PRESUDA KLJAJIĆ PROTIV HRVATSKE
4
23. Sud smatra da status podnositelja zahtjeva kao žrtve može ovisiti o naknadi koja se
dosuđuje na domaćoj razini na temelju činjenica na koje se on ili ona žale pred Sudom (vidi
odluke Komisije Andersen v. Denmark, br. 12860/87, i Frederiksen and Others v. Denmark,
br. 12719/87 od 3. svibnja 1998; Norman v. Denmark (dec.), br. 52620/99, 20. ožujak 2003.) i
o tome jesu li domaće vlasti priznale, bilo izričito ili u biti, povredu Konvencije. Samo kad su
ispunjena ta dva uvjeta tada supsidijarna narav zaštitnog mehanizma Konvencije sprečava
ispitivanje zahtjeva (vidi presudu Eckle v. Germany, od 15. srpnja 1982. Series A br. 51, str.
32, §§ 69 et seq, i Jensen v. Denmark (dec), br. 48470/99, ECHR 2001-X).
24. Sud primijećuje činjenica da je podnositelj zahtjeva bio lišen pristupa sudu u razdoblju
između veljače 1996. i srpnja 2003. nije među strankama sporna. Međutim, navodnu povredu
nije priznala niti jedna odluka domaćih sudova, niti je podnositelj zahtjeva za nju dobio
ikakvu naknadu.
25. U takvim okolnostima Sud nalazi da podnositelj zahtjeva može tvrditi da je žrtva
povrede prava na pristup sudu kako je ono zajamčeno člankom 6. stavkom 1. Konvencije.
Slijedi da prigovor Vlade treba odbaciti.
3. Zaključak
26 Sud primijećuje kako zahtjev nije očigledno nedopušten u smislu članka 35. § 3.
Konvencije. Nadalje primjećuje da nije nedopušten niti po jednoj drugo osnovi. Stoga ga treba
proglasiti dopuštenim.
B. Osnovanost
27. Vlada je tvrdila da činjenica da je sud prekinuo postupak na temelju Izmjene iz 1996.
godine nije ugrozila samu bit prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu jer je postupak bio
prekinut samo privremeno, do donošenja novog zakona. Donošenjem Zakona o odgovornosti
iz 2003. godine, podnositelju zahtjeva dan je pristup sudu.
28. Podnositelj zahtjeva osporio je navode Vlade da mu je nakon što je Zakon o
odgovornosti iz 2003. stupio na snagu dan pristup sudu. U tom je pogledu ponovio da je 19.
studenoga 2003. godine Općinski sud odbacio njegovu tužbu zbog nenadležnosti.
29. Sud ponavlja da članak 6. stavak 1. obuhvaća „pravo na sud“, čiji je jedan vid pravo
na pristup, naime pravo pokrenuti postupak pred sudom u građanskim pravima, (vidi presudu
Golder v. the United Kingdom, od 21. veljače 1975. , Series A, br. 18, str. 13-18, §§28-36).
30. Međutim, ovo pravo nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima.
Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup po samoj svojoj naravi zahtijeva
uređenje od strane države. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu
procjene, iako konačnu odluku o poštivanju zahtjeva iz Konvencije donosi Sud. On mora
utvrditi da primijenjene granice ne ograničavaju ili smanjuju pristup koji je ostavljen
pojedincu na način ili u mjeri da bi time bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje
neće biti u skladu s člankom 6. stavkom 1. ako nema legitimni cilj i ako ne postoji razumni
odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi
presudu u predmetu Stubbings and Others v. the United Kingdom od 22. listopada 1996.,
Reports of Judgements and Decisions 1996-IV, str. 1502, stavak 50.).
31. Okrećući se ovome predmetu, Sud primijećuje da je postupak podnositelja zahtjeva
bio de facto prekinut od 3. veljače 1996., dana kad je Izmjena iz 1996. stupila na snagu do
barem 31. srpnja 2003. kad je stupio na snagu Zakon o odgovornosti iz 2003., tj. tijekom
razdoblja od sedam i pol godina, od kojih je nekih pet godina i šest mjeseci bilo nakon
stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku 5. studenog 1997. godine. Istina je da je
