VIJEĆE EUROPE  
EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  
PRVI ODJEL  
PREDMET KRIVOKUĆA PROTIV HRVATSKE  
(Zahtjev br. 38770/02)  
PRESUDA  
STRASBOURG  
23. ožujak 2006.  
Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.  
stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.  
PRESUDA KRIVOKUĆA PROTIV HRVATSKE  
1
U predmetu Krivokuća protiv Hrvatske,  
Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:  
g.  
g.  
g.  
g.  
C.L. ROZAKIS, predsjednik,  
L. LOUCAIDES,  
F. TULKENS,  
P. LORENZEN  
gđa N. VAJIĆ,  
g.  
g.  
g.  
D. SPIELMANN,  
S.E. JEBENS, suci,  
S. QUESADA, zamjenik tajnika Odjela,  
i
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 2. ožujka 2006. godine  
donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:  
POSTUPAK  
1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 38770/02) protiv  
Republike Hrvatske kojeg je 4. listopada 2004. godine hrvatski državljanin, g. Milan  
Krivokuća ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za  
zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija") .  
2. Hrvatsku Vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.  
3. Dana 25. studenog 2004. godine Sud je zahtjev proglasio djelomično nedopuštenim i  
odlučio Vladu obavijestiti o prigovoru koji se odnosi na pristup sudu. Na temelju odredbi  
članka 29. stavka 3. Konvencije odlučio je istovremeno odlučiti o osnovanosti i  
dopuštenosti zahtjeva.  
ČINJENICE  
I.  
OKOLNOSTI PREDMETA  
4. Podnositelj zahtjeva rođen je 1929. godine i žive u Maastrichtu, Nizozemska.  
5. U svibnju 1995. neki A.Š. provalio je i zauzeo kuću za odmor podnositelja zahtjeva u  
Sabunikama blizu Zadra. Nakon uspješne građanske tužbe podnositelja zahtjeva, A.Š. je  
8. listopada 2001. ispraznio kuću.  
6. Dana 3. veljače 1996 godine stupio je na snagu Zakon o izmjeni Zakona o obveznim  
odnosima („Izmjene iz 1996.“). Propisao je da se prekidaju svi postupci za naknadu štete  
nastalu uslijed terorističkih akata ili akata nasilja do donošenja novoga propisa o tom  
pitanju.  
7. Dana 20. ožujka 1999. godine podnositelj zahtjeva podnio je građansku tužbu protiv  
države i Županije Zadarske („županija“) Općinskom sudu u Zadru, tražeći naknadu štete.  
Tvrdio je da su država i županija odgovorne za to što je A.Š. provalio u njegovu kuću kao  
i za nastalu štetu. Podnositelj zahtjeva je posebice potraživao naknadu štete za izgubljenu  
najamninu zbog produljene nemogućnosti da iznajmi kuću turistima, te za vrijednost  
ukradene pokretne imovine.  
8. Dana 25. svibnja 2000. godine Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Utvrdio je  
da se djelo A.Š.-a ne može smatrati djelom nasilja za koje bi bila odgovorna država ili  
županija. Stoga nije bilo potrebe prekinuti postupak na temelju Izmjena iz 1996. godine.  
Podnositelj zahtjeva je uložio žalbu.  
PRESUDA KRIVOKUĆA PROTIV HRVATSKE  
2
9. Dana 17. travnja 2002. godine Županijski sud u Zadru ukinuo je prvostupanjsku presudu i  
vratio predmet na ponovno odlučivanje. Utvrdio je da se predmet spora trebao smatrati  
aktom nasilja za koji su odgovorne država i županija. Stoga je uputio Općinski sud da  
prekine postupak na temelju Izmjena iz 1996. godine.  
10. Dana 30. travnja 2002. godine Općinski sud je prekinuo postupak.  
11. Dana 31. srpnja 2003. godine stupio je na snagu Zakon o odgovornosti za štetu nastalu  
uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija („Zakon o odgovornosti iz 2003.“).  
12. Na temelju Zakona o odgovornosti iz 2003. Općinski sud je 15. veljače 2005. godine  
nastavio postupak i zakazao raspravu za 11. travnja 2005. godine.  
II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO  
13. Mjerodavni dio Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 73/1991, 3/1994,  
7/1996 i 112/1999) glasio je kako slijedi:  
Članak 180. (1.)  
Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem odnosno uništenjem imovine fizičke  
osobe uslijed akata nasilja ili terora te prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara  
društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni spriječiti takvu  
štetu.  
14. Mjerodavni dio Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br.  
7/1996 – “Izmjene iz 1996”) glasi kako slijedi:  
Članak 1.  
“U Zakonu o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91 i 3/94) članak 180.  
briše se.”  
Članak 2.  
„Postupci za naknadu štete pokrenuti po odredbama članka 180. Zakona o obveznim odnosima,  
prekidaju se.  
Postupci iz stavka 1. ovoga članka nastavit će se nakon što se donese poseban propis kojim će  
se urediti odgovornost za štetu nastalu uslijed terorističkih akata.“  
15. Mjerodavni dio Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i  
112/99), glasi kako slijedi:  
Članak 212.  
“Postupak se prekida:  
...  
6) kad je to drugim zakonom određeno.”  
16. Mjerodavni dio Zakona o obnovi (“Narodne novine”, broj 24/1996, 54/1996, 87/1996 i  
57/2000) propisuje, inter alia, da će država, pod određenim uvjetima, dodijeliti pomoć pri  
obnovi vlasnicima imovine (samo stanova i obiteljskih kuća) oštećene tijekom rata.  
Zahtjeva treba podnijeti nadležnom ministarstvu.  
17. Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija  
(“Narodne novine”, broj 117/2003 – “Zakon o odgovornosti iz 2003.”) propisuje, inter  
alia, da će država naknaditi samo štetu nastalu zbog tjelesne povrede, narušenja zdravlja  
ili smrti. Svu naknadu štete na imovini treba tražiti na temelju Zakona o obnovi. Članak  
10. predviđa da će se svi postupci koji su bili prekinuti na temelju Izmjena iz 1996. godine  
nastaviti.  
PRESUDA KRIVOKUĆA PROTIV HRVATSKE  
3
18. Mjerodavni dio članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske  
(Narodne novine br. 49/2002 od 3. svibnja 2003. godine - "Zakon o Ustavnom sudu) glasi  
kako slijedi:  
(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u  
slučaju kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi kažnjivog djela nije u razumnom roku  
odlučio sud ....  
(2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu ... iz stavka 1. ovoga članka, Ustavni sud će nadležnom  
sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti o pravima i obvezama ....  
(3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni će sud odrediti primjerenu naknadu koja pripada  
podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava ... Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u  
roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.  
19. Članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 41/2001 od 7.  
svibnja 2001.) glasi kako slijedi:  
“Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku  
odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela (...)".  
20. Dana 24. ožujka 2004. godine Ustavni sud je donio odluku br. U-III-829/2004 u predmetu  
M.N.-a, koji je podnio ustavnu tužbu na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu iz  
2002. godine tvrdeći da je došlo do povrede članka 29. stavka 1. Ustava. Prigovorio je  
duljini postupka i nedostatku pristupa sudu zbog toga što je postupak po njegovoj tužbi  
pred domaćim sudovima bio zakonom prekinut kroz produljeno razdoblje. U svojoj je  
odluci Ustavni sud presudio da je bilo došlo do povrede ustavnih prava na suđenje u  
razumnom roku i na pristup sudu. Naredio je dotičnome sudu da u predmetu M.N.-a  
donese odluku u roku godine dana te mu dosudio naknadu.  
PRAVO  
I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE  
21. Podnositelj zahtjeva prigovorio je produljenoj nemogućnosti dobivanja naknade za svoju  
imovinu. Pozvao se na članak 1. Protokola br. 1. Konvencije.  
U svojoj djelomičnoj odluci o nedopuštenosti (vidi predmet Krivokuća v. Croatia (dec.),  
br. 38770/02, 25. studeni 2004.), Sud je smatrao da je do ove situacije došlo zbog zakona  
iz 1996. godine, koji je spriječio sudove odlučiti o osnovanosti tužbe podnositelja zahtjeva  
za naknadu štete. Stoga je odlučio ispitati predmet na temelju članka 6., stavka 1., koji, u  
svom mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi:  
“Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom  
roku ispita njegov slučaj.“  
A. Dopuštenost  
1. Status podnositelja zahtjeva kao žrtve  
PRESUDA KRIVOKUĆA PROTIV HRVATSKE  
4
22. Vlada je ustvrdila da podnositelj zahtjeva ne može tvrditi da je žrtva u smislu članka 34.  
Konvencije budući da je 31. srpnja 2003. godine stupio na snagu Zakon o odgovornosti,  
koji je propisao da se postupci prekinuti na temelju Izmjena iz 1996. godine nastavljaju.  
Primjećujući da su se prvostupanjski i drugostupanjski sud razlikovali u pravnoj  
kvalifikaciji činjenica predmeta i da je postupak još u tijeku, Vlada je također izrazila  
svoje dvojbe glede primjenjivosti Izmjena iz 1996. godine na postupak kojemu se  
prigovara. Kad je to tako, tvrdili su, ako Sud presudi u korist podnositelja zahtjeva, on bi  
mogao dobiti pravičnu naknadu za povredu koja proistječe iz zakona koji uopće nije  
trebao biti primijenjen na njegov predmet.  
Na kraju su primijetili da u ovome predmetu, za razliku od predmeta Kutić i sličnih  
premeta (vidi predmet Kutić v. Croatia, br. 48778/99, ECHR 2002-II), navodne akte  
nasilja nisu počinili nepoznati počinitelji nego pojedinac kojega se lako može  
identificirati. Stoga je, po njihovom mišljenju, podnositelj zahtjeva imao alternativu tome  
da tuži državu, jer je za štetu mogao izravno tužiti A.Š..  
23. Podnositelj zahtjeva nije se složio s Vladom.  
24. Sud je također smatrao da je podnositelj zahtjeva mogao tvrditi da je bio žrtva povrede  
svoga prava na pristup sudu zbog toga što je postupak bio prekinut dugo vrijeme a  
navodna povreda nije bila priznata nikakvom odlukom domaćih vlasti, niti je podnositelju  
zahtjeva bila za nju dosuđena ikakva naknada (vidi predmete Urukalo and Nemet v.  
Croatia, br. 26886/02, stavci 23.-27., 28. travanj 2005.; i Lulić i Becker v. Croatia, br.  
22857/02, stavci 30.-34., 24. ožujak 2005.).  
25. Sud je isto tako smatrao da nije njegov zadatak baviti se pravnim pogreškama koji su  
možda počinili domaći sudovi, osim ako i ukoliko bi one mogle povrijediti prava i slobode  
zaštićene Konvencijom (vidi, inter alia, mutatis mutandis, predmet García Ruiz v. Spain  
[GC], br. 30544/96, stavak 28., ECHR 1999-I). Stoga je irelevantno je li na predmet  
podnositelja zahtjeva trebalo primijeniti Izmjene iz 1996. godine. Naprotiv, ono što je  
relevantno jest to jesu li one stvarno primijenjene i je li njihova primjena dovela do toga  
da postupak bude dugo vremena prekinut (vidi, obratnom implikacijom, predmet  
Gregurinčić v. Croatia (dec.), br. 12833/02, 1. rujan 2005., Marinković v. Croatia (dec.),  
br. 13854/02, 16. lipanj 2005. and Bijelić v. Croatia (dec.), br. 33250/02, 19. svibanj  
2005).  
26. Sud primijećuje da je postupak kojemu se prigovara prekinut odlukom Općinskog suda u  
Zadru od 30. travnja 2002. godine. Međutim, on je bio prekinut ex lege od 20. ožujka  
1999. godine, datuma kad je podnositelj podnio svoju građansku tužbu, do barem 31.  
srpnja 2003. godine, kad je stupio na snagu Zakon o odgovornosti iz 2003. godine, tj. oko  
četiri godine i četiri mjeseca. Navodna povreda nije bila priznata niti jednom odlukom  
domaćih sudova, niti je podnositelj zahtjeva za nju dobio bilo kakvu naknadu.  
27. Na kraju, Sud primijećuje da su tužba za naknadu štete podnesena protiv počinitelja akta  
nasilja i slična tužba protiv države odvojeni zahtjevi iako je i jednoj i drugoj svrha dobiti  
naknadu za istu štetu a ishod im je objema neizvjestan, a to stoga što se temelje na  
različitim pravnim osnovama i različitim kriterijima odgovornosti. Podnositelj zahtjeva  
prigovorio je povredi u odnosu na svoj zahtjev za naknadu štete protiv države – što je  
„pravo građanske naravi“ jasno priznato u domaćem pravu, a ne takvoj povredi svog  
prava na pristup sudu u odnosu na svoj zahtjev za naknadu štete protiv A.Š.-a.  
28. U takvim okolnostima Sud utvrđuje da podnositelj zahtjeva može tvrditi da je žrtva  
povrede svoga prava na pristup sudu kako je ono zajamčeno člankom 6., stavkom 1.  
Konvencije. Slijedi da prigovor Vlade treba odbiti.  
2. Iscrpljenje domaćih pravnih sredstava  
PRESUDA KRIVOKUĆA PROTIV HRVATSKE  
5
29. Vlada je pozvala Sud da odbije zahtjev zbog toga što podnositelj zahtjeva nije iscrpio  
domaća pravna sredstva kao se to traži na temelju članka 35. stavka 1. Konvencije. Po  
njihovom je mišljenju odluka Ustavnog suda od 24. ožujka 2004. godine (vidi stavak 20.  
ove presude) stvorila novo domaće pravno sredstvo za navodni nedostatak pristupa sudu.  
30. Podnositelj zahtjeva nije komentirao ovo pitanje.  
31. Sud je u sličnim okolnostima smatrao kako ovo pravno sredstvo ne predstavlja pravno  
sredstvo koje treba iscrpiti u odnosu na zahtjeve podnesene prije 24. ožujka 2004. godine  
(vidi, na primjer, predmete Papuk Trgovina d.d. v. Croatia, br. 2708/03, stavak 31., 6.  
listopad 2005., i Pikić v. Croatia, br. 16552/02, stavci 24.-33., 18. siječanj 2005.).  
32. Stoga prigovor Vlade treba odbiti.  
3. Zaključak  
33. Sud nadalje primijećuje da zahtjev nije očigledno neosnovan u smislu članka 35., stavka  
3. Konvencije. Isto tako primijećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga  
treba biti proglašen dopuštenim.  
B. Osnovanost  
34. Sud je često utvrdio povrede prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu na temelju članka  
6. stavka 1. Konvencije u predmetima u kojima su se postavljala pitanja slična pitanju u  
ovome predmetu (vidi naprijed citirani predmet Kutić v. Croatia, i Multiplex v. Croatia,  
br. 58112/00, 10. srpnja 2003.).  
35. Ispitavši sav materijal koji mu je predočen, Sud smatra da Vlada nije podnijela niti jednu  
činjenicu ili tvrdnju koja bi ga mogla uvjeriti da dođe do drugačijega zaključka u ovome  
predmetu.  
Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1.  
PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE  
36. Članak 41. Konvencije predviđa:  
"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo  
zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,  
dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."  
A. Šteta  
37. Podnositelj zahtjeva potražuje 84.052 eura (EUR) na ime naknade materijalne i  
nematerijalne štete.  
38. Vlada je smatrala da je iznos materijalne štete prekomjeran.  
39. Sud ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i navodne materijalne štete;  
stoga odbija taj zahtjev. S druge strane, podnositelju zahtjeva dosuđuje 4.000 EUR na ime  
nematerijalne štete, uz sav porez koji se može zaračunati.  
B. Troškovi i izdaci  
40. Podnositelj zahtjeva, kojega nije zastupao odvjetnik, nije s toga naslova postavio nikakav  
zahtjev. Stoga mu sud ništa ne dosuđuje.  
C. Zatezna kamata  
PRESUDA KRIVOKUĆA PROTIV HRVATSKE  
6
41. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske  
središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.  
IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO  
1. proglašava preostali dio zahtjeva dopuštenim;  
2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;  
3. presuđuje  
(a) da tužena država podnositeljicama zahtjeva zajedno treba, u roku od tri mjeseca od  
dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije,  
isplatiti iznos od 4.000 EUR (četiri tisuće eura) na ime nematerijalne štete koji treba  
pretvoriti u nacionalnu valutu tužene države prema tečaju važećem na dan namirenja uz  
sve poreze koje bude trebalo zaračunati;  
(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni  
iznos plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske  
središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;  
4. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.  
Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 23. ožujka 2006.  
godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.  
Santiago QUESADA  
zamjenik tajnika Odjela  
Christos ROZAKIS  
Predsjednik