PRESUDA BRAJOVIĆ-BRATANOVIĆ PROTIV HRVATSKE
6
2. Iscrpljenje domaćih pravnih sredstava
31. Vlada nadalje tvrdi da podnositeljica zahtjeva nije iscrpila domaća pravna sredstva
time što nije zatražila povrat posjeda stana od mjerodavnoga ministarstva, te nije zatražila
naknadu štete na temelju članka 27., stavka 4. Zakona o područjima od posebne državne
skrbi. Isto je tako propustila tražiti, na temelju članka 24. istoga Zakona, zaključenje ugovora
o najmu između nje i Ministarstva, kojime bi se stan o kojemu je riječ iznajmio R.-u, a
Ministarstvo plaćalo najamninu dok se ne bi našao alternativni smještaj za R.-a.
32. Podnositeljica zahtjeva prvo tvrdi da je tražila povrat posjeda svojega stana i da je
Ministarstvo zaista donijelo odluku u tom smislu, ali da nakon toga nije osiguralo povrat
njenoga stana.
33. Sud smatra da prigovor Vlade glede iscrpljenja domaćih pravnih sredstava pokreće
pitanja koja su blisko povezana sa osnovanošću prigovora podnositeljice zahtjeva na temelju
članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. Stoga, kako ne bi prejudicirali ovo drugo, Sud
odlučuje ovo pitanje pridružiti razmatranju osnovanosti predmeta. Nadalje, Sud primjećuje da
ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35., stavka 3. Konvencije. Isto tako
bilježi da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.
B. Osnovanost
34. Podnositeljica zahtjeva tvrdi da duljina razdoblja kroz koje je njena imovina bila u
posjedu R.-a, iako on nije bio ni izbjeglica ni prognanik, nije imalo nikakvo opravdanje.
35. Vlada tvrdi da se miješanje o kojemu se radi osnivalo na Zakonu o preuzimanju
imovine, i da mu je bio cilj zaštititi imovinu koja je ostala iza osoba koje su napustile
Hrvatsku tijekom Domovinskoga rata te osigurati stambeni smještaj za veliki broj potrebitih
osoba, a što je bila posljedica rata. Nadalje tvrde da su poduzete mjere bile razmjerne
legitimnom cilju kojemu se težilo.
36. Sud primjećuje da nije sporno da je došlo do miješanja u pravo podnositeljice zahtjeva
na vlasništvo budući je njen stan bio dodijeljen drugoj osobi i da ga ona nije mogla koristiti
kroz produljeno vremensko razdoblje.
37. Sud nadalje bilježi da podnositeljica zahtjeva nije bila lišena svog vlasničkog prava.
Stoga je miješanje kojemu se prigovara predstavljalo kontrolu korištenja imovine u smislu
drugoga stavka članka 1. Protokola br. 1. (vidi, mutatis mutandis, predmet Immobiliare Saffi
v. Italy [GC], br. 22774/93, st. 46. i 48., ECHR 1999-V, i Scollo v. Italy, presuda od 28. rujna
1995., Series A br. 315-C, str. 52., st. 27.). Kako bi ispunili uvjete iz drugoga stavka, treba
dokazati da je mjera koja predstavlja kontrolu korištenja bila zakonita, da je bila „u skladu s
općim interesom“ i da je postojao razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih
sredstava i cilja koji se nastojao postići (vidi naprijed citirani predmet Bimer, stavak 52.).
38. Kako bi se provjerilo je li postignuta poštena ravnoteža između zahtjeva općega
interesa zajednice i zahtjeva da se štite temeljna prava pojedinca, Sud mora ispitati je li
podnositeljica zahtjeva morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret zbog nedjelovanja
države (vidi predmet Broniowski v. Poland [GC], br. 31443/96, st. 150., ECHR 2004-V, i
naprijed citirani predmet Kirilova and Others v. Bulgaria, st. 106.).
39. Sud prihvaća tvrdnju Vlade, koju podnositeljica zahtjeva ne osporava, da se miješanje
o kojemu se radi osnivalo na zakonu, i to na Zakonu o preuzimanju imovine, i da mu je
legitimni cilj bio odgovoriti na povećanje stambenih potreba uzrokovanih Domovinskim
ratom u Hrvatskoj.
40. Sud tako prihvaća da se stambeno zbrinjavanje potrebitih osoba u imovini koju su
ostavile osobe koje su napustile Hrvatsku tijekom rata može smatrati legitimnim interesom
