EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET LESJAK PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 25904/06)

PRESUDA

STRASBOURG

18. veljače 2010.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.

stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

PRESUDA LESJAK PROTIV HRVATSKE

1

U predmetu Lesjak protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u

sastavu:

g. Christos Rozakis, predsjednik,

gđa Nina Vajić,

g. Khanlar Hajiyev,

g. Dean Spielmann,

g. Sverre Erik Jebens,

g. Giorgio Malinverni,

g. George Nicolaou, suci,

i g. Søren Nielsen, tajnik odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 28. siječnja 2010.,

donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br.

25904/06) protiv Republike Hrvatske što ga je 6. lipnja 2006. hrvatski

državljanin g. Dražen Lesjak ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na

temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda

("Konvencija").

2. Podnositelja zahtjeva zastupao je g. O. Uskoković, odvjetnik iz

Varaždina. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njezina zastupnica, gđa Š.

Stažnik.

3. Dana 18. rujna 2007. predsjednik Prvog odjela odlučio je o zahtjevu

obavijestiti Vladu. Odlučeno je i da će se istovremeno ispitati dopuštenost i

osnovanost zahtjeva (članak 29. stavak 3.).

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

4. Podnositelj zahtjeva rođen je 1974. godine i živi u Trnovcu

Bartolovečkom.

5. Bio je zaposlen u Policijskoj upravi Varaždinskoj gdje je radio na

poslovima opskrbe hranom. U listopadu 1999. preporučenom je poštom

dobio radnu knjižicu, u kojoj je njegov poslodavac naznačio da mu je

ugovor o radu otkazan 4. listopada 1999. U prilogu mu je na potpis

dostavljen nacrt sporazuma o otkazu ugovora o radu, broj 511-14-07/1-

4767/1-99, od 4. listopada 1999., potpisan od strane poslodavca.

6. Podnositelj zahtjeva odbio je potpisati nacrt sporazuma. Umjesto

toga, on je dana 4. studenoga 1999. poslodavcu podnio zahtjev za zaštitu

PRESUDA LESJAK PROTIV HRVATSKE

2

prava iz radnog odnosa. Međutim, poslodavac nije donio nikakvu formalnu

odluku povodom podnositeljevog zahtjeva. Umjesto toga, dopisom od 8.

studenoga 1999. podnositelj zahtjeva samo je obaviješten da mu je ugovor o

radu otkazan jer je za usluge opskrbe hranom Policijske uprave varaždinske

kao vanjski izvršitelj angažirana treća strana za koju je podnositelj zahtjeva

odbio raditi.

A. Postupak koji je pokrenuo podnositelj zahtjeva

7. Dana 11. studenoga 1999. podnositelj zahtjeva podnio je Općinskom

sudu u Varaždinu građansku tužbu u kojoj je tražio vraćanje na radno

mjesto. Tvrdio je da mu je radni odnos raskinut protiv njegove volje jer da s

poslodavcem nikada nije postigao sporazum o njegovom raskidu. Stoga,

poslodavčevo postupanje predstavlja davanje otkaza, koji je nezakonit jer

nije donesena nikakva formalna odluka.

8. Dana 15. studenoga 1999. Općinski sud, smatrajući da je za

postupanje u predmetu podnositelja zahtjeva nadležan Upravni sud, oglasio

se nenadležnim i odbacio njegovu tužbu. Dana 3. prosinca 1999. Županijski

sud u Varaždinu odbio je podnositeljevu žalbu i potvrdio prvostupanjsku

odluku. Dana 7. veljače 2001. Vrhovni sud Republike Hrvatske odbacio je

reviziju koju je podnositelj zahtjeva naknadno izjavio protiv

drugostupanjske odluke. Slučaj je potom ustupljen Upravnom sudu.

9. Dana 4. studenoga 2002. Upravni sud donio je rješenje kojim je

pozvao zastupnika podnositelja zahtjeva da navede koju konkretnu odluku,

odnosno upravni akt osporava, te da taj akt dostavi u dva primjerka.

Rješenje glasi kako slijedi:

„U upravnom sporu tužitelja Dražena Lesjaka… protiv rješenja tuženog

Ministarstva unutarnjih poslova, Policijska uprava Varaždinska, radi prestanka radnog

odnosa, poziva se punomoćnik da u smislu članka 29. Zakona o upravnim sporovima u

roku od 10 dana dostavi ovome sudu:

- izričito izjavu koji konkretni upravni akt utužuju tužbom- treba naznačiti broj

upravna akta, kao i datum izdavanja istog te takvo rješenje u dva primjerka – preslik

dostaviti ovom Sudu.

Ukoliko punomoćnik u određenom roku ne otkloni gornje nedostatke tužbe, sud će

odbaciti tužbu kao neurednu.“

Dana 14. studenoga 2002. zastupnik podnositelja zahtjeva odgovorio je

sljedeće:

„Postupajući u skladu s rješenjem naslovnog suda od dana 4. studenog 2002.

godine, tužitelj izjavljuje kako nije u mogućnosti naznačiti konkretni broj upravnog

akta, odnosno eventualnog rješenja, obzirom da takav akt od strane tuženika nije niti

donesen, a otkaz ugovora o radu tužitelja proveden je na način kako je to naznačeno i

opisano u tužbi (od 11. studenog 1999.).“

PRESUDA LESJAK PROTIV HRVATSKE

3

Dana 20. veljače 2003. Upravni sud odbacio je tužbu podnositelja

zahtjeva, utvrdivši da nije otklonio nedostatke tužbe, kako je to od njega

zatraženo.

10. Podnositelj zahtjeva potom je podnio ustavnu tužbu protiv odluke

Upravnoga suda. Dana 13. travnja 2006. Ustavni sud Republike Hrvatske

odbio je ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva, a svoju je odluku

podnositeljevim zastupnicima dostavio 11. svibnja 2006.

B. Postupak koji je pokrenula kolegica podnositelja zahtjeva

11. Dana 15. ožujka 2005. izvjesna gđa B.Z., koja je također bila

zaposlena u Policijskoj upravi varaždinskoj i koja je otpuštena na isti način

kao i podnositelj zahtjeva, podnijela je Općinskom sudu u Varaždinu

građansku tužbu u kojoj je tražila vraćanje na radno mjesto. Zastupala ju je

odvjetnica iz istog odvjetničkog ureda kao odvjetnik koji je zastupao

podnositelja zahtjeva u prethodno navedenom postupku. B.Z. je u svojoj

tužbi objasnila da je radila na poslovima opskrbe hranom u Policijskoj

upravi varaždinskoj i da je 20. listopada 1999. preporučenom poštom

primila svoju radnu knjižicu u kojoj je njezin poslodavac naznačio da joj je

ugovor o radu otkazan 4. listopada 1999. U prilogu joj je na potpis

dostavljen nacrt sporazuma o otkazu ugovora o radu, broj 511-01-62-

20614/51-96, od 4. listopada 1999., potpisan od strane poslodavca. B.Z. je

uz to objasnila da je odbila potpisati nacrt sporazuma. Umjesto toga, ona je

poslodavcu podnijela zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa. Međutim,

poslodavac nije donio nikakvu formalnu odluku povodom njezinoga

zahtjeva. Umjesto toga, dopisom od 4. studenoga 1999. ona je samo

obaviještena da joj je ugovor o radu otkazan jer je za usluge opskrbe

hranom Policijske uprave varaždinske kao vanjski izvršitelj angažirana treća

strana.

12. Dana 18. studenoga 1999. Općinski sud, smatrajući da je za

postupanje u tužiteljičinom predmetu nadležan Upravni sud, oglasio se

nenadležnim i odbacio njezinu tužbu. Dana 14. prosinca 1999. Županijski

sud u Varaždinu odbio je njezinu žalbu i potvrdio prvostupanjsku odluku.

Predmet je potom ustupljen Upravnom sudu.

13. Dana 15. ožujka 2005. Upravni sud donio je odluku kojom je pozvao

tužiteljičinu zastupnicu da navede koju konkretnu odluku, odnosno upravni

akt osporava, te da taj akt dostavi u dva primjerka.

14. Dana 30. ožujka 2005. tužiteljičina zastupnica odgovorila je na

zahtjev suda. Mjerodavni dio njezinoga odgovora glasi kako slijedi:

„Tuženi je svojim sporazumom o prestanku ugovora o radu broj: 511-14-07/1-

4760/1-99 od 4. listopada 1999. g., a koji sporazum je potpisao samo tuženik …

izvršio u radnu knjižicu upis prestanka zaposlenja tužiteljice, a dana 20. listopada

1999. tužiteljica je primila preporučeno poštom radnu knjižicu i sporazum o prestanku

ugovora o radu.

PRESUDA LESJAK PROTIV HRVATSKE

4

Tužiteljica je uložila zahtjev za zaštitu prava tuženom, ali je 4. studenog 1999. g.

primila obavijest da je tužiteljici prestao radni odnos kod tuženika, jer isti više ne

obavlja poslove pružanja usluga prehrane.

Kako odredbe Zakona o radu propisuju da pismeni sporazum o prestanku rada

predstavlja zakoniti način prestanka ugovora o radu ukoliko ga potpišu obje strane, a

tužiteljica je odbila potpisati sporazum, to isti nije niti zaključen niti je mogao

proizvesti bilo kakav pravni učinak, a tuženik je mogao samo na temelju poslovno

uvjetovanih razloga redovito otkazati ugovor o radu. Stoga predmetni način prestanka

rada i raskida ugovora o radu predstavlja flagrantno kršenje prava namještenika, jer je

tuženik protivno svim pozitivnim propisima tužiteljici jednostrano otkazao ugovor o

radu na osnovu „sporazuma“ koji tužiteljica nije potpisala niti je to bila dužna

potpisati.“

Tužiteljičina zastupnica uz to je naglasila da se Općinski sud u

Varaždinu već oglasio nenadležnim u predmetu i pozvala je Upravni sud da

se, ako i sâm utvrdi da nije nadležan, obrati Vrhovnom sudu kako bi se

riješio sukob nadležnosti s redovnim sudovima koji je time nastao.

15. Dana 2. studenoga 2005. Upravni sud, smatrajući da nije nadležan

ispitati predmet, obratio se Vrhovnom sudu sa zahtjevom da riješi sukob

nadležnosti s redovnim sudovima. U svome je zahtjevu sud, između ostalog,

napisao:

“Nesporno je da je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o radu na neodređeno

vrijeme 1. siječnja 1996. godine i da je tuženik taj ugovor htio raskinuti sporazumom

… što tužiteljica nije potpisala i što ni u kojem slučaju ne može biti upravni akt… iz

kojih razloga Upravni sud ne može odlučiti o zakonitosti toga akta.

U ovoj pravnoj stvari ne radi se o sporu kojim se pobija odluka kojom je odlučeno

o pravu državnog službenika i namještenika zaposlenog u državnim tijelima, već se

radi o sporazumu o prestanku ugovora o radu koji ne može biti predmet ocjene

zakonitosti kod Upravnog suda.“

16. Dana 22. veljače 2006. Vrhovni sud je odlučio da je Općinski sud u

Varaždinu nadležan za postupanje u predmetu B.Z.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

A. Zakon o upravnim sporovima

17. Zakon o upravnim sporovima (Službeni list Socijalističke

Federativne Republike Jugoslavije, br. 4/1977, te Narodne novine

Republike Hrvatske br. 53/1991, 9/1992 i 77/1992) uređuje postupak pred

Upravnim sudom, a njegov mjerodavni dio predviđa kako slijedi:

Članak 6. stavak 1. predviđa da se postupak pred Upravnim sudom (to

jest, upravni spor) može voditi samo protiv upravnog akta.

PRESUDA LESJAK PROTIV HRVATSKE

5

Članak 6. stavak 2. predviđa da upravni akt, u smislu tog Zakona, jest

akt kojim državni organ, u vršenju javnih ovlaštenja, rješava o određenom

pravu ili obvezi određenog pojedinca ili organizacije u kakvoj upravnoj

stvari.

Članak 27. stavak 1. predviđa da se u tužbi između ostalog mora

naznačiti upravni akt protiv kojega je tužba upravljena, te da se uz tužbu

mora podnijeti akt koji se osporava u izvorniku ili prijepisu.

Članak 29. stavak 1. predviđa da ako je tužba nepotpuna ili

nerazumljiva, predsjednik vijeća pozvat će tužitelja da u ostavljenom roku

otkloni nedostatke tužbe. Pri tome će ga poučiti što i kako treba učiniti i

upozoriti ga na posljedice koje će nastati ako ne postupi po traženju suda.

Članak 29. stavak 2. predviđa da ako tužitelj u ostavljenom roku ne

otkloni nedostatke tužbe, a oni su takvi da sprječavaju rad suda, sud će

rješenjem odbaciti tužbu kao neurednu.

Članak 60. predviđa da ako Zakon o upravnim sporovima ne sadrži

odredbe o postupku pred Upravnim sudom (to jest, u upravnim sporovima),

na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe Zakona o parničnom

postupku.

Članci 52. do 59. predviđaju pravno sredstvo ponavljanja postupka pred

Upravnim sudom i uređuju postupak povodom prijedloga za ponavljanje.

B. Zakon o parničnom postupku

18. Mjerodavni dio Zakona o parničnom postupku (Službeni list

Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, br. 4/1977, 36/1977

(ispravak), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990

and 35/1991, te Narodne novine Republike Hrvatske br. 53/1991, 91/1992,

58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008 i

123/2008), u obliku u kojem je bio na snazi u relevantno vrijeme, predviđao

je kako slijedi:

Članak 22. stavak 1.

"Ako sud kome je predmet ustupljen … smatra da je nadležan sud koji mu je

predmet ustupio ili koji drugi sud, dostavit će predmet sudu koji treba da riješi taj

sukob nadležnosti … "

Članak 23. stavak 2.

"Sukob nadležnosti između sudova razne vrste rješava Vrhovni sud Republike

Hrvatske."

5.a Ponavljanje postupka u povodu konačne presude

Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu o

povredi temeljnog ljudskog prava ili slobode

Članak 428.a

PRESUDA LESJAK PROTIV HRVATSKE

6

"(1) Kad Europski sud za ljudska prava utvrdi povredu kojeg ljudskog prava ili

temeljne slobode zajamčene Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda

i dodatnih Protokola uz tu Konvenciju koje je Republika Hrvatska ratificirala, stranka

može, u roku od trideset dana od konačnosti presude Europskog suda za ljudska prava,

podnijeti zahtjev sudu u Republici Hrvatskoj koji je sudio u prvom stupnju u postupku

u kojemu je donesena odluka kojom je povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda,

za izmjenu odluke kojom je to pravo ili temeljna sloboda povrijeđeno.

(2) Postupak iz stavka 1. ovoga članka provodi se uz odgovarajuću primjenu

odredaba o ponavljanju postupka.

(3) U ponovljenom postupku sudovi su dužni poštivati pravna stajališta izražena u

konačnoj presudi Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda

temeljnog ljudskog prava ili slobode."

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

19. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da mu je zbog toga što su domaći

sudovi odbili ispitati meritum njegovoga predmeta povrijeđeno pravo na

pristup sudu, predviđeno člankom 6. stavkom 1. Konvencije koji glasi kako

slijedi:

"Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi … svatko ima pravo da …

sud … ispita njegov slučaj."

20. Vlada je osporila tu tvrdnju.

A. Dopuštenost

21. Vlada je ustvrdila da podnositelj zahtjeva nije iscrpio domaća pravna

sredstva. Vlada je navela da podnositelj zahtjeva nije poštivao procesne

odredbe domaćega prava time što nije postupio po jasnom nalogu

Upravnoga suda koji je od njega zatražio da navede broj akta koji je

osporavao i da dostavi primjerke tog akta. Kao posljedica toga, njegova je

tužba odbačena.

22. Podnositelj zahtjeva odgovorio je da je tu riječ o osnovanosti

njegovog prigovora na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije te se pozvao

na svoje argumente iznesene u nastavku teksta presude (vidi stavke 31. do

33.).

23. Sud nalazi da je pitanje iscrpljenja domaćih pravnih sredstava

nerazdvojivo povezano s osnovanošću navedenoga prigovora. Stoga, da bi

se izbjeglo prejudiciranje pitanja osnovanosti, oba se pitanja trebaju ispitati

zajedno. Prema tome, Sud smatra da se pitanje iscrpljenja domaćih pravnih

sredstava treba spojiti s pitanjem osnovanosti.

PRESUDA LESJAK PROTIV HRVATSKE

7

24. Sud uz to smatra da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu

članka 35. stavka 3. Konvencije. Konstatira i da on nije nedopušten ni po

kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Vlada

25. Vlada je prvo ustvrdila da poštivanje procesnih odredaba domaćega

prava ulazi u područje dopuštenog ograničenja prava na pristup sudu. U

ovome je predmetu podnositelj zahtjeva od domaćih sudova zatražio da

odluče o zakonitosti otkaza njegovoga ugovora o radu. Tako je prvo podnio

tužbu redovnom sudu, koji se oglasio nenadležnim i predmet ustupio

Upravnom sudu – posebnom sudu čija je uloga osiguranje sudske zaštite

protiv odluka upravnih tijela. Inače, postupak pred Upravnim sudom

pokreće se tužbom u kojoj je potrebno navesti akt upravnoga tijela koji se

osporava. Nakon zaprimanja predmeta, Upravni sud pozvao je podnositelja

zahtjeva da naznači koji akt osporava i da dostavi primjerak tog akta.

26. Vlada je potom ustvrdila da zahtjev Upravnog suda nesporno ima

uporište u zakonu, i to u člancima 27. i 29. Zakona o upravnim sporovima.

Zahtjev je bio jasno formuliran i podnositelj je mogao postupiti po njemu. U

vezi s time, Vlada je smatrala da je posebno potrebno uzeti u obzir činjenicu

da je podnositelj bio zastupan od strane kvalificiranih punomoćnika koji su

morali znati pravila postupka.

27. Međutim, podnositelj zahtjeva ignorirao je zahtjev Upravnoga suda.

Umjesto toga, ustvrdio je da nije u mogućnosti naznačiti konkretni broj

upravnog akta. Tako je postupio iako je iz činjeničnog stanja predmeta bilo

očito da je znao koji akt osporava i koji je njegov broj. Naime, podnositelj

zahtjeva osporavao je "Sporazum o otkazu ugovora o radu" br. 511-14-07/1-

5212/1-99 od 8. studenoga 1999. Stoga je, prema mišljenju Vlade,

podnositelj zahtjeva mogao i morao postupiti po nalogu Upravnoga suda, to

jest, obavijestiti sud o broju akta i dostaviti primjerke tog akta.

28. Vlada je izrazila mišljenje da se ne može tvrditi da je zahtjev

Upravnoga suda predstavljao pretjerani formalizam. Da bi odlučio o svojoj

nadležnosti, Upravni je sud morao utvrditi koji akt podnositelj zahtjeva

osporava te potom odlučiti je li riječ o upravnome aktu. Međutim, umjesto

da sudu dostavi traženi akt, podnositelj zahtjeva upustio se u pravnu

argumentaciju tvrdeći da Ministarstvo unutarnjih poslova nije donijelo

nikakav upravni akt u odnosu na njega. U vezi s time, Vlada je smatrala da

je potrebno jasno razlikovati postupovnu obvezu udovoljavanja formalnim

zahtjevima suda od pravne argumentacije predmeta, što je podnositelj

zahtjeva pomiješao. Na podnositelju zahtjeva bilo je da ispuni formalni

PRESUDA LESJAK PROTIV HRVATSKE

8

zahtjev Upravnoga suda i dostavi osporeni akt kojim mu je otkazan ugovor

o radu. S procesne točke gledišta, bilo je nebitno je li taj akt uopće bio

upravni akt ili nije. Na Upravnom je sudu bilo da odluči o tom pitanju i

postupi sukladno svojoj odluci. Podnositelj zahtjeva mogao je, naravno,

slobodno tvrditi da nacrt sporazuma od 8. studenoga 1999. nije bio upravni

akt, te da Upravni sud nije bio nadležan za ispitivanje njegovoga predmeta.

Međutim, bez obzira na to, bio je obvezan postupiti prema formalnom

zahtjevu suda i dostaviti spomenuti akt koji je, nedvojbeno, imao u svome

posjedu.

29. Prema mišljenju Vlade, prethodno iznesene argumente dodatno je

potkrjepljivala činjenica da je u postupku u predmetu podnositeljeve

kolegice njezina pravna zastupnica postupila prema sličnom nalogu

Upravnoga suda i jasno naznačila broj akta koji se osporavao. Ona je uz to

dostavila pravnu argumentaciju o tome zašto je smatrala da dotični akt nije

bio upravni akt, čime je Upravnome sudu omogućila da donese odluku o

svojoj nadležnosti.

30. Zaključno, Vlada je iznijela mišljenje da je razlog zbog kojega

domaći sudovi nisu odlučili o osnovanosti podnositeljevog zahtjeva bilo to

što on nije postupio prema procesnim odredbama. Stoga se nije moglo

tvrditi da podnositelj zahtjeva nije imao pravo na pristup sudu.

(a) Podnositelj zahtjeva

31. Podnositelj zahtjeva prvo je ustvrdio da iz odluke Vrhovnoga suda

od 22. veljače 2006. (vidi stavak 16. ove presude), donesene u predmetu

njegove kolegice, proizlazi da su odluke redovnih sudova kojima su se u

njegovome predmetu oglasili nenadležnima bile pogrešne.

32. Podnositelj zahtjeva uz to je ustvrdio da ga je, nakon što je predmet

ustupljen Upravnome sudu, sud pozvao da točno navede koji upravni akt

osporava, te da naznači datum donošenja akta i njegov broj. Na taj je

zahtjev odgovorio u ostavljenome roku i objasnio da mu ne može udovoljiti

jer da tuženik nije donio takav akt, te da je otpušten na način opisan u

svojoj tužbi od 11. studenoga 1999. (vidi stavak 7. ove presude). Prema

mišljenju podnositelja zahtjeva, već je prije njegovoga odgovora, a posebno

nakon njega, Upravni sud, na temelju uvida u spis predmeta, sam trebao

shvatiti da zbog nepostojanja upravnoga akta nije nadležan u predmetu.

Drugim riječima, iz njegove tužbe, dokumenata priloženih uz tužbu i odluka

redovnih sudova, bilo je očito da je pred tim sudovima on stalno tvrdio da je

otpušten bez ikakve formalne odluke te da su postupci njegovoga

poslodavca predstavljali prešutno otpuštanje, koje je bilo nezakonito.

Međutim, umjesto da se oglasi nenadležnim i obrati Vrhovnome sudu sa

zahtjevom za rješavanje sukoba nadležnosti s redovnim sudovima, Upravni

je sud njegovu tužbu odbacio zbog navodnog nepostupanja prema

njegovome zahtjevu.

PRESUDA LESJAK PROTIV HRVATSKE

9

33. Što se tiče Vladine tvrdnje da je, usprkos tome, trebao navesti da

osporava nacrt sporazuma o otkazu ugovora o radu od 8. studenoga 1999. te

ga dostaviti Upravnome sudu u dva primjerka, podnositelj zahtjeva

odgovorio je da je sud u spisu već imao sporni nacrt sporazuma i da je

morao biti upoznat s okolnostima njegovoga otpuštanja. Osim toga,

uzimajući u obzir definiciju iz članka 6. stavka 2. Zakona o upravnim

sporovima, bilo je jasno da se samo formalne odluke mogu smatrati

upravnim aktima, što znači da se dotični nacrt sporazuma ni u kojem slučaju

nije mogao smatrati upravnim aktom. Naime, budući da ga nije potpisao,

nacrt sporazuma uopće nije mogao proizvoditi pravne učinke, što znači da

nacrt sporazuma nije imao karakteristike pravnoga akta, a kamoli upravnoga

akta.

34. U svjetlu prethodno iznesenog, podnositelj zahtjeva smatrao je da se

ne može tvrditi da mu je poštivano pravo na pristup sudu.

2. Ocjena Suda

35. Sud ponavlja da članak 6. stavak 1. Konvencije svakome jamči

pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova

građanska prava i obveze. Pravo na pristup, to jest, pravo na pokretanje

postupka pred sudom u građanskim stvarima jedan je vid tog "prava na sud"

(vidi, prije svega, Golder v. the United Kingdom, 21. veljače 1975., §§ 28-

36, Serija A br. 18). Da bi pravo na pristup bilo djelotvorno, pojedinac mora

imati jasnu i stvarnu mogućnost osporavanja akta kojim se narušavaju

njegova prava (vidi, na primjer, Bellet v. France, 4. prosinca 1995., § 36,

Serija A br. 333-B). Međutim, to pravo nije apsolutno, već može podlijegati

ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na

pristup po sâmoj svojoj naravi zahtijeva uređenje od strane države. U tom

pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako

konačnu odluku o poštivanju zahtjeva iz Konvencije donosi Sud. Međutim,

ta ograničenja ne smiju ograničiti niti umanjiti pristup koji je pojedincu

ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sâma bît prava

(vidi, na primjer, Ashingdane v. the United Kingdom, 28. svibnja 1985., §

57, Serija A br. 93)

36. Kad je pak riječ o okolnostima ovoga predmeta, Sud prvo primjećuje

da Upravni sud u hrvatskome pravnom sustavu ima ulogu ispitivati

zakonitost upravnih akata (vidi stavak 17. ove presude). Moguće

nepostojanje upravnoga akta, podrazumijevalo bi, stoga, da upravni sud nije

bio nadležan za ispitivanje predmeta. U takvih situacijama, tužba podnesena

Upravnome sudu trebala bi se odbaciti zbog nenadležnosti, osim ako se, kao

u ovome predmetu, redovni sudovi nisu prvi oglasili nenadležnima i ustupili

predmet Upravnome sudu. Da je to bio slučaj, Upravni bi sud bio obvezan

obratiti se Vrhovnome sudu sa zahtjevom za rješavanje sukoba nadležnosti s

redovnim sudovima, kako predviđa članak 22. stavak 1. i članak 23. stavak

PRESUDA LESJAK PROTIV HRVATSKE

10

2. Zakona o parničnom postupku (vidi stavak 18. ove presude) u vezi s

člankom 60. Zakona o upravnim sporovima (vidi stavak 17. ove presude).

37. Međutim, u ovome je predmetu Upravni sud odbio ispitati

osnovanost podnositeljeve tužbe ne zbog toga što je bio nenadležan, već

zbog toga što podnositelj zahtjeva navodno nije udovoljio njegovome

zahtjevu od 4. studenoga 2002. da navede koji upravni akt osporava. Naime,

Upravni sud prvo je pozvao podnositelja zahtjeva da navede koji upravni

akt osporava te da taj akt dostavi u dva primjerka. U odgovoru na taj

zahtjev, podnositelj zahtjeva objasnio je da to ne može učiniti jer da je

otpušten bez formalne odluke, koja je činjenica zapravo bila njegov glavni

argument u tvrdnji da mu je otkaz bio nezakonit. Unatoč tome, Upravni sud

odlučio je odbaciti njegovu tužbu zbog toga što nije udovoljeno njegovome

zahtjevu.

38. Sud ponavlja da zadaću tumačenja i primjene domaćega prava

prvenstveno imaju nacionalne vlasti, i to sudovi. To se osobito odnosi na

tumačenje postupovnih pravila od strane sudova. Uloga Suda ograničava se

na utvrđivanje jesu li učinci takvog tumačenja u skladu s Konvencijom

(vidi, na primjer, Tejedor García v. Spain, 16. prosinca 1997., § 31, Reports

of Judgments and Decisions 1997-VIII, te Pérez de Rada Cavanilles v.

Spain, 28. listopada 1998., § 43, Reports of Judgments and Decisions

1998-VIII).

39. Sud uz to primjećuje da članak 6. stavak 2. Zakona o upravnim

sporovima predviđa da upravni akt jest akt kojim državni organ, u vršenju

javnih ovlaštenja, rješava o određenom pravu ili obvezi određenog

pojedinca ili organizacije u kakvoj upravnoj stvari. Iz te je definicije

potpuno jasno da je upravni akt uvijek formalna odluka. To znači da se za

nacrt sporazuma kojim je podnositeljev poslodavac namjeravao otkazati

njegov ugovor o radu (vidi stavak 5. ove presude) ni u kojem slučaju nije

moglo smatrati da predstavlja takav akt. To su jasno potvrdili Upravni sud u

predmetu podnositeljeve kolegice (vidi stavak 15. ove presude) i Vlada u

svome očitovanju. Osim toga, Upravni sud nije smatrao da je poslodavčev

dopis od 8. studenoga 1999. u kojemu su izneseni razlozi za otkaz ugovora

o radu podnositelju zahtjeva (vidi stavak 6. ove presude) upravni akt, niti je

to smatrao za sličan dopis u predmetu podnositeljeve kolegice.

40. Sud stoga smatra da je već i iz dokumenata koji su se nalazili u spisu

predmeta bilo očito da Upravni sud nije nadležan za predmet podnositelja

zahtjeva, te da je bio obvezan obratiti se Vrhovnom sudu sa zahtjevom za

rješavanje sukoba nadležnosti s redovnim sudovima (vidi stavke 15. i 36.

ove presude). Budući da tako nije učinjeno, već se ustrajalo na tome da

podnositelj zahtjeva strogo postupi po zahtjevu suda vezanom uz dostavu

upravnog akta – što je u konačnici dovelo do odbacivanja podnositeljeve

tužbe zbog neispunjenja tog zahtjeva – to, prema mišljenju Suda, predstavlja

pretjerani formalizam. Sud ne može prihvatiti da postupak koji primjenjuje

PRESUDA LESJAK PROTIV HRVATSKE

11

Upravni sud treba biti tako kruto formalan (vidi, mutatis mutandis, Platakou

v. Greece, br. 38460/97, § 43, ECHR 2001-I).

41. Osim toga, budući da ni Općinski sud u Varaždinu nije ispitao

osnovanost podnositeljeve tužbe, Sud konstatira da je podnositelj zahtjeva

doveden u nemoguću situaciju u kojoj su o njegovoj tužbi rješavali i redovni

sudovi i Upravni sud, ali nijedan nije odlučio o tome je li otkaz njegovoga

ugovora o radu bio zakonit (vidi, mutatis mutandis, Platakou, prethodno

citirano, § 44). Prema mišljenju Suda, ta situacija predstavlja uskratu

pravosuđa koja je narušila sâmu bît podnositeljevog prava na pristup sudu,

zajamčenog člankom 6. stavkom 1. Konvencije (vidi, mutatis mutandis,

Beneficio Cappella Paolini v. San Marino, br. 40786/98, § 29, ECHR

2004-VIII (izvadci), te Tserkva Sela Sosulivka v. Ukraine, br. 37878/02, §

40, 28. veljače 2008.).

42. Prema tome, Sud odbija Vladin prigovor glede iscrpljenja domaćih

pravnih sredstava, te utvrđuje da je u ovome predmetu došlo do povrede

članka 6. stavka 1. Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 14. KONVENCIJE

43. Podnositelj zahtjeva prigovorio je i na temelju članka 14.

Konvencije u vezi s njenim člankom 6. stavkom 1. da je pretrpio

diskriminaciju zbog toga što su u predmetu njegove kolegice domaći sudovi

riješili sukob nadležnosti i odredili nadležni sud, nakon čega su nastavili s

ispitivanjem merituma predmeta. Članak 14. Konvencije glasi kako slijedi:

"Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez

diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik,

vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo,

pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost."

44. Sud konstatira da je ovaj prigovor povezan s prethodno ispitanim

prigovorom, pa se stoga također mora proglasiti dopuštenim (vidi, na

primjer, Airey v. Ireland, br. 6289/73, Odluka Komisije od 7. srpnja 1977.,

Decisions and Reports (DR). 8, str. 42 i 50).

45. Međutim, uzimajući u obzir svoja prethodno iznesena utvrđenja u

vezi s člankom 6. stavkom 1. Konvencije, Sud smatra da nije potrebno

ispitati je li u ovome predmetu došlo i do povrede članka 14. Konvencije

(vidi, između drugih izvora prava, Airey v. Ireland, 9. listopada 1979., § 30,

Serija A br. 32).

III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE

46. Na kraju, podnositelj zahtjeva prigovorio je na temelju članka 13.

Konvencije da su mu, time što su odbili ispitati meritum njegovoga

PRESUDA LESJAK PROTIV HRVATSKE

12

predmeta, domaći sudovi uskratili pravnu zaštitu njegovoga prava na rad.

Članak 13. Konvencije glasi kako slijedi:

"Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima

pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju

kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu."

47. Vlada je osporila tu tvrdnju.

48. Sud ponavlja da članak 13. ne sadržava opće jamstvo pravne zaštite

svih materijalnih prava. On se isključivo odnosi na one predmete u kojima

podnositelj zahtjeva argumentirano tvrdi da mu je povrijeđeno neko od

prava ili sloboda utvrđenih Konvencijom.

49. Budući da se pravo na rad ne nalazi među pravima i slobodama

zajamčenim Konvencijom, ovaj prigovor nije u skladu s odredbama

Konvencije ratione materiae u smislu članka 35. stavka 3., pa se treba

odbiti na temelju njezinoga članka 35. stavka 4. (vidi Sobczyk v. Poland

(dec.), br. 25693/94 i 27387/94, 10. veljače 2000.).

IV. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

50. Članak 41. Konvencije predviđa:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje

pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu,

Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Šteta

51. Podnositelj zahtjeva potražuje 28.000 hrvatskih kuna (HRK) na ime

materijalne štete pretrpljene zbog nezakonitog otkaza. Potražuje i 10.000

eura (EUR) na ime nematerijalne štete.

52. Vlada je osporila ta potraživanja.

53. Sud ne primjećuje nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i

materijalne štete za koju se tvrdi da je nastala, pa stoga odbija taj zahtjev.

54. S druge strane, Sud nalazi da je podnositelj zahtjeva zacijelo pretrpio

nematerijalnu štetu. U vezi s time, Sud prvo ponavlja da bi najprikladniji

oblik naknade u slučajevima u kojima utvrdi da podnositelj zahtjeva,

protivno članku 6. stavku 1. Konvencije, nije imao pristup sudu u pravilu

bilo ponavljanje postupka u propisanom roku i ponovno ispitivanje

predmeta uz poštivanje svih zahtjeva poštenog suđenja (vidi, na primjer,

Lungoci v. Romania, br. 62710/00, § 56, 26. siječnja 2006., te Yanakiev v.

Bulgaria, br. 40476/98, § 90, 10. kolovoza 2006.). Sud uz to konstatira da je

Vrhovni sud sada utvrdio da su redovni (građanski) sudovi nadležni u

predmetima u kojima se otvaraju pitanja slična onima iz podnositeljevog

PRESUDA LESJAK PROTIV HRVATSKE

13

predmeta (vidi stavak 16. ove presude). Stoga, podnositelj zahtjeva sada

može, na temelju članka 428.a Zakona o parničnom postupku (vidi stavak

18. ove presude) Općinskom sudu u Varaždinu podnijeti zahtjev za

ponavljanje postupka u odnosu na koji je Sud utvrdio povredu članka 6.

stavka 1. Konvencije. U tim okolnostima, presuđujući na pravičnoj osnovi,

Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje 3.000 EUR na ime nematerijalne štete,

uvećanih za sve poreze koji bi mu se na taj iznos mogli zaračunati.

B. Troškovi i izdaci

55. Podnositelj zahtjeva potražuje i 1.708 HRK za troškove i izdatke

nastale pred domaćim sudovima i 17.140,04 HRK za troškove i izdatke

nastale pred Sudom, od kojih se 15.250 HRK odnosi na pravno zastupanje,

a 1.890,04 HRK na poštanske troškove i troškove prevođenja.

56. Vlada je osporila ta potraživanja.

57. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na

naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni

stvarno i nužno nastali, te da su s obzirom na visinu bili razumni.

58. U ovome predmetu, uzimajući u obzir informacije koje ima i

naprijed navedene kriterije, Sud smatra razumnim podnositelju zahtjeva

dosuditi iznos od 185 EUR za troškove i izdatke u domaćim postupcima,

uvećanih za sve poreze koji bi se podnositelju zahtjeva na taj iznos mogli

zaračunati.

59. Kad je riječ o podnositeljevom zahtjevu za naknadu troškova i

izdataka nastalih pred Sudom, Sud konstatira da, osim za troškove

prevođenja, podnositelj zahtjeva nije dostavio nikakve relevantne

dokumente kojima bi dokazao da je uistinu pretrpio ikakve troškove i

izdatke, iako je bio pozvan to učiniti. Prema tome, u odnosu na taj dio

njegovoga potraživanja, podnositelj zahtjeva nije ispunio uvjete propisane u

pravilu 60. stavku 2. Poslovnika Suda. Sud ga stoga odbija (pravilo 60.

stavak 3.). S druge strane, Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje 220 EUR za

troškove prevođenja, uvećanih za sve poreze koji bi se podnositelju zahtjeva

na taj iznos mogli zaračunati.

C. Zatezna kamata

60. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj

kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

1. spaja s osnovanošću Vladin prigovor glede iscrpljenja domaćih pravnih

sredstava i odbija ga;

PRESUDA LESJAK PROTIV HRVATSKE

14

2. proglašava dopuštenima prigovor o pristupu sudu i diskriminaciji, a

ostatak zahtjeva nedopuštenim;

3. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;

4. presuđuje da nije potrebno ispitati prigovor na temelju članka 14.

Konvencije;

5. presuđuje

(a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba isplatiti, u roku od tri

mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44.

stavkom 2. Konvencije, 3.405 EUR (tri tisuće i četiristo pet eura),

uvećanih za sve poreze koji bi se podnositelju zahtjeva mogli

zaračunati, na ime nematerijalne štete i troškova i izdataka, koji se iznos

treba preračunati u hrvatske kune po tečaju važećem na dan namirenja;

(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na

naprijed navedene iznose plaća obična kamata prema stopi koja je

jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom

razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

6. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana

18. veljače 2010. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Nielsen

Tajnik

Christos Rozakis

Predsjednik

U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom

2. Poslovnika Suda, ovoj se presudi prilaže suglasno mišljenje sudaca

Spielmanna i Malinvernija.

C.L.R.

S.N.

PRESUDA LESJAK PROTIV HRVATSKE

15

ZAJEDNIČKO SUGLASNO MIŠLJENJE SUDACA

SPIELMANNA I MALINVERNIJA

1. U svakom se pogledu slažemo sa zaključcima Suda glede povrede

članka 6. Konvencije.

2. Međutim, s obzirom na njegovu važnost, željeli smo da se u izreku

presude uvrsti i sadržaj stavka 54., iz razloga koje smo iscrpno objasnili u

svojem zajedničkom suglasnom mišljenju u predmetu Vladimir Romanov v.

Russia (br. 41461/02, 24. srpnja 2008.) te, mutatis mutandis, u svojem

djelomično izdvojenom mišljenju u predmetu Prežec v. Croatia (br.

48185/07, 15. listopada 2009.).

3. Ono što je uistinu bitno je to da Sud u svojim presudama ne bi trebao

samo iznositi što je moguće preciznije opise naravi utvrđenih povreda

Konvencije, već bi u izreci dotičnoj državi trebao ukazati i na mjere za koje

smatra da su najprikladnije za otklanjanje povrede.

4. Kao prvo, opće je poznato da obrazloženje presude ugovornoj stranci

omogućuje saznati na temelju čega je Sud utvrdio da je došlo ili da nije

došlo do povrede Konvencije te da obrazloženje zbog toga ima odlučnu

važnost za tumačenje Konvencije, ali izreka je ono što je za stranke, u

smislu članka 46. stavka 1. Konvencije, obvezujuće. Stoga je, pravno

gledajući, na određeni način značajno da se dio obrazloženja Suda pojavi i u

izreci.

5. A upravo je ono što je Sud rekao u stavku 54. presude, prema našem

mišljenju, od velike važnosti. Sud ponavlja da bi najprikladniji oblik

naknade u slučajevima u kojima utvrdi da podnositelj zahtjeva, protivno

članku 6. stavku 1. Konvencije, nije imao pristup sudu u pravilu bilo

ponavljanje postupka u propisanom roku i ponovno ispitivanje predmeta uz

poštivanje svih zahtjeva poštenog suđenja (načelo restitutio in integrum).

6. To pitanje želimo naglasiti zbog toga što se ne smije zanemariti da je,

prema odredbama i duhu članka 41. Konvencije, novčana naknada koju Sud

nalaže isplatiti žrtvama povrede Konvencije supsidijarne naravi. Kad god je

to moguće, Sud bi stoga trebao nastojati da se za žrtvu ponovno uspostavi

status quo ante. U predmetima poput ovoga, Sud bi čak trebao odgoditi

donošenje odluke o pravednoj naknadi te to pitanje, ako je potrebno, ispitati

tek u kasnijoj fazi, u slučaju da stranke nisu uspjele svoj spor riješiti na

zadovoljavajući način.

7. Istina je da Konvencija ne obvezuje države da u svoj pravni sustav

uvedu postupke za preispitivanje pravomoćnih presuda svojih vrhovnih

sudova, ali snažno ih se potiče da to čine. Vjerujemo da je, u slučajevima

poput ovoga, kad tužena država već ima takav postupak (članak 428.a

Zakona o parničnom postupku), dužnost Suda ne samo da konstatira da

takav postupak postoji, kao što je učinjeno u stavku 54. presude, već da

pozove vlasti da se njime i posluže, naravno uz uvjet da podnositelj zahtjeva

PRESUDA LESJAK PROTIV HRVATSKE

16

to želi. Međutim, to nije pravno moguće ako se takva preporuka ne nalazi i

u izreci presude.

8. Na temelju članka 46. stavka 2. Konvencije, za nadzor nad ovrhom

presuda Suda nadležan je Odbor ministara. To, međutim, ne znači da Sud u

tome ne treba igrati nikakvu ulogu te da ne treba poduzeti mjere kako bi

Odboru ministara olakšao posao u obavljanju tih zadaća.

9. U tu je svrhu bitno da Sud u svojim presudama ne iznosi samo što je

moguće preciznije opise naravi utvrđenih povreda Konvencije, već bi u

izreci dotičnoj državi trebao ukazati i na mjere za koje smatra da su

najprikladnije za otklanjanje povrede.