VIJEĆE EUROPE

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET KAIĆ I DR. PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 22014/04)

PRESUDA

STRASBOURG

17. srpnja 2008.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.

§ 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

PRESUDA KAIĆ I dr. PROTIV HRVATSKE

1

U predmetu Kaić i dr. protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Christos Rozakis, predsjednik,,

Nina Vajić,

Khanlar Hajiyev,

Dean Spielmann,

Sverre Erik Jebens,

Giorgio Malinverni,

George Nicolaou, suci,

i Søren Nielsen, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 26. lipnja 2008. godine,

donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 22014/04) protiv

Republike Hrvatske kojega je dvadeset i šest hrvatskih državljanina navedenih u Dodatku

("podnositelji zahtjeva") podnijelo Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu

ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija") dana 18. ožujka 2004. godine.

2. Podnositelje zahtjeva zastupala je gđa. Lj. Nogolica, odvjetnica iz Zagreba. Hrvatsku

Vladu ("Vlada") je zastupala njena zastupnica gđa Š. Stažnik.

3. Dana 4. listopada 2005. godine Sud je odlučio Vladu obavijestiti o zahtjevu. Također je

odlučio istovremeno ispitati osnovanost i dopuštenost zahtjeva (članak 29., stavak 3.).

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

4. Tijekom 1992. godine podnositelji zahtjeva pozajmili su razne iznose novca određenoj

S.D., koja je taj novac trebala vratiti u rokovima od dva do dvanaest mjeseci po kamatnoj

stopi u rasponu od 10% do 18% mjesečno (tzv. „financijski inženjering“).

A. Građanski postupak

5. Budući da S.D. nije izvršila svoje ugovorne obveze, podnositelji zahtjeva su 21. ožujka

1994. godine pokrenuli građanski postupak protiv nje pred Općinskim sudom u Zagrebu.

6. U razdoblju prije stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku (5. studeni 1997.

godine) sud je održao nekoliko ročišta.

7. Dana 17. studenog 1997. godine sud je pozvao podnositelje zahtjeva da uplate predujam

za troškove financijskog vještaka. Dana 1. prosinca 1997. godine podnositelji zahtjeva su

odbili to učiniti, tvrdeći kako mišljenje vještaka nije potrebno, jer da su već bili dostavili

slično mišljenje kojemu tuženik nije prigovorio. Pozvali su sud da donese presudu na

temelju postojećih dokaza.

8. Sud je održao daljnja ročišta 5. travnja i 26. listopada 2001. godine te 4. srpnja 2003.

godine. Na ovaj posljednji datum donio je presudu kojom je presudio u korist podnositelja

zahtjeva. Presuda je dostavljena odvjetniku podnositelja zahtjeva 30. prosinca 2003.

godine.

9. Dana 12. veljače 2004. godine S.D. je uložila žalbu Županijskom sudu u Zagrebu.

PRESUDA KAIĆ I dr. PROTIV HRVATSKE

2

10. Dana 8. studenog 2005. godine Županijsku sud je odbio žalbu tuženika i potvrdio

prvostupanjsku presudu.

B. Postupak pred Ustavnim sudom

11. U međuvremenu, dana 2. prosinca 2002. godine podnositelji zahtjeva su podnijeli ustavnu

tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske prigovarajući duljini navedenoga postupka.

Dana 9. studenog 2004. godine Ustavni sud je utvrdio povredu ustavnog prava

podnositelja zahtjeva na suđenje u razumnome roku, te svakome od njih dosudio 4.000

kuna (HRK) kao naknadu te naložio Županijskom sudu da u najkraćem mogućem roku, ali

najkasnije u roku od šest mjeseci od objave odluke u Narodnim novima, odluči o žalbi.

Odluka Ustavnoga suda objavljena je 26. studenog 2004. godine.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

12. Podnositelji zahtjeva prigovaraju da je duljina postupka bila nespojiva sa zahtjevom

„razumnoga roka“ sadržanim u članku 6., stavku 1. Konvencije, koji glasi kako slijedi:

“Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom roku

ispita njegov slučaj.“

13. Vlada osporava tu tvrdnju.

14. Sud smatra da je razdoblje koje treba uzeti u obzir počelo 6. studenog 1997. godine, dan

nakon stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku. Međutim, pri ocjeni

razumnosti vremena koje je proteklo nakon toga datuma, treba voditi računa o stanju

postupka u to vrijeme. S tim u vezi Sud bilježi da je postupak počeo 21. ožujka 1994.

godine, kad su podnositelji pokrenuli građanski postupak protiv S.D. Stoga je prije

ratifikacije trajao oko tri godine i sedam mjeseci.

15. Postupak u predmetu još je bio u tijeku 9. studenog 2004. godine, kad je Ustavni sud

donio svoju odluku. Toga je dana postupak trajao oko sedam godina.

16. Postupak je okončan 8. studenog 2005. godine, kad je Županijski sud u Zagrebu donio

svoju presudu, tj. godinu dana nakon odluke Ustavnoga suda. Tako je postupak ukupno

trajao oko osam godina nakon ratifikacije, pred dvije razine nadležnosti.

A. Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

17. Vlada tvrdi da je Ustavni sud prihvatio ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva, utvrdio

povredu njihovog ustavnog prava na suđenje u razumnom roku te im dosudio

odgovarajuću naknadu. Stoga je povreda kojoj se prigovara ispravljena pred domaćim

vlastima i podnositelji su izgubili svoj položaj žrtve.

18. Podnositelji zahtjeva su odgovorili da ih se još uvijek može smatrati žrtvama povrede

kojoj su prigovorili.

PRESUDA KAIĆ I dr. PROTIV HRVATSKE

3

2. Ocjena Suda

19. Sud primjećuje da položaj žrtve podnositelja zahtjeva u ovome predmetu, u smislu

Konvencije, ovisi o tome je li zadovoljština, dosuđena im na domaćoj razini, bila

odgovarajuća i dostatna, s obzirom na članak 41. Konvencije. Ovo pitanje treba utvrditi u

svjetlu načela utvrđenih sudskom praksom Suda (vidi, osobito, predmet Cocchiarella v.

Italy [GC], br. 64886/01, stavke 69.-98., biti će objavljeno u ECHR 2006 i predmet

Arvanitaki-Roboti and Others v. Greece [GC], br. 27278/03, stavak 29., 15. veljače

2008.).

20. Sud bilježi da je Ustavni sud svakome podnositelju zahtjeva dosudio iznos koji odgovara

otprilike 530 EUR. Taj je iznos očigledno nerazuman, s obzirom na sudsku praksu Suda.

Sam ovaj čimbenik navodi na zaključak da je zadovoljština koju su podnositelji zahtjeva

pribavili na domaćoj razini bila nedostatna (vidi naprijed citirani predmet Cocchiarella,

stavke 106.-107.; i Jakupović v. Croatia, br. 12419/04, st. 17., 31. srpnja 2007.). Dakle,

podnositelji zahtjeva mogu još uvijek tvrditi da su „žrtve“ povrede njihovoga prava na

suđenje u razumnome roku, te stoga Vladin prigovor treba odbaciti.

21. Uz to, Sud podsjeća da je pozvan ispitati ukupnu duljinu pobijanoga postupka, ako način

na koji je Ustavni sud tumačio i primijenio mjerodavne odredbe domaćega prava

proizvede posljedice koje su nespojive s načelima Konvencije, kako ih se tumači u svjetlu

sudske prakse Suda. S obzirom na gornje utvrđenje da podnositelji zahtjeva još uvijek

mogu tvrditi da su „žrtve“ navodne povrede – i da je stoga odluka Ustavnoga suda u

ovome predmetu nespojiva s načelima Konvencije – traži se ispitivanje ukupne duljine

(vidi naprijed citirani predmet Jakupović, st. 18.).

22. S tim u vezi Sud primjećuje, kako je naprijed zabilježeno (vidi stavak 16.), da je postupak

do sada trajao još jednu godinu nakon odluke Ustavnoga suda. Podnositelji zahtjeva nisu

podnijeli još jednu ustavnu tužbu u odnosu na ovo razdoblje. Međutim, u svjetlu naprijed

navedenoga zaključka koji se tiče njihovoga položaja žrtve, oni to nisu trebali učiniti. Sud

će to razdoblje uzeti u obzir pri odlučivanju o osnovanosti predmeta i, kad je primjereno, o

zahtjevu podnositelja zahtjeva za pravičnom naknadom na temelju članka 41. Konvencije

(vidi naprijed citirani predmet Jakupović, st. 19.).

23. Sud nadalje nalazi da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka

3. Konvencije. Dalje nalazi da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba

utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

24. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta

i pozivom na slijedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnositeljice zahtjeva i

mjerodavnih vlasti kao i važnost onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u

sporu (vidi, između mnogo drugih pravnih izvora, naprijed citirani predmet Cocchiarella,

st. 68. i Frydlender v. France [GC], br. 30979/96, stavak 43., ECHR 2000-VII).

25. Vlada prihvaća da je, u svjetlu utvrđenja Ustavnog suda, postupak trajao nerazumno dugo.

26. Sud ne vidi razloga da drugačije odluči, budući je često utvrdio postojanje povreda članka

6. stavka 1. Konvencije u predmetima u kojima se postavljaju pitanja slična onima u

ovome predmetu (vidi, na primjer, predmet Poje v. Croatia, br. 29159/03, 9. ožujka 2006.

i Škare v. Croatia, br. 17267/03, 15. lipnja 2006.). Stoga je već u razdoblju koje je bilo

podvrgnuto ispitivanju Ustavnoga suda duljina postupka bila prekomjerna te nije

zadovoljila uvjet razumnoga roka. Nužno je zadržala to svojstvo kroz slijedeće razdoblje

od godinu dana nakon donošenja odluke Ustavnog suda.

PRESUDA KAIĆ I dr. PROTIV HRVATSKE

4

27. U svjetlu gornjih razmatranja, Sud zaključuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE

28. Podnositelji zahtjeva nadalje prigovaraju na temelju članka 13. Konvencije, uzetim

zajedno s člankom 6., stavkom 1. Konvencije, da Županijski sud u Zagrebu nije postupio

po nalogu Ustavnog suda da donese odluku u propisanom roku. Članak 13. glasi kako

slijedi:

„Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna

pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su

djelovale u službenom svojstvu.“

29. Vlada je osporila tu tvrdnju.

A. Dopuštenost

30. Vlada je pozvala Sud da odbije ovaj prigovor s osnova što podnositelji zahtjeva nisu

iscrpili domaća pravna sredstva. Tvrde da su podnositelji zahtjeva trebali podnijeti još

jednu ustavnu tužbu, koja bi omogućila Ustavnom sudu da ocijeni značaj propusta

Županijskog suda da postupi po njegovoj odluci.

31. Podnositelji zahtjeva nisu se očitovali o tom pitanju.

32. U tom pogledu Sud upućuje na svoju presudu u predmetu Vaney v. France (br. 53946/00,

st. 53., 30. studeni 2004.) gdje je, u kontekstu članka 6., st. 1. Konvencije odbio sličan

prigovor o neiscrpljivanju koji je uložila Vlada, jer bi njegovim prihvaćanjem podnositelj

zahtjeva bio uhvaćen u začarani krug, gdje bi nedostatak jednog pravnog lijeka stalno

dovodio do nastanka obveze da se koristi drugi. Sud smatra da se ovakvo obrazloženje

jednakom snagom primjenjuje i u kontekstu članka 13. u okolnostima kakve prevladavaju

u ovome predmetu. Stoga prigovor Vlade treba odbiti.

33. Sud nadalje nalazi da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka

3. Konvencije. Također nalazi da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba

utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

34. Vlada je priznala da je Županijski sud u Zagrebu za šest mjeseci prekoračio rok zadan u

odluci Ustavnoga suda. Međutim, smatraju da sam ovaj čimbenik ne bi mogao dovesti do

zaključka da ustavna tužba nije bila djelotvorno pravno sredstvo u predmetu podnositelja

zahtjeva.

35. Prvo, tvrde da su, na temelju Zakona o Ustavnom sudu sva državna tijela, uključujući i

sudove, vezana odlukama Ustavnog suda i imaju dužnost provesti ih. U velikoj većini

predmeta sudovi u Hrvatskoj poštovali su naloge Ustavnog suda i donijeli svoje odluke u

dužnome roku. No međutim, moguće sudovi ponekada nisu u potpunosti postupili po tim

nalozima. Iz toga razloga, a kako bi pratili postupanje po svojim odlukama, Ustavni sud je

postavio sustav nadzora, tražeći od svih sudova u Hrvatskoj da dostavljaju izvješća o

pravovremenoj provedbi tih odluka. Posebice, od 1. siječnja 2005. godine svaka odluka

Ustavnog suda kojom se nižem sudu nalaže odlučiti u predmetu u određenome roku, u

svojoj izreci sadrži i nalog predsjedniku toga suda da dostavi informacije do određenoga

datuma o donošenju i dostavi odluke, čije je donošenje bio naložio Ustavni sud.

PRESUDA KAIĆ I dr. PROTIV HRVATSKE

5

36. Drugo, glede okolnosti ovoga predmeta, Vlada ponavlja da je Ustavni sud odlučio u korist

podnositelja zahtjeva, izričito priznavši povredu njihovoga prava na suđenje u razumnome

roku, te im dosudivši naknadu. S obzirom na to, to što je Županijski sud postupio po

odluci Ustavnoga suda s odgodom od šest mjeseci, nije imalo značajan utjecaj na situaciju

podnositelja zahtjeva niti je ugrozio autoritet te odluke „u mjeri u kojoj bi to dovelo do

dvojbe u njenu djelotvornost“.

37. Podnositelji zahtjeva smatraju da sama činjenica da je Županijski sud „ignorirao“ odluku

Ustavnog suda dovoljno ukazuje na to da u Hrvatskoj ne postoji djelotvorno pravno

sredstvo za njeno „sporo pravosuđe“.

2.

Ocjena Suda

38. Sud ponavlja da članak 13. jamči djelotvorno pravno sredstvo pred nacionalnim tijelom za

navodnu povredu zahtjeva na temelju članka 6. stavka 1. za suđenje u predmetu u

razumnome roku (vidi predmet Kudła v. Poland [GC], br. 30210/96, stavak 156., ECHR

2000-XI). Međutim, „djelotvornost“ „pravnoga sredstva“ u smislu članka 13. ne ovisi o

izvjesnosti povoljnoga ishoda za podnositelja zahtjeva (vidi naprijed citirani predmet

Kudła, stavak 157.).

39. Sud je već prihvatio da ustavna tužba Ustavnome sudu na temelju članka 63. Ustavnog

zakona o Ustavnom sudu predstavlja djelotvorno sredstvo za duljinu postupka koji je još u

tijeku u Hrvatskoj (vidi predmet Slaviček v. Croatia (dec.), no. 20862/02, ECHR

2002-VII). U ovome je predmetu Ustavni sud prihvatio ustavnu tužbu podnositelja

zahtjeva, utvrdio povredu njihovoga ustavnoga prava i dosudio im naknadu. Sama

činjenica da pravična naknada dosuđena podnositeljima zahtjeva na domaćoj razini ne

odgovara iznosima koje dosuđuje Sud u usporedivim predmetima ne čini to pravno

sredstvo nedjelotvornim (vidi na primjer naprijed citirani predmet Jakupović, st. 28. i

predmet Rišková v. Slovakia, br. 58174/00, st. 100., 22. kolovoz 2006.).

40. Međutim, Sud smatra da obveza država na temelju članka 13. obuhvaća i dužnost

osigurati da nadležne vlasti izvršavaju pravna sredstva kad su dosuđena, te bilježi kako je

već utvrdio povrede na temelju propuštanja države da poštuje taj zahtjev (vidi predmet

Iatridis v. Greece [GC], br. 31107/96, st. 66., ECHR 1999-II). Za Sud bi bilo nezamislivo

da članak 13. daje pravo na pravno sredstvo, i da ono bude djelotvorno, bez da štiti

provedbu dosuđenih pravnih sredstava. Smatrati suprotno vodilo bi do situacija nespojivih

s načelom vladavine prava koje su se države ugovornice obvezale poštovati kad su

ratificirale Konvenciju (vidi, po analogiji, presudu u predmetu Hornsby v. Greece, od 19.

ožujka 1997., Reports of Judgments and Decisions 1997-II, str. 510.–511., st. 40.).

41. Presudivši tako, Sud ne isključuje mogućnost da može biti situacija kada odgođena

provedba ili čak i ne-provedba odluka Ustavnog suda može biti opravdana i tako ne

dovesti do povrede članka 13. Konvencije. Međutim, u ovome predmetu Vlada nije

pokušala opravdati odgodu od šest mjeseci, što je, po mišljenju Suda, od osobite važnosti

s obzirom na činjenicu da se utvrđena povreda ticala duljine postupka. Sud u tom pogledu

bilježi da je Županijski sud u Zagrebu žalbeni sud, što znači da je popis mogućih razloga

za odgodu koji ne bi bili pripisivi vlastima (na primjer, ponašanje podnositelja zahtjeva),

razmjerno kratak.

42. Vlada je umjesto toga pokušala umanjiti važnost kašnjenja Županijskog suda

naglašavajući razne olakotne čimbenike, kao što su dosuđivanje naknade i izričito

priznanje povrede, što je po njihovom mišljenju ipak to pravno sredstvo učinilo

učinkovitim. Istina, iako bi neki od tih čimbenika mogli biti važni pri odlučivanju je li

podnositelj zahtjeva imao djelotvorno pravno sredstvo, Sud smatra da se oni ne mogu

smatrati odlučnima u ovome predmetu. Posebice, kao što je već naprijed utvrđeno (vidi

PRESUDA KAIĆ I dr. PROTIV HRVATSKE

6

stavak 20.), naknada dosuđena podnositeljima zahtjeva bila je preniska i nedostatna. Iako

je istina da ovaj čimbenik sam za sebe u pravilu ne čini pravno sredstvo nedjelotvornim

(vidi stavak 39. ove presude) Sud nalazi da je u ovome predmetu to bilo osnaženo

propuštanjem nadležnoga suda da pravovremeno izvrši odluku. Pri tome se razumije da je

prestanak povrede koja je u tijeku za Sud važan element prava na djelotvorno pravno

sredstvo (vidi, implicitno, naprijed citirani predmet Cocchiarella, st. 74.).

43. Sud stoga smatra da se u ovome predmetu, gdje podnositelji zahtjeva nisu primili dostatnu

naknadu za neurednu duljinu svoga postupka i gdje je nadležni sud za šest mjeseci

prekoračio rok koji mu je bio zadan i stoga nije pravovremeno proveo odluku Ustavnog

suda, ne može tvrditi da je ustavna tužba kojoj su pribjegli podnositelji zahtjeva bila

djelotvorno pravno sredstvo za duljinu toga postupka. Kombinacija ova dva čimbenika u

osobitim okolnostima ovoga predmeta učinila je inače djelotvorno pravno sredstvo

nedjelotvornim.

Međutim, ovaj zaključak ne dovodi u pitanje djelotvornost pravnoga sredstva kao

takovoga, ili obvezu podnijeti ustavnu tužbu na temelju članka 63. Zakona o Ustavnome

sudu, kako bi se iscrpila domaća pravna sredstva glede prigovora radi duljine postupka

koji je još uvijek u tijeku.

44. Stoga je u ovome predmetu došlo do povrede članka 13.

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

45. Članak 41. Konvencije predviđa

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane

visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu

naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Šteta

46. Podnositelji zahtjeva potražuju svaki 14.000 hrvatskih kuna (HRK) na ime nematerijalne

štete.

47. Vlada osporava taj zahtjev.

48. Sud primjećuje da je Ustavni sud svakome podnositelju zahtjeva dosudio 530 eura (EUR).

S obzirom na okolnosti ovoga predmeta, kao i činjenicu da je Sud, ne dovodeći u pitanje

domaće pravno sredstvo, utvrdio povredu, Sud smatra da u svjetlu kriterija utvrđenih u

njegovoj sudskoj praksi (vidi naprijed citirane predmete Cocchiarella, st. 139.-141.,

Arvanitaki-Roboti and Others, st. 29.-31. i predmet Kakamoukas and Others v.

Greece [GC], br. 38311/02, st. 41.-43., 15. veljače 2008.) svakome podnositelju zahtjeva

treba dosuditi 1.350,00 EUR uz sav porez koji bi mogao biti zaračunat na taj iznos.

B. Troškovi i izdaci

49. Podnositelji zahtjeva također potražuju naknadu troškova i izdataka nastalih pred Sudom,

ne navodeći točan iznos.

50. Vlada je osporila taj zahtjev.

51. Sud primjećuje da prema Pravilu 60., stavak 1. Poslovnika Suda, podnositelj zahtjeva koji

želi dosudu pravične naknade na temelju članka 41. Konvencije u slučaju da se utvrdi

povreda nekoga od njegovih prava iz Konvencije, mora u tom smislu postaviti određen

PRESUDA KAIĆ I dr. PROTIV HRVATSKE

7

zahtjev. Budući da u ovome predmetu punomoćnik podnositelja zahtjeva nije postavio

određen zahtjev za naknadu troškova i izdataka, Sud ništa ne dosuđuje s tog naslova

(Pravilo 60., st. 3.).

C. Zatezna kamata

52. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske

središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

1. proglašava zahtjev dopuštenim;

2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;

3. presuđuje da je došlo do povrede članka 13. Konvencije;

4. presuđuje

(a) da tužena država treba svakom podnositelju zahtjeva, u roku od tri mjeseca od dana

kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije,

isplatiti 1.350,00 EUR (tisuću tristo pedeset eura), uz sav porez koji treba zaračunati,

na ime nematerijalne štete, a koji treba pretvoriti u nacionalnu valutu tužene države

prema tečaju važećem na dan namirenja:

(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni

iznos plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi

Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna

boda;

5. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 17. srpnja 2008.

godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Nielsen

Tajnik

Christos Rozakis

Predsjednik