima (vidi  
predmet Kutić v. Croatia, br. 48778/99, stavak 39., ECHR 2002-II).  
25.  
Nadalje je tvrdio da prema Tarifi o nagradama odvjetnika iz 2004. godine nagrada za  
sastav ustavne tužbe iznosi 5.000 HRK. Zakon o Ustavnom sudu nije predvidio naknadu te  
nagrade u slučaju povoljnoga ishoda postupka koji se vodi pred njim. Stoga naknada koja mu  
je bila dosuđena nije bila dovoljna da pokrije makar troškove zastupanja po odvjetniku, a da  
ne govorimo o naknadi nematerijalne štete uzrokovane povredom.  
2.  
Ocjena Suda  
26.  
Sud podsjeća da je u predmetima u kojima su se postavljala slična pitanja o  
osnovanosti kao i u ovome predmetu utvrdio da su duga razdoblja u kojima su podnositelji  
zahtjeva bili spriječeni da bude odlučeno o njihovim građanskim zahtjevima kao posljedica  
Izmjene iz 1996. godine predstavljali povrede članka 6., stavka 1. Konvencije (vidi, na  
primjer, naprijed citirani predmet Kutić v. Croatia, stavak 33., i Freimann v. Croatia, br.  
5266/02, stavak 28., 24. lipanj 2004.). Presudio je i da su čak i nakon stupanja na snagu  
Zakona o odgovornosti iz 2003. i nastavka postupka kao njegove posljedice, podnositelji  
zahtjeva još uvijek mogli tvrditi da su žrtve povreda njihovoga prava na pristup sudu jer je  
postupak bio dugo vremena prekinut, time da navodne povrede nisu bile priznate niti jednom  
odlukom domaćih vlasti, niti im je bila dosuđena bilo kakva naknada (vid, na primjer,  
predmete Urukalo and Nemet v. Croatia, br. 26886/02, stavci 23.-27., 28. travnja 2005.; i  
Lulić and Becker v. Croatia, br. 22857/02, stavci 30.-34., 24. ožujka 2005.).  
27.  
Međutim, u ovome je predmetu prigovor podnositelja zahtjeva koji se odnosi na  
pristup sudu ispitao Ustavni sud koji je o njemu presudio u svojoj odluci od 7. srpnja 2004.  
godine. Dajući svoju ocjenu na pravičnoj osnovi, osigurao zadovoljštinu koja ima narav  
naknade, dosudivši podnositelju zahtjeva pravičnu naknadu za nematerijalnu štetu u iznosu od  
4.400 HRK. Isto je tako naložio općinskom sudu da donese odluku u predmetu podnositelja  
zahtjeva u roku od godinu dana. Međutim, u trenutku kad je Ustavni sud donio odluku o  
ustavnoj tužbi podnositelja zahtjeva, općinski sud je to već učinio.  
28.  
Sud ponavlja da odluka ili mjera koja je povoljna za podnositelja zahtjeva nije u  
načelu dovoljna da ga liši status „žrtve“, osim ako nacionalne vlasti nisu priznale, bilo izričito  
PRESUDA TOMAŠIĆ PROTIV HRVATSKE  
5
ili u biti, a onda i pružile zadovoljštinu za povredu Konvencije (vidi, kao jedan od najnovijih  
izvora prava predmet Cocchiarella v. Italy [GC], br. 64886/01, stavak 71., koja će biti  
objavljena u ECHR 2006).  
29.  
Sud primijećuje da je Ustavni sud, izričito se pozivajući na sudsku praksu Suda,  
priznao da je došlo do povrede ustavnog prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu. Sud  
smatra da takvo priznanje zadovoljava u biti prvi uvjet naveden u sudskoj praksi Suda.  
30.  
Položaj podnositelja zahtjeva kao „žrtve“ tada ovisi o tome je li dosuđena  
zadovoljština bila odgovarajuća i dostatna, s obzirom na pravičnu naknadu kako je propisana  
u članku 41. Konvencije (vidi, mutatis mutandis, predmet Dubjaková v. Slovakia (dec.), br.  
67299/01, 19. listopada 2004.).  
31.  
Sud primijećuje da je u ovome predmetu dosuđena naknada bila bitno niža onoga što  
je sud dosudio u sličnim predmetima (vidi, na primjer, predmete Kastelic v. Croatia,  
br. 60533/00, stavak 41., 10. srpnja 2003.; Crnojević v. Croatia, br. 71614/01, stavak 29., 21.  
listopada 2004.). Međutim, je li zadovoljština bila odgovarajuća treba razmotriti u svjetlu svih  
okolnosti predmeta (vidi, mutatis mutandis, naprijed citirani predmet Dubjaková v. Slovakia  
(dec.)).  
32.  
S tim u vezi, Sud podsjeća da se u predmetima radi duljine postupka jedna od  
značajki dovoljne zadovoljštine koja može ukloniti položaj parnične stranke kao žrtve odnosi  
na dosuđeni iznos. Taj iznos ovisi, osobito, o značajkama i djelotvornosti pravnoga sredstva.  
Tako su države koje su se, kao Hrvatska, odlučile za pravno sredstvo koje je namijenjeno i za  
ubrzanje postupka i za dosudu naknade, slobodne dosuditi iznose koji – iako su niži od iznosa  
koje dosuđuje Sud – nisu nerazumni (vidi naprijed citirani predmet Cocchiarella v. Italy,  
[GC], stavci 96. i 97.). To nije tako samo zato što je to pravno sredstvo bliže i dostupnije  
podnositelju zahtjeva nego što je to zahtjev Sudu, nego i zato što je brže i po njemu se  
postupa na jeziku podnositelja zahtjeva. Ono tako pruža prednosti koje treba uzeti u obzir  
(vidi citirani predmet Cocchiarella v. Italy [GC], stavak 139.).  
Po mišljenju Suda, ova se načela primjenjuju mutatis mutandis na navodne povrede  
prava na pristup sudu u okolnostima sličnima okolnostima ovoga predmeta.  
33.  
Sdu primijećuje da je u ovome predmetu Sabor donio zakon predviđen u Izmjeni iz  
1996. – Zakon o odgovornosti iz 2003. – koji sada uređuje sva pitanja koja se odnose na  
naknadu štete od terorističkih akata. Novi zakon je isto tako okončao pobijanu pravnu  
situaciju, propisavši da se nastavljaju svi postupci prekinuti na temelju Izmjene iz 1996.  
Štoviše, na temelju novoga zakona, općinski sud je donio odluku u predmetu podnositelja  
zahtjeva. Sud također primijećuje da je, osim što je podnositelju zahtjeva dosudio naknadu,  
Ustavni sud u svojoj odluci isto tako htio naložiti općinskom sudu za ubrza postupak.  
Ispostavilo se je da je dio njegove odluke kojim je naložio općinskom sudu da donese odluku  
u predmetu podnositelja zahtjeva u roku od godinu dana bio neoperativan jer je taj sud već  
donio odluku u predmetu podnositelja zahtjeva.  
34.  
Glede pitanja nagrade za rad odvjetnika, Sud ponavlja da prekomjerni troškovi  
postupka (uključujući nagrade za rad odvjetnika) mogu značajno kočiti napore podnositelja  
zahtjeva da dobije naknadu (vidi citirani predmet Cocchiarella v. Italy [GC], stavak 102.).  
Budući da u postupku pred Ustavnim sudom svaki sudionik u načelu plaća svoje troškove  
(vidi stavak 19. ove presude), bitno povećanje nagrada za rad odvjetnika (vidi stavak 21. ove  
presude) čimbenik je koji treba uzeti u obzir pri utvrđivanju iznosa naknade. Inače se domaće  
vlasti izlažu riziku da postignu paradoksalni rezultat da s jednom rukom oduzmu ono što su  
drugom dosudile (vidi, mutatis mutandis, predmet Cocchiarella v. Italy [GC], stavak 92.).  
Međutim, Sud primijećuje da u ovome predmetu nagrada za rad odvjetnika nije premašila 400  
HRK u trenutku kad je podnositelj zahtjeva podnio svoju ustavnu tužbu. Nadalje, podnositelj  
zahtjeva nije dostavio nikakve dokaze kojima bi dokazao da je ikada od Ustavnoga suda  
PRESUDA TOMAŠIĆ PROTIV HRVATSKE  
6
zatraži da mu naknadi troškove postupka, a to je mogućnost koja postoji na temelju članka 23.  
Zakona o Ustavnom sudu.  
35.  
Ipak, uzimajući u obzir okolnosti predmeta, Sud smatra kako je iznos naknade koji  
iznosi oko 15% iznosa koji općenito dosuđuje Sud u sličnim hrvatskim predmetima očigledno  
nerazuman s obzirom na njegovu sudsku praksu.  
36.  
Slijedi da se zadovoljština dosuđena podnositelju zahtjeva ne može smatrati  
odgovarajućom i dostatnom. Stoga podnositelj zahtjeva još uvijek može tvrditi da je „žrtva“  
povrede svoga prava na pristup sudu, i da stoga Vladin prigovor treba odbiti.  
37.  
Sud nadalje primijećuje da kako ovaj prigovor nije očigledno neosnovan, u smislu  
članka 35., stavka 3. Konvencije. Isto tako primijećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj  
osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.  
B. Osnovanost  
38.  
Sud je često utvrdio povrede prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu na  
temelju članka 6. stavka 1. Konvencije u predmetima u kojima su se postavljala pitanja slična  
pitanju u ovome predmetu (vidi naprijed citirani predmet Kutić v. Croatia, i Multiplex v.  
Croatia, br. 58112/00, 10. srpnja 2003.).  
39.  
Ispitavši sav materijal koji mu je predočen, Sud smatra da Vlada nije podnijela  
niti jednu činjenicu ili tvrdnju koja bi ga mogla uvjeriti da dođe do drugačijega zaključka u  
ovome predmetu.  
Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1.  
III.  
NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE  
40. Podnositelj zahtjeva je također prigovorio da nije imao na raspolaganju  
nikakvo djelotvorno pravno sredstvo kako je zajamčeno člankom 13. Konvencije, koji glasi  
kako slijedi:  
„Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna  
pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su  
djelovale u službenom svojstvu.“  
41.  
42.  
Vlada je osporila tu tvrdnju.  
Sud primijećuje da je ovaj prigovor povezan s prigovorom kojeg je ispitao u  
ovoj presudi, te da stoga na isti način treba utvrditi da je dopušten.  
43. S obzirom na utvrđenje koje se odnosi na članak 6., stavak 1. (vidi stavak 39.  
ove presude) Sud smatra kako nije potrebno ispitati je li u ovome predmetu došlo i do povrede  
članka 13. budući da su njegovi zahtjevi manje strogi te ih apsorbiraju oni iz članka 6., stavka  
1. (vidi, na primjer, predmet Dražić v. Croatia, br. 11044/03, stavak 43., 6. listopada 2005.).  
IV.  
44.  
PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE  
Članak 41. Konvencije predviđa:  
„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo  
zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,  
dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“  
PRESUDA TOMAŠIĆ PROTIV HRVATSKE  
7
A. Šteta  
45.  
Podnositelj zahtjeva potražuje 22.880 EUR na ime materijalne štete i 74.000 EUR na  
ime nematerijalne štete.  
46.  
47.  
Vlada je smatrala da su iznosi koje podnositelj zahtjeva potražuje prekomjerni.  
Sud ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i navodne materijalne  
štete; stoga odbija taj zahtjev.  
48. U odnosu na potraživanu naknadu nematerijalne štete, Sud ponavlja da kada je  
podnositelj zahtjeva iskoristio dostupno domaće pravno sredstvo i time ishodio utvrđenje  
povrede te mu je dosuđena naknada, no ipak još uvijek može tvrditi da je „žrtva“, iznos  
dosuđen na temelju članka 41. može biti manji od iznosa koje Sud dosuđuje u sličnim  
predmetima. U takvom predmetu podnositelju zahtjeva treba biti dosuđena razlika između  
iznosa koji je dobio od Ustavnoga suda i iznosa koji ne bi bio smatran očito nerazumnim u  
usporedbi s iznosima koje dosuđuje Sud (vidi, mutatins mutandis, naprijed navedeni predmet  
Cocchiarella v. Italy [GC], stavci 139.-140.).  
49.  
Sud smatra da bi, kad ne bi postojala domaća pravna sredstva, u ovome predmetu  
dosudio iznos od 4.000 EUR. Već je utvrdio (vidi stavak 35. ove presude) da je podnositelju  
zahtjeva Ustavni sud dosudio 600 EUR, a što je oko 15% of onoga što bi mu dosudio Sud.  
50.  
S obzirom na okolnosti ovoga predmeta, značajke ustavne tužbe kao i činjenice da je  
bez obzira na domaće pravno sredstvo Sud utvrdio postojanje povrede, Sud smatra, donoseći  
odluku na pravičnoj osnovi, da podnositelju zahtjeva treba dosuditi 1.200 EUR na ime  
nematerijalne štete uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.  
B. Troškovi i izdaci  
51.  
Podnositelj zahtjeva također potražuje 2.620 EUR na ime troškova i izdataka nastalih  
pred domaćim vlastima.  
52.  
53.  
Vlada je osporila taj zahtjev.  
Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu svojih troškova  
i izdataka samo ukoliko je dokazala da su oni stvarno i nužno nastali i da su bili razumni s  
obzirom na količinu. U ovome predmetu, uzevši u obzir informacije koje posjeduje i naprijed  
navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos do 60 EUR na ime troškova i  
izdataka u domaćem postupku, uz ve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.  
C. Zatezna kamata  
54. Sud smatra odgovarajućim da se kamatna stopa temelji na najnižoj kreditnoj stopi  
Europske središnje banke kojoj treba dodati tri postotna boda;  
IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO  
1. proglašava ostatak zahtjeva dopuštenim;  
2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;  
3. presuđuje da nema potrebe ispitati prigovor na temelju članka 13. Konvencije;  
4. presuđuje  
PRESUDA TOMAŠIĆ PROTIV HRVATSKE  
8
(a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad  
presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti  
slijedeće iznose koji treba pretvoriti u nacionalnu valutu tužene države prema tečaju  
važećem na dan namirenja:  
(i)  
1.200 EUR (tisuću i dvije stotine eura) na ime nematerijalne štete;  
(ii)  
60 EUR (šezdeset eura) na ime troškova i izdataka;  
(iii) svaki porez koji bi mogao biti zaračunat na te iznose;  
(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni  
iznos plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske  
središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;  
5.  
Odbija ostatak zahtjeva podnositeljice zahtjeva za pravičnom naknadom.  
Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 19. listopada 2006.  
godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.  
Søren NIELSEN  
tajnik Odjela  
Christos ROZAKIS  
Predsjednik