VIJEĆE EUROPE

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET KOZLICA PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 29182/03)

PRESUDA

STRASBOURG

2. studeni 2006.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.

stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

PRESUDA KOZLICA PROTIV HRVATSKE

1

U predmetu Kozlica protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

g. C. L. ROZAKIS, predsjednik,

gđa N. VAJIĆ,

g. A. KOVLER,

gđa. E. STEINER,

g. S K. HAJIYEV,

g. D.SPIELMANN,

g. S.E. JEBENS suci,

i

g. S. NIELSEN, tajnik Odjela

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 12. listopada 2006. godine

donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

1.

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 29182/03)

protiv Republike Hrvatske kojeg je 8. srpnja 2003. godine hrvatski državljanin g. Kadrija

Kozlica („podnositelj zahtjeva“) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu

ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) .

2.

Vladu („Vlada“) zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.

3. Dana 12. siječnja 2005. godine Sud je odlučio Vladu obavijestiti o prigovoru

Podnositelja zahtjeva zastupao je g. B. Spiz, odvjetnik iz Zagreba. Hrvatsku

koji se odnosi na duljinu postupka. Primjenjujući članak 29. stavka 3. Konvencije odlučio je

istovremeno odlučiti o osnovanosti i dopuštenosti zahtjeva.

ČINJENICE

I.

OKOLNOSTI PREDMETA

4.

Podnositelj zahtjeva je rođen 1938. godine i živi u Orašju, Bosna i

Hercegovina.

A. Građanski postupak

5.

Dana 25. studenog 1994. godine podnositelj zahtjeva je Općinskom sudu u

Zagrebu podnio građansku tužbu protiv poduzeća V. („poslodavac“) i osiguravajućeg društva

C.O. tražeći naknadu štete za povredu na radu u iznosu od 96.700 hrvatski kuna (HRK).

6.

Sud je održao ročišta 2. lipnja i 30. studenog 1999. godine te 21. veljače 2001.

godine.

7.

U razdoblju od svibnja 1998. i listopada 2000. godine podnositelj zahtjeva

dostavio je četiri požurnice hitno tražeći od suda da zakaže raspravu i ubrza postupak.

8. Dana 21. veljače 2001. godine Općinski sud je donio presudu kojom je odbio

zahtjev podnositelja zahtjeva. Podnositelj zahtjeva se žalio 6. ožujka 2001. godine

Županijskom sudu u Zagrebu.

9.

Dana 26. ožujka 2001. godine podnositelj je zatražio oslobađanje od plaćanja

sudskih pristojbi na žalbu. Budući da je za zahtjev podnositelja zahtjeva za oslobođenje

nadležan Općinski sud, Županijski sud mu je vratio spis radi donošenja odluke o tome.

Ročište pred Općinskim sudom zakazano za 14. siječnja 2003. godine odgođeno je jer

PRESUDA KOZLICA PROTIV HRVATSKE

2

podnositelj zahtjeva nije primio poziv zbog toga što je promijenio adresu. Slijedeće ročište

zakazano za 3. lipnja 2003. godine odgođeno je zbog bolesti suca kojemu je predmet

dodijeljen u rad. Na koncu, ročište na kojemu je podnositelj zahtjeva dao potvrdu o svom

prihodu i imovini održano je 13. svibnja 2004. godine. Dana 24. svibnja 2004. godine

podnositelju zahtjeva je dostavljena odluka u njegovu korist kojom je oslobođen od plaćanja

sudske pristojbe na žalbu. Nakon toga je spis poslan natrag na Županijski sud radi donošenja

odluke po žalbi podnositelja zahtjeva.

10.

Dana 5. travnja 2005. godine Županijsku sud je odbio žalbu. Presuda je

dostavljena podnositelju zahtjeva 25. travnja 2005. godine. Protiv ove presude nije dopuštena

revizija Vrhovnome sudu (vidi stavak 14. ove presude).

B.

Postupak pred Ustavnim sudom

11.

U međuvremenu, dana 23. srpnja 2002. godine podnositelj zahtjeva je podnio

ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske prigovorivši duljini građanskog postupka.

12. Dana 17. travnja 2003. godine Ustavni sud je odbio ustavnu tužbu podnositelja

zahtjeva. Presudio je da je do odgode došlo zbog složenosti predmeta i ponašanja podnositelja

zahtjeva. Utvrdio je da je podnositelj doprinio duljini postupka na način da je zatražio

oslobađanje od plaćanja sudskih pristojbi tek nakon što se žalio na prvostupanjsku presudu.

II.

MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

A.

Zakon o Ustavnom sudu

13.

Mjerodavni dio članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike

Hrvatske (Narodne novine br. 49/2002 od 3. svibnja 2002. godine – u daljnjem tekstu „Zakon

o Ustavnom sudu“) glasi kako slijedi:

„1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju

kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela nije u razumnom roku

odlučio sud ili u slučaju kad se osporenim pojedinačnim aktom grubo vrijeđaju ustavna prava, a

potpuno je razvidno da bi nepokretanjem ustavnosudskog postupka za podnositelja ustavne tužbe mogle

nastati teške i nepopravljive posljedice.

(2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku iz stavka 1. ovoga

članka, Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno

odlučiti o pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja. Rok za

donošenje akta počinje teći idućeg dana od dana objave odluke Ustavnog suda u "Narodnim novinama".

(3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja pripada

podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava koju je sud učinio kada o pravima i obvezama

podnositelja ili o sumnji ili optužbi zbog njegova kažnjivog djela nije odlučio u razumnom roku.

Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke

za njezinu isplatu.“

B. Izmjene i dopune Zakona o parničnom postupku

14.

Dana 6. studenog 1999. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i

dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 112/1999 od 29. listopada

1999. godine). Njime je povišen zakonski prag za podnošenje revizije Vrhovnome sudu sa

3.000 na 100.000 HRK. To znači, da bi od tada takva revizija bila dopuštena ratione valoris u

netrgovačkim stvarima, vrijednost predmeta spora treba premašiti ovaj zadnji iznos. Tim je

PRESUDA KOZLICA PROTIV HRVATSKE

3

izmjenama i dopunama također propisana njihova trenutna primjena na postupke koji su u

tijeku, osim u predmetima u kojima je već bila podnesena revizija.

PRAVO

I.

NAVODNA POVREDA ČLANKA 6., STAVKA 1. KONVENCIJE ZBOG DULJINE

POSTUPKA

15.

Podnositelj zahtjeva je prigovorio da je duljina postupka bila nesukladna sa

zahtjevom „razumnoga roka“, propisanim člankom 6., stavkom 1. Konvencije koji glasi kako

slijedi:

“Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom

roku ispita njegov slučaj…“

16.

Sud smatra da je razdoblje koje treba uzeti u obzir počelo 6. studenog 1997.

godine, dan nakon stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku. Međutim, pri ocjeni

razumnosti vremena koje je proteklo od toga datuma, treba uzeti u obzir stanje postupka u to

vrijeme. S tim u vezi Sud primijećuje da je postupak počeo 25. studenog 1994. godine, kad je

podnositelj zahtjeva podnio svoju građansku tužbu protiv poslodavca i osiguravajućeg društva

C.O. Dakle, već je prije ratifikacije trajao gotovo tri godine.

17.

Postupak u predmetu je još uvijek bio u tijeku 17. travnja 2003. godine kad je

Ustavni sud donio svoju odluku. Toga datuma postupak je trajao oko pet i pol godina na dvije

razine nadležnosti.

18.

Postupak je završio 25. travnja 2005. godine kad je podnositelju zahtjeva

dostavljena presuda Županijskoga suda, tj. oko dvije godine nakon odluke Ustavnoga suda.

Tako je postupak nakon ratifikacije ukupno trajao gotovo sedam i pol godina na dvije razine

nadležnosti.

A.

Dopuštenost

19. Vlada je pozvala Sud da odbije zahtjev iz razloga što podnositelj zahtjeva nije

iscrpio domaća pravna sredstva kao što to traži članak 35., stavak 1. Konvencije. Tvrdili su da

podnositelj zahtjeva nije podnio drugu ustavnu tužbu Ustavnome sudu. Vlada je primijetila da

je on već podnio takvu tužbu 23. srpnja 2002. godine i da ju je Ustavni sud odbio 17. travnja

2003. godine. Međutim, pri tome je taj sud ispitao samo razdoblje između datuma stupanja na

snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku i datuma kad je podnesena ustavna tužba. S obzirom

na činjenicu da je postupak nakon podnošenja ustavne tužbe 23. srpnja 2002. godine trajao još

dvije godine i osam mjeseci, podnošenje ustavne tužbe dok je postupak još uvijek u tijeku

imalo bi razumne izglede za uspjeh, budući bi to omogućilo Ustavnom sudu ispitati ukupnu

duljinu postupka, uzimajući u obzir njegovo trajanje nakon prethodne odluke Ustavnoga suda.

20.

tražiti da podnosi još jednu ustavnu tužbu kad je ova prethodna bila odbijena.

21. Sud nalazi da je pitanje iscrpljenja domaćih pravnih sredstava neodvojivo

Podnositelj zahtjeva je osporio tu tvrdnju. Tvrdio je da nije opravdano od njega

povezano s osnovanošću ovoga prigovora. Stoga, da bi se izbjeglo prejudiciranje ovoga

potonjega, oba pitanja treba ispitati zajedno. Prema tome, Sud smatra da pitanje iscrpljenja

domaćih pravnih sredstava treba spojiti s osnovanošću.

22.

Sud nadalje primijećuje da kako ovaj prigovor nije očigledno neosnovan, u

smislu članka 35., stavka 3. Konvencije. Isto tako primijećuje da nije nedopušten ni po kojoj

drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

PRESUDA KOZLICA PROTIV HRVATSKE

4

B. Osnovanost

23.

Sud na početku primijećuje da je podnositelj zahtjeva iskoristio djelotvorno

domaće pravno sredstvo u odnosu na duljinu postupka – ustavnu tužbu – (vidi predmet

Slaviček v. Croatia (dec.), br. 20862/02, ECHR 2002-VII) – i da je Ustavni sud odbio njegovu

ustavnu tužbu. U takvim okolnostima Sud treba provjeriti proizvodi li način na koji je Ustavni

sud tumačio i primijenio mjerodavne odredbe domaćega prava posljedice koje su sukladne

načelima Konvencije, kako se ona tumači u svjetlu sudske prakse Suda (vidi, mutatis

mutandis, predmet Cocchiarella v. Italy [GC], br. 64886/01, stavak 82., bit će objavljena u

ECHR 2006). Pri tome Sud mora ispitati razdoblje između datuma stupanja na snagu

Konvencije u odnosu na Hrvatsku i datuma odluke Ustavnoga suda (vidi, analogijom,

naprijed citirani predmet Cocchiarella v. Italy [GC], stavak 103.). Ako je odluka Ustavnoga

suda sukladna s načelima Konvencije, Sud će se, kad ispituje iscrpljivanje domaćih pravnih

sredstava, suzdržati od bavljenja duljinom postupka nakon te odluke. Inače se traži stvarno

ispitivanje ukupne duljine postupka.

24.

Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu

okolnosti predmeta i pozivom na kriterije utvrđene njegovom sudskom praksom, posebice:

složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i mjerodavnih vlasti kao i važnost onoga

što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi, između mnogo drugih izvora

prava, predmet Frydlender v. France [GC] , br. 30979/96, stavak 43., ECHR 2000-VII).

25.

Vlada je tvrdila da je predmet bio složen i da se duljina postupka prvenstveno

može pripisati podnositelju zahtjeva. Posebice, on je zatražio oslobođenje od plaćanja

troškova postupka tek nakon što je podnio svoju žalbu i nakon toga nije obavijestio Općinski

sud o promjeni svoje adrese, uzrokovavši time odgodu ročišta od 14. siječnja 2003. godine.

26.

Podnositelj zahtjeva je odgovorio da je tražio oslobođenje od plaćanja sudske

pristojbe samo na žalbu. Stoga to nije mogao učiniti prije nego što je stvarno i podnio svoju

žalbu. Glede promjene njegove adrese, tvrdio je da je bio saslušan kao stranka na ročištu

održanom 6. lipnja 1999. godine na kojem je, inter alia, dao i svoje osobne podatke,

uključujući i svoju adresu koju je bio promijenio prije toga ročišta.

27.

Sud primijećuje da u ovome predmetu razdoblje koje je ispitivao Ustavni sud

iznosi pet i pol godina (vidi stavak 17. ove presude). Tijekom toga razdoblja postojala su dva

bitna razdoblja neaktivnosti (od studenog 1997. do lipnja 1999. i od studenog 1999. do

veljače 2001.), čineći ukupno gotovo tri godine tijekom kojih nije održano niti jedno ročište.

Njih se može pripisati isključivo vlastima. Štoviše, Općinskom sudu je trebalo više od godinu

i pol dana da zakaže ročište povodom zahtjeva podnositelja zahtjeva za oslobođenjem od

plaćanja sudskih pristojbi. Sud stoga ne može prihvatiti stajalište da je podnositelj zahtjeva

značajno doprinio duljini postupka.

28.

Ispitavši sav materijal koji mu je dostavljen, i uzimajući u obzir svoju sudsku

praksu o ovoj temi, naprijed navedena razmatranja dovoljna su kako bi omogućila Sudu

zaključiti da je već u razdoblju koje je podložno kontroli Ustavnoga suda duljina postupka

bila prekomjerna i nije zadovoljila zahtjev „razumnoga roka“. Postupak je nužno zadržao

takav značaj kroz naknadno razdoblje od oko dvije godine. U takvim bi okolnostima tražiti od

podnositelja zahtjeva da podnese drugu ustavnu tužbu previše rasteglo njegove dužnosti na

temelju članka 35., stavka 1. Konvencije (vidi, na primjer, predmet Antonić-Tomasović v.

Croatia, br. 5208/03, stavci 25.-34., 10. studeni 2005.).

29.

Zaključno, Sud odbija Vladin prigovor u odnosu na iscrpljivanje domaćih

pravnih sredstava i nalazi da je u ovome predmetu došlo do povrede članka 6., stavka 1.

Konvencije zbog prekomjerne duljine postupka.

PRESUDA KOZLICA PROTIV HRVATSKE

5

II.

NAVODNA POVREDA ČLANKA 6., STAVKA 1. KONVENCIJE, UZETOG

ZASEBNO I ZAJEDNO S ČLANKOM 14. KONVENCIJE

30.

Podnositelj zahtjeva je nadalje prigovorio, po prvi puta u svojemu pisanom

očitovanju od 19. svibnja 2005. godine, da mu je bilo povrijeđeno njegovo pravo na pristup

sudu jer nije mogao podnijeti reviziju zbog izmjene zakonodavstva koje uređuje građanski

postupak, a kojim je povišen zakonski prag za dopuštenost takve revizije. Isto je tako ustvrdio

da je ograničavanje prava na podnošenje revizije ratione valoris stvorilo nejednakost pred

zakonom i da je stoga protivno članku 14. Konvencije koji glasi kako slijedi:

„Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo

kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje,

nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga

okolnost.“

31.

Vlada je ustvrdila da je podnositelj zahtjeva izgubio pravo prigovoriti povredi

svoga prava na pristup sudu budući da ovaj prigovor nije bio sadržan u njegovom izvornom

zahtjevu Sudu. On ga je naime postavio tek u svojem pisanom očitovanju od 19. svibnja 2005.

godine.

Dopuštenost

32.

Sud smatra da u ovome predmetu može ostaviti otvorenim pitanje je li

podnositelj zahtjeva ispunio zahtjev od šest mjeseci. On ponavlja da članak 6. Konvencije ne

prisiljava države ugovornice osnovati žalbene ili kasacijske sudove. Međutim, kad takvi

sudovi postoje, jamstva članka 6. moraju se poštivati, na primjer u smislu da on jamči

parničnim strankama djelotvorno pravo na pristup sudovima radi donošenja odluke o

njihovim “građanskim pravima i obvezama“. Način na koji se članak 6., stavak 1. primjenjuje

na žalbene ili kasacijske sudove ovisi o posebnim značajkama dotičnoga postupka i treba

uzeti u obzir ukupnost postupka vođenog u domaćem pravnom poretku i ulogu kasacijskoga

suda u njemu; uvjeti dopuštenosti revizije mogu biti stroži od onih za redovnu žalbu (vidi,

inter alia, presudu u predmetu Brualla Gómez de la Torre v. Spain, od 19. prosinca 1997.,

Reports of Judgments and Decisions 1997-VIII, str. 2956, stavak 37.).

33.

Sud primijećuje da su tvrdnje slične ovima koje je dao podnositelj zahtjeva

bile odbijene u ranijim predmetima (vidi, mutatis mutandis, naprijed citirani predmet Brualla

Gómez de la Torre v. Spain) i ne vidi nikakav razlog da dođe do drugačijega zaključka u

ovome predmetu. Posebice, Sud smatra da je povećanje financijskoga praga za reviziju

Vrhovnome sudu, kako bi se prekinula situacija u kojoj je taj sud preopterećen predmetima

manje važnosti, bio legitiman cilj. Štoviše, rješenje koje je doneseno u ovome predmetu od

strane hrvatskoga zakonodavca slijedilo je općenito priznato načelo da se postupovna pravila

na postupke u tijeku primjenjuju trenutno (vidi mutatis mutandis, naprijed citirani predmet

Brualla Gómez de la Torre v. Spain, str. 2956, stavci 35.-36.).

34.

U svjetlu naprijed navedenoga i s obzirom na postupak u cjelini, Sud smatra da

nije bila narušena bit prava podnositelja zahtjeva niti da je protiv njega izvršena

diskriminacija s tog osnova. Slijedi da je ovaj dio zahtjeva nedopušten na temelju članka 35.,

stavka 3. kao očito neosnovan i da ga treba odbiti na temelju članka 35., stavka 4. Konvencije.

III.

NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE

PRESUDA KOZLICA PROTIV HRVATSKE

6

35.

Podnositelj zahtjeva je nadalje prigovorio na temelju članka 13. Konvencije

uzetog zajedno s člankom 6., stavkom 1. da nije imao djelotvorno pravno sredstvo u odnosu

na prekomjernu duljinu postupka. Članak 13. glasi kako slijedi:

„Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna

pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su

djelovale u službenom svojstvu.“

Dopuštenost

36.

Sud primijećuje da je podnositelj zahtjeva imao na raspolaganju djelotvorno

domaće pravno sredstvo za prigovor o duljini postupka – ustavnu tužbu – koje je iskoristio.

Sama činjenica da ishod postupka pred Ustavnim sudom nije bio povoljan za njega ne čini to

pravno sredstvo nedjelotvornim.

37.

Slijedi da je ovaj prigovor nedopušten na temelju članka 35., stavka 3. kao

očigledno neosnovan i da ga treba odbiti na temelju članka 35., stavka 4. Konvencije.

IV.

PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

38. Članak 41. Konvencije propisuje:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo

zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,

dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A. Šteta

39.

Podnositelj zahtjeva potražuje 150,000 hrvatskih kuna (HRK) na ime

materijalne i nematerijalne štete.

40.

41.

Vlada je osporila taj zahtjev.

Sud ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i navodne

materijalne štete; stoga odbija taj zahtjev.

42.

U odnosu na potraživanu naknadu nematerijalne štete, Sud ponavlja naprijed

navedeno načelo (vidi stavak 23.) da ako odluka Ustavnoga suda proizvodi posljedice koje

nisu sukladne s načelima Konvencije, Sud treba ispitati ukupnu duljinu postupka nakon

ratifikacije. U svjetlu svojih naprijed navedenih utvrđenja (vidi stavke 18. i 28.), Sud,

odlučujući na pravičnoj osnovi, podnositelju zahtjeva dosuđuje 3.600 eura (EUR) na ime

nematerijalne štete uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.

B. Troškovi i izdaci

43.

Podnositelj zahtjeva također potražuje 2.000 EUR na ime troškova i izdataka nastalih

pred Sudom.

44.

45.

Vlada je osporila taj zahtjev.

Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu svojih troškova

i izdataka samo ukoliko je dokazao da su oni stvarno i nužno nastali i da su bili razumni s

obzirom na količinu. U ovome predmetu, uzevši u obzir informacije koje posjeduje i naprijed

PRESUDA KOZLICA PROTIV HRVATSKE

7

navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 1.000 EUR na ime troškova i

izdataka u domaćem postupku, uz ve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.

C. Zatezna kamata

46. Sud smatra odgovarajućim da se kamatna stopa temelji na najnižoj kreditnoj stopi

Europske središnje banke kojoj treba dodati tri postotna boda;

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

1. spaja s osnovanošću prigovor Vlade u odnosu na iscrpljivanje domaćih pravnih

sredstva i odbija ga;

2. utvrđuje da je prigovor koji se odnosi na prekomjernu duljinu postupka dopušten i da je

ostatak zahtjeva nedopušten;

3. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije zbog prekomjerne

duljine postupka;

4. presuđuje

(a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad

presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti

slijedeće iznose koji treba pretvoriti u nacionalnu valutu tužene države prema tečaju

važećem na dan namirenja:

(i)

(ii)

3.600 EUR (tri tisuće i šest stotina eura) na ime nematerijalne štete;

1000 EUR (tisuću eura) na ime troškova i izdataka;

(iii) svaki porez koji bi mogao biti zaračunat na te iznose;

(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni

iznos plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske

središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;

5.

Odbija ostatak zahtjeva podnositeljice zahtjeva za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 2. studenog

2006. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren NIELSEN

tajnik Odjela

Christos ROZAKIS

Predsjednik