Vijeće Europe  
EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  
ČETVRTI ODJEL  
PREDMET HORVAT PROTIV HRVATSKE  
(Zahtjev br. 51585/99)  
PRESUDA  
STRASBOURG  
26. srpnja 2001.  
KONAČNA  
26/10/2001  
Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44., stavku 2.  
Konvencije. Ona može podlijegati uredničkoj reviziji.  
2
U predmetu Horvat protiv Hrvatske,  
Europski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:  
g. G. RESS, predsjednik  
g. A. PASTOR RIDRUEJO,  
g. I. CABRAL BARRETO,  
g. V. BUTKEVYCH,  
gđa N. VAJIĆ,  
g. J. HEDIGAN,  
g. M. PELLONPÄÄ, suci,  
i
g. V. BERGER, tajnik Odjela,  
nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 16. studenoga 2000. i 10. srpnja 2001.,  
donosi sljedeću presudu koja je usvojena 10. srpnja 2001. :  
POSTUPAK  
1.  
Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 51585/99) protiv  
Republike Hrvatske kojeg je hrvatska državljanka Ankica Horvat ("podnositeljica zahtjeva")  
podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda  
("Konvencija") dana 20. travnja 1999.  
2.  
Podnositeljicu zahtjeva, kojoj je odobrena pravna pomoć, na sudu je zastupao g.  
Zvonko Nogolica, odvjetnik iz Zagreba (Hrvatska). Hrvatsku Vladu ("Vlada") zastupala je  
njena zastupnica, gđa Lidija Lukina Karajković.  
3.  
Podnositeljica zahtjeva je tvrdila da, protivno članku 6., stavku 1. Konvencije,  
građanski postupak kojeg je ona pokrenula nije bio okončan u razumnom roku, te da, protivno  
članku 13. Konvencije, nije imala na raspolaganju djelotvorno pravno sredstvo u odnosu na  
duljinu tog postupka.  
4.  
Zahtjev je dodijeljen Četvrtom odjelu Suda (pravilo 52., stavak 1. Poslovnika Suda). U  
okviru tog Odjela, vijeće koje je trebalo razmatrati predmet (članak 27., stavak 1. Konvencije)  
sastavljeno je u skladu s pravilom 26., stavkom 1. Poslovnika Suda.  
5.  
Odlukom od 16. studenog 2000. vijeće je zahtjev proglasilo dopuštenim, te odlučilo,  
nakon savjetovanja sa strankama, da nije potrebna rasprava o osnovanosti zahtjeva (pravilo  
59., stavak 2., in fine).  
3
6.  
I podnositeljica zahtjeva i Vlada podnijeli su pismena očitovanja o osnovanosti  
zahtjeva, a svaka je stranka dostavila pisani odgovor na očitovanje druge stranke.  
ČINJENICE  
I.  
OKOLNOSTI PREDMETA  
7.  
Dana 19. listopada 1992. podnositeljica zahtjeva pozajmila je poduzeću "M.J.B." iz  
Zagreba 10.000 njemačkih maraka (DEM) na razdoblje od 3 mjeseca uz kamatnu stopu od  
27%. Dana 23. studenog 1992. ona je pozajmila poduzeću "Z.I.P." iz Zagreba 20.390 DEM na  
razdoblje od mjesec dana uz kamatnu stopu od 20%.  
8.  
Budući da spomenuta poduzeća nisu vratila zajmove, podnositeljica zahtjeva  
pokrenula je postupak protiv poduzeća "Z.I.P." i "M.J.B." na Općinskom sudu u Zagrebu.  
1. Postupak protiv poduzeća "Z.I.P." i Ž.M.  
9.  
Postupak protiv poduzeća "Z.I.P." i njegovog navodnog vlasnika Ž. M. započeo je  
dana 29. ožujka 1995. kada je podnositeljica zahtjeva, zajedno s još 39 drugih tužitelja,  
podnijela tužbu za povrat zajma.  
10.  
Dana 17. svibnja 1995. sud je zatražio od odvjetnika podnositeljice zahtjeva da dostavi  
adresu drugotuženika. Dana 23. svibnja 1995. odvjetnik podnositeljice zahtjeva dostavio je  
dotičnu adresu.  
11.  
Ročište je bilo zakazano za 4. listopada 1995., ali je odgođeno jer nisu pristupili  
tuženici. Ispostavilo se da tuženici nisu zaprimili obavijest o datumu ročišta jer je naznačena  
adresa bila netočna. Sud je od odvjetnika podnositeljice zahtjeva zatražio da u roku od 30  
dana dostavi točnu adresu tuženika.  
12.  
Slijedeće je ročište bilo zakazano za 24. siječnja 1996. Međutim, čini se da je u  
međuvremenu poduzeće "Z.I.P." prestalo postojati, a kako je adresa Ž.M.-a i dalje bila  
nepoznata, sud je naložio odvjetniku podnositeljice zahtjeva da od Centra za socijalnu skrb  
zatraži da Ž.M.-u postavi pravnog zastupnika1.  
13.  
Dana 20. lipnja 1996. odvjetnik podnositeljice zahtjeva obavijestio je sud da je Centar  
za socijalnu skrb Zagreb odlukom donesenom dana 11. ožujka 1996. Z.M.-u postavio pravnog  
zastupnika.  
14.  
Dana 13. rujna 1996. sud je zatražio od odvjetnika posnositeljice zahtjeva da u roku od  
30 dana dostavi izvod iz registra Trgovačkog suda u Zagrebu o pravnom statusu poduzeća  
"Z.I.P.".  
15.  
Slijedeće ročište zakazano za 2. prosinaca 1999. bilo je također odgođeno zbog  
izostanka tuženika. Ponovno se ispostavilo da "Z.I.P." i Ž.M. nisu primili obavijest o datumu  
1 Engleski “legal representative”, vjerojatno “staratelj za poseban slučaj”  
 
4
ročišta jer je naznačena adresa bila netočna. Sud je pozvao odvjetnika podnositeljice zahtjeva  
da ga u roku od 30 dana obavijesti o tome je li poduzeće "Z.I.P." prestalo postojati.  
16.  
Prema navodima Vlade, na sljedećem ročištu održanom 7. lipnja 2000. Sud je, na  
zahtjev stranaka, donio odluku da se postupak vrati u status quo ante (zahtjev za povrat u  
prijašnje stanje). Zbog izostanka "Z.I.P."–a ročište je odgođeno za 17. listopada 2000. Čini se  
da je postupak pred Općinskim sudom u Zagrebu još u tijeku.  
2.  
Postupak protiv poduzeća "M.J.B." i B.J.-a  
17.  
Postupak protiv poduzeća "M.J.B." i navodnog vlasnika tog poduzeća B.J.-a započeo  
je 30. ožujka 1995. kad je podnositeljica zahtjeva, zajedno s još 30 drugih tužitelja, podnijela  
tužbu Općinskom sudu u Zagrebu za povrat zajma.  
18.  
Sud je od odvjetnika podnositeljice zahtjeva zatražio da dostavi adresu B.J. Dana 25.  
kolovoza 1995. odvjetnik podnositeljice zahtjeva obavijestio je sud o adresi B.J..  
19.  
Ročište zakazano za 2. listopada 1995. odgođeno je zbog izostanka tuženika.  
Ispostavilo se da "M.J.B." više nije na svojoj prijašnjoj adresi, a da je B.J. u pritvoru.  
Odvjetnik podnositeljice zahtjeva obavijestio je Sud da je B.J. puštena iz pritvora, te je  
zatražio da se pozivi za sljedeća ročišta pošalju tuženicima na iste adrese kao i prije.  
20.  
Ročište 27. studenoga 1995. ponovno je odgođeno zbog izostanka tuženika. Čini se da  
je poduzeće "M.J.B." u međuvremenu prestalo postojati, te da je B.J. promijenio adresu. Sud  
je pozvao odvjetnika podnositeljice zahtjeva da ga u roku od 30 dana obavijesti o tome je li  
poduzeće "M.J.B." u stvari prestalo postojati, i o tome koja je točna adresa B.J.  
21.  
Dana 7. prosinca 1995. odvjetnik podnositeljice zahtjeva obavijestio je sud o adresi  
tuženika.  
22.  
Sljedeće ročište 14. veljače 1996. također je odgođeno zbog izostanka tuženika iz istih  
razloga kao i prije, to jest, zbog toga što je poduzeće "M.J.B." prestalo postojati, te zbog toga  
što je B.J. promijenila adresu. Sud je odlučio izvršiti uvid u kazneni spis broj KO-1574/93 na  
istom sudu gdje je pokrenut kazneni postupak protiv B.J., a kako bi se pribavila njezina prava  
adresa. Na taj je način Sud došao do njezine adrese.  
23.  
Rješenjem od 11. rujna 1996., od odvjetnika podnositeljice zahtjeva zatraženo je da  
sudu dostavi izvadak iz registra Trgovačkog suda u Zagrebu o pravnom statusu poduzeća  
"M.J.B.".  
24.  
25.  
Dana 20. rujna 1996. odvjetnik podnositeljice zahtjeva dostavio je traženu ispravu.  
Sljedeće ročište zakazano za 7. studenoga 1997. odgođeno je zbog izostanka tuženika.  
Isprave su ukazivale na to da oni nisu primili obavijest o datumu ročišta .  
26.  
Sljedeće ročište zakazano za 26. siječnja 1998. odgođeno je zbog istog razloga. Sud je  
pozvao odvjetnika podnositeljice zahtjeva da u roku od 60 dana dostavi točnu adresu B.J..  
5
27.  
Dana 6. veljače 1998. odvjetnik podnositeljice zahtjeva obavijestio je sud da je u  
policijskoj evidenciji B.J. prijavljena na istoj adresi kao i prije. Odvjetnik je predložio da se  
B.J. postavi pravni zastupnik.  
28.  
Dana 13. veljače 1998. sud je odvjetniku podnositeljice zahtjeva naložio da od Centra  
za socijalnu skrb Zagreb zatraži da se B.J. postavi pravni zastupnik.  
29.  
Dana 2. travnja 1998. odvjetnik podnositeljice zahtjeva obavijestio je sud da je Centar  
za socijalnu skrb Zagreb svojom odlukom od 26. ožujka 1998. B.J. postavio pravnog  
zastupnika.  
30.  
Prema navodima Vlade, na sljedećem ročištu zakazanom za 2. srpnja 1998. sud je  
donio presudu zbog izostanka protiv B.J. Iz raspoloživih je isprava bilo vidljivo da je  
poduzeće "M.J.B." prestalo postojati.  
31.  
Dana 22. srpnja 1998. sud je poslao dopis Trgovačkom sudu u Zagrebu tražeći potvrdu  
o pravnom statusu poduzeća "M.J.B.". Dana 24. rujna 1998. sud je od Trgovačkog suda u  
Zagrebu primio dopis s potvrdom koja je greškom sadržavala podatke o nekom drugom  
poduzeću, a ne o poduzeću "M.J.B."  
32.  
Dana 13. travnja 2000. sud je ponovno poslao dopis Trgovačkom sudu u Zagrebu  
želeći doznati da li poduzeće "M.J.B." još uvijek postoji. Istog dana sud je i od odvjetnika  
podnositeljice zahtjeva zatražio da dostavi istu informaciju. Čini se da je postupak pred  
Općinskim sudom u Zagrebu još uvijek u tijeku.  
II.  
MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO  
33.  
Mjerodavne dijelovi Ustavnog zakona o Ustavnom sudu (stupio na snagu 24. rujna  
1999. - u daljnjem tekstu "Ustavni zakon o Ustavnom sudu") glase kako slijedi:  
Članak 59. , stavak 4.2  
«Ustavni sud iznimno može ispitati ustavnu tužbu prije nego budu iscrpljena druga dostupna pravna  
sredstva, ako je uvjeren da pobijani akt, ili nedonošenje tog akta u razumnom roku, grubo krši ustavna  
prava i slobode stranke i da bi, ako ne djeluje, stranka bila izložena riziku nastupa ozbiljnih i  
nepopravljivih posljedica.»  
PRAVO  
I. VLADIN PRIGOVOR GLEDE ISCRPLJENJA DOMAĆIH PRAVNIH SREDSTAVA  
2 Prijevod s engleskog. Izvorni tekst članka 59., stavka 4. glasi:  
“Ustavni sud iznimno može pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije negoli je iscrpljen pravni put ako utvrdi  
da je potpuno razvidno da se pobijanim aktom, odnosno nedonošenjem akta u razumnom roku grubo vrijeđaju  
ustavna prava ili slobode i da bi nepokretanjem postupka za podnositelja tužbe mogle nastupiti teške i  
nepopravljive posljedice.”  
 
6
34.  
Vlada poziva Sud da odbije zahtjev zbog toga što podnositeljica zahtjeva nije iscrpila  
domaća pravna sredstva. U tom pogledu, Vlada navodi da podnositeljica zahtjeva nije  
podnijela ustavnu tužbu u skladu sa člankom 59., stavkom 4. nedavno izmijenjenog Ustavnog  
zakona o Ustavnom sudu. Taj zakon iznimno dopušta Ustavnom sudu ispitati ustavnu tužbu  
prije nego budu iscrpljena druga dostupna pravna sredstva u slučajevima kad je razvidno kako  
postoji ozbiljan rizik da su povrijeđena ustavna prava i slobode stranke i da bi zbog toga što  
mjerodavne vlasti nisu donijele odluku, mogle nastupiti teške i nepopravljive posljedice.  
35.  
Vlada nadalje tvrdi da je, osim ustavne tužbe u skladu sa člankom 59., stavkom 4.  
Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, podnositeljica zahtjeva mogla zatražiti od predsjednika  
Općinskog suda u Zagrebu i Ministarstva pravosuđa da ubrzaju postupak.  
36.  
37.  
Podnositeljica zahtjeva se ne slaže s Vladom.  
Sud podsjeća da pravilo o iscrpljenju domaćih pravnih sredstava iz članka 35. stavka  
1. Konvencije obvezuje one koji žele svoj predmet protiv države predati pred međunarodno  
sudsko tijelo da prvo iskoriste pravna sredstva iz svog nacionalnog pravnog sustava. Na taj su  
način države oslobođene od toga da za svoje radnje odgovaraju pred međunarodnim tijelom  
prije nego što su imale mogućnost ispraviti stvari kroz svoje pravne sustave. Ovo se pravilo  
temelji na predmijevi koja je odražena u članku 13. Konvencije – a s kojim je blisko povezana  
– kako je u domaćem sustavu na raspolaganju učinkovito sredstvo u odnosu na navodnu  
povredu, bez obzira na to jesu li odredbe Konvencije preuzete u nacionalno pravo ili nisu. Na  
taj je način to važan vid načela prema kojem je mehanizam zaštite uspostavljen Konvencijom  
supsidijaran nacionalnim sustavima kojima se štite ljudska prava (vidi, inter alia, presudu  
Handyside v. United Kingdom, od 7. prosinca 1976., Serija A, br. 24, str. 22, stavak 48. i  
presudu Aksoy v. Turkey od 18. prosinca 1996., Reports of Judgments, Judgments and  
Decisions 1996-VI, str. 2275, 2276, stavak 51.).  
38.  
Na temelju članka 35. Konvencije, podnositelj zahtjeva bi trebao imati redovni put do  
pravnih sredstava koja su dostupna i dovoljna da osiguraju naknadu u odnosu na navodne  
povrede. Postojanje pravnih sredstava u pitanju mora biti dovoljno sigurno ne samo u teoriji,  
nego i u praksi, a ako to nije tako, tada će tim pravnim sredstvima nedostajati potrebna  
dostupnost i učinkovitost (vidi, inter alia, presudu Vernillo v. France od 20. veljače 1991.,  
Serija A, br. 198, str. 11-12, st. 27., i Dalia v. France, br. 26102/95, st. 38., ECHR 1998-I).  
39.  
Nadalje, na području iscrpljivanja domaćih sredstava postoji podjela tereta dokaza. Na  
Vladi koja se poziva na to da pravna sredstva nisu bila iscrpljena je da uvjeri Sud da je to  
pravno sredstvo bilo učinkovito, na raspolaganju u teoriji i praksi u relevantno vrijeme, to jest,  
da je bilo dostupno, da je moglo ispraviti povrede u odnosu na prigovore podnositelja zahtjeva  
i da je nudilo razumne izglede za uspjeh. Međutim, kada se razrješi ovo pitanje tereta dokaza,  
na podnositelju zahtjeva je da dokaže da je pravno sredstvo na koje se poziva Vlada bilo  
doista iscrpljeno ili je iz nekog razloga bilo nedostatno i nedjelotvorno u osobitim  
okolnostima predmeta ili su postojale posebne okolnosti zbog kojih su on ili ona bili  
oslobođeni tog uvjeta.  
40.  
Sud želi naglasiti da se prilikom primjene pravila mora dostatno uzeti u obzir da se  
ono primjenjuje u kontekstu mehanizma za zaštitu ljudskih prava kojeg su se ugovorne  
stranke sporazumjele uspostaviti. Stoga je on priznao da se pravilo koje se odnosi na domaća  
pravna sredstva mora primjenjivati uz određen stupanj fleksibilnosti, te bez pretjeranog  
7
formalizma (vidi presudu Cardot v. France od 19. ožujka 1991., Serija A br. 200, str.18,  
st.34). Sud je nadalje, priznao da pravilo o iscrpljivanju domaćih pravnih sredstava nije ni  
apsolutno, niti se može primijeniti automatski; prilikom ispitivanja je li bilo poštivano, bitno  
je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi presudu Van Oosterwijck  
v. Belgium od 6. studenog 1980., Serija A, br. 40, str. 18, st. 35). To između ostalog znači da  
se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom  
sustavu dotične ugovorne stranke, već i sveukupni pravni i politički kontekst unutar kojeg one  
djeluju, kao i osobne prilike podnositelja zahtjeva (vidi presudu Akdivar and Others v. Turkey  
od 16. rujna 1996., Reports of Judgements and Decisions 1996-IV, str. 1210-1211, st. 65-68).  
41.  
U ovom predmetu Sud primjećuje kako se smatra da je postupak na temelju članka 59.  
stavka 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu pokrenut samo ako Ustavni sud, nakon  
prethodnog ispitivanja tužbe, odluči da je dopusti. Tako, iako osoba o kojoj se radi može  
podnijeti ustavnu tužbu izravno Ustavnom sudu, formalno pokretanje takvog postupka ovisi o  
diskrecijskoj ocjeni tog suda.  
42.  
Nadalje, da bi stranka mogla podnijeti ustavnu tužbu na temelju ove odredbe, moraju  
se ispuniti dva kumulativna uvjeta. Prvo, treba doći to teške povrede ustavnih prava  
podnositelja zahtjeva na temelju činjenice da u razumnom roku nije donesena nikakva odluka,  
i, drugo, mora postojati rizik nastupa teških i nepopravljivih posljedica za podnositelja  
zahtjeva.  
43.  
Sud primjećuje da su izrazi poput "teške povrede", te "teške i nepopravljive  
posljedice" podložni raznim i širokim tumačenjima. U ovom predmetu ostaje otvoreno pitanje  
u kojoj je mjeri podnositeljica zahtjeva izložena riziku nepopravljivih posljedica s obzirom na  
to da se predmet odnosi na njezinu građansku tužbu za isplatu.  
44.  
Sud nadalje primjećuje da formulacije mnogih zakona nisu u potpunosti precizne.  
Zbog potrebe da se izbjegne pretjerana krutost i ide u korak s okolnostima koje se mijenjaju,  
mnogi su zakoni neizbježno umotani u izraze koji su, u manjoj ili većoj mjeri, neodređeni.  
(vidi, na primjer, mutatis mutandis, presudu Müller and Others v. Switzerland od 24. svibnja  
1988., Serija A, br. 133, str. 20, st. 29 i presudu Kokkinakis v. Greece od 25. svibnja 1993.,  
Serija A, br.260-A, str. 19, st.40). Tumačenje i primjena takvih odredaba ovisi o praksi (vidi  
mutatis mutandis Kokkinakis v. Greece naprijed citirana, str.19, st. 40 i Mangualde Pinto v.  
France (dec.), br. 43491/98, 5. prosinca 2000., neobjavljeno). U ovom predmetu Vlada je  
Sudu dostavila samo jedan predmet u kojem je Ustavni sud donio odluku na temelju članka  
59., stavka 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu kako bi potkrijepila svoju tvrdnju koja se  
odnosi na dostatnost i djelotvornost pravnog sredstva. Nije na Sudu da donosi odluku o  
nekom pitanju hrvatskog prava koja još uvijek nije riješeno. (vidi, mutatis mutandis, presudu  
De Jong, Baljet and Van den Brink od 22. svibnja 1984., Serija A, br. 77, str. 19, st. 39.).  
Međutim, nepostojanje daljnje sudske prakse ukazuje na trenutnu nesigurnost ovog pravnog  
sredstva u praktičnom smislu. Prema mišljenju Suda, samo jedan predmet kojeg je navela  
Vlada nije dostatan kako bi se pokazalo da postoji ustaljena nacionalna sudska praksa koja bi  
dokazala djelotvornost ovog pravnog sredstva .  
45.  
U svjetlu naprijed navedenog, Sud smatra da se tužba na temelju članka 59., stavka 4.  
Ustavnog zakona o Ustavnom sudu ne može s dovoljnom razinom sigurnosti smatrati  
djelotvornim pravnim sredstvom u predmetu podnositeljice zahtjeva.  
8
46.  
Što se tiče Vladine tvrdnje da podnositeljica zahtjeva nije poduzela nikakve korake  
radi ubrzanja postupka, Sud podsjeća da se u odnosu na trajanje građanskog postupka, pitanje  
načina na koji je podnositeljica zahtjeva mogla ubrzati postupak tiče osnovanosti zahtjeva  
(vidi X. v. the Federal Republic of Germany, zahtjev br. 8961/80., Odluka Komisije od 8.  
prosinca 1981., DR 26, str. 200, 205, i D. v. Belgium, zahtjev br. 12686/87, Odluka Komisije  
od 3. listopada 1990., DR 66, str. 109., 110).  
47.  
Treba također naglasiti da i ostala pravna sredstva koja navodi Vlada, na primjer,  
zahtjev predsjedniku Općinskog suda u Zagrebu ili Ministarstvu pravosuđa za ubrzanje  
postupka, predstavljaju hijerarhijski priziv, odnosno, ništa drugo nego obavijest upućenu  
nadzornom tijelu s prijedlogom da upotrijebi svoje ovlasti ako smatra da je to primjereno. U  
slučaju da se takav priziv podnese, nadzorno tijelo može, a ne mora pozvati na odgovornost  
službenika protiv kojeg je hijerarhiski priziv usmjeren, ako smatra da priziv nije očito  
neutemeljen. U suprotnom, ono neće poduzeti nikakve korake. Ako se pokrene postupak, on  
će se odvijati isključivo između nadzornog tijela i dotičnih službenika. Podnositeljica zahtjeva  
ne bi bila stranka u takvom postupku, i mogla bi biti samo obaviještena o tome kako je  
nadzorno tijelo riješilo njen priziv (vidi, mutatis mutandis, J. Karrer, S. Fuchs i F. Kodrnja v.  
Austria, zahtjev br. 7464/76, Odluka Komisije od 5. prosinca 1978., DR 14, str. 51, 54).  
48.  
U naprijed navedenim okolnostima, Sud stoga primjećuje da u Hrvatskoj ne postoji  
stvarno pravno sredstvo koje bi omogućilo osobi žaliti se zbog predugog trajanja postupka  
(vidi, mutatis mutandis, Tome Mota v. Portugal (dec.), br. 32082/96, ECHR 1999-IX), te  
smatra da je podnositeljica zahtjeva bila u pravu kad je smatrala da niti jedno drugo pravno  
sredstvo na nacionalnoj osnovi ne bi bilo djelotvorno u odnosu na njenu tužbu. Sud, stoga,  
nalazi da nisu postojala primjerena i djelotvorna pravna sredstva u smislu članka 35.  
Konvencije koja je podnositeljica zahtjeva trebala iscrpiti. Sud dakle odlučuje da Vladin  
prigovor koji se temelji na neiscrpljivanju domaćih pravnih sredstava ne može biti prihvaćen.  
II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6., STAVKA 1., KONVENCIJE  
49.  
Podnositeljica zahtjeva prigovara da postupci koji se odnose na njene građanske tužbe  
za isplatu nisu okončani u razumnom roku kako propisuje članak 6., stavka 1, Konvencije, čiji  
mjerodavni dio glasi kako slijedi:  
"Radi utvrđivanja svojih prava i obaveza građanske naravi..., svatko ima pravo da...sud...u razumnom  
roku ispita njegov slučaj"  
A.  
Razdoblje koje treba uzeti u obzir  
50.  
Sud prvo primjećuje da su postupci započeli 29. ožujka 1995. odnosno 30. ožujka  
1995., kad je podnositeljica zahtjeva podnijela Općinskom sudu u Zagrebu svoje građanske  
tužbe za povrat zajma. Međutim, razdoblje koje spada u nadležnost Suda nije počelo na te  
datume, već 5. studenoga 1997., kada je Konvecija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku  
(vidi presudu Foti and Others v. Italy od 10. prosinca 1982., Serija A, br. 56, str. 18, st. 53.).  
Postupci su trenutno u tijeku pred provostupanjskim sudom. Dakle, oni do sada traju više od  
šest godina, od kojih tri godine i osam mjeseci spadaju u razdoblje koje Sud treba ispitivati.  
51.  
Sud nadalje primjećuje da je, u svrhu određivanja razumnosti duljine vremenskog  
razdoblja u pitanju, potrebno uzeti u obzir i stanje predmeta na dan 5. studenoga 1997. (vidi  
9
među drugim izvorima, Styranowski v. Poland, br. 28616/95, ECHR 1998-VIII). U vezi s tim,  
Sud primjećuje da su u trenutku stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku, oba  
postupka trajala oko 2 i pol godine.  
B.  
Primjenjivi kriteriji  
52.  
Sud podsjeća da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti  
predmeta i imajući na umu kriterije utvrđene njegovom sudskom praksom, i to osobito  
složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i nadležnih vlasti, kao i važnost onoga  
što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi nedavne izvore, presudu Humen  
v. Poland od 15. listopada 1999. [GC], br. 26614/95, 15. listopada 1999., neobjavljeno, stavak  
60., te Comingersoll S.A. v. Portugal [GC], br. 35382/97, ECHR 2000-IV).  
C.  
Ocjena Suda  
53.  
Vlada tvrdi da su oba predmeta do određene mjere složena jer ni tužitelji ni Općinski  
sud u Zagrebu nisu mogli utvrditi točne adrese tuženika.  
54.  
55.  
Podnositeljica zahtjeva tvrdi da je utvrditi adrese tuženika bila dužnost policije.  
Sud se slaže da je bilo teško utvrditi adrese tuženika. Međutim, prema hrvatskom  
pravu, kad se tuženik nalazi na nepoznatoj adresi moguće je zatražiti od Centra za socijalnu  
skrb da takvom tuženiku postavi pravnog zastupnika. Iako je podnositeljica zahtjeva  
pokrenula postupke krajem ožujka 1995., do postavljanja pravnog zastupnika u postupku  
protiv Ž.M. prošla je godina dana, odnosno tri godine u postupku protiv B.J. Osim toga, Sud  
nalazi da u ovim predmetima nema nikakvih okolnosti zbog kojih bi oni bili složeni.  
56.  
Glede ponašanja podnositeljice zahtjeva, Vlada tvrdi da je podnositeljica zahtjeva  
pridonijela trajanju postupaka jer nije dostavila točne adrese tuženika. Osim toga, ona nije  
podnijela zahtjev za ubrzanje postupaka predsjedniku Općinskog suda u Zagrebu ili  
Ministarstvu pravosuđa.  
57.  
Što se tiče pitanja ponašanja podnositeljice zahtjeva, potrebno je primijetiti da Vlada  
nije dokazala da je mogućnost za ubrzanje postupka koju je podnositeljica zahtjeva imala bila  
stvarna. Unatoč podacima koje je Vlada dostavila, Sud ne nalazi utvrđenim da bi takav korak  
imao ikakve izglede za uspjeh, imajući, osim toga, na umu diskrecijske ovlasti nadležnih  
sudskih vlasti. U tim okolnostima, ne čini se da je navodna pasivnost podnositeljice zahtjeva  
pridonijela usporavanju postupaka.  
58.  
Glede postupanja vlasti, Vlada tvrdi da su domaći sudovi pokazali revnost u vođenju  
postupaka. Vlada, nadalje, navodi da je Općinski sud u Zagrebu stalno suočen s problemima  
vezanim za prekomjerni broj predmeta, jer svaki sudac u građanskom odjelu tog suda rješava  
više od 1.000 predmeta.  
59.  
Sud primjećuje da je u razdoblju koje se uzima u obzir postupak u predmetu protiv  
"Z.I.P." i Ž.M. bio neaktivan od 5. studenog 1997. do 2. prosinca 1999, što iznosi više od  
dvije godine. Postupak u predmetu protiv "M.J.B." i B.J. bio je neaktivan od 22. srpnja 1998.  
do 13. travnja 2000., što iznosi jednu godinu, osam mjeseci i 21 dan. Sud stoga nije našao  
uvjerljivima Vladina objašnjenja za odugovlačenja. On podsjeća da je dužnost država  
10  
ugovornica organizirati svoje pravosudne sustave na takav način da mogu svakome jamčiti  
donošenje konačne odluke o sporovima koji se odnose na građanska prava i obveze u  
razumnom roku (vidi, među drugim izvorima, G. H. v. Austria, nr. 31266/96, stavak 20., 3.  
listopada 2000., neobjavljeno).  
60.  
U svjetlu kriterija utvrđenih u svojoj sudskoj praksi i imajući na umu sve okolnosti  
ovog predmeta, Sud smatra da duljina postupaka koji još traju pred prvostupanjskim sudom, a  
koja duljina je predmet prigovora, nije u skladu sa zahtjevom razumnog roka. Stoga je došlo  
do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije u odnosu na oba postupka.  
III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE  
61.  
Podnositeljica zahtjeva također navodi da nema na raspolaganju djelotvorno pravno  
sredstvo za pokretanje pitanja prekomjernog trajanja postupka u njenim predmetima. Stoga je  
prema njenom mišljenju došlo do povrede članka 13., Konvencije kojim se predviđa sljedeće:  
“Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna  
pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su  
djelovale u službenom svojstvu.”  
62.  
Vlada poziva Sud da ovaj dio zahtjeva proglasi očito neosnovanim. Vlada tvrdi da je  
podnositeljica zahtjeva imala na raspolaganju mogućnost podnošenja zahtjeva predsjedniku  
Općinskog suda u Zagrebu ili Ministarstvu pravosuđa da se postupci ubrzaju, kao i zahtjeva u  
skladu sa člankom 59., stavkom 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu. Vlada smatra da ove  
mogućnosti predstavljaju djelotvorna pravna sredstva u odnosu na trajanje postupka u  
predmetima podnositeljice zahtjeva.  
63.  
Sud, prije svega, podsjeća da je točno tumačenje članka 13., Konvencije da ova  
odredba jamči djelotvorno pravno sredstvo pred nacionalnom vlašću za navodnu povredu  
zahtjeva iz članka 6., stavka 1. da predmet treba ispitati u razumnom roku (vidi, Kudla v.  
Poland, br. 30210/96, st. 156, ECHR 2000-XI).  
64.  
Što se tiče zamolbe za ubrzanje postupka predsjedniku Općinskog suda u Zagrebu ili  
Ministarstvu pravosuđa, Sud ponavlja da takva zamolba predstavlja hijerarhijski priziv i da se  
ne može smatrati pravnim sredstvom u odnosu na duljinu građanskog postupka (vidi točku 47.  
ove presude).  
65.  
Što se tiče zahtjeva na temelju članka 59., stavka 4. Ustavnog zakona o Ustavnom  
sudu, Sud ponavlja da on ne predstavlja djelotvorni pravni lijek u odnosu na duljinu  
građanskog postupka, kao što je već prethodno objasnio (vidi točke 41.-45. ove presude).  
66.  
Prema tome, Sud nalazi da je u ovom predmetu došlo do povrede članka 13.  
Konvencije jer podnositeljica zahtjeva nema na raspolaganju domaće pravno sredstvo kojim  
bi mogla ostvariti svoje pravo na "ispitivanje slučaja u razumnom roku" u oba predmeta, kao  
što je zajamčeno člankom 6., stavkom 1. Konvencije.  
11  
IV. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE  
67.  
Članak 41. Konvencije predviđa sljedeće:  
"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije ili dodatnih protokola, a unutarnje pravo visoke  
ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu  
naknadu povrijeđenoj stranci."  
A.  
Odšteta  
68.  
U odnosu na nematerijalnu štetu, podnositeljica zahtjeva tražila je iznos od 70.000  
hrvatskih kuna (HRK).  
69.  
Vlada je od Suda zatražila da ocijeni iznos pravedne naknade koja bi se dodijelila na  
temelju njegove sudske prakse u građanskim predmetima u kojima je bila potrebna uobičajena  
revnost.  
70.  
Sud prihvaća da je podnositeljica zahtjeva pretrpjela štetu nematerijalne naravi zbog  
duljine građanskog postupka kojeg je pokrenula. Temeljeći svoju ocjenu na pravičnoj osnovi i  
imajući na umu okolnosti predmeta – osobito činjenicu da se radi o dva postupka, sveukupno  
trajanje tih postupaka i osobnu situaciju podnositeljice zahtjeva – Sud dodjeljulje  
podnositeljici zahtjeva 20.000 hrvatskih kuna (HRK), kao naknadu nematerijalne štete.  
B.  
Troškovi i izdaci  
71.  
Podnositeljica zahtjeva koja je primila pravnu pomoć Vijeća Europe vezano za  
izlaganje svog predmeta, nije tražila da joj se naknade troškovi i izdaci. Prema tome, Sud u  
odnosu na to ne dodjeljuje nikakav iznos.  
C.  
Zatezna kamata  
72.  
Prema informacijama koje ima Sud, zakonska kamatna stopa koja se u Hrvatskoj  
primjenjuje na dan donošenje ove presude iznosi 18% godišnje.  
IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO  
1.  
2.  
Odbacuje Vladin prigovor o neiscrpljivanju domaćih pravnih sredstava;  
Smatra da je došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije u odnosu na oba  
postupka;  
3.  
4.  
Smatra da je došlo do povrede članka 13. Konvencije;  
Smatra  
12  
(a)  
da tužena država treba, u roku od tri mjeseca od dana kada presuda postane konačna u  
skladu sa člankom 44., stavkom 2. Konvencije, podnositeljici zahtjeva isplatiti 20.000  
(dvadeset tisuća) hrvatskih kuna u odnosu na nematerijalnu štetu.  
(b)  
da se nakon proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata  
prema godišnjoj stopi od 18%  
5.  
Odbija ostatak zahtjeva podnositeljice zahtjeva za pravednu naknadu.  
Sastavljeno na engleskom i upućeno u pisanom obliku dana 26. srpnja 2001. u skladu s  
pravilom 77., stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.  
Vincent BERGER  
Tajnik  
Georg RESS  
Predsjednik