EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET KVARTUČ PROTIV HRVATSKE (Br. 2)

(Zahtjev br. 34830/07)

PRESUDA

STRASBOURG

22. travnja 2010.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.

stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

PRESUDA KVARTUČ (BR. 2) PROTIV HRVATSKE

1

U predmetu Kvartuč protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u

sastavu:

g. Christos Rozakis, predsjednik,

gđa Nina Vajić,

g. Khanlar Hajiyev,

g. Dean Spielmann,

g. Sverre Erik Jebens,

g. Giorgio Malinverni,

g. George Nicolaou, suci,

i g. Søren Nielsen, tajnik odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 25. ožujka 2010.,

donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br.

34830/07) protiv Republike Hrvatske što ga je 29. lipnja 2007. hrvatski

državljanin g. Zoran Kvartuč ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na

temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda

("Konvencija").

2. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njezina zastupnica, gđa Š.

Stažnik.

3. Dana 11. prosinca 2008. predsjednik Prvog odjela odlučio je o

zahtjevu obavijestiti Vladu. Odlučeno je i da će se istovremeno ispitati

dopuštenost i osnovanost zahtjeva (članak 29. stavak 3.).

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

4. Podnositelj zahtjeva rođen je 1956. godine i živi u Zadru, u

Hrvatskoj.

5. Dana 15. ožujka 1995. podnositelj zahtjeva podnio je Općinskom

sudu u Zadru građansku tužbu protiv Hrvatskog fonda za privatizaciju i još

dvije tvrtke, tražeći poništenje ugovora o kupoprodaji dionica na temelju

kojega je Fond dionice jedne tvrtke, čiji je podnositelj zahtjeva dioničar,

prodao drugoj tvrtci.

6. Dana 23. svibnja 1995. sud je donio odluku kojom je odbio prigovor

drugog tuženika o stvarnoj nenadležnosti. Povodom žalbe drugog tuženika,

dana 21. prosinca 1995. Županijski sud u Zadru preinačio je prvostupanjsku

PRESUDA KVARTUČ (BR. 2) PROTIV HRVATSKE

2

odluku utvrdivši da u dotičnoj pravnoj stvari nisu nadležni redovni sudovi,

te je predmet ustupio Upravnom sudu Republike Hrvatske. Dana 11. rujna

1997. Upravni sud oglasio se nenadležnim u dotičnoj pravnoj stvari i

obratio se Vrhovnom sudu Republike Hrvatske radi rješavanja sukoba

nadležnosti koji je time nastao. Dana 1. listopada 1998. Vrhovni sud donio

je odluku da su u dotičnoj pravnoj stvari nadležni redovni sudovi. Dana 11.

prosinca 1998. predmet je vraćen Općinskom sudu u Zadru.

7. Općinski sud u Zadru održao je ročišta 3. svibnja 2000. i 19. veljače

2002.

8. Dana 23. ožujka 2004. sud je prekinuo postupak zbog toga što je nad

drugim tuženikom 16. studenoga 2000. otvoren stečajni postupak. Taj je

stečajni postupak okončan 4. listopada 2004. kad je trgovačko društvo P.P.

izbrisano iz sudskoga registra.

9. Zbog stečajnog postupka, Općinski sud u Zadru se 9. veljače 2005.

oglasio nenadležnim u toj pravnoj stvari i predmet ustupio Trgovačkom

sudu u Zadru.

10. Dana 24. svibnja 2006. podnositelj zahtjeva podnio je Visokom

trgovačkom sudu zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, koji

je odbijen 3. studenoga 2006. Podnositelj zahtjeva žalio se Vrhovnom sudu.

11. Dana 18. listopada 2006. Trgovački sud u Zadru prekinuo je

postupak zbog toga što je drugi tuženik prestao postojati kao pravna osoba.

12. Dana 10. studenoga 2006. podnositelj zahtjeva žalio se protiv te

odluke Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske.

13. Dana 17. svibnja 2007. Vrhovni sud preinačio je odluku Visokog

trgovačkog suda od 3. studenoga 2006. (vidi stavak 10. ove presude)

utvrdivši da je podnositelju zahtjeva povrijeđeno pravo na suđenje u

razumnom roku. Dosudio mu je naknadu u iznosu od 14.000 hrvatskih kuna

(HRK), a Trgovačkom je sudu odredio rok od šest mjeseci za donošenje

odluke u podnositeljevom predmetu računajući od dostave svoga rješenja.

14. Odluka Vrhovnog suda dostavljena je Trgovačkom sudu u Zadru 29.

lipnja 2007.

15. Budući da je u to vrijeme predmet bio u postupku pred Visokim

trgovačkim sudom, dana 3. srpnja 2007. uredujući sudac Trgovačkog suda u

Zadru uputio je dopis Visokom trgovačkom sudu pozivajući ga da odluči o

podnositeljevoj žalbi od 10. studenoga 2006. podnesenoj protiv

prvostupanjske odluke. Objasnio je da inače neće moći postupati u

predmetu i izvršiti nalog Vrhovnoga suda od 17. svibnja 2007. prema

kojemu je bio obvezan u podnositeljevom predmetu donijeti odluku u roku

od šest mjeseci.

16. Dana 31. prosinca 2008. Visoki trgovački sud dijelom je odbio žalbu

podnositelja zahtjeva od 10. studenoga 2006. i potvrdio prvostupanjsku

odluku u odnosu na prvog i drugog tuženika. Međutim, u odnosu na trećeg

tuženika, prvostupanjsku je odluku ukinuo i predmet vratio na ponovno

odlučivanje. Predmet je vraćen Trgovačkom sudu 26. siječnja 2009.

PRESUDA KVARTUČ (BR. 2) PROTIV HRVATSKE

3

17. Podnositelj zahtjeva potom je podnio reviziju protiv drugostupanjske

odluke, koju je Vrhovni sud odbacio 4. lipnja 2009.

18. Dana 9. rujna 2009. podnositelj zahtjeva podnio je ustavnu tužbu

protiv odluke Vrhovnoga suda. Dana 26. studenoga 2009. Ustavni sud

odbacio je podnositeljevu ustavnu tužbu.

19. U međuvremenu, u ponovljenom postupku povodom odluke

Visokog trgovačkog suda o vraćanju predmeta na ponovno odlučivanje od

31. prosinca 2008., dana 11. ožujka 2009. Trgovački sud u Zadru donio je

presudu kojom je presudio protiv podnositelja zahtjeva.

20. Podnositelj zahtjeva žalio se 25. travnja 2009., a postupak je

trenutačno u tijeku pred Visokim trgovačkim sudom.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

21. Mjerodavni dio Zakona o sudovima (Narodne novine, br. 150/05 i

16/07), koji je stupio na snagu 29. prosinca 2005., glasi kako slijedi:

III. ZAŠTITA PRAVA NA SUĐENJE U RAZUMNOM ROKU

Članak 27.

"(1) Stranka u sudskom postupku koja smatra da nadležni sud nije odlučio u

razumnom roku o njezinom pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo,

može neposredno višem sudu uputiti zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom

roku.

(2) Ako se zahtjev odnosi na postupak koji je u tijeku pred Visokim trgovačkim

sudom Republike Hrvatske, Visokim prekršajnim sudom Republike Hrvatske ili

Upravnim sudom Republike Hrvatske, o zahtjevu će odlučiti Vrhovni sud Republike

Hrvatske.

(3) Postupak odlučivanja o zahtjevu iz stavka 1. ovoga članka je hitan."

Članak 28.

"(1) Ako sud iz članka 27. ovoga Zakona utvrdi da je zahtjev podnositelja osnovan,

odredit će rok u kojem sud pred kojim je postupak u tijeku mora odlučiti o pravu ili

obvezi ili o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo podnositelja zahtjeva, te odrediti

primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegovog prava na

suđenje u razumnom roku.

(2) Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana

podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.

(3) Protiv rješenja o zahtjevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku može se

u roku od petnaest dana podnijeti žalba Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Protiv

rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske žalba nije dopuštena, ali se može

pokrenuti ustavna tužba."

PRESUDA KVARTUČ (BR. 2) PROTIV HRVATSKE

4

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

22. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da duljina građanskog postupka

nije bila u skladu sa zahtjevom "razumnog roka", utvrđenim člankom 6.

stavkom 1. Konvencije. Osobito je prigovorio da iznos naknade koja mu je

dosuđena zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku nije bio

primjeren. Članak 6. stavak 1. Konvencije glasi kako slijedi:

"Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo da …

sud pravično … ispita njegov slučaj."

23. Vlada je osporila te tvrdnje.

24. Sud smatra da je razdoblje koje treba uzeti u obzir započelo 6.

studenoga 1997., dan nakon što je Konvencija stupila na snagu u odnosu na

Hrvatsku. Međutim, prilikom ocjene razumnosti vremena koje je proteklo

od toga datuma, mora se voditi računa o stanju postupka u vrijeme

ratifikacije. U vezi s time, Sud konstatira da je postupak počeo 15. ožujka

1995., kad je podnositelj zahtjeva podnio svoju građansku tužbu. To znači

da je, prije ratifikacije, trajao oko dvije godine i osam mjeseci.

25. Dana 17. svibnja 2007., kad je Vrhovni sud donio svoju odluku (vidi

stavak 13. ove presude), postupak u predmetu još je bio u tijeku. Na taj je

datum postupak trajao oko devet i pol godina nakon ratifikacije, na dvije

razine nadležnosti.

26. Razdoblje koje treba uzeti u obzir još nije završilo. To znači da je

postupak u predmetu dosad ukupno trajao više od četrnaest godina i devet

mjeseci na četiri razine nadležnosti, od kojih se više od dvanaest godina

odnosi na razdoblje nakon ratifikacije Konvencije od strane Hrvatske.

A. Dopuštenost

1. Podnositeljev status žrtve

27. Vlada je ustvrdila da je Vrhovni sud prihvatio podnositeljev zahtjev,

utvrdio povredu njegovoga prava na suđenje u razumnom roku i dosudio mu

odgovarajuću naknadu. To znači da je povreda koja je predmet prigovora

ispravljena pred domaćim tijelima, pa je, kao posljedica toga, podnositelj

zahtjeva izgubio status žrtve.

28. Podnositelj zahtjeva odgovorio je da se još uvijek može smatrati

žrtvom povrede koja je predmet prigovora.

29. Sud primjećuje da je u trenutku kad je Vrhovni sud donio svoju

odluku postupak trajao više od devet i pol godina, nakon ratifikacije

Konvencije od strane Hrvatske, na dvije razine nadležnosti. Pravedna

PRESUDA KVARTUČ (BR. 2) PROTIV HRVATSKE

5

naknada koju je Vrhovni sud dosudio ne odgovara onome što bi Sud

vjerojatno bio dosudio na temelju članka 41. Konvencije u odnosu na to isto

razdoblje.

30. Dosuđena se naknada, stoga, ne može smatrati primjerenom s

obzirom na okolnosti ovoga predmeta (vidi načela utvrđena na temelju

sudske prakse Suda u predmetu Cocchiarella v. Italy [GC], br. 64886/01,

§§ 65-107, ECHR 2006-V, ili Scordino v. Italy (no. 1) [GC], br. 36813/97,

§§ 178-213, ECHR 2006-V), posebno uzimajući u obzir činjenicu da niži

sudovi nisu postupili u skladu s nalogom Vrhovnoga suda da donesu odluku

u roku od šest mjeseci. U tim okolnostima, u odnosu na razdoblje

obuhvaćeno utvrđenjem Vrhovnoga suda, podnositelj zahtjeva nije izgubio

status žrtve u smislu članka 34. Konvencije.

31. Sud primjećuje da je postupak još uvijek u tijeku, pa je stoga pozvan

ispitati njegovu ukupnu duljinu.

2. Iscrpljenje domaćih pravnih sredstava

32. Kad je riječ o duljini postupka nakon odluke Vrhovnoga suda, Vlada

je ustvrdila da je podnositelj zahtjeva trebao podnijeti drugi zahtjev za

zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, što on nije napravio.

33. Podnositelj zahtjeva osporio je tu tvrdnju.

34. Sud na početku primjećuje da je podnositelj zahtjeva iskoristio

djelotvorno domaće pravno sredstvo u odnosu na duljinu postupka – zahtjev

za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku – te da je Vrhovni sud utvrdio

povredu tog prava u njegovom predmetu, ali mu nije dosudio odgovarajuću

naknadu. Sud ponavlja da je, u predmetima u kojima je došlo do odbijanja

jednog sličnog pravnog sredstva za duljinu postupka (ustavne tužbe), bilo

potrebno provjeriti je li način na koji je Ustavni sud tumačio i primjenjivao

mjerodavne odredbe domaćega prava doveo do posljedica koje su bile u

skladu s načelima Konvencije, tumačenima u svjetlu sudske prakse Suda.

Ako odluka Ustavnoga suda nije bila u skladu s načelima Konvencije, Sud

je smatrao da podnositelji zahtjeva nisu bili obvezni podnositi dodatne

ustavne tužbe, jer bi to značilo da se preširoko tumače njihove dužnosti

prema članku 35. stavku 1. Konvencije (vidi, na primjer, Kozlica v. Croatia,

br. 29182/03, §§ 23 i 28, 2. studenoga 2006.).

35. Sud smatra da se ovakav stav s jednakom snagom može primijeniti i

u okolnostima poput onih koje prevladavaju u ovome predmetu. To je zbog

toga što se, s obzirom na gornji zaključak da je podnositelj zahtjeva još

uvijek žrtva povrede na koju ukazuje, ne može reći da je način na koji je

Vrhovni sud tumačio i primijenio mjerodavne odredbe domaćega prava

doveo do posljedica koje su bile u skladu s načelima Konvencije.

36. Iz toga slijedi da se Vladin prigovor glede iscrpljenja domaćih

pravnih sredstava mora odbiti.

PRESUDA KVARTUČ (BR. 2) PROTIV HRVATSKE

6

3. Zaključak

37. Sud smatra da ovaj prigovor nije očito neosnovan u smislu članka

35. stavka 3. Konvencije. S obzirom na prethodno navedeno, konstatira da

on nije neosnovan ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti

dopuštenim.

B. Osnovanost

38. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u

svjetlu okolnosti predmeta i pozivom na sljedeće kriterije: složenost

predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i mjerodavnih vlasti, te važnost

onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi, između

mnogih drugih izvora prava, Frydlender v. France [GC], br. 30979/96, § 43,

ECHR 2000-VII).

39. Sud primjećuje da je Vrhovni sud utvrdio da je postupak trajao

nerazumno dugo. Sud ne vidi razloga presuditi drukčije jer je često

utvrđivao povrede članka 6. stavka 1. Konvencije u predmetima u kojima su

se otvarala pitanja slična pitanjima iz ovoga predmeta (vidi, na primjer,

Butković v. Croatia, br. 32264/03, 24. svibnja 2007.). To znači da je duljina

postupka bila prekomjerna i da zahtjev "razumnoga roka" nije bio ispunjen

već u razdoblju koje je bilo podvrgnuto preispitivanju Vrhovnoga suda. To

je svojstvo neizbježno zadržala i tijekom naknadnog razdoblja od oko dvije

godine i sedam mjeseci nakon donošenja presude Vrhovnoga suda.

40. U svjetlu prethodno iznesenoga, Sud smatra da je došlo do povrede

članka 6. stavka 1. Konvencije.

II. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

41. Članak 41. Konvencije predviđa:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje

pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu,

Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Šteta

42. Podnositelj zahtjeva potražuje 2.530.000 EUR na ime materijalne

štete, te 1.000.000 EUR na ime nematerijalne štete.

43. Vlada je ta potraživanja osporila kao prekomjerna i neosnovana.

44. Sud ne razabire nikakve uzročne veze između utvrđene povrede i

navodne materijalne štete; stoga odbija taj zahtjev. S druge strane,

podnositelju zahtjeva dosuđuje 2.000 EUR na ime nematerijalne štete,

uvećanih za sve poreze koji bi se mogli zaračunati na taj iznos.

PRESUDA KVARTUČ (BR. 2) PROTIV HRVATSKE

7

B. Troškovi i izdaci

45. Podnositelj zahtjeva potražuje 10.000 EUR za troškove i izdatke

nastale pred domaćim sudovima i pred Sudom. Nije bio zastupan po

odvjetniku.

46. Vlada je osporila to potraživanje.

47. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na

naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni

stvarno i nužno nastali, te da su s obzirom na visinu razumni. Budući da je

podnositeljev zahtjev Visokom trgovačkom sudu u biti imao za cilj ispraviti

povredu Konvencije na koju se poziva pred Sudom, troškovi nastali u vezi s

tim pravnim sredstvom mogu se uzeti u obzir u ocjeni zahtjeva za naknadu

troškova (vidi Scordino, prethodno citirano, § 28; te Medić v. Croatia, br.

49916/07, § 50, 26. ožujka 2009.). U ovome predmetu, uzevši u obzir

informacije koje ima i prethodno navedene kriterije, Sud podnositelju

zahtjeva dosuđuje iznos od 50 EUR za troškove i izdatke u postupku pred

domaćim sudovima, te 500 EUR za troškove i izdatke u postupku pred

Sudom, uvećanih za sve poreze koji bi se podnositelju zahtjeva na te iznose

mogli zaračunati.

C. Zatezna kamata

48. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj

kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

1. proglašava zahtjev dopuštenim;

2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;

3. presuđuje

(a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba isplatiti, u roku od tri

mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44.

stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u

hrvatske kune prema tečaju važećem na dan namirenja

(i) 2.000 EUR (dvije tisuće eura) na ime nematerijalne štete;

(ii) 550 EUR (petsto pedeset eura) na ime troškova i izdataka;

(iii) sve poreze koji bi se podnositelju zahtjeva mogli zaračunati na

prethodno spomenute iznose;

(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na

naprijed navedene iznose plaća obična kamata prema stopi koja je

PRESUDA KVARTUČ (BR. 2) PROTIV HRVATSKE

8

jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom

razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

4. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana

22. travnja 2010. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Nielsen

Christos Rozakis

Predsjednik

Tajnik