KURALIĆ v. CROATIA JUDGMENT

1

U predmetu Kuralić protiv Republike Hrvatske,

Europski Sud za ljudska prava (Prvi Odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

g. Christos Rozakis, Predsjednik,

gđa. Nina Vajić,

g. Anatoly Kovler,

gđa. Elisabeth Steiner,

g. Khanlar Hajiyev,

g. Giorgio Malinverni,

g. George Nicolaou, suci,

i g. André Wampach, zamjenik tajnika Odjela,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost 24. rujna 2009,

Donosi sljedeću presudu, koja je donesena tog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br.

50700/07) protiv Republike Hrvatske što ga je 3. listopada 2007.

državljanin Bosne i Hercegovine, g. Mustafa Kuralić („podnositelj

zahtjeva“) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih

prava i temeljnih sloboda (“Konvencija”).

2. Podnositelja zahtjeva zastupao je gospodin M. Stanimirović, odvjetnik iz

Tuzle. Vladu Republike Hrvatske („Vlada“) zastupala je njena zastupnica,

gđa Š. Stažnik.

3. Dana 8. rujna 2008. Predsjednik Prvog Odjela Suda odlučio je obavijestiti

Vladu da je podnositelj podnio zahtjev u kojem tvrdi da je bio zlostavljan

dok u je bio zadržan u pritvoru, da nije proveden učinkoviti istražni

postupak o navodnom zlostavljanju te da je kazneni postupak koji se vodio

protiv njega bio nepravedan. Sud je također odlučio ispitati osnovanost

zahtjeva istovremeno kada i njegovu dopuštenost (Članak 29. § 3.). Istog

datuma, Vlada Bosne i Hercegovine obaviještena je o svom pravu da se

umiješa u postupak u skladu s člankom 36. § 1. Konvencije i Pravilom 44. §

1. (b). Ona je odabrala ne iskoristiti to pravo.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

4. Podnositelj zahtjeva rođen je 1957. i trenutačno služi zatvorsku kaznu

od 12 godina u Kaznionici u Lepoglavi.

5. 15. rujna 2002. Policijska postaja u Dubrovniku primila je anonimni

telefonski poziv od čovjeka koji je prijavio da je njegova susjeda D.K.,

supruga podnositelja zahtjeva, nestala 31. kolovoza 2002. 16. rujna 2002.

2

KURALIĆ v. CROATIA JUDGMENT

policija je pregledala stan u kojem je D.K. živjela i okolne prostorije te je

prikupila uzorke tragova krvi i ostalih bioloških čestica koje je ondje

pronašla. DNK test krvi proveden 28. siječnja 2003. pokazao je da uzorci

pripadaju žrtvi, podnositelju zahtjeva i još jednoj muškoj osobi. U

međuvremenu, 28. listopada 2002. istražni sudac Županijskog suda u

Dubrovniku izdao je nalog za pretragu stana podnositelja zahtjeva radi

otkrivanja predmeta povezanih s mogućim nedefiniranim kaznenim djelom.

Policija je pretražila stan 28. listopada 2002, ali nije pronašla takve

predmete.

6. 24. travnja 2004. u šest sati u jutro, podnositelj zahtjeva bio je uhićen i

odveden u pritvor zbog sumnje da je ubio svoju suprugu (D.K.) u

Dubrovniku krajem kolovoza 2002. i bacio njeno tijelo na smetlište blizu

Dubrovnika. Prvo ga je ispitala policija. Podnositeljeva izjava dana policiji

u kojoj je priznao ubojstvo svoje supruge naknadno je bila izdvojena iz

predmetnog spisa kao nezakoniti dokaz iz razloga što u tom trenutku nije

imao branitelja.

7. U 13:35 sati istoga dana, isti policijski službenik koji ga je ranije

ispitivao doveo je podnositelja zahtjeva pred istražnog suca Županijskog

suda u Dubrovniku gdje je bio ispitivan u prisutnosti zamjenika

Županijskog državnog odvjetnika. Zapisnik ispitivanja pokazuje da je

podnositelj zahtjeva bio upoznat sa svojim pravom na šutnju i pravom na

branitelja. Odgovorivši kako razumije svoja prava, odabrao je osobno se

braniti. Zatim je rekao kako „ne proživljava nikakvu mentalnu krizu, da je

svjestan svega što govori te da su se policijski službenici korektno postupali

prema njemu“, a zatim je porekao da je ubio svoju ženu, navodeći kako ju je

pronašao mrtvu i zatim se riješio njenog tijela zbog straha da će on biti

optužen za njeno ubojstvo. Podnositelj zahtjeva također je potvrdio da je

slušao suca dok je čitao njegov izkaz dan na zapisnik te potvrdio da su

njegove riječi vjerno prenesene, dodajući da nema prigovora što se tiče

sadržaja zapisnika te je uredno potpisao zapisnik. Podnositelj zahtjeva je

smješten u pritvor gdje je ostao do svoje osuđujuće presude. Stranke se

slažu da je podnositelja zahtjeva na dan njegovog dolaska u pritvor

pregledao liječnik te da nije bilo zabilježenih ozljeda.

8. Dana 26. travnja 2004. Županijski sud u Dubrovniku pokrenuo je

istražni postupak protiv podnositelja zahtjeva zbog sumnje da je ubio svoju

suprugu, D.K. Istog dana, podnositelju zahtjeva je postavljen branitelj po

službenoj dužnosti, odvjetnik M.K. Dana 28. travnja 2004. branitelj je

podnio žalbu protiv rješenja o pokretanju istrage, tvrdeći da ne postoje

relevantni dokazi da je podnositelj zahtjeva ubio D.K. Dana 28. travnja

2004. žalbu je odbilo izvanraspravno vijeće Županijskog suda u

Dubrovniku.

9. Dana 30. travnja 2004. istražni sudac saslušao je troje svjedoka u

prisutnosti punomoćnika podnositelja zahtjeva. Dana 18. svibnja 2004.

KURALIĆ v. CROATIA JUDGMENT

3

Županijski sud u Dubrovniku je podnositelju produžio pritvor. Punomoćnik

podnositelja uložio je žalbu koju je Vrhovni sud odbio 26. svibnja 2006.

10. U međuvremenu, 25. svibnja 2004. isti istražni sudac ponovno je

ispitivao podnositelja zahtjeva, ovaj put u prisutnosti branitelja koji mu je

postavljen po službenoj dužnosti. Podnositelj zahtjeva je bio upoznat s time

da ima pravo na šutnju. Međutim, ponovio je svoju prethodnu izjavu i

dodao određene detalje o tome kako se riješio mrtvog tijela svoje supruge.

Potpisao je zapisnik ispitivanja.

11. Dana 8. lipnja 2004. pred istražnim sucem organizirano je suočavanje

podnositelja zahtjeva i svjedoka, u prisutnosti podnositeljevog branitelja po

službenoj dužnosti. Podnositelj zahtjeva je naveo da je predmetnog dana

dvaput udario svoju suprugu. Također je naveo da je zamolio prisutnog

svjedoka da mu pomogne ukloniti ženino mrtvo tijelo. Međutim, porekao je

da ju je ubio.

12. Dana 27. srpnja 2004. podnositelj zahtjeva obavijestio je Županijski

Sud u Dubrovniku da ga zastupaju dva branitelja po vlastitom izboru. Stoga

je rješenjem od 27. srpnja 2004. razriješen dužnosti branitelj koji mu je bio

postavljen po službenoj dužnosti.

13. Dana 6. listopada 2004. podnositelj zahtjeva poslao je pismo

istražnom sucu Županijskog Suda u Dubrovniku u kojem je povukao

prethodna priznanja izrečena pred tim sucem. Naveo je da je tijekom

policijskog ispitivanja 24. travnja 2004. priznao ubojstvo supruge jer su ga

četiri policijska službenika tukla i prijetila mu. Tvrdio je da su ga udarili u

trbuh, po ušima i glavi te da su ga pljusnuli nekoliko puta. Imenovao je

jednog službenika. Također je tvrdio da su mu prijetili s daljnjim udaranjem

ukoliko porekne svoje priznanje pred istražnim sucem. Iz straha od daljnjeg

premlaćivanja, izjavio je dvaput pred istražnim sucem da je uklonio mrtvo

tijelo svoje žene, iako to nije istinito.

14. Dana 11. listopada 2004. istražni sudac je izdvojio, između ostalog,

zapisnik policijskog ispitivanja podnositelja iz predmetnog spisa.

15. Dana 15. listopada 2004. Županijsko državno odvjetništvo u

Dubrovniku podignulo je optužnicu protiv podnositelja zahtjeva pred

Županijskim sudom u Dubrovniku, optužujući ga da je krajem 2002 počinio

ubojstvo svoje supruge

16. Tijekom raspravnog postupka, podnositelj zahtjeva, zastupan od

strane dva odvjetnika po vlastitom izboru, odlučio se braniti šutnjom.

Sudsko vijeće Županijskog suda u Dubrovniku saslušalo je svjedoke,

uključujući O.M., u prisutnosti podnositelja zahtjeva i njegovih branitelja,

pribavilo je forenzička i ostala relevantna izvješća te je u presudi od 16.

veljače 2005. proglasilo podnositelja zahtjeva krivim za kazneno djelo koje

mu je stavljeno na teret, osudivši ga na dvanaest godina zatvora.

Obrazloženje presude temeljilo se na izjavama podnositelja zahtjeva koje je

u dva navrata dao pred istražnim sucem kao i na dokazima poput DNK

4

KURALIĆ v. CROATIA JUDGMENT

analize tragova krvi pronađenih u podnositeljevom domu te iskaza jednog

od svjedoka. Mjerodavni dio presude glasi kako slijedi:

„Priznanje optuženika tijekom istrage i svjedočenje O.M i. M.A. upućuje na to da je

jedne večeri krajem kolovoza 2002. policija stigla u podnositeljev stan zbog činjenice

da je glazba svirala preglasno, a činjenicu da je D.K. doista ubijena dvaput je potvrdio

sam optuženik tijekom istrage. Nadalje, svjedok O.M. rekao je da mu je optuženik

rekao da je ubio svoju ženu i zamolio ga da mu pomogne prenijeti njeno mrtvo tijelo

do Zatona kako bi je bacili u more.

Pažljivom analizom izjava optuženika koje je dvaput dao tijekom istrage i svih

drugih dokaza predočenih tijekom sudske rasprave dovela je ovaj sud do zaključka da

je optuženik počinio ono čime ga se i tereti u činjeničnom dijelu ove presude te da su

svi elementi zločina u pitanju, u njegovom objektivnim i subjektivnim obilježjima,

ispunjeni.

Tijekom istrage, optuženik, kako je naprijed navedeno, dvaput je potvrdio smrt

svoje supruge, čije tijelo nikada nije pronađeno

...

... [svjedok] O.M., koji nema razborit motiv za prebacivanje krivnje na optuženika,

tijekom cjelokupnog postupka izričito je naveo da mu je optuženik, dan nakon

predmetnog dana krajem kolovoza 2002,... rekao sljedeće: 'Nakon što si otišao onu

večer, ubio sam je.' I kada ga je [O.M.] pitao 'Koga?', tuženi je odgovorio 'D.' i

zamolio ga da mu pomogne prenijeti njeno mrtvo tijelo sa svojim automobilom do

Zatona kako bi je optuženik bacio u more, što je svjedok odbio...

... [tijekom] in situ pretrage [optuženikovog] stana, pronađeni su tragovi njezine

[supruge optuženika] krvi...“

17. Podnositelj zahtjeva i njegov branitelj su obojica uložili žalbu protiv

presude. U svojoj osobnoj žalbi podnositelj zahtjeva je prigovorio, između

ostalog, zbog činjenice što se presuda temeljila na iskazima koje je

podnositelj dao pred istražnim sucem, iako je on te izjave naknadno porekao

i obavijestio istražnog suca da ih je dao pod prinudom. Njegovi odvjetnici

podnijeli su žalbe na istim temeljima. Presudom od 8. veljače 2006.

Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio je osuđujuću presudu.

Mjerodavni dio presude glasi kako slijedi:

„... optuženik je tijekom istrage dvaput potvrdio činjenicu da mu je supruga mrtva.

Opširno je opisivao kako je uklonio mrtvo tijelo svoje supruge D, i prvostupanjski sud

je pravilno postupio kada je prihvatio ovaj dio izjave, pritom istovremeno odbacujući

dio izjave u kojem negira da je ubio svoju ženu. U vezi s tim, navodi optuženika da su

njegove izjave tijekom istrage posljedica prijetnji i batina od policije te da je istražnom

sucu rekao ono što mu je policija rekla da kaže, su neutemeljeni. Za takve optužbe nema

temelja u dokazima ili predmetnom spisu. Naprotiv, kada je prvi puta ispitivan pred

istražnim sucem optuženik je izričito naveo da nije u stanju mentalne krize, da je

svjestan što govori te da su se policajci Policijske Uprave Dubrovnik korektno postupali

sa njim.“

KURALIĆ v. CROATIA JUDGMENT

5

18. Ustavni Sud je 9. listopada 2007. odbio Ustavnu tužbu koju je

podnositelj zahtjeva naknadno podnio.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

19. Relevantni dio Zakona o kaznenom postupku (Narodne Novine br.

62/2003) glasi kako slijedi:

Članak 2.

„...

(3) Ako Zakon drukčije ne propisuje, državni odvjetnik je dužan poduzeti kazneni

progon ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo za

koje se progoni po službenoj dužnosti i nema zakonskih smetnji za progon te osobe.”

Članak 171.

“(1) Sva tijela državne vlasti i sve pravne osobe dužne su prijaviti kaznena djela za

koja se progoni po službenoj dužnosti, koja su im dojavljena ili za koja su sami

saznali.

...”

Članak 173.

“(1) Prijava se podnosi nadležnome državnom odvjetniku pisano ili usmeno.

...

3) Ako je prijava podnesena sudu, redarstvenoj vlasti ili nenadležnome državnom

odvjetniku, oni će prijavu primiti i odmah dostaviti nadležnome državnom

odvjetniku.“

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 3. KONVENCIJE

20. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da je bio zlostavljan dok je bio u

policijskom pritvoru te da o tome nije provedena istraga. Poziva se na

članak 3. Konvencije, koji glasi kako slijedi:

„Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem

postupanju ili kazni.“

21. Vlada je osporila tu tvrdnju.

6

KURALIĆ v. CROATIA JUDGMENT

1. Tvrdnje stranaka

22. Vlada je prigovorila da je prigovor podnositelja zahtjeva na temelju

članka 3. Konvencije podnesen izvan šestomjesečnog roka. Vlada tvrdi da

se događaj na kojem se temelji prigovor podnositelja zahtjeva navodno

dogodio 23 i 24. travnja 2004., dok je zahtjev Sudu podnesen 3. listopada

2007.

23. Nadalje, Vlada je zatražila da Sud proglasi prigovore na temelju

članka 3. Konvencije nedopuštenima iz razloga što podnositelj nije iscrpio

domaća pravna sredstva. Tvrdi da je podnositelj zahtjeva mogao policijske

službenike koji su ga navodno zlostavljali prijaviti njihovim nadređenima u

Ministarstvu unutarnjih poslova kako bi se provela unutarnja istraga.

Nadalje, mogao je podnijeti službenu kaznenu prijavu protiv istih

službenika, za kazneno djelo iznuđivanja iskaza i zlostavljanja u obavljanju

službe ili javne ovlasti. Međutim, on nije iskoristio nijedno od ovih pravnih

sredstava.

24. Podredno, Vlada negira da je podnositelj zahtjeva bio zlostavljan.

Tvrdi da je prilikom ispitivanja pred istražnim sucem dana 24. travnja 2004

podnositelj zahtjeva izričito naveo da su policijski službenici prema njemu

postupali korektno. Izvještaj o prihvatu podnositelja u pritvor navodi kako

on nije imao ozljede i da je bio dobrog zdravlja. Vlada tvrdi da

podnositeljeve optužbe o zlostavljanju nisu potkrijepljene dokazima i da

nisu vjerodostojne.

25. Podnositelj zahtjeva tvrdi da je u svom podnesku od 6. listopada

2004. uredno obavijestio istražnog suca o nasilnom ponašanju policijskih

službenika te da je time propisno obavijestio nadležne domaće vlasti o

navodnom zlostavljanju. Što se tiče isteka šestomjesečnog roka, podnositelj

zahtjeva tvrdi da on nije počeo teći 24. travnja 2004. kada se zlostavljanje

dogodilo, nego da je on vezan za obvezu države, prema članku 3.

Konvencije, da provede učinkovitu i temeljitu istragu o njegovim navodima

o zlostavljanju. S obzirom da nadležne državna tijela dosad nisu udovoljile

toj obvezi, šestomjesečni rok još nije počeo teći.

26. Podnositelj zahtjeva također tvrdi da su ga 24. travnja 2004. pretukla

četiri policijska službenika i prisilila da prizna ubojstvo svoje supruge.

Također su mu prijetili daljnjim premlaćivanjem ukoliko svoje priznanje

pred istražnim sucem opozove. Nije se žalio istražnom sucu glede nasilnog

ponašanja policijskih službenika jer se još uvijek bojao njihovih prijetnji. Iz

istog razloga je prilikom posjeta zatvorskom liječniku 24. travnja 2004, što

je rutinska praksa prilikom prijema u pritvor, liječniku rekao da nema

ozljede te da je dobrog zdravlja. Liječnik ga nije pregledao. Tek nakon što

je prošlo znatno vremensko razdoblje podnositelj se osjećao sigurno

obavijestiti istražnog suca o zlostavljanju, u podnesku od 6. listopada 2004..

Međutim, iako je detaljno opisao zlostavljanje od strane policijskih

službenika pa čak i imenovao jednog od njih, njegove optužbe bile su u

potpunosti zanemarene.

KURALIĆ v. CROATIA JUDGMENT

7

2. Ocjena Suda

27. Sud se ne mora osvrnuti na sva sporna pitanja o dopuštenosti zahtjeva

koja je iznijela Vlada jer je ovaj dio zahtjeva u svakom slučaju očigledno

neosnovan iz sljedećih razloga.

28. Sud ponavlja da je Država, kada se pojedinca dobrog zdravlja primi u

pritvor i on prilikom puštanja bude ozlijeđen, obvezna dati uvjerljivo

objašnjenje o tome kako je do tih ozljeda došlo. Ukoliko to ne učini, nameće

se jasno sporno pitanje, na temelju članka 3. (vidi Selmouni protiv

Francuske [GC], br. 25803/94, § 87, EHCR 1999. V, i Satik i drugi protiv

Turske, br. 31866/96, § 54, 10. listopada 2000.). Optužbe o zlostavljanju

moraju biti utemeljene na odgovarajućim dokazima. U ocjenjivanju dokaza,

Sud je općenito primijenio standard dokazivanja iznad osnovane sumnje.

Međutim, takav dokaz može proizlaziti iz istovremenog postojanja dovoljno

čvrstih, jasnih i sukladnih zaključaka ili sličnih neopovrgnutih pretpostavki

o činjenicama (vidi Salman protiv Turske [GC], br. 21986/93, § 100, EHCR

2000. VII, i Dedovskiy i drugi protiv Rusije, br. 7178/03, § 74, 15. svibnja

2008.).

29. Kada pojedinac vjerodostojno tvrdi da je trpio postupanje suprotno

članku 3. Konvencije od strane policije ili drugih sličnih predstavnika

države, ta odredba, zajedno s pozitivnom obvezom države da na temelju

članka 1. Konvencije "osigura svakome unutar svog područja nadležnosti

prava i slobode definirane... Konvencijom”, implicitno zahtijeva da se

provede učinkovita službena istraga. Takva istraga bi trebala dovesti do

utvrđivanja i kažnjavanja odgovornih. U suprotnom bi opća pravna zabrana

mučenja i nečovječnog i ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja, unatoč

svojoj temeljnoj važnosti, bila nedjelotvorna u praksi i bilo bi moguće da u

određenim slučajevima predstavnici države nekažnjeno zlouporabe prava

onih koji su pod njihovom vlašću (vidi Assenova and Others, naprijed

citirani, § 102; Labita protiv Italije [GC], br. 26772/95, § 131, EHCR 2000.-

IV ; i Muradova protiv Azerbejdžana, br. 22684/05, § 100, 2. travnja 2009.).

30. Nesporno je među strankama da je 23. travnja 2004. podnositelja

zahtjeva ispitala policija u vezi smrti njegove supruge, D.K. Dok Vlada

negira da je došlo do bilo kakvog oblika zlostavljanja podnositelja zahtjeva

tijekom ispitivanja, podnositelj zahtjeva tvrdi da su ga policijski službenici

pretukli i prijetili daljnjim premlaćivanjem ukoliko ne prizna ubojstvo. Sud

napominje da je podnositelj zahtjeva bio u pritvoru od 24. travnja 2004.

kada je bio uhićen, do kraja suđenja u veljači 2006., nakon čega je bio

premješten u kazneni zavod. 6. listopada 2004. podnositelj zahtjeva napisao

8

KURALIĆ v. CROATIA JUDGMENT

je podnesak istražnom sucu. Glavna svrha njegovog podneska bila je

opozvati priznanja koja je dao pred policijom i tim sucem. Podnositelj

zahtjeva je objasnio da je u iskazu danom policiji 24. travnja 2004. priznao

ubojstvo jer je bio pretučen od strane četiri policijska službenika koji su mu

također prijetili daljnjim premlaćivanjem ukoliko opozove dano priznanje

pred istražnim sucem.

31. Sud primjećuje da je obavještavanjem istražnog suca podnositelj

zahtjeva ispunio svoju dužnost obavještavanja nadležnih državnih tijela o

njegovu zlostavljanju. U vezi s tim, Sud također vodi računa i o relevantnim

odredbama Zakona o kaznenom postupku, koje zahtijevaju da sud primi

kaznenu prijavu koja sadrži optužbe o kaznenom djelu podložnom javnom

progonu kako bi je proslijedio nadležnom državnom odvjetniku. Sud je

mišljenja, da nema sumnje da zlostavljanje od strane policije predstavlja

takvo kazneno djelo. Podnositelj zahtjeva je svoj prigovor predao sucu

Županijskog suda u Dubrovniku, što je u skladu s člankom 173. stavak 3.

Zakona o kaznenom postupku. Slijedi da je podnositelj zahtjeva valjano

obavijestio mjerodavna državna tijela o suštini svojih prigovora u skladu s

člankom 3. Konvencije. Nameće se pitanje je li u određenim okolnostima

ovog predmeta zahtjev podnositelja sadržavao vjerodostojan navod da je od

strane policije pretrpio postupanje kojim je došlo do povrede članaka 3, a

time i jesu li mjerodavna državna tijela bila dužna istražiti optužbe

podnositelja o zlostavljanju.

32. U vezi s tim Sud napominje da je istog dana kada se dogodilo i

navodno zlostavljanje, 24. travnja 2004., podnositelj zahtjeva bio doveden

istražnom sucu Županijskog suda u Dubrovniku te da je izričito rekao da je

svjestan svega što je rekao i da su se policijski službenici prema njemu

postupali korektno (vidi stavak 7. naprijed). Ova izjava zabilježena je u

zapisniku o ispitivanju kojeg su potpisali istražni sudac i podnositelj

zahtjeva. Sud, međutim, prihvaća da je podnositelj zahtjeva to mogao učiniti

zbog straha od daljnjeg premlaćivanja, kako i sam tvrdi, s obzirom da su ga

pred istražnog suca doveli isti službenici koji su ga navodno i pretukli.

Međutim, 25. svibnja 2004., oko mjesec dana nakon navodnog

zlostavljanja, podnositelja zahtjeva je ponovno ispitao istražni sudac, ovaj

put u prisutnosti njegovog branitelja, koji mu je dodijeljen po službenoj

dužnosti, i on se nije pritužio na nasilje policijskih službenika. Štoviše,

ponovio je svoj ranije dan iskaz od 24. travnja 2004. Isto se dogodilo na

sljedećem ispitivanju pred istražnim sucem 8. lipnja 2004.

33. Sud nadalje napominje da su od 27. srpnja 2004. nadalje podnositelja

zahtjeva zastupala dva branitelja po vlastitom izboru. Međutim, tek 6.

listopada 2004. podnositelj se žalio istražnom sucu Županijskog suda u

Dubrovniku o navodnom zlostavljanju. Sud ne pronalazi nijedan dobar

razlog za takvo odgađanje prijave navodnog zlostavljanja. Nadalje, glavna

svrha podneska koji je podnositelj uputio istražnom sucu nije bila prijaviti

zlostavljanje policije, već opoziv prethodnog priznanja.

KURALIĆ v. CROATIA JUDGMENT

9

34. Tijekom suđenja pred Županijskim sudom u Dubrovniku podnositelj

zahtjeva odabrao je braniti se šutnjom. To ga, međutim, nije moglo spriječiti

da iznese pritužbe o zlostavljanju koje je mogao imati prema policiji, što on

nije učinio.

35. Druga relevantna činjenica je da je podnositelj zahtjeva 24. travnja

2004. posjetio zatvorskog liječnika te da nisu evidentirane ozljede.

36. S obzirom na naprijed navedeno, Sud napominje da podnositelj

zahtjeva nije naveo nijedan dokaz koji bi podržao njegovu verziju incidenta

iz koje bi mogao proizići prima facie predmet o zlostavljanju od strane

policije. Prema tome, Sud smatra da ne postoji dovoljno dokaza koji

podupiru tvrdnje podnositelja da su ga 23. travnja 2004. pretukli policijski

službenici. Također, Sud smatra, s obzirom na naprijed navedeno, da

podnositeljeve tvrdnje o zlostavljanju koje navodi u podnesku od 6.

listopada 2004. naslovljenom na istražnog suca Županijskog suda u

Dubrovniku nisu vjerodostojne i stoga ne zahtijevaju proceduralnu obvezu

istraživanja navoda podnositelja temeljem članka 3. Konvencije.

37. Slijedi da je ovaj dio zahtjeva očigledno neosnovan i mora biti

odbijen u skladu s člankom 35. §§ 3. i 4. Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. §§ 1. I 3. KONVENCIJE

38. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da je kazneni postupak protiv njega

bio nepošten jer se presuda kojom je proglašen krivim, između ostalog,

temeljila na iskazima koje je dao u istražnom dijelu postupka, iako se on

tijekom suđenja odlučio braniti se šutnjom te je obavijestio mjerodavna

državna tijela da je te izjave dao pod pritiskom. Poziva se na Članak 6. §§ 1.

i 3. Konvencije, čiji mjerodavni dijelovi glase kako slijedi:

“1. "Radi utvrđivanja...u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega

svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i

u razumnom roku ispita njegov slučaj."

...

3. Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava:

...

c) da se brani sam..."

39. Vlada je osporila tu tvrdnju.

10

KURALIĆ v. CROATIA JUDGMENT

A. Dopuštenost

40. Sud napominje da ovaj dio zahtjeva nije očigledno neosnovan u

smislu članka 35. § 3. Konvencije. Nadalje, napominje da zahtjev nije

nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi. Stoga mora biti proglašen

dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

41. Podnositelj zahtjeva tvrdi da je istražnom sucu dao svoje iskaze zbog

straha od daljnjeg premlaćivanja od strane policijskih službenika. Iako je

tijekom suđenja odlučio braniti se šutnjom, presuda kojom je proglašen

krivim za ubojstvo supruge temelji se na iskazima danim pred istražnim

sucem.

42. Vlada tvrdi da je podnositelj zahtjeva u svom iskazu danim pred

istražnim sucem, kada je imao branitelja te unatoč upozorenju da ima pravo

braniti se šutnjom, dvaput opisao kako se riješio mrtvog tijela svoje

supruge. U tim prilikama prema podnositelju zahtjeva nije bilo uporabe

prisile niti je vršena bilo koja druga nezakonita radnja. Nadalje, presuda

kojom je proglašen krivim za ubojstvo supruge temeljila se na drugim

dokazima, poput iskaza svjedoka i nalaza vještaka, a ne samo na iskazu

podnositelja u predistražnom dijelu.

2. Ocjena Suda

13. Imajući na umu da zahtjevi iz stavka 3. (b) i (c) članka 6. Konvencije

predstavljaju specifične elemente prava na pošteno suđenje zajamčeno

stavkom 1, Sud će zajednički razmotriti sve prigovore u sklopu obje

odredbe (vidi, posebice, Hadjianastassiou protiv Grčke, 16. prosinca 1992.,

§ 31, i V.B. protiv Francuske, br. 44069/98, § 57, EHCR 2001. X).

44. Sud ponavlja da, iako je osnovna svrha članka 6, što se tiče kaznenog

postupka, osigurati pošteno suđenje na “sudu” koji je nadležan rješavati

o“svakoj kaznenoj optužbi”, ne znači da se taj članak ne primjenjuje i na

predistražne postupke. Prema tome, članak 6. – posebno stavak 3. – može

biti mjerodavan prije nego predmet dođe u fazu suđenja ukoliko postoji

vjerojatnost da će pravednost suđenja biti ozbiljno narušena inicijalnim

nepoštivanjem odredaba tog članka (vidi Imbrioscia protiv Švicarske, 24.

studenog 1993., § 36, Serija A br. 275, i Salduz protiv Turske [GC], br.

36391/02, § 50, 27. studenog 2008.). Kako je Sud već ustvrdio u prijašnjim

presudama, pravo utvrđeno stavkom 3. (c) članka 6. Konvencije je, između

ostalog, jedan od elemenata poštenog suđenja u kaznenom postupku,

KURALIĆ v. CROATIA JUDGMENT

11

sadržan u stavku 1. (vidi Imbrioscia, naprijed citirani, § 37, i Brennan protiv

Ujedinjenog Kraljevstva, br. 39846/98, § 45, EHCR 2001. X 45).

45. Što se tiče ovog predmeta, Sud napominje da je iskaz podnositelja

dan tijekom policijskog ispitivanja bio izdvojen iz predmetnog spisa te da

nije imao utjecaja u kaznenom postupku na štetu podnositelja zahtjeva.

Stoga, Sud nema razlog razmatrati poštivanje zahtjeva članka 6. što se tiče

policijskog ispitivanja. S druge strane, na temelju iskaza koje je podnositelj

zahtjeva dao u tri navrata pred istražnim sucem, prvostupanjski sud utvrdio

je činjenice predmeta te je proglasio podnositelja zahtjeva krivim za

ubojstvo svoje žene. Zato, Sud mora razmotriti je li način na koji su iskazi

dani u skladu s jamstvima poštenog suđenja u skladu s člankom 6. §§ 1. i 3.

Konvencije. U vezi s tim, Sud ističe da je utvrđivanje činjenica relevantnih

za procjenu podnositeljeve krivnje isključivo u nadležnosti državnih sudova.

Zadatak Suda je utvrditi je li sudski postupak u cjelini, uključujući način na

koji su dani iskazi, bio pošten (vidi Kovač protiv Hrvatske br. 503/05, § 25,

12. srpnja 2007.).

46. Sud napominje da je podnositelj zahtjeva u tri navrata ispitan od

strane istražnog suca, 24. travnja, 25. svibnja i 8. lipnja 2004. Svaki put je

bio upozoren da ima pravo braniti se šutnjom te na pravo na branitelja. Prije

prvog ispitivanja podnositelj zahtjeva izričito je rekao da razumije

upozorenja te je odabrao braniti se osobno, bez branitelja. Iako je u

podnesku od 6. listopada 2004. podnositelj zahtjeva naveo da želi opozvati

priznanje koje je dao tom prilikom, Sud napominje da podnositelj zahtjeva

nije priznao ubojstvo svoje supruge, nego samo da se riješio njenog mrtvog

tijela. Tijekom drugog ispitivanja 25. svibnja 2004. kada je podnositelj

zahtjeva imao branitelja, ponovio je svoju izjavu od 24. travnja 2004.

Tijekom ispitivanja 8. lipnja 2004., također u prisutnosti svog branitelja,

podnositelj zahtjeva ponovo je priznao da se riješio tijela D.K. i naveo

dodatne pojedinosti u vezi s tim.

47. Sud napominje da podnositelj zahtjeva tvrdi da je iz straha od

navodnih prijetnji policijskih službenika ne samo ponovio da je pronašao

svoju ženu mrtvu i riješio se njenog tijela, nego se i suzdržavao prijaviti

nasilje službenika istražnom sucu. Sud prihvaća da bi ovi argumenti mogli

nositi određenu težinu kada je riječ o ispitivanju održanom 24. travnja

2004., nedugo nakon što je navodno zlostavljan od strane policije, u

okolnostima u kojima su ga policijski službenici doveli pred istražnog suca i

kada je podnositelj zahtjeva znao da će ga oni vratiti u pritvor, ali i s

obzirom na činjenicu da u tom dijelu postupka podnositelj zahtjeva nije

imao branitelja. Međutim, prilikom drugog i trećeg ispitivanja, 25. svibnja i

8. lipnja 2004, podnositelj zahtjeva je imao branitelja. Sud ponavlja da je,

iako ne apsolutna, jedno od temeljnih obilježja poštenog suđenja pravo

svakoga tko je optužen za kazneno djelo da ga učinkovito brani odvjetnik, a

ako je potrebno branitelj po službenoj dužnosti, (vidi Poitrimol protiv

Francuske, 23. studenog 1993, § 34, Serija A br. 277-A, i Demebukov

12

KURALIĆ v. CROATIA JUDGMENT

protiv Bugarske, br. 68020/01, § 50, 28. veljače 2008.). Međutim, članak 6.

§ 3. (c) ne određuje pobliže način na koji bi ovo pravo trebalo biti

iskorišteno. Stoga on prepušta državama potpisnicama da izaberu način na

koji će u svojim pravosudnim sustavima osigurati to pravo. Zadatak Suda je

jedino ocijeniti je li način koji su odabrale u skladu sa zahtjevima za

pošteno suđenje. U vezi s tim, valja imati na umu da Konvencija nije

osmišljena tako “da jamči teorijska ili prividna prava, nego praktična i

učinkovita prava” te da postaviti branitelja samo po sebi ne osigurava

učinkovitost pomoći koju takav zastupnik može omogućiti optuženiku (vidi

Imbrioscia, naprijed citirani, § 38, i Salduz, naprijed citirani, § 51).

48. Iako je istina da je u početnoj fazi postupka podnositelja zahtjeva

zastupao branitelj koji mu je postavljen po službenoj dužnosti, a ne branitelj

po njegovom vlastitom izboru, u kojem slučaju se uobičajeno viši stupanj

povjerenja može očekivati, Sud napominje da podnositelj zahtjeva nije, ni u

jednom dijelu postupka pred državnim sudovima ili pred ovim Sudom, iznio

bilo kakve prigovore što se tiče pravnog zastupanja njegova branitelja po

službenoj dužnosti, niti se ikada žalio da je na bilo koji način bio spriječen

savjetovati se sa dodjeljenim mu braniteljem. Također, Sud napominje da je

taj branitelj, djelujući u ime podnositelja zahtjeva, podnio žalbu protiv

odluke o provođenju istrage ali i protiv sudske odluke o produljenju

pritvora. On je također prisustvovao saslušanjima pred istražnim sucem

Županijskog suda u Dubrovniku, održanim 24. travnja 2004. i 30. travnja

2004., na kojem je svjedočilo tri svjedoka, te saslušanju održanom 8. lipnja

2004., pokazujući tako da aktivno brani interese podnositelja zahtjeva u

istražnom dijelu postupka te da njegovo ponašanje ni na koji način

sudovima nije dalo razloga sumnjati u kvalitetu njegovog zastupanja

podnositelja zahtjeva.

49. U ovim okolnostima Sud mora pretpostaviti da su barem izjave koje

je podnositelj zahtjeva dao pred istražnim sucem 25. svibnja i 8. lipnja

2004. bile izraz njegove istinske volje. Što se tiče značaja njegove osude u

odnosu na iskaze podnositelja dane pred istražnim sucem, Sud napominje da

je istina da je prvostupanjski sud pri utvrđivanju činjenica svoje mišljenje

temeljio na iskazima podnositelja da se riješio tijela svoje supruge.

Međutim, saznanja u tom pogledu bila su potkrijepljena svjedočenjima

O.M. koji je tvrdio da mu je podnositelj zahtjeva rekao da je ubio D.K. i

zamolio ga da mu pomogne ukloniti njeno mrtvo tijelo, kao i nalazom

vještaka kojim je utvrđeno da tragovi krvi pronađeni u podnositeljevom

stanu pripadaju D.K. Ovi dokazi valjano su izneseni pred sudom kada su

podnositelja zahtjeva zastupala dva branitelja po vlastitom izboru i kada je

on imao priliku osporavati sve dokaze iznesene protiv njega kao i optužbe

tužiteljstva.

50. U ovim okolnostima, Sud smatra da, u ovom predmetu, pravo na

pošteno suđenje podnositelju nije bilo dovedeno u pitanje zbog korištenja

KURALIĆ v. CROATIA JUDGMENT

13

iskaza koje je podnositelj zahtjeva dao u istražnom dijelu kaznenom

postupku koji se vodio protiv njega.

Prema tome, nije došlo do povrede prava iz članka 6. §§ 1. i 3.

Konvencije.

III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 14. KONVENCIJE

51. Podnositelj zahtjeva je također prigovorio da je bio žrtva

diskriminacije na temelju svog muslimanskog podrijetla, pozivajući se na

članak 14. Konvencije.

52. U svjetlu svih materijala koje posjeduje, te u mjeri u kojoj su stvari

koje su predmet prigovora u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da ovaj dio

zahtjeva ne upućuje na postojanje bilo kakve povrede Konvencije. Iz toga

slijedi da je nedopušten prema članku 35. § 3 kao očigledno neosnovan i

mora biti odbijen temeljem članka 35. § 4. Konvencije.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

1. Proglašava prigovore vezane uz članak 6. Konvencije dopuštenima a

ostatak zahtjeva nedopuštenim;

2. Presuđuje da nije došlo do povrede prava iz članka 6. §§ 1. i 3.

Konvencije;

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 15.

listopada 2009., u skladu s pravilom 77. §§ 2. i 3. Poslovnika Suda.

André Wampach

zamjenik tajnika

Christos Rozakis

predsjednik