MARINKOVIĆ PROTIV HRVATSKE
3
16. Vlada je pozvala Sud da zaključi kako zahtjev ni na koji način ne ukazuje na povredu
članka 6. stavka 1. Konvencije. U vezi s time, Vlada je ustvrdila kako su podnositelji zahtjeva
imali pristup sudu budući su pred Općinskim sudom u Novskoj pokrenuli građanski postupak.
Činjenica da je sud privremeno prekinuo postupak na temelju Zakona iz 1996. nije utjecala na
njihovo pravo na pristup sudu.
17. Podnositelji zahtjeva su tvrdili kako im je pravo na pristup sudu bilo povrijeđeno
budući im je od stupanja na snagu Zakona iz 1996. do stupanja na snagu zakona iz 2003. bilo
onemogućeno voditi postupak u njihovom predmetu.
18. Sud podsjeća kako je u članak 6. stavak 1. ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga
prava je pravo na pristup, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim
stvarima.
19. Međutim, to pravo nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva
se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup po sâmoj svojoj naravi zahtijeva uređenje od
strane države. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako
konačnu odluku o poštivanju zahtjeva iz Konvencije donosi Sud. Sud se mora uvjeriti da
primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na
takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sâma bît prava. Nadalje, ograničenje neće
biti u skladu s člankom 6. stavkom 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni
odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi
presudu u predmetu Stubbings and Others v. the United Kingdom od 22. listopada 1996.,
Reports of Judgements and Decisions 1996-IV, stavak 50.).
20. Sud primjećuje kako je u ovom predmetu postupak podnositelja zahtjeva protiv
Republike Hrvatske de facto prekinut 3. veljače 1996., kad je na snagu stupio Zakon iz 1996.
Zakon iz 2003. stupio je na snagu 31. srpnja 2003., a postupak je na temelju toga zakona
nastavljen 22. listopada 2003. Dakle, podnositelji zahtjeva su zbog Zakona iz 1996. godine
bili spriječeni više od sedam godina, od kojih je više od pet godina nakon što je Hrvatska
ratificirala Konvenciju, u tome da o njihovom zahtjevu odluče domaći sudovi.
21. Sud nalazi, u skladu sa svojom sudskom praksom (vidi inter alia predmet Kutić v.
Croatia, br. 48778/99, stavak 33., ECHR 2002-II i Multiplex v. Croatia, br. 58112/00, stavak
55., 10. srpnja 2003.), da dugo razdoblje u kojem su podnositelji zahtjeva, zbog zakonodavne
mjere, bili spriječeni u tome da o njihovom zahtjevu građanske naravi odluče domaći sudovi,
predstavlja povredu članka 6. stavka 1. Konvencije.
II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE
22. Podnositelji zahtjeva prigovorili su da im je istim zakonom povrijeđeno i pravo na
djelotvorno pravno sredstvo zajamčeno člankom 13. Konvencije koji glasi kako slijedi:
“Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna
pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su
djelovale u službenom svojstvu.”
23. Vlada je ustvrdila kako se prigovor na temelju članka 13. ne mora ispitati odvojeno jer
je obuhvaćen prigovorom na temelju članka 6. stavka 1.
24. Podnositelji zahtjeva nisu odgovorili na tu Vladinu tvrdnju.
25. Sud primjećuje kako prigovor na temelju članka 13. proizlazi iz istih činjenica koje je
ispitivao na temelju članka 6. Konvencije. Uzimajući u obzir svoju odluku o članku 6. stavku
1. Sud smatra kako predmet nije potrebno ispitati na temelju članka 13. jer su njegovi zahtjevi
manje strogi od zahtjeva iz članka 6. stavka 1. i ovdje su njima obuhvaćeni. (vidi osobito
predmet Osu v. Italy, br. 36534/97, stavak 43., 11. srpnja 2002.).
