VIJEĆE EUROPE

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET OREB PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 9951/06)

PRESUDA

STRASBOURG

23. listopada 2008.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.

§ 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

PRESUDA OREB PROTIV HRVATSKE

1

U predmetu Oreb protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Anatoly Kovler, predsjednik,,

Nina Vajić,

Khanlar Hajiyev,

Dean Spielmann,

Sverre Erik Jebens,

Giorgio Malinverni,

George Nicolaou, suci,

i André Wampach, zamjenik tajnika Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 2. listopada 2008. godine,

donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 9951/06) protiv

Republike Hrvatske kojega su dvojca hrvatskih državljanina, g. Ivan Oreb i g. Željko Oreb

("podnositelji zahtjeva") podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih

prava i temeljnih sloboda ("Konvencija") dana 8. veljače 2006. godine.

2. Podnositelje zahtjeva je zastupao g. M. Budimir, odvjetnik iz Splita. Hrvatsku Vladu

("Vlada") je zastupala njena zastupnica gđa Š. Stažnik.

3. Dana 18. rujna 2007. godine predsjednik Prvoga odjela odlučio je Vladu obavijestiti o

zahtjevu. Također je odlučeno istovremeno ispitati osnovanost i dopuštenost zahtjeva (članak

29., stavak 3.).

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

4. Podnositelji zahtjeva su rođeni 1953. i 1962. godine, i žive u mjestu Bromma,

Švedska.

5. Dana 10. travnja 1980. godine podnositelji zahtjeva su podnijeli Općinskom sudu u

Splitu građansku tužbu protiv dvije osobe koje također žive u Švedskoj, radi priznanja

svojega suvlasništva određene nekretnine.

6. Dana 16. travnja 2003. godine podnositelji zahtjeva obratili su se Ustavnom sudu zbog

duljine postupka. Dana 14. veljače 2005. godine Ustavni sud je utvrdio povredu prava

podnositelja zahtjeva na suđenje u razumnome roku i svakome podnositelju zahtjeva dosudio

naknadu u iznosu od 8.600 hrvatskih kuna (HRK). Također je i naložio Općinskome sudu u

Splitu da donese odluku u najkraćem mogućem roku, ne duljem od deset mjeseci od dana

objave odluke u Narodnim novinama. Odluka je objavljena u Narodnim novinama br. 32 dana

9. ožujka 2005. godine.

7. Vlada navodi da je Općinski sud u Splitu nakon odluke Ustavnoga suda zakazao četiri

ročišta, koja su sva odgođena. S tim u vezi tvrde da tuženici žive u Švedskoj i da je bilo

potrebno pozive im slati putem hrvatskoga veleposlanstva u Stockholmu. Pozivi za ročišta

zakazana za 29. kolovoza 2005. godine i 13. siječnja 2006. godine nisu bili dostavljeni

tuženicima, a veleposlanstvo nije poslalo nikakvu obavijest zbog čega je to bilo tako. Glede

poziva u svezi s ročištem zakazanim za 18. rujna 2006. godine veleposlanstvo je obavijestilo

Općinski sud da su se dokumenti vratili poštom nedostavljeni tuženicima. Na kraju,

PRESUDA OREB PROTIV HRVATSKE

2

veleposlanstvo je obavijestilo Općinski sud da su tuženici odbili primiti pozive za ročište

zakazano za 28. svibnja 2007. godine.

Postupak je još uvijek u tijeku pred Općinskim sudom u Splitu.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

8. Članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 41/2001 od 7.

svibnja 2001.) glasi kako slijedi:

“Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku

odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela (...)".

9. Mjerodavni dio Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne

novine“, br. 49/2002 od 3. svibnja 2002. – „Ustavni zakon o Ustavnom sudu“) glasi kako

slijedi:

Članak 63.

“(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju

kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi kažnjivog djela nije u razumnom roku odlučio sud

….

(2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu… Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje

akta kojim će taj sud meritorno odlučiti...

(3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni će sud odrediti primjerenu naknadu koja pripada

podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava….Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od

tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.”

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

10. Podnositelji zahtjeva prigovaraju da je duljina postupka nespojiva sa zahtjevom

„razumnoga roka“ iz članka 6., stavka 1. Konvencije koji glasi kako slijedi:

“Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom

roku ispita njegov slučaj.“

A. Dopuštenost

11. Vlada tvrdi da je Ustavni sud prihvatio ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva, utvrdio

povredu njihovog ustavnog prava na suđenje u razumnom roku te im dosudio odgovarajuću

naknadu. Stoga je povreda kojoj se prigovara ispravljena pred domaćim vlastima te su

podnositelji izgubili svoj položaj žrtve.

12. Podnositelji zahtjeva odgovaraju da ih se još uvijek može smatrati žrtvama povrede

kojoj su prigovorili.

13. Sud bilježi da je u trenutku kad je donesena odluka Ustavnoga suda postupak bio u

tijeku 7 godina i tri mjeseca na jednoj razini nadležnosti, nakon što je Hrvatska ratificirala

Konvenciju. Pravična naknada koju je dosudio Ustavni sud ne odgovara onome što bi Sud

vjerojatno dosudio na temelju članka 41. Konvencije u odnosu na isto razdoblje, time da se

dužno uzme u obzir činjenica da je predmet bio u tijeku oko sedamnaest godina i sedam

PRESUDA OREB PROTIV HRVATSKE

3

mjeseci prije ratifikacije. Stoga se u okolnostima predmeta ne može smatrati odgovarajućom

(vidi načela uspostavljena u sudskoj praksi suda u predmetima Cocchiarella v. Italy [GC],

br. 64886/01, st. 65.-107., ECHR 2006…, ili Scordino v. Italy (br. 1) [GC], br. 36813/97, st.

178.-213., ECHR 2006 - ...). U takvim okolnostima, u odnosu na razdoblje koje je pokriveno

utvrđenjima Ustavnoga suda, podnositelji zahtjeva nisu izgubili svoj položaj žrtve u smislu

članka 41. Konvencije.

14. Sud nadalje bilježi da je postupak još uvijek u tijeku i da je stoga pozvan ispitati

ukupnu duljinu postupka.

15. S obzirom na naprijed navedene činjenice, Sud smatra da ovaj prigovor nije očigledno

neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. Konvencije. Isto tako bilježi da nije nedopušten ni po

kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

16. Vlada tvrdi da se država ne može smatrati odgovornom za odugovlačenja koja su se

dogodila nakon odluke Ustavnoga suda, jer je Općinski sud u Splitu zakazao četiri ročišta

koja su bila odgođena zbog toga što tuženici, koji žive u Švedskoj, nisu primili pozive.

17. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti

predmeta i pozivom na slijedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva

i mjerodavnih vlasti kao i važnost onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u

sporu (vidi, između mnogo drugih pravnih izvora, predmet Frydlender v. France [GC], br.

30979/96, stavak 43., ECHR 2000-VII).

18. Sud smatra da je razdoblje koje treba uzeti u obzir započelo 6. studenog 1997. godine,

dan nakon stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku. Međutim, pri procjeni

razumnosti vremena koje je proteklo nakon toga datuma treba voditi računa o stanju postupka

u tom trenutku. S tim u vezi Sud bilježi da je postupak započeo 10. travnja 1980. godine, kad

su podnositelji zahtjeva podnijeli svoju građansku tužbu. Tako je trajao oko sedamnaest

godina i sedam mjeseci prije ratifikacije.

19. Postupak je još uvijek u tijeku. Tako ukupno postupak u predmetu traje više od

dvadeset osam godina, od kojih više od deset godina nakon ratifikacije Konvencije, na jednoj

razini nadležnosti.

20. Ispitavši sav materijal koji mu je dostavljen, Sud se slaže s Ustavnim sudom da je u

ovome predmetu duljina postupka bila prekomjerna i da nije zadovoljila zahtjev razumnoga

roka.

21. Glede razdoblja nakon donošenja odluke Ustavnoga suda, Sud ne može prihvatiti

Vladine tvrdnje da se odugovlačenja koja su se dogodila ne mogu pripisati državi zato što

tuženici koji žive u Švedskoj nisu primili pozive za četiri ročišta. Sud bilježi da se okolnosti

na koje se poziva Vlada ne mogu pripisati podnositeljima zahtjeva.

22. Glede odbijanja tuženika da prime sudske pozive, Sud smatra da se to ne može

pripisati vlastima. Sud nalazi da činjenica da tuženici žive u inozemstvu može, u načelu,

opravdano pridonijeti poteškoćama u obradi predmeta. Međutim, domaće vlasti trebaju o tom

čimbeniku dužno voditi računa pri upravljanju predmetom. U ovome predmetu Sud bilježi da

je postupak nakon odluke Ustavnoga suda trajao oko tri godine i sedam mjeseci na jednoj

razini nadležnosti i da je još uvijek u tijeku pred istim prvostupanjskim sudom. Po mišljenju

Suda domaći sudovi trebaju voditi postupak o kojemu se radi na način spojiv sa zahtjevom

razumnoga roka i poštivati rok koji je odredio Ustavni sud. S obzirom na okolnosti ovoga

predmeta i ukupnu duljinu postupka, Sud smatra da podnositelji zahtjeva nisu dobili suđenje u

razumnome roku.

23. U svjetlu gornjih razmatranja, Sud zaključuje da je došlo do povrede članka 6. stavka

1.

PRESUDA OREB PROTIV HRVATSKE

4

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE

24. Podnositelji zahtjeva također prigovaraju na temelju članka 13. Konvencije, uzetim

zajedno s člankom 6., stavkom 1. Konvencije, da Općinski sud u Splitu nije postupio po

nalogu Ustavnog suda da donese odluku u propisanom roku. Članak 13. glasi kako slijedi:

„Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na

djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe

koje su djelovale u službenom svojstvu.“

25. Vlada osporava tu tvrdnju.

A. Dopuštenost

26. Vlada poziva Sud da odbije ovaj prigovor s osnova što podnositelji zahtjeva nisu

iscrpili domaća pravna sredstva. Tvrde da su podnositelji zahtjeva trebali podnijeti još jednu

ustavnu tužbu, koja bi omogućila Ustavnom sudu da ocijeni značaj propusta Županijskog suda

da postupi po njegovoj odluci.

27. Podnositelji zahtjeva nisu se očitovali o tom pitanju.

28. U tom pogledu Sud upućuje na svoju presudu u predmetu Vaney v. France

(br. 53946/00, st. 53., 30. studeni 2004.) gdje je, u kontekstu članka 6., st. 1. Konvencije

odbio sličan prigovor o neiscrpljivanju koji je uložila Vlada, jer bi njegovim prihvaćanjem

podnositelj zahtjeva bio uhvaćen u začarani krug, gdje bi nedostatak jednog pravnog lijeka

stalno dovodio do nastanka obveze da se koristi drugi. Sud smatra da se ovakvo obrazloženje

jednakom snagom primjenjuje i u kontekstu članka 13. u okolnostima kakve prevladavaju u

ovome predmetu. Stoga prigovor Vlade treba odbiti.

29. Sud nadalje nalazi da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35.

stavka 3. Konvencije. Također nalazi da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga

treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

30. Vlada priznaje da je Općinski sud u Splitu prekoračio rok zadan u odluci Ustavnoga

suda. Međutim, smatraju da sam ovaj čimbenik ne bi mogao dovesti do zaključka da ustavna

tužba nije bila djelotvorno pravno sredstvo u predmetu podnositelja zahtjeva.

31. Prvo, tvrde da su, na temelju Zakona o Ustavnom sudu sva državna tijela, uključujući i

sudove, vezana odlukama Ustavnog suda i imaju dužnost provesti ih. U velikoj većini

predmeta sudovi u Hrvatskoj poštovali su naloge Ustavnog suda i donijeli svoje odluke u

dužnome roku. No međutim, moguće sudovi ponekada nisu u potpunosti postupili po tim

nalozima. Iz toga razloga, a kako bi pratili postupanje po svojim odlukama, Ustavni sud je

postavio sustav nadzora, tražeći od svih sudova u Hrvatskoj da dostavljaju izvješća o

pravovremenoj provedbi tih odluka. Posebice, od 1. siječnja 2005. godine svaka odluka

Ustavnog suda kojom se nižem sudu nalaže odlučiti u predmetu u određenome roku, u svojoj

izreci sadrži i nalog predsjedniku toga suda da dostavi informacije do određenoga datuma o

donošenju i dostavi odluke, čije je donošenje bio naložio Ustavni sud.

PRESUDA OREB PROTIV HRVATSKE

5

32. Drugo, glede okolnosti ovoga predmeta, Vlada ponavlja da je Ustavni sud odlučio u

korist podnositelja zahtjeva, izričito priznavši povredu njihovoga prava na suđenje u

razumnome roku, te im dosudivši naknadu. Štoviše, Općinski sud u Splitu nije mogao

poštivati rok koji je odredio Ustavni sud zato što sudski pozivi nisu mogli biti dostavljeni

tuženicima u postupku, budući žive u Švedskoj, a svi su pokušaji dostave propali.

33. Podnositelji zahtjeva smatraju da sama činjenica da je Općinski sud „ignorirao“

odluku Ustavnog suda dovoljno ukazuje na to da u Hrvatskoj ne postoji djelotvorno pravno

sredstvo u odnosu na duljinu postupka u ovakvim okolnostima.

2. Ocjena Suda

34. Sud ponavlja da članak 13. jamči djelotvorno pravno sredstvo pred nacionalnim

tijelom za navodnu povredu zahtjeva na temelju članka 6. stavka 1. za suđenje u predmetu u

razumnome roku (vidi predmet Kudła v. Poland [GC], br. 30210/96, stavak 156., ECHR

2000-XI). Međutim, „djelotvornost“ „pravnoga sredstva“ u smislu članka 13. ne ovisi o

izvjesnosti povoljnoga ishoda za podnositelja zahtjeva (vidi naprijed citirani predmet Kudła,

stavak 157.).

35. Sud je već prihvatio da ustavna tužba Ustavnome sudu na temelju članka 63. Ustavnog

zakona o Ustavnom sudu predstavlja djelotvorno sredstvo za duljinu postupka koji je još u

tijeku u Hrvatskoj (vidi predmet Slaviček v. Croatia (dec.), no. 20862/02, ECHR 2002-VII). U

ovome je predmetu Ustavni sud prihvatio ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva, utvrdio

povredu njihovoga ustavnoga prava i dosudio im naknadu. Sama činjenica da pravična

naknada dosuđena podnositeljima zahtjeva na domaćoj razini ne odgovara iznosima koje

dosuđuje Sud u usporedivim predmetima ne čini to pravno sredstvo nedjelotvornim (vidi na

primjer naprijed citirani predmet Jakupović, st. 28. i predmet Rišková v. Slovakia,

br. 58174/00, st. 100., 22. kolovoz 2006.).

36. Međutim, Sud smatra da obveza država na temelju članka 13. obuhvaća i dužnost

osigurati da nadležne vlasti izvršavaju pravna sredstva kad su dosuđena, te bilježi kako je već

utvrdio povrede na temelju propuštanja države da poštuje taj zahtjev (vidi predmet Iatridis v.

Greece [GC], br. 31107/96, st. 66., ECHR 1999-II). Za Sud bi bilo nezamislivo da članak 13.

daje pravo na pravno sredstvo, i da ono bude djelotvorno, bez da štiti provedbu dosuđenih

pravnih sredstava. Smatrati suprotno vodilo bi do situacija nespojivih s načelom vladavine

prava koje su se države ugovornice obvezale poštovati kad su ratificirale Konvenciju (vidi, po

analogiji, presudu u predmetu Hornsby v. Greece, od 19. ožujka 1997., Reports of Judgments

and Decisions 1997-II).

37. Presudivši tako, Sud ne isključuje mogućnost da može biti situacija kada odgođena

provedba ili čak i ne-provedba odluka Ustavnog suda može biti opravdana i tako ne dovesti

do povrede članka 13. Konvencije. Međutim, u ovome se predmetu ne mogu prihvatiti tvrdnje

Vlade u odnosu na odugovlačenja u poštivanju odluke Ustavnoga suda (vidi stavak 21. ove

presude), s obzirom na činjenicu da je rok o kojemu se radi do sada prekoračen za više od tri

godine. Stoga se Vladino opravdanje ne može smatrati odlučnim u ovome predmetu. Posebice

je, kao što je već utvrđeno u ovoj presudi (vidi stavak 13. ove presude), naknada dosuđena

podnositeljima zahtjeva bila preniska i stoga nedostatna. Iako je istina da ovaj čimbenik sam

za sebe u pravilu ne čini pravno sredstvo nedjelotvornim Sud nalazi da je u ovome predmetu

to bilo osnaženo propuštanjem nadležnoga suda da pravovremeno izvrši odluku. Pri tome se

razumije da je prestanak povrede koja je u tijeku za Sud važan element prava na djelotvorno

pravno sredstvo (vidi, implicitno, naprijed citirani predmet Cocchiarella, st. 74.).

38. Sud stoga smatra da se u ovome predmetu, u kojemu podnositelji zahtjeva nisu primili

dostatnu naknadu za neurednu duljinu svoga postupka i gdje nadležni sud nije poštivao rok

PRESUDA OREB PROTIV HRVATSKE

6

koji mu je postavljen, te time do sada nije proveo odluku Ustavnog suda, ne može tvrditi da je

ustavna tužba kojoj su pribjegli podnositelji zahtjeva bila djelotvorno pravno sredstvo za

duljinu toga postupka. Kombinacija ova dva čimbenika u osobitim okolnostima ovoga

predmeta učinila je inače djelotvorno pravno sredstvo nedjelotvornim.

39. Međutim, ovaj zaključak ne dovodi u pitanje djelotvornost pravnoga sredstva kao

takovoga, ili obvezu podnijeti ustavnu tužbu na temelju članka 63. Zakona o Ustavnome sudu,

kako bi se iscrpila domaća pravna sredstva glede prigovora radi duljine postupka koji je još

uvijek u tijeku.

Stoga je u ovome predmetu došlo do povrede članka 13.

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

40. Članak 41. Konvencije propisuje:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo

zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,

dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

41. Podnositelji zahtjeva nisu podnijeli zahtjev za pravičnu naknadu ili bilo kakve nastale

troškove i izdatke. Stoga Sud smatra da nije pozvan dosuditi im bilo koji iznos s toga naslova.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

1. utvrđuje da je zahtjev dopušten;

2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;

3. presuđuje da je došlo do povrede članka 13. Konvencije;

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 23. listopada 2008.

godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

André Wampach

Tajnik

Anatoly Kovler

Predsjednik