CRNOJEVIĆ PROTIV HRVATSKE
3
18. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da mu je donošenjem Zakona iz 1996. povrijeđeno
pravo na pristup sudu zajamčeno člankom 6. stavkom 1. Konvencije koji glasi kako slijedi:
Članak 6. stavak 1.
“Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom
roku ispita njegov slučaj.“
19. Vlada je pozvala Sud da zaključi kako zahtjev ni na koji način ne ukazuje na povredu
članka 6. stavka 1. Konvencije. U vezi s time, Vlada je ustvrdila kako je podnositelj zahtjeva
imao pristup sudu budući da je pred Općinskim sudom u Zagrebu pokrenuo građanski
postupak. Činjenica da je sud privremeno prekinuo postupak na temelju Zakona iz 1996. nije
utjecala na njegovo pravo na pristup sudu. Zakon iz 2003 mu je sada omogućio pristup sudu.
20. Podnositelj zahtjeva je tvrdio kako mu je pravo na pristup sudu bilo povrijeđeno jer
mu je u razdoblju do stupanja na snagu Zakona iz 2003. bilo onemogućeno voditi postupak u
Hrvatskoj.
21. Sud podsjeća kako je u članak 6. stavak 1. ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga
prava je pravo na pristup, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim
stvarima.
22. Međutim, to pravo nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva
se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup po sâmoj svojoj naravi zahtijeva uređenje od
strane države. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako
konačnu odluku o poštivanju zahtjeva iz Konvencije donosi Sud. Sud se mora uvjeriti da
primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na
takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sâma bît prava. Nadalje, ograničenje neće
biti u skladu s člankom 6. stavkom 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni
odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi
presudu u predmetu Stubbings and Others v. the United Kingdom od 22. listopada 1996.,
Reports of Judgements and Decisions 1996-IV, stavak 50.).
23. Sud primjećuje kako je u ovom predmetu postupak podnositelja zahtjeva protiv
Republike Hrvatske de facto prekinut 3. veljače 1996. kad je na snagu stupio Zakon iz 1996.
Prema tom Zakonu, Općinski sud u Zagrebu nije mogao nastaviti postupak. Zakon iz 2003.
stupio je na snagu 31. srpnja 2003. predviđajući nastavak postupka. Dakle, podnositelj
zahtjeva je zbog Zakona iz 1996. godine bio spriječen više od sedam godina, od kojih je više
od pet godina nakon što je Hrvatska ratificirala Konvenciju, u tome da o njegovom zahtjevu
odluče domaći sudovi.
24. Sud nalazi, u skladu sa svojom sudskom praksom (vidi inter alia predmet Kutić v.
Croatia, br. 48778/99, stavak 33., ECHR 2002-II i Multiplex v. Croatia, br. 58112/00, stavak
55., 10. srpnja 2003.), da dugo razdoblje u kojem je podnositelj zahtjeva, zbog zakonodavne
mjere, bio spriječen u tome da o njegovom zahtjevu građanske naravi odluče domaći sudovi,
predstavlja povredu članka 6. stavka 1. Konvencije.
II. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE
25. Članak 41. Konvencije predviđa:
"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo
zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,
dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."
